PHB Priopćaj br. 28: „Srpsko pitanje“ i hrvatska država

Poticajna skupina

Priopćaj br. 28

U Zagrebu, 28. kolovoza 2019.

„Srpsko pitanje“ i hrvatska država

Dvadeset osam godina nakon proglašenja samostalnosti i dvadeset četiri godine nakon oružanog oslobađanja glavnine okupiranih teritorija, Republika Hrvatska našla se opet u statusu taoca Beograda, Srbije, velikosrbijanske politike i umjetno stvaranog problema srpske manjine u Hrvatskoj. Ponovno je na različite načine politički i obavještajno, planski i agresivno problematizirano „srpsko pitanje“ na području Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Kosova. Ono je u Hrvatskoj otvoreno ne zbog realnih problema statusa i prava srpske manjine, nego radi ponovne instrumentalizacije dijela srpske manjine i drugih tomu podobnih društvenih skupina sukladno Memorandumu 2 Srpske akademije znanosti i umjetnosti. 

Čitava ta opasna strategija ima kao i uvijek dosad za prvi cilj problematiziranje samostalne hrvatske države, njezinu destabilizaciju, difamaciju hrvatskoga naroda danas, jučer i u razdoblju Nezavisne Države Hrvatske te širenje međunacionalne isključivosti. Na to treba gledati u svjetlu naumljenog novog preuređivanja država i granica, nakon „smekšavanja terena“ propagandnim i obavještajnim terorizmom te organiziranjem ili provociranjem incidenata. Pritom sva ta aktivnost računa i na nove oružane obračune u nekom pogodnu trenutku, kakve je hegemonistički stožer u Beogradu već više puta bio spreman zapodjenuti te je u njih i ulazio s protiv onih koji su smetnja ostvarivanju zacrtanih politika, pod luđačkim „Srbobranovim“ geslom „do istrage naše ili vaše“.

Ne ćemo, nipošto, dati za pravo jednom od „mitskih“ vođa prečanskih Srba, psihijatru Jovanu Raškoviću, koji je u razgovoru s predsjednikom Tuđmanom u ljeto 1990. Srbe označio kao „lud narod“. No dat ćemo za pravo svima koji velikosrbijansku strategiju smatraju ne samo ludom, nego i dugoročno opasnom za ljude, za većinske narode i manjine, na zamišljenim područjima velike Srbije, ma pod kojim se imenom i ma u kojem obliku ona opet pokušala ostvariti. A tomu je najjača brana bila, i prije i danas, hrvatska država, skupa s hrvatskim narodom. Zato on i jest stalno i perfidno na udaru.

Srpsko pitanje odnosno pitanje hrvatsko-srpskih odnosa ima i jednu drugu, osobito bitnu dimenziju, na koju je prije dvadesetak godina upozorio cijenjeni hrvatski emigrantski intelektualac i političar još iz razdoblja NDH dr. Ivo Korsky. On je to što se u drugoj polovini prošloga stoljeća događalo najsažetije objasnio ovako:

„Prema tome, ako Srbi u Hrvatskoj žele preko svojih škola i svojih organizacija gajiti svoju srpsku posebnost, a ne samo pravoslavnu vjeru, ovo im treba biti zajamčeno ne kao Srbima nego kao građanima Hrvatske. Svaka manjina osjeća se ugroženom, no povlaštena manjina još se više osjeća ugroženom, jer zna da su povlastice dane na štetu većine i da zato prijeti opasnost reakcije ove većine čim se stanje promijeni. Nije potrebno ulaziti u prošlost da bismo uvidjeli, da su vanjske sile iskorištavale hrvatske Srbe za svoje imperijalne ciljeve protiv Hrvatske i protiv Hrvata. Zloupotreba hrvatskih Srba mimo njihovih stvarnih i trajnih interesa nije nikada bila veća nego u doba Titove Jugoslavije… […] Nema sumnje da su upravo Tito i njegova kompanija propagiranjem jasenovačkog mita s jedne strane, i iskorištavanjem srpske manjine radi pokoravanja Hrvatske s druge strane, stvorili psihološke pretpostavke za kasniju pojavu Miloševića i krvavu agresiju na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Nisu stoga u pravu oni apologeti Tita i jugoslavenstva koji tvrde kako je Tito svojom mudrom politikom spriječio daljnje ratove između Hrvata Srba i uspostavio mir, kojega su kasnije uništili nacionalisti na obje zaraćene strane. Mir je moguće graditi samo na istini i pravdi, a ne na lažima, mitovima i opsjenama. Guranjem problema pod tepih te prihvaćanjem i potenciranjem velikosrpskih mitova o Hrvatima, Tito je stvorio etnički eksploziv koji je nakon njegove smrti nužno morao eksplodirati. Bilo je samo pitanje vremena kada će se pojaviti onaj koji će upaliti fitilj. I upravo iz tih razloga Tito snosi odgovornost za Vukovar, Škabrnju i Srebrenicu barem u jednakoj mjeri kao i Milošević, Karadžić i Mladić. Uostalom, svi su oni bili vjerni izdanci jugoslavenstva i komunizma, u onoj velikosrpskoj varijanti s kojom se je i Tito zdušno solidarizirao ne bi li Hrvate držao u pokornosti…“

Ono što hrvatski narod skupa s pripadnicima nacionalnih manjina ima danas pravo od svojih vlasti očekivati i zahtijevati jest da ga zaštite od fizičkog, ali i od psihičkog uznemirivanja i teroriziranja. Hrvatski državljani žele i imaju pravo na duševni mir, kako bi se mogli baviti čovjeka dostojnim sadržajima te brojnim problemima vlastite sadašnjosti i budućnosti. A ne svaki čas biti uznemiravani i bezobzirno provocirani. Hrvatske vlasti i državne institucije imaju obvezu i odgovornost omogućiti građanski mir i red, spokoj, sigurnost i zakonitost svim državljanima, a napose hrvatskomu narodu kao entitetu, kojemu je ovo matična nacionalna država. Kako? – to je problem državnih institucija i nositelja vlasti, za to su birani ili imenovani i za to su dobro plaćeni. Svi oni dužni su služiti narodu i polagati mu račune o učinjenomu i postignutomu – a ne prebacivati  krivnju ili dopuštati da se ona prebacuje na druge.

Na žalost vidimo da ni danas vladajući HDZ ni jučer ili sutra vladajući SDP ne ostvaruju tu temelju potrebu i pravo hrvatskoga naroda odnosno hrvatskih državljana. Te stranke skupa sa svim svojim satelitima i „prirodnim“ ili „ne-prirodnim“ saveznicima ne znaju, ne mogu ili ne žele ostvarivati tu svoju prvorazrednu zadaću. Zbog toga pozivamo sve hrvatske državljane, a osobito pripadnike hrvatskog naroda, na budnost, na kritičnost i na razumnost. Pozivamo ih da se ne dopuste „upecati“ ni na ljevičarske floskule o tobože ugroženim manjinskim pravima, o ’neoustašizaciji’, o povijesnom ’revizionizmu’ i ostalomu. Isto ih tako pozivamo da se ne odazivaju ni na nerazumne desničarske pozive na protusrpsko ili koje drugo histeriziranje. Histeriziranjem se jača isključivost i neprijateljstvo, ali se stvarnost ne mijenja nabolje, nego se učvršćuje nezdrava vlast i produbljuje nezdravo stanje. Protuhrvatske snage upravo i provociraju hrvatske domoljube zato da potaknu histeriju i izazovu izljeve hrvatskoga pravedničkog gnjeva, kako bi se hrvatski neprijatelji imali i ubuduće čime hraniti i temeljem čega Hrvate stalno iznova za nešto novo optuživati ili im za to suditi.

Naprotiv, pozivamo hrvatski narod skupa s pripadnicima svih manjina koji Hrvatsku priznaju kao svoju državu da ovaj put dobro razmisle o programski, kadrovski i kvalitativno posve novom političko-stranačkom organiziranju – s ciljem da redovnim demokratskim putem, sa svom odlučnošću, pošalje i bezlični HDZ i mrziteljski SDP i destruktivni SDSS skupa sa svim njihovim satelitima i plaćenicima u „ropotarnicu“ (neokomunističke i neojugoslavenske) povijesti te da napokon preuzmu poluge vlasti u vlastitoj državi. I da svi lojalni hrvatski državljani, u domovini i izvan nje, po vlastitoj, a ne po volji neprijateljskih, otuđenih, pokvarenih ili izdajničkih struktura, počne tu državu reorganizirati na pravi način i u njoj tako ostvarivati svoje legitimne ciljeve, potrebe, želje i očekivanja. Da u njoj grade slogu i razumijevanje, kreativnost i inovativnost, a ne da poput spomenutih političkih snaga raspiruju mržnju i sukobljavanje i drže nas taocima samih sebe i svojih nečistih interesa.

U tom nastojanju vodeću ulogu mora imati sam hrvatski narod – svjestan svoje snage i svoje vrijednosti, ponosan na svoj povijesni identitet i svoju kulturu i sa sviješću za što su to nebrojeni junaci i nedužne žrtve, domoljubni pripadnici i hrvatskog naroda i nacionalnih manjina, i katoličke i pravoslavne i islamske i židovske i drugih vjera i svjetonazora, davale i svoje živote dosad, a osobito u posljednjem, obrambeno-osloboditeljskom ratu.

PHB, Hrvatsko nebo