M. Ivurek: Vrijedna studija vrsnoga poznavatelja Svete Stolice

U izdanju Kršćanske sadašnjosti izišla nova knjiga mons. dr. Nikole Eterovića Sveta Stolica i Hrvatska – Priznanje, ugovori, suradnja

Uizdanju Kršćanske sadašnjosti izišla je nova knjiga pod nazivom Sveta Stolica i Hrvatska – Priznanje, ugovori, suradnja. Autor ove vrijedne i poticajne monografske studije mons. dr. Nikola Eterović rođen je 20. siječnja 1951. u Pučišćima na otoku Braču. Za svećenika Hvarske biskupije zaređen je lipnja 1977. godine. Prve godine svećeništva posvećuje studiju u Rimu gdje postaje student Papinske crkvene akademije – diplomatske škole Svete Stolice. Nakon polaganja doktorata iz misiologije na Papinskom sveučilištu Gregoriani 1980., ulazi u diplomatsku službu Svete Stolice u kojoj i danas djeluje. Od 1990. do 1999. službuje u Državnom tajništvu Svete Stolice, u odjelu za odnose s državama. U ime Svete Stolice boravio je u mnogim zemljama svijeta. Apostolskim nuncijem bio je u Ukrajini, a od 2013. u Saveznoj Republici Njemačkoj. Papa Ivan Pavao II. imenovao ga je 2004. glavnim tajnikom Biskupske sinode u Vatikanu. Papu Ivana Pavla II. i papu Benedikta XVI. pratio je na apostolskim putovanjima diljem svijeta, među inim, u posjeti Ivana Pavla II. Republici Hrvatskoj. Među brojnim zadaćama spomenimo i njegovo članstvo u nekolicini ustanova Rimske kurije. Za Crkvu u Hrvata i hrvatski narod napose je važno njegovo djelovanje u vremenu međunarodnoga priznanja Republike Hrvatske od Svete Stolice kao i kasnijih godina rad na sklapanju međunarodnih ugovora između Svete Stolice i Republike Hrvatske.

Eterović je knjigu podijelio u pet dijelova: Prvi dio – Katolička crkva, drugi dio – Sveta Stolica u okviru međunarodne zajednice, treći dio – Sveta Stolica i Hrvatska, četvrti dio – Crkva i država – konkordatski sustav suradnje i peti dio – Pravo i religija u europskoj perspektivi. Predgovor je napisao kardinal Josip Bozanić, nadbiskup metropolit zagrebački, koji je među inim naglasio: Zato je ova knjiga nadbiskupa Nikole Eterovića uistinu dragocjena. Nju je napisao ponajprije izvrstan poznavatelj onoga o čemu piše, a k tome je čovjek koji u sebi, svojoj osobnosti i službi lijepo povezuje pojmove iz naslova knjige jer je kao Hrvat skoro četrdeset godina u službi Svete Stolice. Osim toga, sam je dionik povijesnih događanja o kojima piše. Kako autor ističe, odnosi između Svete Stolice i Hrvatske postoje već gotovo 14 stoljeća. Naime, prvi su dodiri uspostavljeni u VII. stoljeću, 641. kada je papa Ivan IV. (640. – 642.) – vjerojatno iz Solina, poslao iz Rima opata Martina kako bi preuzeo relikvije kršćanskih mučenika radi otkupa zarobljenika. Relikvije su pohranjene u krstionici svetoga Venancija u Lateranu. U svojoj knjizi Eterović se, među brojnim temama, ponajprije zaustavio na dvama važnim događajima – priznanju Republike Hrvatske u kojemu su Sveta Stolica i papa Ivan Pavao II. imali gotovo odlučujuću ulogu te sklapanju četiriju ugovora između dvaju suverenih subjekata. Kako rekosmo u svim tim događajima aktivno je sudjelovao i sam autor knjige.

Razvidan prikaz ustroja Katoličke crkve

Iz prvoga dijela knjige možemo sagledati ustroj Katoličke crkve, pojašnjenja uz instituciju Svete Stolice, Svetoga Oca, Rimske kurije, Biskupske sinode, Kardinalskog zbora i raznolike oblike biskupskoga kolegijaliteta. Prije svega valja naglasiti da Crkva ima dvostruku dimenziju – društvenu i duhovnu. Ona je u isto vrijeme društvena zajednica, hijerarhijski ustrojena, koja podliježe kriterijima vlastitima društvenim znanostima, ali i mistično tijelo Kristovo. Glava Crkve je sam Krist Gospodin. (str.17.) Prema službenim statistikama, u svijetu je 2016. godine bilo 1.299.059.000 katolika ili 17,6 posto ljudi na svijetu. Katolička je crkva nazočna u cijelome svijetu, i tako čini 39,87 posto pučanstva u Europi, 63,66 posto u Americi, 26,36 posto u Oceaniji, 19,42 posto u Africi i 3,24 posto u Aziji. Prema kontinentima na prvom je mjestu Amerika s 48,6 posto, Europa s 22 posto Afrika sa 17,6 posto Azija s 11 posto i Oceanija s 10,4 posto. Glede ustroja, Katolička crkva ima piramidalnu strukturu. Organizirana je u biskupije kojima upravljaju biskupi. Više biskupija tvori metropoliju na čijemu se čelu nalazi nadbiskup. Sve biskupije jedne države tvore biskupsku konferenciju. Važnijim biskupijama upravljaju (nad)biskupi kardinali. Trenutačno u Katoličkoj crkvi postoje 224 kardinala, od kojih su 124 izbornici Svetoga Oca, tj. 100 kardinala navršilo je 80 godina života i oni ne mogu sudjelovati u izboru Svetoga Oca. Izrazom Sveta Stolica ili Apostolska Stolica označuje se Sveti Otac, odnosno papa i središnji uredi Rimske kurije, što predstavlja središte Katoličke Crkve. (str. 20.) Sveti Otac – rimski biskup ima temeljnu ulogu u Crkvi, on je jamac njezina jedinstva – u povezanosti s biskupima, ima jurisdikciju (vlast) u cijeloj Crkvi, i kao takav uživa veliko poštovanje, a razloge za to, kako to ističe autor, treba tražiti u činjenici da je rimska Crkva sačuvala apostolsku baštinu apostola Petra i Pavla, dvaju stupova Katoličke crkve koji su u Rimu podnijeli mučeničku smrt. Sveti Petar bio je pogubljen godine 64 ili 67., a sveti Pavao godinu poslije. (str. 22.) Sveti Otac za obavljanje brojnih dužnosti koristi usluge raznih ureda Rimske kurije. Na prvom je mjestu Državno tajništvo koje ima tri važna odjela: Odjel za opće poslove, Odjel za odnose s državama i Odjel za osoblje diplomatske službe Svete Stolice. Osim državnog tajništva važnu ulogu imaju i drugi uredi, tzv. zborovi, kojih ima ukupno devet. Primjerice, Zbor za nauk vjere, Zbor za proglašenje svetaca itd. Valja spomenuti postojanje deset papinskih akademija koje imaju sjedište u Rimu, primjerice: Papinska akademija društvenih znanosti. Diplomatska škola za pripremanje djelatnika Svete Stolice zove se Papinska crkvena akademija. Posebno značajnom je Kongregacija za nauk vjere, koja se nekad zvala Sveti oficij, a daje smjernice o vjerskim i moralnim pitanjima važnima za Crkvu, ali i za sadašnji svijet. Na kraju ovoga dijela spomenut ćemo značaj Biskupske sinode i Kardinalskoga zbora. Biskupska je sinoda stalni savjet biskupa za opću Crkvu, koja zasjeda o aktualnim pitanjima Crkve na papin zahtjev, a Kardinalski zbor – kardinali, kako ističe autor, imaju dvije važne uloge – izbor nasljednika rimskoga prvosvećenika i savjetodavnu ulogu. Rimska kurija ima posebno važnu ulogu u organizaciji pastirskih pohoda Svetoga Oca, kao oblikom sveza zajedništva s vjernicima diljem svijeta.

Uloga Svete Stolice u međunarodnoj zajednici

Sveta je Stolica subjekt međunarodnoga prava. Nakon čuvenih Lateranskih sporazuma iz 1929. između predstavnika talijanskih i vatikanskih vlasti, stvorena je Država Grada Vatikana, kao najmanja država svijeta. Danas Sveta Stolica ima diplomatske odnose sa 185 zemalja svijeta. Svi veleposlanici Svete Stolice imaju naslov nuncija ako postoje puni diplomatski odnosi. Najplodnije razdoblje porasta nuncijatura zabilježeno je za vrijeme pape Ivana Pavla II. kada su potpisana čak 83 konkordata ili ugovora. U međusobnim odnosima s drugim državama Sveta Stolica, kao i svaka druga država, ima odgovarajuće prioritete. Sveta Stolica, kako ističe Eterović, nema gospodarskih ili komercijalnih interesa, već je prioritetno njezino zauzimanje boljitku čovjeka i ljudske zajednice, dakle ima etično i moralno polazište, nadahnuće i svrhu. (str. 45.) Ti prioriteti navedeni su u apostolskom pismu Novo millennio ineunte (Na početku novoga tisućljeća) pape Ivana Pavla II. 2001. godine, pri čemu nova evangelizacija ostaje najvažnijom zadaćom Katoličke crkve. Uz to valja navesti brigu za siromašne, bolesne, napuštene, djecu… Tako je Crkva među inim osnovala 5287 bolnica, 15.937 dispanzera, 11.758 dječjih vrtića, 3506 centara za odgoj, 35.746 drugih ustanova društveno-karitativnog djelovanja. Posebnu brigu Crkva oduvijek posvećuje odgoju i obrazovanju. Danas u Crkvi djeluje 289 crkvenih fakulteta, 160 teoloških, 42 filozofska i drugih. Broj studenata je 64.500 a profesora 12.000. Katolička crkva posebnu brigu poklanja ekumenskoj djelatnosti, međuvjerskom dijalogu i apostolskim putovanjima i susretima pape s drugim državnicima i pripadnicima vjerskih zajednica. Iznimnu važnost u tomu imaju apostolski nunciji i nuncijature u brojnim zemljama svijeta. Jednom od najvažnijih zadaća Crkva vidi u borbi za mir i suradnju s ostalim vjerama, osudi totalitarnih sustava i poštivanju načela pravednosti u međunarodnoj zajednici. Pri tomu polazi od brojnih načela, a na prvom je mjestu ljudska osoba, njezino dostojanstvo i prava.

Sveta Stolica u priznanju Republike Hrvatske i sklapanju ugovora o suradnji

Sveta Stolica imala je odlučujuću ulogu u međunarodnom priznanju Republike Hrvatske, ali tek nakon temeljitoga traženja mirnoga rješenja jugoslavenske krize. Uporaba sile bila je kaplja koja je prelila čašu strpljenja jer se prema sudu Svete Stolice federacija i konfederacija nisu mogle nametnuti silom. Nakon što je svako odugovlačenje bilo neučinkovito, Sveta je Stolica 13. siječnja 1992. (dva dana prije zemalja Europske zajednice) priznala Republiku Hrvatsku i Sloveniju. U tomu je pak presudnu ulogu imao papa Ivan Pavao II., najsvjetlije ime jednoga od papa u četrnaest stoljeća veza Hrvatske i Svete Stolice. Uz sv. Josipa, zaštitnika hrvatskoga naroda, Ivanu Pavlu II. pripada mjesto suzaštitnika. Možemo se samo zapitati, mišljenje je autora ovoga teksta, da je kojim slučajem tada na čelu Svete Stolice bio današnji papa, što bi bilo s hrvatskim priznanjem?! Dakako, za međunarodno priznanje naše zemlje zasluge snose i brojni pojedinci iz svijeta, političari i diplomati, prijateljske zemlje, ali ponajprije hrvatski branitelji i mudra politika predsjednika dr. Franje Tuđmana. Po završetku rata 1995. dvije strane su prišle izradi i potpisivanju četiriju ugovora. Ugovori o pravnim pitanjima, o suradnji na području odgoja i kulture te dušobrižništvu katoličkih vjernika – pripadnika oružanih snaga i redarstvenih službi, potpisani su 19. prosinca 1996. a ratificirani 9. travnja 1997. dok je četvrti ugovor o gospodarskim pitanjima potpisan 9. listopada 1998., a ratificiran 14. prosinca 1998. Ugovore u ime Svete Stolice potpisao je apostolski nuncij mons. Giulio Einaudi, a u ime Hrvatske dr. Jure Radić, dopredsjednik Republike Hrvatske. Za dvije strane posebice su bili važni ugovori u području odgoja te području gospodarstva – ekonomski doprinos Crkvama i vjerskim zajednicama. Tako je Republika Hrvatska preuzela obvezu da će jamčiti vjeronauk Katoličke crkve u svim javnim školama, kao obvezni predmet za one koji ga izaberu, pod istim uvjetima pod kojima se izvodi nastava ostalih predmeta.(str. 163.) Glede ugovora o gospodarskim pitanjima, Republika Hrvatska će mjesečno Katoličkoj crkvi iz godišnjega državnog proračuna davati iznos koji odgovara dvjema prosječnim bruto plaćama pomnoženim s brojem župa koje postoje u RH na dan stupanja na snagu ovoga ugovora. (str. 164.) Danas taj iznos ukupno iznosi oko 300 milijuna kuna dok se iz državnoga proračuna još financira 15 crkava i vjerskih zajednica u iznosu od oko 20 milijuna kuna. Godinama se Katolička crkva, zbog općega stanja u državi, odricala znatnoga dijela dogovorenog iznosa?! Na neutemeljene kritike na tzv. visoki iznos davanja Katoličkoj crkvi autor upozorava kako u Hrvatskoj postoji oko 50.000 nevladinih organizacija koje država financira iz proračuna s iznosom od gotovo 1,8 milijarda kuna ili gotovo sedam puta većim nego za Katoličku crkvu!

Crkva i država – konkordatski sustav suradnje

Razmišljanja o odnosu Crkve i države Eterović je sažeo u nekoliko točaka. Prvo, polazeći od Isusovih riječi: Caru podajte carevo, a Bogu Božje, što je zlatno načelo odnosa Crkve i države, prema mišljenju autora, Isus je htio zaštititi religiju od integralističkih i teokratskih napasti. Drugo, podjela na svjetovnu i duhovnu vlast dobra je za Crkvu i državu. Jednima i drugima postavlja granice njihova djelovanja. Treće, između Crkve i države postoje brojna isprepletena područja suradnje, koja se inače rješavaju konkordatskim ugovorima. Četvrto, u univerzalne vrijednosti ljudskih prava pripadaju i vjerske slobode, tj. pravna jednakost pred zakonom. Peto, brojni su crkveni i državni dokumenti, koji iz povijesti i sadašnjice, obvezuju dvije strane na suradnju i zajedničko djelovanje. Šesto, konkordatski ugovori, poput onoga s Republikom Hrvatskom, daju jasan pravni položaj Katoličkoj crkvi, što nije imala u vrijeme Kraljevine Jugoslavije, ali ni preko diplomatskih odnosa vlade SFRJ i Svete Stolice iz 1970., u kojima je došlo do radikalnoga odvajanja države i Crkve i sprječavanja bilo kakva utjecaja Crkve na odgoj mladeži.

O ekumenizmu i Stepinčevoj kanonizaciji

Veliki dio knjige Eterović je posvetio potrebi za ekumenizmom, uopće, ali i na našem prostoru. Tako na str. 148. sagledavajući odnose Pravoslavne i Katoličke crkve za vrijeme Domovinskoga rata, među inim je zapisao: Treba priznati da je tijekom ratnih sukoba (agresije Srbije, tzv. JNA i domaće velikosrpske pete kolone, op. a.) bilo održano nekoliko susreta na vrhu predstavnika Katoličke crkve u Republici Hrvatskoj, predvođenih kardinalom Franjom Kuharićem, te Srpske pravoslavne crkve, na čelu s patrijarhom Pavlom. Ti su susreti imali svoju težinu jer su, u najmanju ruku, pokazali da se tada na teritoriju RH nije odvijao vjerski rat, nego da su ratni sukobi imali druga, uglavnom politička, gospodarska i nacionalna obilježja. Istina je na žalost posve drukčija. Predstavnici Pravoslavne crkve već su u Beogradu blagoslivljali srpske tenkove koji su kretali na ratište druge države. Kako to ističe Julija Barunčić Pletikosić u svojoj knjizi: Katolička crkva u Hrvatskoj i Domovinski rat 1991. – 1995., Zagreb, 2017. s tri hrvatska prostora pobunjeni Srbi protjerali su preko 300 000 Hrvata i ostalih nesrba, mnogi su ubijeni ili se do danas ne zna njihova sudbina, opljačkani su i pokradeni im domovi i imovina, SPC je otvoreno stala na stranu pobunjenih Srba – naglašavajući mitologiju srpskih stradanja preuveličavanjem broja tzv. žrtava, logora i sl. iz NDH. Podržala je imperijalističku politiku Slobodana Miloševića i počinjena zla nad Hrvatima i nesrbima u znaku tobožnje obrane srpske nejači. Dok je kardinal Kuharić propovijedao mir, pomirenje, praštanje, ljubav i potrebu za ekumenizmom, srpski patrijarh Pavle i ostali dužnosnici SPC-a, izbjegavali su ekumenske susrete, (vidi: Mile Bogović: Srpsko pravoslavlje i svetosavlje u Hrvatskoj, Zagreb, 2017.) a patrijarh Pavle stalno je govorio o opasnosti od vraćanja politike NDH prema Srbima u Hrvatskoj, pokoljima i sličnim objedama. SPC nije se nikada ispričala RH i Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj što su njeni sunarodnjaci, potpomognuti JNA, četnicima i ostalim velikosrbima, razorili preko 700 crkvenih objekata, od čega u potpunosti stotinu crkava. S druge strane na strani SPC-a oštećeno je, za vrijeme ratnih operacija, 30-ak objekata. Pitam se u čemu se sastojao ekumenizam SPC-a i patrijarha Pavla za vrijeme rata?! Kao i patrijarha Irineja danas?!

Veliku pozornost mons. Eterović poklonio je budućoj kanonizaciji kardinala Stepinca, navodeći (vidi. str. 91. – 98.) brojne meritorne razloge koji opravdavaju taj čin, kao i želje hrvatskih vjernika i Crkve, u duhu četrnaest stoljeća suradnje i vjernosti Hrvata Svetoj Stolici. Diplomatski, Eterović će kazati: Ivan Pavao II. je 1998. beatificirao kardinala Alojzija Stepinca; očekujemo da taj proces završi njegovom kanonizacijom. Dakle Katolička je crkva živi organizam i ne može se blokirati na jednomu povijesnom razdoblju. Treba uvijek tražiti nove putove i nove mogućnosti suradnje. Jasno, uvijek poštujući cjelovitu istinu. (str. 205.) Ili u nešto optimističnijem tonu: Nakon sveobuhvatne i objektivne analize, njegov se lik pokazao u pravom svjetlu i on kroči putem od beatifikacije prema kanonizaciji, to jest prema proglašenju svetim. (str.30.) Dakako, možda je ovo najviše što je mogao reći s obzirom na ulogu sadašnjega pape u zaustavljanju procesa Stepinčeve kanonizacije. Papino pismo Sinodu SPC-a, proglašavanje patrijarha Irineja velikim patrijarhom s kojim traži istinu i savjete glede kanonizacije Stepinca, odnosno preko njegovih leđa, traženja puta prema moskovskom patrijarhu i ambicijama visoke razine ekumenizma i zbližavanja dviju crkvi?! Hrvatski narod, hrvatska država i hrvatski katolici znaju imperijalističke i velikosrpske stavove patrijarha Irineja od kojih nikada nije odustajao pa su ogorčeni na ovakva stajališta Svetoga Oca. O mirisu po kojemu prepoznaje Hrvate trebala je reagirati i naša država, jer Sveti Otac nije samo duhovni nego i državni poglavar. Tako dok su Hrvati u papi Ivanu Pavlu II. doživjeli najsvjetlije stranice četrnaest stoljeća odnosa sa Svetom Stolicom, u sadašnjem su papi doživjeli najveća poniženja i najtamniju stranu odnosa. Da se nešto događa na relacijama sve intenzivnije i tješnje suradnje, primjerice, Vatikanske biblioteke i Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU), svjedoči nam u već spomenutoj knjizi biskup u miru dr. Mile Bogović. Naime, Marko Jačov, srpski istraživač vatikanskih arhiva, napominje kako bez pomoći katoličkoga Odbora za kulturnu suradnju pri papinskom Vijeću za promicanje jedinstva kršćana i tajnika toga vijeća Pierrea Dupreya, njegova knjiga ne bi ugledala svjetlo dana. A u svojoj knjizi taj srpski istoričar, među inim, tvrdi: kako su u Dalmaciji svi kršćani Srbi – samo što su jedni pravoslavne, a drugi katoličke vere. U zaključku Jačov kaže da se pravoslavna Crkva nije odrekla ni onih Srba koji su prihvatili druge vere. (str. 96.) Bogović se s pravom pita je li u interesu Vijeća Svete Stolice da dokaže kako Dalmacija nije Hrvatska nego srpska i talijanska. Koliko slučajnosti u zadnje vrijeme! A mi očekujemo kanonizaciju Alojzija Stepinca?! U hrvatskom narodu on je davno kanoniziran, a službeno će u ime Svete Stolice to učiniti onaj papa koji bude dostojan toga čina.

Ostale brojne važne teme

Uz ove teme o kojima govori mons. Eterović, valja spomenuti i sljedeće: povijesni prikaz apostolske nuncijature od četvrtoga stoljeća do danas. Važno je istaknuti kako je prva stalna nuncijatura otvorena u Španjolskoj 1482. Uz to, autor je prikazao apostolska putovanja četiriju zadnjih papa: Pavla VI., Ivana Pavla II., Benedikta XVI., i Franje. Veoma je interesantan popis svetaca i blaženika na tlu Hrvatske, i to prije uspostave Kongregacije za kauze svetaca. Takvu je odluku donio papa Aleksandar III. (1159.-1181.) Naime, u prvim kršćanskim vremenima, od I. do V. stoljeća ne govori se o svetcima već o mučenicima. Prvi oblik strukturirane kanonizacije pojavljuje se u doba dinastije Karolinga, kada je papa Grgur IX. odluku Aleksandra III. uveo u Zakonik kanonskog prava. Proceduru kanonizacije utvrdio je papa Benedikt XIV. (1740.- 1758.) Sadašnji ustroj odredio je papa Ivan Pavao II. apostolskim konstitucijama Divinus perfectionis magister (25. siječnja 1983.) i Pastor bonus ( 28. lipnja 1988.). Zanimljiv je Eterovićev prikaz modela konkordatskih ugovora. Naposljetku, navedimo i veoma znakovit intervju mons. Eterovića o ugovorima Svete Stolice i Republike Hrvatske: Ne povlaštenost Crkve, nego uređeni odnosi.

Pozorno čitajući ovu veoma vrijednu studiju mons. Nikole Eterovića, nameće se nekoliko zaključaka. Prvo, na svakomu se koraku vidi autorovo sjajno poznavanje diplomatske uloge Svete Stolice u povijesti i suvremenom svijetu. Drugo, Eterović osobno snosi ogromne zasluge za međunarodno priznanje Republike Hrvatske i sklapanje ugovora između Svete Stolice i Republike Hrvatske. Treće, kao aktivni djelatnik Vatikanske diplomacije dobro znade što može s te pozicije reći, i na koji – diplomatski način – ili jednostavno prešutjeti. No usprkos tomu, prepoznatljiva su njegova temeljna stajališta. Napose o kardinalu Alojziju Stepincu. Autor ovoga prikaza dao si je za pravo intervenirati glede interpretacija odgovarajućih spomenutih događaja, ili onih nespomenutih. Četvrto, na pamet nam dolazi potreba prikaza cjelovitih odnosa Svete Stolice, Katoličke Crkve u Hrvata i Hrvatske (bez obzira na sustave u kojima je živjela), od pape Ivana IV. i 641 godine do danas. Peto, u takvoj studiji moglo bi se, primjerice, progovoriti i o nekim kontroverznim temama iz odnosa Svete Stolice i Katoličke crkve u Hrvata, poput odnosa spram biskupa Josipa Jurja Strossmayera, dubrovačkoga biskupa Josipa Carevića i zagrebačkoga nadbiskupa kardinala Alojzija Stepinca. Možemo li, nakon odlaska iz aktivne diplomatske službe – kada za to dođe vrijeme – od mons. Nikole Eterovića očekivati takvo djelo?! Vjerojatno, u nekim temama i mnogo nesputanijega!

Mijo Ivurek
Hrvatski tjednik

Fotografija mons. Eterovića: B. Čović, Glas Koncila