Zorica Vuković: Baleganje

Prošlo je tri godine od razgovora novinara Bujice i HRT-a  sa slovenskim istraživačem UDBinih nezakonitih poslovanja, profesorom matematike ekonomije i ekonomije matematike Radom Pezdir. Nakon Bujice, s Radom je razgovarao urednik emisije Javna ponuda HRT-a, Vedran Kukavica. S njim je emisiju vodila Dajana Šošić, 21. lipnja 2016..

Rado kaže:  „Mnogi današnji tajkuni nastali su tako što su u dogovoru sa službama bivše Jugoslavije i partijom, pljačkali hrvatske tvrtke, novac izvlačili van i kasnije ga ‘investirali’ u privatizaciji… Zato se često i u Sloveniji i u Hrvatskoj pojavljuju neki fiktivni strani investitori, fondovi, no bilo je i onih koji su naprosto došli s puno gotovog novca. Tako su nastajali tajkunski imperiji. Kada bi otvorili arhive u Hrvatskoj, znali bi točnije što se sve događalo.

Vlasnici su dobili 50 tisuća švicarskih franaka na inicijativu kom partije. Trebalo bi otvoriti hrvatske arhive kako bi imali sve dokumente. Većina vaših tajkuna nikad nisu bile holivudske priče već stvar partije i službe. Naišao sam na dokumente o ilegalnoj trgovini UDBe i tamo je vidljivo da su svi centri UDBe zasebno otvarali svoje račune u Švicarskoj ako dođe do rata i slično.

Tedeschi je u svom CV-u prešutio nastanak poslovnog carstva. Godine 1988. u Muggiji kod Trsta, Svetozar Tedeschi i mladi Emil Tedeschi, osnovali su tvrtku ‘Rothem’. Inicijativom zagrebačke KP lihtenštajnska tvrtka ‘Capital Plant’ dala im je osnivački kapital od 50 tisuća švicarskih franaka. Znači, prvi kapital kojim su raspolagali, do njih je došao nalogom partije iz Zagreba.

Novac se sakupljao po legalnim poduzećima koja su vodili komunistički direktori u Hrvatskoj i onda je nestajao u Lihtenštajnu, da bi se kasnije vraćao u obliku investicija. Na taj način nastalo je još dosta hrvatskih tvrtki. Na ‘Rothem’ sam naišao u više dokumenta u arhivu koje je ostavila Služba državne bezbednosti.

Tedeschijeva firma dobavljala je raznu robu u Jugoslaviju, uzimala je za to novce, a robe – nema! To se stalno ponavljalo, što nije normalno i kriminal je. Da nisu bili protežirani od KP i službi, došli bi na crnu listu zbog takvog ‘poslovanja’, ali se to nije nikada dogodilo! Oštetili su na taj način razne tvrtke, a među njima i zagrebačko ‘Sljeme’.“

Slijedeća emisija Javna ponuda nije bila emitirana. Iako je startala u drugoj polovici svibnja 2016. godine, emisija je ukinuta već za mjesec dana. Tema je bila Prvo plinarsko društvo. Vedran Kukavica dobio je otkaz, a Dajana Šošić je perjanica današnjeg HRT-ovog novinarstva.

Obrazloženje HRT-a o ukidanju emisije:  

„Hrvatska radiotelevizija obavješćuje svoje korisnike kako večerašnje izdanje emisije o gospodarstvu Javna ponuda neće biti emitirano u svojemu redovitome terminu. Emisija je temeljem zaključka programskoga povjerenstva, koje je upoznato s njezinim sadržajem, vraćena na doradu autorima zbog razine profesionalnoga standarda nedostatne za prikazivanje na javnome medijskom servisu. Hrvatska radiotelevizija zahvaljuje svim korisnicima na razumijevanju.“

Emil Tedeschi (Split, 1967.) osnivač je i vlasnik Atlantic Grupe. Obitelj (valjda po očevoj liniji) mu je iz Italije, Venecija, a u Korčulu je doselio Tedeschijev pradjed. Otac Svetozar (1939.-2009.) studij prava završava u Splitu, a onda dolazi u Zagreb gdje  postaje direktor sektora za razvoj i investicije u Zagrebačkoj tvornici papira. Radio je kao delegat u tvrtki Zagreb-Mainz u Frankfurtu, u suvlasništvu Privredne banke Zagreb. Potkraj 80-ih odlazi u Trst gdje otvara tvrtku za malograničnu trgovinu. 

Majka Đurđica bila je sutkinja na Korčululi i sutkinja Općinskog suda u Zagrebu, a u mirovini se bavi modom. 

Emil je 1989. godine počeo raditi u očevoj tvrtki u Trstu, kako kaže, a onda prelazi u Meteor holding London, tvrtku za trgovinu celulozom i papirom. S 22 godine postaje direktor milanske podružnice te tvrtke. Tvrtku Atlantic Trade osnovao je samostalno 1991. godine sa šest zaposlenika. Prodaje žvake Wrigley i čokoladice Ferrero i te godine zarađuje gotovo milion eura. Koliko je žvaka trebao za to prodati?

Kaže u veljači 2017.: 

„Ako uzmemo da smo 1991. (u jeku rata!) napravili manje od milijun eura prihoda, a da smo prošlu godinu završili na nivou 700 milijuna (2016.), onda je to gigantski rast u 25 godina. Zahvalan sam prije svega svim našim zaposlenicima, na čelu s menadžmentom, ali i našim poslovnim partnerima bez čije suradnje ne bi bilo ovakva rasta.“

O svom bogatstvu s temeljima na žvakama, gospodin Emil će: 

„Možda ne postoji bizarniji artikl, nego zaraditi prvi milijun na gumi za žvakanje.“

Kompaniju je širio preko akvizicije Cedevite i Neve (bivši proizvodi Plive) te Droge Kolinska. Kolinsku je kupio kreditom Europske banke za obnovu i razvoj. Vlasnik je i ljekarni Farmacia. Njegovo poslovno carstvo  ima 5 400 zaposlenih i promet od 711 milijuna eura. 

Proglašen je menadžerom godine 2002. i 2005. (I Ivica je bio proglašavan menadžerom godine). Godine 2006. izabran je za gospodarstvenika godine. Drugi je najbogatiji Hrvat prema ocjeni časopisa Forbes za 2013. godinu. Od listopada 2018. godine predsjednik je KK Cedevita, čiji je, ujedno, i vlasnik. 

Propada li zbog toga hrvatska košarka? 

Godine 2012. Diplomirao je Emil na Zagrebačkoj školi ekonomije i menadžmenta. S 45 godina! Prije nije imao vremena. Radio je. Uspjeh ogroman! Pa što će mu školovanje?

Ali… To nije sve. 

Godine 2010. je primio nagradu Večernjaka  kao gospodarstvenik godine u regiji jugoistočne Europe, te državno odlikovanje Reda Danice hrvatske s likom Blaža Lorkovića za posebne zasluge u gospodarstvu koje mu je dodijelio Stjepan Mesić  20. siječnja 2010. (Narodne novine, broj 20/95, 57/06 i 141/06). 

Od 2005.-2007. bio je predsjednik Hrvatske udruge poslodavaca (koju je osnovao prvi predsjednik HUP-a Ivica Todorić 1993. godine). Član je Gospodarsko-socijalnog vijeća i Trilateralne komisije. Počasni je konzul Irske u Republici Hrvatskoj. Ha! Ha! Ha! 

Od 2010. do 2015. godine bio je član Savjeta za gospodarstvo Predsjednika Republike. Za dugogodišnju podršku razvoju Sarajevo film festivala 2011. nagrađen je Srcem Sarajeva.

Anno Domini 2019., 12. rujna, gospodin Emil Tedeshi sudjeluje na konferenciji Poduzetnički mindset, sve u skladu s Divjakičinim kurikulumom. Proslavio se govorom: 

„Imamo dva resursa. Imamo ljude i imamo prirodu. Ljudi nam odlaze. To je sjajno, samo kada bismo imali ideju da se imaju gdje i vratiti. (Ovakav maher pa bez ideje!) Do ulaska u EU mobilnost ljudi u Hrvatskoj je bila mizerna. Blagoslov je da mladi ljudi danas mogu studirati u Heidelbergu, Amsterdamu… Pa to je genijalno! Isto tako da Europljani dođu kod nas.

Kao npr. on, pa definira sebe i sebi slične: 

„No mi kad vidimo crnca, mi ga želimo linčovati u Splitu. Kad čujemo da netko govori srpski, mi  ga bacimo u more. Kad vidimo Azijata pred Markovom crkvom, mi se još uvijek smijemo i pokazujemo prstom. Nama je to čudno. Mi smo duboko zatvoreni u sebe, a jedina šansa nam je da se povežemo sa svijetom. Povezivanje nema veze s odbacivanjem vlastite tradicije, ni najmanje. I vrijeme je da si napokon odgovorimo što je bilo 1941. i 1945., jednom zauvijek. Ali da to prestane biti pokrivač svih naših modela jer je to besmisleno. Svijet se odredio, samo se mi  nismo odredili jer su nečiji djedovi, očevi, stričevi… so what. Bili su i njemački, pa su Nijemci danas najnaprednija nacija u svakom pogledu, prije svega u otvorenosti, inkluzivnosti, prihvaćanju drugačijeg, surađuju sa svim i nemaju problema, ali mi imamo problema sami sa sobom.“

Doista imaju problema sa samim sobom. I dodaje:  „Obično se kaže da hrvatski građani podržavaju sportaše. To je običan bullshit.“ 

Koji vrhunski rječnik!

I dok on tako balega, mi kojima želi pripisati rasizam i netrepeljivost, pjevamo s crncima i s Azijatima prisustvujemo sv. misi. Našom braćom u Kristu.

U župi Sv. Antuna Padovanskog u Podvinju nedaleko Slavonskog Broda, održala se svečanost blagoslova bajkera.  Svetu misu i blagoslov vozača predvodio je župni vikar o. Jozafat Mosha rodom iz Tanzanije. O. Jozafat je podsjetio vozače da se trebaju pomoliti ma gdje putovali, te da paze na sebe, ali i na ostale sudionike u prometu. Potom su složno zapjevali.

Zorica Vuković/Hrvatsko nebo