Zorica Vuković: Kad savjest zataji

U selima mog slavonskog zavičaja bio je običaj da se rodbina, susjedi i prijatelji skupe i mole uz umirućeg. Dogodilo se da jedan samrtnik nije mogao umrijeti. Dao je znak svojoj ženi da nešto kaže. Ona je odbijala, a on je inzistirao. Napokon je ona svima prisutnima rekla da je on nekada davno svom suseljanu posjekao polje mladog kukuruza. Bila je to sablazan jer je oštećeni sumnjao na nekog drugog. Nakon tog priznanja, čovjek je izdahnuo.

Iako sam tada bila tek malo dijete, ovaj događaj i priče koje su potom slijedile, duboko mi se usjekao u pamćenje. Na samrti je čovjeka upozoravala njegova savjest…

Savjest je poput glasa koji u nama govori kada smo u pravu, a kada smo u krivu. Ako smo u pravu, očituje se kao radost, jer imamo čistu savjest. Ako  smo u krivu, javlja se neka potmula tuga u dubini duše koju nazivamo grižnja savjesti.

 „Moralna je savjest sud razuma po kojem ljudska osoba prepoznaje ćudorednu kakvoću nekog konkretnog čina što ga kani izvršiti, što ga vrši ili ga je već izvršila.“ (KKC, 1778) 

Papa Ivan Pavao II. je rekao da savjest oblikuje „ćudorednu obvezu u svjetlu prirodnog zakona: obvezno je činiti ono što čovjek, radnjom svoje savjesti, prepoznaje, kao dobro koje mu je pokazano ovdje i sada“.

Savjest može biti pravična ili istinita, nedužna i kažnjiva, nepouzdana i kolebljiva… Zato se ne smije koristiti nepouzdanom savješću, nego je ispravno izaći iz sumnje molitvom, proučavajući, ispitujući itd.

Moralno negativna djela ostvarena s nesavladivim neznanjem su štetna za onog koji ih počini, a možda i za druge, i u svakom slučaju mogu doprinijeti većem potamnjivanju savjesti. Odatle prijeko potrebna nužnost odgajati savjest (usp. KKC, 1783).

„Da bi se odgojilo ispravnu savjest, potrebno je poučiti razum u prepoznavanju istine (u tome kršćanin računa na pomoć Učiteljstva Crkve) i izučiti volju i osjećajnost putem prakticiranja krijeposti,“ kaže sveti papa Ivan Pavao II., a to je zadaća koja traje čitav život (usp. KKC, 1784).

Za odgoj savjesti su osobito važne poniznost, koja se postiže istinitim životom pred Bogom, i duhovno vodstvo.

To je samo sažetak onoga po čemu bi se trebao ravnati katolik.

U Hrvatskoj ima čovjek koji predvodi samovolju velikosrpskih težnji i podsjeća me na zmaja iz Otkrivenja: „Zmaj velik, ognjen, sa sedam glava i deset rogova; na glavama mu sedam kruna, a rep mu povlači trećinu zvijezda nebeskih – i obori ih na zemlju.“ Tako i ovaj tip, pokušava stalnim povlačenjem ‘svoga repa’ uništiti Hrvatsku, svojim lažima. A ima i svoje pomoćnike: novinare, glasila, televizijske kuće, soroševce, komuniste, velikosrbe, ateiste, plenkije i ostale -iste… 

Rimski zavojevač Palestine Publije Korfinije je davnih dana rekao: „Vaše je kraljevstvo već zgnječeno pod ovim kamenjem. Tko se služi neprijateljem da gradi protiv neprijatelja, taj služi neprijatelju.“

Razmišljala sam o rečenici: „Tko se služi neprijateljem da gradi protiv neprijatelja, taj služi neprijatelju“… i zaključila da dobro definira cmizdravog slugu četničkih kokardi koji služi četničkoj ideologiji, Hrvate smatra neprijateljima, a koalira s Hrvatima (koliko su HDZ-ovci, s kojima koalira, Hrvati) i radi protiv nas gdje god može. A može puno i ima dobru logistiku.

Rođen je u Donjim Ceranjima kraj Benkovca. Dvojica braće Mladen, stariji brat, vojnik kapetana Dragana i Vojislav, mlađi brat, ratovali su protiv Hrvatske. Što je za to vrijeme radio srednji brat?

Iz svoje biografije bi vjerojatno izbrisao posjet Kninu već 15. travnja 1991. U veljači 1992. optužuje da je u Hrvatskoj 11 000 srpske djece pokršteno. Kardinal Kuharić je tražio da se informacija provjeri, a Živko Kustić kategorički je tvrdio kako nije zabilježen nijedan takav slučaj.

Nakon velike prašine koja se digla u javnosti, srednji brat proširuje svoju laž: „Pomalo sam zatečen da je od svega rečenog ostala samo izjava o pokrštavanju. A spomenuo sam i likvidaciju 400 nevinih civila, razorenih 3 000 objekata, 200 000 protjeranih.“   Zbog tih  laži zagrebački okružni tužitelj početkom svibnja 1992. podiže optužnicu protiv Milorada Pupovca  za što je bila predviđena kazna do pet godina zatvora. Do procesa nije došlo, jer ga je spasio upravo predsjednik Tuđman. I tako je počeo svoju slavnu ulogu ‘zmaj od tamo daleko’.

Slavko Degoricija u knjizi Nije bilo uzalud piše da je Milorad Pupovac bio posrednik u razmjeni zarobljenika u kasno ljeto 1991. godine. Tražio je oslobođenje dvojice srpskih liječnika koji su iz sisačke bolnice nosili lijekove i sanitetski materijal četnicima na Baniji, a zauzvrat nudio dr. Šretera, kojega su Srbi zarobili 18. kolovoza 1991. u zloglasnom logoru Bučje. 

Degoricija piše: „Šreter je na mene ostavio snažan dojam. Čovjek velikog obrazovanja, silne energije, okretan i poduzetan. On je bio mišljenja da Srbi neće njemu nauditi jer ih je previše zadužio i kao liječnik i kao čovjek. Međutim, dogodilo se njegovo presretavanje i zarobljavanje…  

…Meni u kabinetu pojavio se Milorad Pupovac. Došao je, kako on zna, snužden, silno zabrinut za dvojicu srpskih liječnika koji su uhapšeni i zatvoreni. Tražio je od mene da interveniram kod Đure Brodarca. Tada sam mu dao prijedlog: ‘Dobro, pokušajmo nešto učiniti nas dvojica. Ti ćeš otići u Pakrac kod pobunjenih Srba i neka oni oslobode Šretera, a ja ću s Brodarcem pokušati dogovoriti puštanje srpskih liječnika u Sisku’.

Iznenadio sam se i obradovao njegovoj brzoj reakciji: ‘Dobro, idemo u akciju odmah!’ odgovorio je. Nije se ni zapitao kako će on do pobunjenih Srba u Pakracu. Znao sam da mu to ne predstavlja nikakav problem i da on zna kako će do njih doći,“ navodi Degorecija.

Dalje opisuje kako je s Brodarcem odmah ispunio svoj dio dogovora i pustio privedene srpske liječnike koji su bili uhićeni zbog toga što su u torbama pobunjenim Srbima nosili lijekove. Degoricija je bio zadovoljan jer sve ide po planu, a onda je pričekao da Pupovac odradi svoj dio dogovora.

„Sada više nisam siguran je li prošao dan ili dva, dolazi Pupovac, navodno iz Pakraca: ‘Ti si obavio svoj dio posla, a ja zasad nisam’. Pitao sam ga: ‘Zašto?’ ‘Ne daju ga jer im treba liječnik, oni nemaju doktora. Čim dobiju doktora, puštaju Šretera’,“ stoji u knjizi. Autor otkriva da je Pupovac lagao: „Nije od toga prošlo nekoliko dana, doznajem od UNPROFOR-a da je Šreter mrtav. Bio je lividiran već više od mjesec dana! Doznajem i to da ga Srbi ni jednog dana nisu koristili kao liječnika, već su ga od prvog dana uhićenja premlaćivali tako da su mu polomili obje ruke.“

Dražen Bušić (1967.), katolički novinar, publicist i evangelizator o Ivanu Šreteru snimio je dokumentarni film pod nazivom Časnik mirotvorac:

Zašto časnik kada je Ivan Šreter bio liječnik?

U vrijeme tzv. SFRJ, kada su Srbi ‘vedrili i oblačili’, bio je osuđen na zatvorsku kaznu, zato što je pacijentu u rubriku zanimanje upisao hrvatski izraz umirovljeni časnik JNA umjesto srpskog izraza penzionisani oficir JNA. Godine 1984. vlasti su donijele Rješenje o pokretanju disciplinskoga postupka protiv dr. Ivana Šretera, a 1987. godine ga osudile na pedeset dana zatvorske kazne. Nakon žalbe, odležao je u zatvoru 10 dana.

Do danas se ne zna za grob Ivana Šretera, a Pupovac šuti. Spava li mirno srednji brat i u čemu pere svoje laži?

Oh da! U  pomoć mu pristiže priležnica, novinarka masonskog glasila, koja uz veliku  pomoć ‘pravobraniteljice samoupravljanja’ lovi ‘ustaše’ po Hrvatskoj. 

Npr. gospođa novinarka pita Krunoslava Fehira 10. 8. 2019., glavnog svjedoka za Glavaševu optužbu: „Što se točno događalo te večeri 31. kolovoza 1991., kad ste pucali u zatočenog civila Čedomira Vučkovića?“ 

Fehir odgovara: „Taj dan sam bio na straži pred garažama. Vidio sam da je pripadnik čete Z.  B. to popodne u bijelom Yugu dovezao dvojicu civila. Rečeno je da su teroristi. B. je tijekom popodneva više puta ulazio u garaže i tjerao ih da piju kiselinu iz akumulatora. I ja sam s njim ulazio u garažu. Tijekom večeri sam, međutim, bio ostavljen sam na stražarskom mjestu pred garažama. …U jednom trenutku čovjek je krenuo lupati po vratima garaže, provalio je van i krenuo prema meni. Ispalio sam više hitaca u njega. Nisam u tom trenutku znao ni koliko sam ih ispalio niti koliko ih je pogodilo.

Dakle, zatočenike su u popodnevnim satima više puta (!) tjerali da piju akumulatorsku kiselinu (38 % -tnu jaku kiselinu), a u večernjim satima dogodilo se čudo nad čudima. Jedan od tih koji je popodne nekoliko puta pio kiselinu uspio se dići, lupati, razvaliti zaključana vrata, krenuti prema ‘krunskom svjedoku’, a ovaj je tada u njega ispalio više hitaca…!? Da su čovjeka ‘cijelo popodne’ tjerali da pije slavonsku šljivovicu,  bi li bilo moguće da taj navečer napravi ono što je napravio ovaj koji je pio sumpornu kiselinu iz akumulatora?

Sva je sreća da je ‘krunski svjedok’ imao oružje, jer bi ga ovaj, kojega su, navodno, ‘nalijevali’ sumpornom kiselinom, ubio ili bi pobjegao! I gdje je u toj priči Branimir Glavaš?

Tako srednji brat želi prikriti uzroke i aktere izazivanja rata. 

„Vlasti Srbije pripremale su scenarij za raspad Jugoslavije. U tom raspadu knjiga, raznih publikacija, predavanja, kroz formalne i neformalne aktivnosti, elita oko Ćosića široko se angažirala u svim segmentima društva na rušenju Jugoslavije.  Srbi su rat protiv Hrvata pripremali od smrti Josipa Broza Tita,“ rekla je Sonja Biserko predsjednica Helsinškog odbora u Srbiji na haškom sudu.

U kampanju protiv ‘ustaša’, krenula je notorna SPC. Beogradska  Politika je 26. listopada 1991. objavila pismo patrijarha Srpske pravoslavne crkve Pavla, predsjedniku mirovne konferencije u Haagu Lordu Carringtonu. U njemu se  ističe: „Ti naši sunarodnici iste vere i iste krvi suočeni su sa sledećim kobnim izborom . Ili će se oružjem u ruci  izboriti za opstanak u istoj državi sa maticom srpskog naroda, ili će biti prisiljeni da se iz te ‘nove NDH’ pre ili posle isele. Trećega nema. Zato ih srpska država i srpski narod moraju zaštititi svim legitimnim sredstvima, uključujući i oružanu samoodbranu srpskih života i svih srpskih krajeva.“

I tako su ‘ugroženici’ protjerali  ili poubijali na tisuće Hrvata i drugih nacionalnosti, a onda širili laži. Govorili su sve najgore o ‘ustaškoj’ vojsci. Kolju, siluju, ubijaju, zarobljenicima režu uši i nosove. Propaganda je bila iznimno učinkovita, a posebice za vrijeme i nakon Oluje, kad su, misleći da će opet lažima vratiti ‘izgubljeno’, jer ‘ustaše su ih protjerali’, kmečali po ‘vascelom svetu’. Ali to se nije dogodilo, pa su se sada, kao ričući lavovi, raštrkali i traže kojeg će ‘ustašu’ zateći u krivini. Malo im je kriv  HOS, pa onda Thompson, pa ‘Za dom spremni’, pa prvo bijelo polje na hrvatskom grbu, pa jasenovačke žrtve…, pa Šaranova jama.  

„Dežurni kritičari amblema HOS-a i pjesme Čavoglave već će se s vremenom naviknuti promatrati ga i slušati je i u kontekstu Domovinskog rata, kao što su se navikli na činjenicu da je kuna službena valuta suvremene hrvatske države – Republike Hrvatske. A glede pjevanja pjesme ‘Bojna Čavoglave’, ne treba sumnjati da ću je, kao i drugi Hrvati, pjevati na isti način kao što smo je pjevali u Domovinskom ratu, na isti način pjevat će je, nadam se, i moja djeca, i, ako Bog da, i djeca moje djece, što koštalo da koštalo,“ rekao je dr. sc. Ante Nazor, 20. 8. 19.. 

Približavao se Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima 23. kolovoz, kad su u Gračanima trebale biti sahranjene 294 nevine žrtve, od kojih je 63 maloljetnika. Njih 14 nije imalo ni 16 godina.

Tada se, kojeg li slučaja (!) dogodio napad na nejač s kokardama na glavi. Incident se dogodio i na parkiralištu oko toga čije je parkirno mjesto. Interesantno, jedan u sukobu pripadnik je ‘nejači’.

 Riječki vjeroučitelj Marin Miletić napisao je o slučaju:  „Presumpcija krivnje. Nevin si dok ti se ne dokaže suprotno. To ne postoji u našem društvu. Lešinarski mediji, baš moram upotrijebiti ovu groznu riječ, lešinarski mediji napadnu, osude, zatvore – bez da se čuje druga strana. Bez prilike da netko utvrdi da se isto nije dogodilo na način na koji su mediji utvrdili. A dobro organizirana ekipica se baš trudi naše društvo prikazati onakvim kakvim oni isti imaju zadatak ga prikazati. Dno jedno.

Žalosti to. Jako to žalosti. I  budi emocije pravde i istine. U našoj zemlji. Kada  ćemo možda morati ustati? Izaći na naše ulice? Istine  radi. Samo radi nje. Istine.

Drži  se Škalamera. Nisi  sam! Niti ćeš sam ostati.“

FB komentar: ‘Ajmo npr. kontra situaciju. Srbin  policajac prebio hrvatskog branitelja koji je umro poslije toga. Kakvu je kaznu dobio taj policajac? Njegovi šefovi?  Čudno kako policija baš ne postupa protiv svojih isto??

Šibensko-kninska PU je priopćila nakon očevida: „Nakon izvršenih konzultacija u Općinskom državnom odvjetništvu Šibenik, događaj od 21. kolovoza oko 22:30 u Uzdolju, okvalificiran je kao kazneno djelo izazivanje nereda, članak 324, stavak 2.“ 

Što to znači?

No. Svemoćna medijska mašinerija zanemarila je komemoraciju žrtava,  a usredotočila se na srednjeg brata koji je u maniri ričućeg lava, prijetio: „Neki političari traže da se Pupovcu začepe usta. Dok imam fizičke snage i mentalne sposobnosti ne postoji nitko tko će mi začepiti usta. …Komemorativne prakse ratnih događaja, bilo da obilježavaju stradanja ili pobjede, najčešće u sebi nose poruke međuetničke netolerancije…“

Tu smo. Komemorativne prakse… 

Doista, na komemoraciji govornici nisu rekli da su zločin počinili partizani Šeste ličke divizije predvođeni Đokom Jovanićem (1917. -2000.). On je jedan od glavnih zločinaca koji je s 4 brata došao iz Srbije u rodni kraj i u Srbu podigao ustanak. Ubojica je Boričevčana, bacanja civila u jamu u mjestu Brotnja, koljač iz Kulen Vakufa, ubojica s Križnih puteva… Živio je u otetoj vili na Tuškancu sa svim privilegijama. Pobjegao je 1990. u svoju Srbiju iz koje je 1941. došao rušiti hrvatsku državu.

Novinarka i redateljica dokumentaraca Višnja Starešina piše: „Gračanski zdravstveni inspektor Miroslav Haramija, koji je bio zadužen za organizaciju i nadgledanje pokopa žrtava zabilježio je 20 lokacija masovnih grobnica sa 783 likvidirane žrtve i sačuvao svoje bilješke s označenim mjestima grobnica, zakopavši papire u vrtu. Još 1990. je iskopao i objavio svoje zapise. Nije dočekao da bilo koju od njih otkopaju. No svoja je saznanja prenio na svog zeta Josipa Sečena. A lokalna je zajednica počela komemorirati žrtve.“

Nažalost, pored Đôka, bilo je tu orjunaša, Jugoslavena poput Vicka Krstulovića koji je poravnavao groblja, zatirući povijest. 

Mate Šimundić u svom opširnom djelu Hrvatski smrtni put navodi citat iz knjige Bogdana Radice, Hrvatska 1945.: „Zagreb je opljačkan, iz Zagreba se odnosi sve u Beograd: biblioteke, štofovi i pokućstvo. Novac se ne mijenja tako da se i ovaj put ekonomski uništava hrvatski narod. Pod crvenom zvijezdom vlada velikosrpstvo. Kao i 1918., Paja Gregorić (jedan od voditelja hrvatskih, komunista, prim. M. Š.) priznaje da se masovne osvete nad nevinim hrvatskim življem izvode po svima hrvatskim krajevima. Načelo ‘bratstvo i jedinstvo’ nije moglo da spriječi osvetu Srba, koji se vraćaju popaljenim domovima i ubijaju hrvatski živalj.”   

Radica još piše: „I u samom Zagrebu osjećala se nagla, upravo agresivna najezda velikosrpstva! Kod hrvatskih komunista nije bilo nikoga da se tome suprotstavi i da Zagrebu osigura vodstvo hrvatskog naroda. Svi ti Bakarići, Blaževići, Krstulovići, Berusice, Gregurići,  Zanki, Leontići itd., itd. bježali su od hrvatstva, odnosno bježali su od toga da položaj Hrvatske postave u položaj bihaćkih deklaracija i na taj su način hrabrili Srbe da mogu upotrebljavati sva sredstva da zagospodare nad Hrvatskom. I kad su srpski komunisti otpočeli s masovnom likvidacijom Hrvata, posebno inteligencije, odgovorni čimbenici Republike Hrvatske nisu ni prstom maknuli da zaustave krvavi val osvete nego su ga čak i podupirali, šaljući u smrt stotine tisuća nevinih Hrvata, među kojima goloruki narod seljaka, radnika i građana.“ 

Što na sve kaže Plenković? 

Dana 23. 8. 19., izjavljuje: „Pogledao sam sva tri incidenta koja su spomenuta, i Supetar, i Viškovo i ovo jučer u Kninu. Ja osobno i Vlada vrlo smo oštro i momentalno osudili sve te incidente. I dalje mislim da ono što radimo kao Vlada, gdje su ne samo SDSS nego i svi zastupnici manjina u Hrvatskom saboru dio parlamentarne većine, i to na našu inicijativu. To je jako važno da ponovno spomenemo, u trenutku kada to možda nije ni bilo nužno za formiranje Vlade, želio sam da manjine budu dio parlamentarne većine.“

Savjest? Nema je. 

Presumpcija krivnje. Nestala u labirintima spinova. 

Plenkiju nije bitna istina. On se isključivo brine za kimavce iz ‘svoje vlade’ i poručuje svom ‘zlatnom frendu’ iz mladih dana: „Trebamo paziti koga stavljamo na liste.“ 

‘Ugrožena nejač’ 6 – 8 % Srba u Hrvatskoj uporno bira istog političkog predstavnika. Je su li to ‘balvan maheri’ koji iz dna duše mrze, dok onih preko 90 % pripadnika ove manjine, koja ne izlazi na izbore ili glas poklanja nekom drugom, nitko ne pita za mišljenje!? Oni nisu važni. Jer, srednjem bratu i društvu ‘ugroženost’ je  strategija, politički program i sredstvo reketarenja hrvatskih vlasti.

Predrag Mišić: 

Proglas svim Srbima u domovini jednoj i jedinoj Hrvatskoj

U moru komentara, razloga, razglabanja
Pitam se kad nam se to dogodilo?

Svi skočili na zadnje noge, ritaju se.

O jednoj običnoj kafanskoj tučnjavi raspravlja Europa, 

Miki poziva američke nosače zrakoplova da stanu u obranu srpske nejači.
Njih troje dobilo po tamburi, zasluženo ili ne.

Što bi rekla ona ‘kad dobijem izvješće od policije komentirat ću’?
Što mi je ok.

‘Alo pa jučer (23. 8.) je jedna od najmlađih žrtava
Ovčare imala rođendan:  Igor Kačić.
Tko je Irenu upitao kako je?

Prekjučer je Luka Andrijanić.

Stotine tisuća izjava Milorada Pupovca o ugroženosti Srba
Vučića, Daćića, k…, palca, vrli’ novinarčića…

 Da nije bilo Velimira Bujanca o meni 

i deset tisuća mojih sunarodnjaka se ne bi nikad čulo u medijima.
Reći će neki pere me ego…
Ne nego je to istina.

Ovo je proglas svim mojim sunarodnjacima:

moramo se riješiti sotone od velikosrba.
Moramo se javno distancirati od SDSS i Milorada Pupovca, 

svojom politikom nas vodi u propast.

Hrvatski narod nas je odvojio od četnika.
Vrijeme je da mi učinimo to.
S hrvatskim narodom možemo i hoćemo.

Na nama je da se riješimo sotone. 

Zapitajte se hoće li naša djeca ŽIVOT ILI SUŽIVOT.
JA HOĆU ŽIVOT U NAŠOJ DOMOVINI!
Neću nikakvu matičnu domovinu.
Hrvatska je naš dom i domovina!

Dignite svoj glas!

Branite je mišlju, riječju i djelom…

Zorica Vuković/Hrvatsko nebo