Brisani prostor – N. Piskač: Na današnji dan godine 1939. rodio se Ante Stamać

U izdanju Društva hrvatskih književnika ove 2019. godine izišla je knjiga „Ante Stamać – Tvoj i moj znak“ (Mala knjižnica DHK, knjiga 222). Riječ je o izabranim Stamaćevim pjesmama koje je priredio i opširnom pogovorom studijom popratio Zdravko Gavran.

Ante Stamać (Molat, 9. listopada 1939. – Zagreb, 30. studenoga 2016.) u Zagrebu je završio studij komparativne književnosti. U Ljubljani je studirao muzikologiju i povijest umjetnosti, a u Beču filozofiju i germanistiku. Predavao je teoriju književnosti na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Prevodio je s njemačkoga i engleskoga jezika. Bio je predsjednik Društva hrvatskih književnika, tajnik Razreda za književnost Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, potpredsjednik Matice hrvatske i urednik više značajnih časopisa. Bio je redoviti član HAZU od godine 2002.

Između logosa i kaosa

„Stamaćevi pjesnički i estetički nazori profilirali su se tijekom 1960-ih godina, u razdoblju u kojem su jačali ‘razlogaši’ kao svojevrstan nastavak, ali i opreka prehtodnicima ‘krugovašima’“ – piše Gavran u studiji pod naslovom Vječnost na plavetnom žalu. Svoj pjesmotvor Stamać je započeo početkom šezdesetih godina, ovako:

U mijeni ti uzgon
i rasap. Tamnog vina tok
skriva klicu pada
u punini.

A ti koji si pio do iznemoglosti
nakon pustinjske pomrčine
ti komu je sunce spržilo sve osim srži
ti koji malo roda rodiš
budi otvoren tom spoznanju:
rasapom predan rastu
(iz ciklusa „Rasap“)

Gavran u Stamaćevim početcima prepoznaje disperziju, duhovno rasuće, klatno što se njiše između očaja i egzistencijalističke strepnje, rezignacije i vitalizma. „Premda ne gubeći nikada spone s vlastitim tlom, sa zavičajem i domovinom, nego reaktualizirajući stalno iznova nacionalne tradicije i vrijednosti, Stamać je, kao što se vidi, ipak bio snažno uhvaćen u vir modernističkih putanja i lutanja, u sustav ponornih, inverznih izohipsa koje čovjekov duh vuku k rubovima iza kojih je rastrojstvo i ništavilo“. Ulazeći u Stamaćev duhovni svijet, primjećuje se kako on „izvire poput glazbenih zvukova s niza nutarnjih struna napetih i razapetih između logosa i kaosa“.

Europa je poludjela za komunizmom

Tako je počela Stamaćeva poetika. A onda poslije prve zbirke pjesama Rasap (1962.) zaredale su: Sa svijetom jedno (1965.), Smjer (1968.), Doba prisjećanja (1968.), Dešifriranje Vage (1972.), Odronske poredbe (1982.), Žalostinke (1991.), Crne rupe, mračni soneti (1995.), Izabrane pjesme (1997.), Zvonki moteti (2004.), Molat (s T. M. Bilosnićem, 2006.), Vrijeme, vrijeme (2007., nagrada Tin Ujević), Your and My Signs (2008.), Sabrane pjesme (2010.), te ciklus Listopad (12 pjesama) objavljen u Vijencu (od 15. listopada 2015.).

Stamać je u određenoj mjeri i „angažiran“ pjesnik. Čak i u doba tvrdoga komunizma u pjesmi At five o’clock in the morning u kojoj 1972. „U pet sati očekuje se posjet / možda i više no dvojice njih / odjevenih kako se pristoji /crnih glava začešljanih…“. I kasnije njegova angažiranost u jednom trenutku nadilazi nacionalno i postaje europskom. Primjerice, u zbirci Zvonki moteti gdje je objavio pjesmu pod naslovom Europa je poludjela za komunizmom:

Europa je poludjela za komunizmom,
Zaboravila Mozarta i Bacha,
Raspršila i dašak Božjeg daha
Kao da čezne za ponovnom shizmom.

Poludjela za svakim novim izmom,
Poludjela, a snovita i plaha,
I moju je domaju, punu straha,
Zapuhnula rumenim hedonizmom.

Napadač, žrtva, to je njoj svejedno,
Svejedno joj i suton il svanuće,
Oholo, milo, tašto ili čedno.

Nije joj ni do jezika ni kuće.
Pomirujući mnoštveno i jedno,
Veselo slavi svoje uminuće.

Onkraj svih prostora, onkraj svih vremena

Stamaćeve zbirke pjesama otkrivaju „velike raspone i vrijednosno pozitivnu evoluciju, praćenu skokovima, od početka prema dočetku“. Gavran nas u tom pogledu upućuje na Cvjetka Milanju, koji je opisao Stamaćev razvoj: „Ako je prva faza tematizirala nemoć identiteta, ili bolje rečeno, neidentitetnost uzrokovanu udarima svijeta, druga je ulaskom konkretnosti (osobne emocije, društvene i povijesne, kulturne) taj identitet postupno prepoznavala i pjesnički svjedočila o njemu. Dogodio se i formalno-morfološki, versifikacijski zaokret, pače su i komopozicijski (ciklusno) zbirke koherentne; Stamać je estetizantskim načinom počeo koristiti i svoju gazbenu edukaciju, te pisati ljepotne sonete, čija tema, slično harmoniji formalnoga plana, otkriva Boga kao moćna otpora svemu onomu što je ranije mu pjesništvo tematiziralo“.

Pred kraj života Stamać je, svjestan skorašnjeg kraja, dao svoj „lirski testament“, dvanaest pjesama objavljenih 2015. u Vijencu. Sve su objavljene u spomenutoj knjizi (uredik je Ivica Matičević). Iz ciklusa za prigodu obljetnice rođenja, teško je odabrati jednu. Ipak:

A Riječ Božja: bešumni šum

I kad se jednom, tako, smiren, probudim pred zoru,
a ona se, ranoranka, preobrazi u smjernu molitvu,
u riječ kojom ću se, ozaren, na putu
onkraj svih prostora i onkraj svih vremena
obratiti kao izvoru velebitskih zora, kličući:
Dobrojutro, Tvorče moj! Dobro jutro, Stvoritelju! –

Preplavit će me, zakonito, davna jeka,
taj bešumni otajstveni šum:

Noćnom rosom okupana,
blistava Riječ Božja,
ruža na suncu.

Nenad Piskač/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo