D. Pešorda: Nova vjera
Vrijeme:3 min, 57 sec
Nastup švedske tinejdžerske ekoaktivistice Grete Thunberg u UN-u imao je velik odjek i u svjetskoj i u domaćoj javnosti. Domaći komentatori komentirali su njezino djelovanje sukladno ideološkim pozicijama koje u svojim javnim nastupima inače zastupaju. Mislim da srž problema s Gretom i svim što ona simbolizira najbolje uočio Nino Raspudić prepoznavši u Gretinu aktivizmu svojevrsni vjerski žar, a u suvremenom ekoaktivizmu novu pseudoreligiju. U emisiji Peti dan on je svoj sud o tomu sažeo u rečenicu: ”Spasimo klimu je postala jedna nasilna religija s totalitarnim obilježjima s kojom su upleteni politički i ekonomski interesi.” No, Greta je samo simptom, to je čak i ekoativizam kao takav, pravi problem je puno dublji. I širi.
Militantni ekoaktivizam samo je jedan od udara na zapadni svijet, oblikovan na temeljima grčke filozofije, rimskog prava i kršćanske vjere. Latinski pridjev modernus u opoziciji s pridjevom antiqus korišten je u kasnoj antici za označavanje novog kršćanskog svijeta prema starom, poganskom svijetu. Stoga su sva iznašašća moderniteta, od demokracije i ljudskih prava do protukršćanskog impetusa – zapravo kršćanskog podrijetla. Postmodernizam je i na nominalnoj razini označio kraj kršćanske ere. Moderna i kada negira kršćanstvo ne sumnja u vlastita polazišta s kojih to čini, bilo da su ta polazišta vjera u moć Razuma i neminovnost Napretka ili dijalektički materijalizam. Postmodernistički relativizam rastvara čvrsta polazišta bilo koje vrste.
Čini se da je i postmoderna kao svojevrsno prijelazno razdoblje došla kraju. Kao u kasnoj antici na prijelazu u srednji vijek u okrilju postmoderne dozrijeva jedan novi srednji vijek, jedan novi početak. A tom novom početku bit će potrebna i nova vjera. Vjera koja će prožeti sve aspekte ljudskoga života, baš kao što je kršćanstvo prožimalo sve aspekta života srednjovjekovnog čovjeka. Gretina vjera je samo jedan od kandidata za tu novu vjeru. Njezin glavni nedostatak je što se nameće odozgor, od elita. Tako se uspostavlja totalitarizam i ispire mozak, ali tako se ne užiže žar istinske vjere u ljudskim srcima. Ljuskopravaške, ekoaktivističke, specističke i slične ludorije imaju svoje obrede, blagdane, svece i svoju zaluđenu pastvu, međutim držim da nemaju šansu postati novom vjerom na kojoj bi se moglo graditi funkcionalno društvo. Njihova se uloga iscrpljuje u rušenju starog, kršćanskoga ili – ako baš hoćete – modernoga svijeta. Međutim dok traje njihova presija u javnom prostoru, nema slobode mišljenja, postoji tek papagajsko ponavljanje litanija političke ispravnosti ili isključenje za one koji se ne uklapaju. Suvremena ”poštena inteligencija” u potpunosti se stavila u službu propagiranja nove vjere.
Pozicija intelektualca u društvu oduvijek je bila fluidna, dvosmislena, uvijek je u njoj bilo nečega što je stavlja iznad ostalih pozicija, kao i onoga što ih stavlja ispod njih. Prorok, propovjednik, pisar, pjesnik, zabavljač, učeni sluga, moralizator, profesor, buntovnik, glumac, boem, propagandist, kritičar, inženjer ljudskih duša, znanstvenik, moralna savjest društva, sisač darežljivosti bogatih mecena ili proračunskih sredstava – sve su to uloge koje stjecajem okolnosti i po vlastitom nagnuću povremeno preuzimaju intelektualci. Intelektualac je po naravi svog poslanja moralni poduzetnik, širitelj nerealnog optimizma ili moralne panike. Kada stvarnost i vrijeme učine nepotrebnim ili zastarjelim njegov intelektualni kapital, on se – kako to u eseju o fiktivnom teoretičaru Milu Temesvaru prikazuje U. Eco – pretvara u katastrofičara, bijesnog proroka i šibatelja zala u koje srlja neupućena svjetina.
Danas, čini mi se, mirne duše možemo zaključiti da su intelektualci za svako društvo iznimno važni, no i to da gotovo nikada nisu u pravu. U kriznoj situaciji radije bih se oslonio na mišljenje bistrog poljodjelca ili automehaničara nego na mišljenje istaknutog intelektualca, osobito intelektualca ”opće prakse”. Zato što se budućnost ne može znati, može se samo nešto o njoj vjerovati, nagađati, predosjećati, pribojavati se… Intelektualce njihova oholost priječi da u svojim procjenama budu skromni i tolerantni prema sebi, drugima, svijetu i njegovoj fundamentalnoj nepredvidljivosti. Zato su njegove projekcije uvijek pune utopijskog naboja, a s distopijskim konzekvencama. Pribojavam se takvih konzekvenci i od projekcija intelektualaca upregnutih u isti propagandni stroj kao i Greta Thunberg.
Premda, kao što već rekoh, u galimatijasu novodobnih ezoteričnih praksi i ideološke zavade s prirodnim poretkom stvari ne vidim potencijal za izgradnju nove vjere na razvalinama kršćanskoga svijeta. Prije bi se u ispražnjen prostor mogao ugnijezditi islam koji daje kudikamo čvršći društvotvorni okvir. Zato sam se samo rezignirano nasmiješio kad mi je ovih dana jedan mlađi kolega ispričao kako se jedan od ljutih hrvatskih desničara preobratio na islam. Možda je čovjek samo neshvaćeni avangardist, preteče trenda koji dolazi. A ekoaktivizma što se tiče, on je u biti nekršćanski jer Postanku je rečeno: »I blagoslovi ih Bog i reče im: ‘Plodite se, i množite, i napunite zemlju, i sebi je podložite! Vladajte ribama u moru i pticama u zraku i svim živim stvorovima što puze po zemlji!’« Stoga pomalo onespokojava iznimna ekološka osviještenost aktualnog pape. Ali to je već jedna druga priča…
Damir Pešorda/Hrvatski tjednik/Hrvatsko nebo
