Tako je govorio i radio Seid Smajkić, donedavni mostarski muftija i hercegovački imam

Islamska zajednica u BiH svakako je jedan od ključnih čimbenika bošnjačke politike u ovoj državi. A jedan od angažiranijih i utjecajnih članova te zajednice donedavni je glavni imam za Hercegovinu i mostarski muftija Seid Smajkić. Na sebe je zadnjih godina skretao Jovićpozornost žestokim nastupima. Zanimljiv je, međutim, njegov politički razvoj, od suradnika Udbe do radikalnoga islamista, što možda i nije neki specifikum, s obzirom na to da bi se takvom razvojnom putu mogao naći odgovarajući ekvivalent i u našoj zemlji.

Pouzdani saradnik

Dakle priča ide ovako. U prijedlogu Službe državne bezbjednosti iz Mostara iz 1980. za angažiranje suradnika Seida Smajkića, sina Derviša i majke Emine, rođenoga 1947. u Svinjarini, Općina Mostar, teologa sa završenim fakultetom u Kairu, stoji kako je Smajkić u protekle četiri godine SDB-u pružio niz korisnih obavještenja o nekim „bezbjednosno interesantnim licima“ koja neprijateljski djeluju s pozicije muslimanskoga nacionalizma i kleronacionalizma pa je 1978. registriran kao operativna veza pod pseudonimom ADI. Do tada je, stoji u ovom dokumentu, informirao Službu o neprijateljskoj djelatnosti s navedenih pozicija Ibrahima Riđanovića, bivšega predsjednika Odbora IZ u Sarajevu, Alije Honde, otpravnika vlakova u Konjicu, Nijaza Šukrića, zaposlenika u Gazi Husrefbegovoj biblioteci, Asima Smajića, imama u Ljubuškom, Ameda Mehmedovića, imama iz Trebinja te Hilme Neimarlije, glavnoga urednika „Preporoda“ i asistenta na Islamskom teološkom fakultetu u Sarajevu. Pored toga, dao je podatke o sukobima između Islamske bratske zajednice Muslimana iz Jugoslavije, s jedne, i Udruženja Bošnjaka i Odbora IZ Gazi Husrefbeg, s druge strane, u Torontu, gdje je Smajkić zasjedao 1979. godine kao imam za Sjevernu Ameriku.

Smajkićeva metamorfoza

Govoreći na skupu muslimana u Berlinu u vrijeme žestoke srpske agresije na Sarajevo i na BiH, u travnju 1992. godine Smajkić naglašava kako dolazi Sied Smajkiciz mjesta koja su tijekom stoljeća čuvala islamski imperiju od dušmana i kako s moralnim pravom očekuje bratski zagrljaj muslimanskoga naroda. Muslimani su suočeni, govorio je, sa Srbima kao otvorenim neprijateljima, s prikrivenim neprijateljima, misleći na Hrvate, te s međunarodnom zavjerom protiv islama i muslimana. Založio se za oslonac na vlastite snage, ali i na braću muslimane cijeloga svijeta. Bosna je, kaže dalje, poput Afganistana i Palestine čimbenik povezivanja i zbijanje redova muslimana cijeloga svijeta, a da je to tako, pokazuje veliki odziv boraca mudžahedina u pomaganju i obrani braće u BiH. Naši neprijatelji, kaže još, znaju da je islam savršena vjera i da će postati vjera čitavoga čovječanstva. Bosna sa svojim središtima u Sarajevu, Mostaru i u drugim krajevima, koji su nosioci islamske vjere i kulture, ima pretpostavke da Europi ponude islam. Na kraju je zahvalio turskom narodu, koji suosjeća s nesrećom u BiH, na nesebičnoj pomoći.

U svojim kasnijim izjavama Smajkić je pun hvale za Aliju Izetbegovića, koji je „zaslužan ua opstanak islama u Europi“. Kao mostarski muftija Smajkić je zapažen i po izravnim prijetnjama Hrvatima i drugim nemuslimanima kad kaže: „Mostar je bošnjački grad i svi koji misle i rade drukčije, imat će s nama problema“.

Svjedočenje američkoga časnika

Presudu Haaškoga suda protiv hrvatskih vojnih zapovjednika bošnjačka politika tumači kao presudu ideji Hrvatske Republike Herceg-Bosne. Neosnovano, jer nije se sudilo političkim idejama već eventualnim zločinima. U tim interpretacijama ratnih zbivanja i hrvatsko-muslimanskih sukoba samo su Hrvati isključivi krivci i samo su oni činili zločine, dok se oni počinjeni nad Hrvatima uglavnom prešućuju, a na sudovima ne procesuiraju, ili se HV Abihza neke zločine, kao ovih dana za onaj u Uzdolju, izriču uvrjedljivo male kazne. Pomoć Hrvatske u obrani BiH također bošnjački političari zanemaruju, iako su neposredno uoči i nakon Daytonskog sporazuma bili puni zahvalnosti.

A, evo, što o tom vremenu i događajima u razgovoru s odvjetničkim timom Slobodana Praljka kaže Richard Herrick, kao nepristrani promatrač, koji na Haaškom sudu nije prihvaćen kao svjedok jer bi, valjda, poremetio unaprijed stvorenu koncepciju i napisanu presudu. Herrick je časnik SAD-a, bio je vojni ataše u Beogradu i u Zagrebu te vojni promatrač zadužen za događaje u Hrvatskoj i u BiH tih ratnih godina od 1992. do 1995. Za samoga će Praljka kazati kako je bio korektan i ugledan sugovornik koji pred njim nije ništa krio, čak ni planove vojnih operacija. Hrvatsko vijeće obane počelo se, svjedoči dalje Herrick, pripremati za sukob sa Srbima prije negoli je Teritorijalna obrana to učinila i prije negoli je Armija BiH uopće postojala. HVO i Teritorijalna obrana su, izvan svake sumnje, bili saveznici, a kasnije 1992. javljaju se napetosti između tih dviju skupina. Događaju se incidenti, manji i veći, značajniji i manje značajni. U proljeće 1993. postaje jasno kako je vizija Izetbegovića stvaranje muslimanske države. Dotadašnji saveznici postali su zaraćene strane. Broj trupa HV-a u BiH bio je, svjedoči Herrick, znatno manji od procjena međunarodnih organizacija, a njihova je nazočnost bila u funkciji obrane vlastitoga teritorija. Izbjeglice i ranjenici su bez diskriminacije zbrinjavani u Hrvatskoj, Hrvatska je dopuštala prolaz oružja iz trećih zemlja namijenjenoga Armiji BiH.

Sukob u BiH bio je, tvrdi ovaj američki časnik, dobra prilika za muslimanske fundamentaliste da si otvori put u Europu. Mudžahedini su bili značajna vojna snaga na strani Armije BiH i bili su isključivo angažirani u borbama protiv Hrvata, ne i u borbama protiv Srba. Alija Izetbegović ih izravno je pozvao i prolazili su isključivo kroz Republiku Hrvatsku. Njihov je broj do 1994. narastao na nekoliko tisuća, uz regrutiranje velikoga broja lokalnih ljudi.

Lajbek je opet raskopčan

Iz onoga što govore vjerski i politički vođe pa i iz očitovanja stranih diplomata vidljivo je nekoliko strateških točaka bošnjačke politike, bez obzira na to SDAkoliko su one realne. To su: povezivanje s cijelim muslimanskim svijetom, izgradnja ekskluzivne muslimanske države na cijelom teritoriju ili na polovici teritorija, oslonac na Tursku, obnova Otomanskoga Carstva, prodor prema Europi. Treba i ovdje podsjetiti kako je Izetbegović stariji Bosnu, koji je u svojoj famoznoj Islamskoj deklaraciji iz 1970. zapisao kako su svete knjige iznad zakona te kako „nema koegzistencije između islama i neislamskog društva“, Bosnu ostavio u amanet Redžepu Erdoganu.

Nedavna Deklaracija Stranke demokratske akcije (a može joj se slobodno dodati i pridjev islamska) jednoglasno usvojena na kongresu ove stranke, koja je samo uvijenija forma Smajkićevih stavova, svojom je radikalnošću izazvala stanovito uzbuđenje među svim akterima bih-scene. U toj deklaraciji potaknutoj, između ostaloga, i posljednjim popisom pučanstva po kojemu broj Bošnjaka muslimana prelazi 50 posto, traži se ukidanje entiteta, formiranje pet regija, jedan predsjednik, jačanje bosanskoga identiteta kao put stvaranja nove nacije, građanska republika… Takvi su stavovi, očekivano, nagnali Milorada Dodika na novu prijetnju secesijom, a Hrvate na (sramežljivo) oživljavanje ideje o hrvatskoj republici. Lajbek je opet raskopčan, što bi rekao Vladko Maček. Laž o građanskoj državi otkriva se u samoj Deklaraciji, čim se za grad Mostar, u kojemu su Hrvati većina predlaže jednak broj izbornih jedinica s hrvatskom, odnosno bošnjačkom većinom, bez obzira na broj stanovnika, kako bi se onemogućilo preglasavanje. Za državu građanski, a za grad nacionalni princip!

Josip Jović
Hrvatski tjednik

https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara

NAPOMENA: Komentari kojima se krši Etički kodeks Vijeća za tisak, koji sadrže uvrijedljive, klevetničke i diskriminirajuće sadržaje bit će uklonjeni.