E. Kraljević: U žrvnju specijalnog rata

Kada rat ne završi potpunom pobjedom jedne strane, nego, kao u hrvatskom slučaju mirom koji agresora ostavlja nekažnjenim, tada se sukob nastavlja drugim sredstvima. Oružanu silu zamjenjuju profinjenija diplomatska, gospodarska, administrativna i prije svih informativna djelovanja. Pod potonjima u današnje vrijeme ne treba zamišljati zorgeovske (Richard Sorge, sovjetski obavještajac koji je Staljinu javio nadnevak napada Njemačke na SSSR) obavještajce, nego medijske djelatnike i javna glasila kao osnovno sredstvo promidžbenog djelovanja, odnosno današnjeg specijalnog rata.

Hrvatska što se medija tiče, stoji katastrofalno. Naša su najutjecajnija glasila gotovo bez iznimke ili u rukama bivših jugoslavenskih novinara odnosno njihovih ideoloških nasljednika, ili u rukama stranaca koji su kupovinom medija naslijedili podatnu neojugoslavensku novinarsko uredničku strukturu koja, sada pod liberalnim imenom, veselo služi njihovim interesima, pogotovo kad su ovi usmjereni izravno protiv Hrvatske.

No hrvatski problem nisu samo mediji, nego i sva politička sfera (od oporbe, preko vlasti pa do izvršnih tijela i većine nevladinih udruga) koja je u cijelosti otuđena od narodnih interesa. Na jednoj strani imamo nazovi lijevo-liberalne, u stvari većinom neojugoslavenske stranke koje baštine spram hrvatstva neprijateljske ideale bivše države, dok je opcija koja se etablirala kao nacionalna, od 2000-te godine naovamo uspješno obavještajno “probušena”, izvanjski kontrolirana i premrežena stranim interesima. O nevladinom sektoru izlišno je trošiti riječi, jer taj je dio društva sastavljen od ostataka raspadnutog jugoslavenskog režima i njegovih nerežimskih sljedbenika, te od početka prikopčan na “daljinsko upravljanje” izvana.

Sukobi u kojima je nacionalni motiv dvojben ili uopće nije postojao

Sinergiju djelovanja navedenih interesa moguće je jasno pratiti na primjeru, ovih dana opetovano naglašavane “srpske ugroženosti” u Hrvatskoj.

U proteklih 4-5 mjeseci dogodila se nekolicina nasilnih svađa u kojima su se sukobili pojedinci i skupine hrvatske i srpske narodnosti. Radoje Petković, građanin srpske nacionalnosti je nažalost preminuo od posljedica batinanja kojemu je bio izložen, no u ovom tragičnom slučaju još uvijek nije razjašnjeno je li motiv nasilja bila nacionalna mržnja.

Ne zna se ni jesu li još dva sukoba oko parkirališnih mjesta – onaj u Valbandonu između Hrvata ugostitelja i Srbina koji je bio gost u susjednom apartmanu, te poznati slučaj Škalamera – imali nacionalnu pozadinu. Sudeći po brzini kojom su navedeni događaji zapali u “medijsku zastaru” (jer nikoga više na zanima njihov krajnji epilog), moguće je, čak vrlo vjerojatno da ni ovdje šovinizam nije igrao nikakvu ulogu. Indikativno je da su čak i novinari ekstremno lijevog Novog lista koji su ove slučajeve plasirali u javnost, doveli u sumnju teze o međunacionalnoj podlozi spomenutih konflikata, pa su ih polako prepustili zaboravu. U početku su međutim u brojnim novinskim komentarima i naguravanja u Valbandonu i u Viškovu poslužila podizanju tenzija i širenju histerije o ugroženosti Srba u Hrvatskoj.

Navijačko nasilje prema Srbima koje nije imalo nacionalni predznak

Iako sukobe hrvatskih i srpskih navijačkih skupina (za razliku od sukoba između pristaša hrvatskih klubova) ne treba promatrati isključivo kroz prizmu navijačke subkulture nego uvijek treba uzeti u obzir i njihov mogući nacionalni kontekst, slučaj sezonca iz Trebinja kojemu su članovi (najvjerojatnije) dubrovačkog ogranka Torcide dali rok od 24 sata da napusti njihov grad, svjedoči da niti svi sukobi hrvatskih i srpskih navijača ne moraju imati nacionalne motive. Nasuprot medijima koji su i povodom ovog incidenta neodgovorno dolijevali ulje na vatru navodnog neoustaškog požara koji hara Hrvatskom, najrječitiji demanti šovinističke pozadine ovog događaja dobili smo od samog srpskog mladića koji je bio žrtva napada. Dotični je izjavio da nije napadnut zbog toga što je Srbin nego zato što ima tetovažu navijačke skupine Delije. Dodao je i da smatra kako je “napad motiviran navijačkom ostrašćenošću, a ne nacionalizmom”, te kako je uvjeren kako nitko od “tako reći normalnih radnika (onih koji nisu navijači, op. E.K.) neće imati problema. Imao sam ih ja zbog tetovaže Delija. Ali, to nema veze s nacionalizmom kao takvim. Dubrovčani nisu nacionalisti” ponovio je. Zaključio je riječima: “Recimo samo da sam fizički napadnut i da mi je rečeno da napustim Grad. Jesam Delija, navijam za Crvenu Zvezdu i o onome što se te večeri dogodilo, više neću reći. To je stvar našeg navijačkog kodeksa koji jako poštujem.”

Ispostavilo se da je trebinjski zvezdaš bio potpuno u pravu, jer u Dubrovniku nakon toga nisu zabilježeni drugi slučajevi nasilja prema sezoncima iz susjednih država. Osim toga tvrdnjom o nepostojanju nacionalističkih motiva ovog konflikta, mladi je Trebinjac pokazao poštenje kakvo u nazovi hrvatskim, a u stvari huškačkim medijima pod nadzorom nerazvidnih centara moći, ne postoji niti u naznakama.

Ista je stvar i s natjeravanjem srpskog vaterpolista koje se proljetos dogodilo u Splitu. Koliko god se većini ljudi koji ne pripadaju svijetu organiziranih navijačkih skupina činilo neshvatljivim proganjati nekoga samo zato što je istaknuo simbole suparničkog kluba, u navijačkom je svijetu to uobičajena stvar. Kao što je uobičajeno i to da u takvim obračunima ponekad stradaju nedužni prolaznici, poput 32-godišnjeg Zagrepčanina Ivana C. kojeg su nakon derbija u Maksimiru svibnja ove godine, navijači Torcide pretukli nedaleko od njegova stana pomislivši da je BBB-ovac. No ovo užasno nasilje u kojem je stradali teško ozlijeđen nije izazvalo gotovo nikakvu pozornost za razliku od, velikom većinom i srećom znatno blažih sukoba sa Srbima ili nasrtaja na pripadnike srpske zajednice. No pozornost medija prema napadima na Srbe mogla bi se opravdati time što oni nisu bili niti kolateralne žrtve poput Ivana C., niti žrtve nasilja koje je nažalost često karakteristični način “komunikacije” među navijačima. Pitanje je međutim zašto je došlo do nekoliko ciljanih napada na Srbe, tj. jesu li se oni dogodili bez ikakva povoda, odnosno je li to nasilje izraz čiste mržnje prema Srbima, kako se medijski sugerira?

Ozljede Ivana C., slučajnog prolaznika stradalog u naletu Torcidinih huligana: prijelomi donje i gornje čeljusti te nosa, napuknut dio lubanje iznad oka

Napadi s nacionalnom pozadinom

Ostali incidenti kod kojih, za razliku od prethodno opisanih, postoje naznake ili jasne karakteristike nacionalističkih motiva, potekli su većinom iz najekstremnijeg, znači manjinskog dijela unutar jedne navijačke skupine. Važno je napomenuti da navijačke skupine svojom malobrojnošću i inače obuhvaćaju izrazitu manjinu pripadnika nekog društva.

Zabilježeni su tako napad navijača na sezonca – Srbina iz Vukovara na Braču, napad navijača na restoran u Uzdolju kod Knina, a dogodio se i incident kad su dvojica pijanih mladića koji nisu pripadnici nijedne navijačke skupine, razbijali inventar i na nacionalnoj osnovi vrijeđali vlasnika kafića u Đevrskama.

Svi incidenti u kojima su Hrvati iz raznih razloga došli u konflikt sa Srbima ili ove napali, redovito su završavali na naslovnicama naših javnih glasila. Osim toga tim je sukobima odmah, “na prvu” pridavan karakter šovinističkih napada na Srbe, često i onda kad je bilo jasno da tomu nije tako. Svi su osumnjičenici za ove napade uhićeni i protiv njih su pokrenuti pravosudni procesi. Dva od tri napada za koja je nepobitno utvrđeno da su imala nacionalističku pozadinu provela je šačica ekstremnih navijača, znači manjina i među navijačima koji su inače manjinska skupina u društvu. Javna glasila, određene političare te nevladine skupine to međutim nije omelo u kreiranju lažne slike o masovnom antisrpstvu u Hrvatskoj koja je podvaljena našoj ali i svjetskoj javnosti.

Pogledajmo sada kako su se hrvatske institucije i mediji odnosili prema nasilnim i mržnjom opterećenim djelima koja su dolazila sa srpske strane.

Oskvrnuća državnih simbola, vrijeđanja i nasilja Srba prema Hrvatima

Krenimo s prethodno spomenutim kistanjskim krajem u kojem je glavni nositelj agresivnih ispada bila Srpska pravoslavna crkva. Tadašnji načelnik policijske postaje u Kninu Miljenko Lelas u intervjuu Hrvatskom listu iz 2017. iznio je šokantan podatak o tomu kako je još 2010. godine iguman manastira Krka Bogojević u pijanom stanju skupa s još devetoricom pravoslavnih svećenika demolirao hrvatski grb u kafiću u Kistanju. Pri tomu je pjevao “Moj stari djedo sila je izgled’o i danas je ljuta zmija kokarda mu sija”. Kažnjavanje ovakvog šovinističkog ponašanja, zapriječili su međutim, viši policijski krugovi…

Kasnije je novinar Željko Huljev dobio fotografiju na kojoj se na nekom derneku unutar samostana Krka vidi Bogojević kako slavi s kapom na kojoj je četnička kokarda.

Iguman Bogojević s kokardom

Kad je 2012. godine igumana poželio intervjuirati u vezi s tim, Bogojević ga je presreo na lokalnoj magistrali i prepriječio mu put uz prijetnju da će “sada pozvati sve bogoslove iz manastira da dođu i da ga s autom bace u provaliju“. Huljev se srećom nekako uspio provući pored prepriječenog automobila i pobjeći pred bijesnim svećenikom i njegovim bogoslovima. Kako je Hrvatska reagirala na ova nasilja? Tako da je unatoč nekoliko objavljenih tekstova o sramotnim igumanovim ispadima, tadašnji predsjednik Josipović prigodom nekog slavlja u manastiru Krka otišao “na noge” igumanu Bogojeviću i srdačno se “ekumenski” rukovao s njim.

Josipović u “uglednom” društvu

Novinar Huljev je čak ustvrdio da se iguman nije mogao suzdržati ni na navedenom domjenku, pa je ponovno, sada u Josipovićevoj nazočnosti, bocom rakije udario hrvatski grb a potom ga popljuvao i pogazio nogama. Niti tada nije uslijedila nikakva reakcija.

Nakon tih i niza drugih velikosrpskih nedjela u širem kistanjskom kraju (velikosrpski ispadi prigodom srpskih slava, pojavljivanja bogoslova manastira Krka u majicama s natpisom Kosovo je Srbija, pjevanja četničkih pjesama, urezivanja poruka potpore srpskim zločincima Karadžiću i Mladiću u drveće u parku pored manastira Krka itd.) na koje najčešće nije reagirala ni policija (dapače snage reda su pod zaštitom manjinskih prava uglavnom štitile pravo na srpski ekstremizam), ni sudstvo a niti mediji, uslijedila je spontana reakcija, točnije sukob kistanjskih Hrvata sa velikosrpskim bogoslovima.

Tek tada Kistanje dolazi u žižu zanimanja, ali ne tako da se javnosti da objektivna slika velikosrpskog divljanja i reakcije. Naprotiv čitav je događaj predstavljen kao ničim izazvano divljanje hrvatskih šovinista prema nedužnim bogoslovima. Najočitiji primjer ovakvog licemjernog propagandističkog djelovanja daje nam pisanje Jelene Lovrić. Ona je jasne znakove velikosrpstva (bogoslovsko nošenje majica s dvoglavim orlovima, ocilima, natpisima o Kosovu, pjevanje četničkih pjesama, igumanovo slikanje s četničkom kapom) u Jutarnjem listu relativizirala riječima da se prebijanje bogoslova ne može opravdati “takvim bezvezarijama kao što je njihov modni ili glazbeni ukus. Mogu… se nečije majice ili pjesme ne sviđati, ali to nikako nije razlog da se bilo koga može napasti.” Iz ovog mizernog uradka isparilo je Bogojevićevo velikosrpstvo, višekratno oskvrnjivanje hrvatskog grba, pjevanje četničkih pjesama, nošenje kokarde, prijetnje smrću kolegi novinaru o čemu je u malim noticama obavijesti donosilo i jadno glasilo u kojem ona piše…

U njenom je tekstu ostala samo ničim izazvana ugroženost modno i glazbeno osviještenih “mladih bogoslova” kako ih patetično naziva, te iskonska, divlja, ničim izazvana hrvatska mržnja. Lijepo bi bilo kad bi Jelena i slični komentatori sličnu dozu (hinjene) tuposti demonstrirali i kad su u pitanju rijetki hrvatski, uglavnom reaktivni ispadi, pa bi tako mogli napisati da je premlaćivanje Srba samo malo žešći fitness. No jugoslavenski su propagandisti u opisima hrvatskog “zla” vrlo revni, pa fašizmom postaje i ono što fašizma vidjelo nije, poput hrvatskog grba s prvim bijelim poljem, ili HOS-ove kape na Hasanbegovićevoj glavi. To im je vrijedno medijske histerije, dok je istinsko četništvo vidljivo u kokardi na Bogojevićevoj glavi samo simpatičan modni dodatak.
Bogojević je zbog prijetnji Huljevu kasnije ipak uvjetno kažnjen, zbog čega ga je SPC-ova hijerarhija smijenila s navedenog položaja. No sjeme velikosrpskog zla na tom je području iznova uspješno posijano o čemu svjedoče neka, naravno gotovo potpuno nepoznata događanja.

Bivši načelnik policijske postaje Knin Miljenko Lelas u navedenom intervjuu navodi tako slučaj pravoslavnog svećenika iz Markovca kod Knina koji je bacio molotovljev koktel na hrvatsku kuću u kojoj živi Ante Pavlović sa svojom obitelji. Na toj kući, uz prometnicu, istaknut je veliki hrvatski grb, za koji je, svećenik u istrazi priznao da ga više nije mogao gledati pa je isplanirao napad, što kako ističe Lelas, u medijima nije nigdje zabilježeno.
Dotaknimo se i famoznog restorana u Uzdolju čiji je vlasnik Boris Petko u zadnjim medijskim izvješćima portretiran kao nedužna žrtva. Međutim točno godinu prije nedavnih napada na njegov restoran, Petko je u svom restoranu nosio majicu Draže Mihailovića, zbog čega ga je policiji prijavio predsjednik kninske Hvidre koji se tamo zatekao u isto vrijeme. Prigodom privođenja Petko je predsjedniku Hvidre prijetio smrću, a njegov je kafić i inače u kraju poznat kao okupljalište gdje se često nose čudne majice i “zavrte” pjesme posvećene đeneralu Draži, Krajini, da dalje ne ulazim u tu vrstu “modnog i glazbenog ukusa”, kako veli Lovrićka.

Pitanja koja nitko ne postavlja

Ne bi li – s obzirom da su se ljetošnji napadi Hrvata na Srbe odvijali upravo na područjima gdje su zabilježeni opisani velikosrpski ispadi (Kistanje šira okolica Knina), sada bilo logično postaviti pitanje ima li u ovim događajima velikosrpske krivnje? Je li višegodišnje četničko divljanje popova u manastiru Krka, koje se očito prelilo i na dio okolnog srpskog stanovništva imalo ulogu u radikaliziranju bijesa hrvatskih navijačkih skupina? Je li katastrofalna državna politika koja je nekažnjavanjem, prikrivanjem pa čak i nagrađivanjem četničkih ispada (u vidu održavanja srdačnih političkih odnosa najviše razine s izgrednicima) dodatno radikalizirala velikosrpstvo i uvjerila ga da više ne postoje prepreke njegovu širenju? Je li takav razvoj događaja pridonio i tomu da pojedinci s hrvatske strane pokušaju zauzdati velikosrpstvo kad je već država ne samo propustila djelovati, nego je pod firmom zaštite manjinskih prava blagonaklono gledala na velikosrpske incidente?

Da stvar bude gora, opisani izljevi velikosrpstva ni izbliza ne opisuju stvarno stanje međunacionalnih odnosa na terenu, jer agresivnih velikosrpskih manifestacija i napada je bilo puno više. Da spomenem samo one koji su sramežljivo navedeni u medijima poput slučaja iz Vukovara kad su trojica srpskih napadača, članovi navijačke skupine Delije, noseći metalne poluge i pištolj, prišla s leđa 20-godišnjaku (Hrvatu) uvjereni da je član suparničke navijačke skupine, pa su mu zadali više udaraca metalnim palicama u predjelu glave i tijela, uslijed čega je on pao na tlo gdje su mu nastavili zadavati udarce nogama u predjelu glave: Potom mu je jedan od osumnjičenika prislonio pištolj na lijevu sljepoočnicu te repetirao. Nesretnog mladića nisu ubili samo zbog nailaska više vozila Županijskom ulicom.

Ili slučaja prijetnji i vrijeđanja upućenih Hrvatima kod Vrginmosta 2013 godine, nakon čega je hrvatska obitelj zbog straha za sigurnost iselila iz svog sela? Zanimljiv je i ljetošnji ispad izvjesnog Srbina iz Knina, kako mediji navode “otprije poznatog po sličnom ispadima”, koji je na plaži u Posedarju svima psovao “mater ustašku”.

Zašto neki od prethodno pobrojanih slučajeva nisu izazvali konsternaciju hrvatskih medija i domaćih političkih prvaka? Zašto je prešućeno i montiranom snimkom opravdavano sramno pjevanje četničkih pjesama u kojemu je sudjelovao prvi čovjek SPC-a, iako je iz izvorne snimke, odnosno iz uvoda koji je (prije nego što su zapjevali) izrekao drugi svećenik na snimci, bilo jasno da slijedi pjesma koja slavi Kraljevu vojsku u otadžbini i njezina “junačka” djela u Drugom svjetskom ratu? Koja je to nevidljiva ruka i s kojim interesima, sve ove događaje sklonila u stranu, ne bi li proizvela antihrvatsku histeriju kojoj svjedočimo? Kako to da se čitavu Hrvatsku stigmatizira zbog nekoliko reaktivnih napada koji su djelo ekstremne manjine unutar i inače malobrojne skupine kakvu predstavljaju organizirani navijači, dok se istovremeno zaobilazi zadah četništva koji se od vrha pa do dna hijerarhije SPC-a u Hrvatskoj ali i šire, prelijeva na dio lokalnog srpskog stanovništva u Hrvatskoj?

Zašto se srpska politička elita, inače vrlo agilna u nategnutim prozivkama Katoličke Crkve, ne mora (poput hrvatskih političara koji se stalno proziva za imaginarni fašizam) neprekidno očitovati o stvarnom velikosrpstvu SPC-a? Zašto nitko od Pupovca ali i drugih istaknutih srpskih političara ne traži stalna očitovanja povodom svakog od brojnih akata velikosrpskog nasilja i mržnje? Zašto nitko od Pupovca ne traži ispriku za uvrjedu koju je u Saboru izrekao pokojnom doktoru Šreteru?

Pitanja je puno ali odgovor je samo jedan: Hrvatska trenutno gubi u specijalnom ratu koji protiv nje vode većim dijelom odnarođene i stranim interesima podložne političke elite i mediji.

Egon Kraljević/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo