Juraj Haulik: Prorok jugoslavenske propasti

Predgovor uz drugo izdanje knjige „Juraj Haulik – Prorok jugoslavenske propasti“

Imade ih, koji si mnogo obećavaju od sdruženja jugoslavenskih narodah.
To po mojem osvjedočenju je stalno, da se tako važni pokret stvarih
ni bez prolivanja čovječje krvi i drugih mnogobrojnih nevoljah,
a ni bez upliva evropejskih velevlasti, poimence francezke, ruske i englezke neće moći dogoditi.
Komunizam, koji nije drugo nego nijekanje prava svojine,
zaokrenulo vratom ne samo političkom nego i društvenom ljudskom životu. Bio bi to poguba naroda.

(Juraj Haulik, 1861.)

Ako „knjige imaju vlastitu sudbinu“ (habent sua fata libelli), onda i njezina autora ponajbolje obilježava uradak Kardinal Haulik – prorok jugoslavenske propasti (Haulikotvorstvo Družbe Braće Hrvatskog Zmaja).

Naime, nakon početne historiografske, kojoj su posebni pečat priskrbili „zmajski povjesničari“ – glede poznata hrvatskog zaborava, a polazeći od svojih statutarnih odrednica – Družba je trebala pobuditi i javnu rehabilitaciju kardinala Jurja Haulika. Ukratko: radi se o čovjeku koji je ostavio duboki trag u vjerskom, društveno-političkom, gospodarskom i kulturno-prosvjetnom životu hrvatskog naroda (Agneza Sabo, 1997.).

Međutim, onkraj đakovačkoga biskupa “apostola jugoslavenstva”, njegova „zloguka proroka“ (v. moto) – uz ekskomunikaciju autora – „haulikotvorna“ Zmajska družba ponovno je prepustila povijesnom zaboravu (damnatio memoriae). Dakako, stekliški rečeno, naspram iz “vlastite”, na djelu je “povijest iz tuđe glave”.

Naime, za razliku od „anacionalnoga“ kardinala Haulika – koji „čak nije ni bio Hrvat“, već „Slovak po nacionalnom porijeklu“ i koji još zarana „namjeravao dekroatizirati vjerske i obrazovne institucije“ – đakovački biskup „Strossmayer je bio najglasniji nacionalist u Crkvi“ (Willliam B. Tomljanovich, 2000).

Ako je povijest učiteljica života, onda se ista i dalje iščitava pod teretom vrednovanja Viktora Novaka (Magnum crimen, 1948.). Naime, onkraj inkluzivne Strossmayerove jugoslavenske (kao istinske propovjedaonice „bratstva i jedinstva južnoslavenskih naroda“), razlikuje se ekskluzivna Starčevićeva hrvatsko-pravaška tradicija (kao promicateljica „rasističkog nacionalizma“ i „budućeg klerofašizma“).

S tim u svezi – ugošćen u komunističkoj Jugoslaviji (1968.), posjetivši Đakovo, kao visoki predstavnik Svete Stolice – očito nadahnut Magnum crimenom, kardinal je Tisserant zborio: „Evo, vidite ovo Đakovo, tu se je u glavi ovog biskupa rodila misao o jugoslavenstvu i ona je odavde zračila nadaleko i naširoko. I što se je dogodilo? Umjesto da crkva ovdje drži visoko taj barjak jugoslavenstva, taj simbol jedinstva, ona se vezala za separatistički pokret koji je upravo Hrvatsku odveo na put izolacije od ostalih naroda Jugoslavije“ (Hrvoje Klasić, 2018.).

Željkovano „sdruženje jugoslavenskih narodah“, uz duhovnu i idejnu potporu Strossmayerove Akademije (1866.) – što joj “prvi i najveći Jugoslovjen naumi metnuti temelj” (Franjo Rački, 1861.) – sračunato je potaknuto Vuk-Daničićevim Svetim pismom (1868.). Naime, uz „izvorni“ srpski, ta je „predekumenska“ Biblija latinično objavljena i „na hrvatskom, koji je srpski dijalekt“ (v. Peter Kuzmič, 1983.).

Pokrenuta u duhu „probuđene misijske svijesti ‘evangelikalne’ struje zapadanog protestantizma“ – iza čega je idejno i financijski stajalo Britansko i inozemno biblijsko društvo (utemeljeno 1804. u Londonu) – sa svojim pohrvaćenicama (Šulek, 1877., Rešetar, 1895. i Duda-Kaštelan, 1968.), izim na vjerskom i književno-kulturnom, Vuk-Daničićeva Biblija odigrala je presudnu ulogu u oblikovanju jugoslavenskih nacionalnih idelogija.

S tim u svezi, jugoslavenska se ideja otkriva kao izvorni “britanski transnacionalni projekt” (constructing Yugoslavia), koji je mjerodavan za politiku zapadnih velesila sve do propasti Jugoslavije. Inače, u svome programatskom razdoblju, spomenuti projekt nije ništa drugo negoli “proširena Srbija”, odnosno navodno “ponovno uspostavljena ili ujedinjena Srbija” nakon stoljećā tuđinske vlasti (Vesna Drapac, 2010.),

Ovjenčana u duhu “neumrloga našega Vuka Karadžića, komu je narod naš vječnu zahvalnost dužan” (J. J. Strosamyer, 1866.) – glede upozorbe na „smrtnosnu pašu“ –spomenuta je Biblija bila na indeksu Enciklike Ubi primum (1824.). Na taj način, kao “preteča Drugoga vatikanskog koncila” (1961.-1965.) – ako ne onodobno-onda posthumno – đakovački biskup priskrbljuje ekskomunikaciju iz Katoličke Crkve.

U sjeni proročke “smrtonosne paše” 20. stoljeća (v. moto) – glede nelustrirana jugokomunističkog i aboliranog srbočetničkog totalitarizma (natio serbica clavis) – Hrvatska je ušla u dramatičnu završnicu nacionalno-političke integracije (natio croatica clavis). S tim u svezi, koruptivno-klijentistički sustav (o)pozicijske partitokracije doveo je nacionano i društveno biće na rub moralna, društvenog i gospodarskog ponora.

U čemu je središnji problem? Na djelu je „sumrak parlamentarne demokracije već je dugo u Europi, pa tako i Hrvatskoj”. Kao „veliki meštar sviju hulja“, to nam urbi et orbi otkriva Zmaj dravski (Vladimir Šeks). Naime: „Nije moć u Hrvatskom saboru, to je velika iluzija. Politička moć u cijeloj Europi odvija se u neformalnim grupama gremija koje donose stvarne političke odluke koje se onda samo provode u parlamentu“.

Upravo, u tom „sumračnom“ kontekstu teško je zabaciti ime Jurja Haulika koji je, kao državnik i duhovni pastir, djelovao u ne manje dramatičnm okolnostima (uoči prevatne 1848.). Naime, on tada odlučno poručuje: “Mi rekosmo (bečkim – op. a.) centralistima i Madžarima, što ih ide, rekosmo g. državnom ministru, da nas nikad neće pridobit za sebe, dok ne bude pripravan dati našem narodu, što mu pripada pred Bogom i svijetom” .

S obzirom na sve to – priznajući mu magnum crimen (“prvi jugoslavenski klerikalni vikač protiv komunizma“) – ako ikad, valja „proroka jugoslavenske propasti“ vratiti u povijesno pamćenje hrvatskog naroda. HAULIK REDIVIVUS

Spomenutoj nakani – glede mu 150. obljetnice smrti (1859.- 2019.) – kao skroman doprinos, treba poslužiti ovo dopunjeno izdanje koje, uz dva izdvojena PRILOGA (4), obuhvaća tri povezane cjeline:

(1) O DUHOVNIM TEMELJIMA DRUŽBE „BRAĆA HRVATSKOG ZMAJA“. Kao „neutralna“ građanska (paranacionalna) – onkraj postulata Kanonskoga prava – Družba djeluje kao parakršćanska organizacija. Naime, „po svemu sudeći Družba ‘Braća hrvatskog zmaja’ je okultna organizacija iako to sami članovi ne žele priznati“ (Ivan Vidović). S tim u svezi lakše je odgovoriti na pitanje: „Tko razara i ruši temelje zmajske kule“ (Ivan Biondić).

(2) SLUČAJ ZMAJA OD TANAISA. S obzirom na opisanu duhovnu baštinu, naslovljeni „slučaj“ gotovo idealtipski pokazuje (samopriznatu) nemoć obnovljene Družbe (Drago Feletar), koja – kao i ine središnje nacionalne ustanove – funkcionira po crti (o)pozicijske koruptivno-klijentističke nomenklature.

(3) OTVORENA PISMA. U spomenutom ozračju ta su pisma – koje je, u ime dijelova akademske i braniteljske zajednice, pobuđivala udruga BASTION VUKOVAR – iako „obično zahtjeva(ju) i javni odgovor“, jednostavno su kucala na zatvorena vrata.
Dakako, o dosezima poduzete nakane – frazealno rečeno – prosudit će sami čitatelji. Međutim, u svakom slučaju: “Tko ne razmišljava, tko ne prispodablja prošlost sa sadašnjosti, taj ne vidi očita čudesa koja mu pod nosom bivaju“ (Ante Starčević, 1867.).

prof. dr. sc. Ivo Biondić