Zorica Vuković: Evo istinskog Izraelca

Matejevo, Markovo i Lukino evanđelje te Djela apostolska spominju apostola Bartolomeja (Bartola). Samo ga Ivan, u svom evanđelju, naziva Natanael. Filip je svom prijatelju Natanaelu priopćio da su našli Mesiju. 

„Filip nađe Natanaela i javi mu: »Našli smo onoga o kome je pisao Mojsije u Zakonu i Proroci: Isusa, sina Josipova, iz Nazareta.« Reče mu Natanael: »Iz Nazareta da može biti što dobro?« Kaže mu Filip: »Dođi i vidi.«

Kad Isus ugleda gdje Natanael dolazi k njemu, reče za njega: »Evo istinitog Izraelca u kojem nema prijevare!« Kaže mu Natanael: »Odakle me poznaješ?« Odgovori mu Isus: »Vidjeh te prije negoli te Filip pozva, dok si bio pod smokvom.« Nato će mu Natanael: »Učitelju, ti si Sin Božji! Ti kralj si Izraelov!« Odgovori mu Isus: »Stoga što ti rekoh: ‘Vidjeh te pod smokvom’, vjeruješ. I više ćeš od toga vidjeti!« I nadoda: »Zaista, zaista, kažem vam: gledat ćete otvoreno nebo i anđele Božje gdje uzlaze i silaze nad Sina Čovječjega.«“ (Iv 1,45-51)

Nakon prvotnog oklijevanja Natanael postaje Isusov učenik i apostol. To  oklijevanje ne iznenađuje jer je tada bilo mnogo lažnih proroka koji su obilazili Palestinom, govoreći da su preteče Mesije. Zato jedan bogobojazan Izraelac, koji sve provjerava, nije mogao olako priznati nekoga Mesijom bez provjere. Kad se uvjerio da je Isus Mesija, uz njega ostaje.

Ime Bartolomej izvodi se iz Bar Talmaj što znači Talmajev sin. Tumači Svetog pisma smatraju da je Natanael bilo vlastito ime, a Bartolomej ono što danas nazivamo prezimenom. Naime, u židovskoj tradiciji nije bilo prezimena, pa je jedna osoba, radi boljeg razlikovanja imala dva imena ili neki nadimak uz ime. Npr. Juda Tadej, Šimun Revnitelj, Šimun Petar, Toma Blizanac…  

Izgled sv. Bartolomeja  opisan je u Zlatnoj legendi: „Kosa mu je crna, koža mu je sjajna, oči široke, nos mu je ravan, brada gusta i siva, niskog je rasta.“

Ivan spominje Natanaela i u posljednjoj glavi svog evanđelja (Iv 21, 1-2): „Poslije toga očitova se Isus ponovno učenicima na Tiberijadskome moru. Očitova se ovako: Bijahu zajedno Šimun Petar, Toma zvani Blizanac, Natanael iz Kane Galilejske, zatim Zebedejevi i još druga dva njegova učenika.“

Dakle, Bartolomej je bio rodom iz Kane Galilejske, gdje uspomenu na njega čuva crkva posvećena njemu u čast, sagrađena 1885. godine, na mjestu njegove kuće. Pročelje crkve ukrašeno je  s četiri stupa i okruglim prozorom iznad glavnih vrata. U središtu je natpis na latinskom jeziku: „DOM S NATHANAELIS BARTHOLOMAEI APOSTOLI“ (apostol Nathanael Bartolomej). Oltar u crkvi uzdignut je na kamenoj platformi. S prednje strane su dva para stupova u korintskom stilu i bareljef koji prikazuju susret Natanaela i apostola Filipa. U blizini crkve je malo groblje.

Marija Valtorta opisuje kako je Isus potaknuo Bartolomeja, dok je hodio s apostolima, da podučava pogansku dvanaestogodišnju djevojčicu, bivšu rimsku robinju, govoreći mu: „Ti si tako mudar učitelj i znaš najuzvišenije misli izreći tako jednostavno…“

I Bartolomej podučava: „Čuj, djevojčice. Bog je jak, veoma jak, jači od cara, jači od svih ljudi skupa s njihovim vojskama i ratnim spravama. Ali ipak nije nemilosrdan gospodar koji čini da se uvijek odgovara: ‘da’, a bičuje onoga koji to ne čini. On je Otac, Bog… Otac je, ljubi nas i ako smo zli, plače, ali nas ne sili da poslušamo. Tko je pak zao bit će jednom kažnjen strašnim mukama…

Ti ćeš Boga vidjeti izbliza, ako budeš vjerovala u Njega i ako budeš dobra. Ali da budeš dobra, ne smiješ mrziti ni Rimljane… Svi su ljudi djeca Božja, jer ih je On stvorio. Vidiš li gore zvijezde? On ih je stvorio. A ova stabla? On ih je stvorio. I ovu zemlju na kojoj sjedimo i onu pticu koja pjeva i more koje je tako veliko, sve i sve ljude. A ljudi su više od svega djeca Božja po onom što se zove duša i koja je svjetlo, pogled, zvuk, ne veliki kao njegovi koji ispunjaju čitavo Nebo i Zemlju, ali ipak lijepi i koji nikad ne umiru kao što ni Bog nikad ne umire…

…Ti si, djevojčice, dobro razumjela i ti ćeš rasti u Svjetlu. Ja ti to velim. Vjeruj u pravoga Boga, slušaj glas svoje duše koja je bez stečene mudrosti, ali i bez zle volje i imat ćeš Boga Oca…“

Nakon silaska Duha Svetoga i Bartolomej je, kao i ostali apostoli, krenuo evangelizirati. Postoje dva svjedočanstva o njegovoj misiji u Indiji. To su spisi Euzebija Cezarejskog (početkom 4. st) i sv. Jeronima (kraj 4. st) koji govore o njegovoj misiji u Indiji na području današnjeg Bombaja gdje je ostavio kopiju Matejeva evanđelja.  Zajedno s apostolom Judom Tadejem, Bartolomej je donio kršćanstvo u Armeniju, pa ih Armenska crkva slavi kao zaštitnike.

Bartolomej  je bio veoma aktivan i dinamičan apostol. Prožet snagom Duha Svetoga, naviještao je Radosnu vijesti i tome posvetio život koji je zapečatio mučeničkom smrću. Po božanskoj milosti, ispunjavajući dužnosti apostola, nosio je evanđelje kroz najbarbarskije zemlje Istoka, prodirući u udaljene krajeve, pokrštavajući obraćenike i istjerujući demone. Primjer Evanđelja sv. Mateja pronašao je u Indiji sv. Pantenus krajem drugog stoljeća, gdje je došao kao misionar. Prema  lokalnoj tradiciji, donio ga je sv. Bartolomej. Sveti Ivan Zlatousti napisao je da je apostol također propovijedao u Maloj Aziji i da je, zajedno sa sv. Filipom bio progonjen za vjeru. Posljednja misija sv. Bartolomeja bila je u Velikoj Jermeniji, gdje je, propovijedajući u mjestu koje je tvrdokorno obožavalo idole, podnio mučeništvo na najokrutniji način, oko 71. godine. Ogulili su mu kožu i onda mu odrubili glavu. 

To strašnu smrt ovjekovječio je u Sikstinskoj kapeli Michelangelo, prikazavši na velikoj fresci, Posljednji sud, sv. Bartola kako oderan drži svoju kožu u ruci. Na toj je koži umjetnik načinio svoj portret.

Krist je središte ovog umjetničkog djela. Pod njegovom dignutom rukom je Djevica Marija. Vrijeme milosti je prošlo. Presuda je donesena. Neki se uzdižu bez napora prema Kristu, dok drugima pomažu anđeli, od kojih jedan diže nekoliko duša koje drže zrnca krunice. Ovaj detalj potvrđuje nauk koji osporavaju protestanti: da molitva i dobra djela, a ne samo vjera i božanska milost, imaju važnu spasenjsku ulogu. 

Pri dnu slike prikazani su demoni kako vuku proklete u pakao. 

Michelangelovo lice, na zakrivljenoj  koži svetog Bartolomeja, je prazna školjka koja nepomično visi između neba i pakla. Suvremenici su ga zvali  ‘božanskim’ zbog njegove sposobnosti da se ‘obračuna’ s Bogom, prikazujući idealni oblik ljudskog tijela. Zato je Michelangelo oplakivao svoju mladenačku umišljenost jer nije mislio na spasenje svoje duše. U ovom djelu, koje je uradio kad je imao oko 65 godina, priznaje svoj grijeh i nada se da će se Krist ​​smilovati njemu i dočekati ga u društvu izabranih.

Relikvije sv. Bartola u VI. stoljeću, iz Armenije su prenesene na otok Lipari u Tirenskome moru, gdje je sagrađena bazilika njemu u čast. Na blagdan sv. Bartola 24. kolovoza održava se svečanost koja okuplja vjernike tamošnjeg kraja čiji je San Bartolomeo zaštitnik. Ovaj blagdan, uspostavljen u šestom stoljeću, prerastao je u veliku svečanost od 21.-24. kolovoza kada kip sv. Bartolomeja nose muškarci na ramenima, u procesiji. Kip je izradila zlatarnica Palermo Perricone-Marano 1728. godine, a sadrži 2 kg zlata i 30 kg srebra. U njemu se nalazi zlatni relikvijar (1,1 kg zlata)  koji sadrži ‘komad kože’ svetog Bartolomeja. 

Legenda kaže da je jednom, kada je kip bio nošen u procesiji, postao vrlo težak i morali su ga spustiti. Kad su muškarci, koji su nosili kip, odmorili, pokušali su ga podignuti, ali on je bio još teži. Pokušali su to još nekoliko puta. Bezuspješno. 

Tijekom Drugog svjetskog rata, fašistički režim je tražio da se uzme srebrno-zlatni kip sv. Bartolomeja i rastali ga radi dobiti. Kad su ga stavili na vagu, pokazalo se  da mu je masa tek nekoliko grama. Vraćen je na svoje mjesto u bazilici. 

Godine 983. dio relikvija je uzeo car Oton III. i dao ih prenijeti u Rim, gdje su položene u Bazilici sv. Bartola na otočiću usred rijeke Tiber gdje je prije bilo svetište podignuto u čast Eskulapa, rimskog boga liječnika i medicine.

Zbog prirode svog mučeništva, Bartolomej je zaštitnik kožara, krojača, knjigovezaca, poljoprivrednika, pastira, slikara, mesara, izrađivača rukavica. Kao zaštitnika zazivaju ga zanatlije, posebno prilikom vaganja.

Koptska pravoslavna crkva Bartolomejevo mučeništvo obilježava prvog dana koptskog kalendara  koji pada 11. rujna. Istočno kršćanstvo mu odaje počast 11. lipnja, a Katolička i anglikanske crkve ga spominju 24. kolovoza.

U umjetnosti, Bartolomej je najčešće prikazan s bradom i kovrčavom kosom s nožem u ruci, kao podsjetnik na mučeništvo.

Bartolomej  ima ulogu u utopijskoj pripovijesti Francis Bacon New Atlantis (17. st.). Priča je to o izoliranoj mitskoj zemlji, Bensalem, naseljenoj ljudima posvećenima razumu i prirodnoj filozofiji. Oko dvadeset godina nakon Kristova uskrsnuća ljudi Bensalema pronašli su kovčeg koji je doplutao do njihove obale. Kovčeg je sadržavao pismo i knjige Starog i Novog zavjeta. Pismo je bilo od apostola Bartolomeja kojemu je anđeo rekao da postavi kovčeg i njegov sadržaj na površinu mora i da ga pusti. Tako su znanstvenici iz Bensalema primili otkrivenje Božje riječi.

Francis Bacon piše: 

„Ja sam, Bartolomej, sluga Svevišnjega i apostol Isusa Krista. Anđeo, koji mi se ukazao u viđenju, rekao je da bih trebao predati ovaj kovčeg moru. Zato svjedočim ovom narodu, gdje će Bog odrediti da ovaj kovčeg dođe, da će mu istoga dana doći spasenje, mir i dobra volja Oca i Gospodina Isusa…“

„U kovčegu su bila pisma i knjige. Dogodilo se veliko čudo, u skladu s objavom apostola. Jer u to su vrijeme bili, u ovoj zemlji, Hebreji, Perzijci, Indijci koji su svi, osim domorodaca, čitali knjigu i pisma, kao da su napisani na njihovom jeziku. I tako je ova zemlja spašena od nevjere  kroz apostolsku čudesnu evangelizaciju svetog Bartolomeja.“

Blagdan sv. Bartolomeja je povezan s crkvom u Hrvata po mučeništvu mladog svećenika Miroslava Bulešića. Toga dana, 24. kolovoza 1947., nakon obreda sv. krizme, došla je grupa komunista u župnu kuću u Lanišću. Blaženi Miroslav je zatečen na ulazu u župni ured. Izudaran je po licu, a zatim zaklan. Posljednje riječi su mu bile: „Isuse, primi dušu moju.“ Ubojica Slavko Sanković, izašao je iz župne kuće, ostavio za sobom krvavi trag  i oprao nož i ruke na pojilu za stoku. Ponavljao je posljednje Miroslavove riječi, sprdajući se: „Isuse, primi dušu moju…., ali sam  je ja primio.“ 

Zločinci su izudarali djelitelja sakramenta krizme delegatu Svete stolice mons. Jakoba Ukmara koji je pao u nesvijest, a skrio se vlč. Stjepan Ceka koji je dobio 6 godina zatvora. Valjda zato što je preživio. 

Miroslav je slutio što ga čeka jer su komunisti prijetili kako će ‘padati krvavo kamenje’. U svoj dnevnik je upisao: „Moja osveta je oprost.“

Suđenje ubojicama bila je farsa, a Vladimir Bakarić je krivnju, naravno, prebacio na Katoličku crkvu.

Svi ti zločinci ostavili su za sobom samo krvav trag, a svećenik i domoljub Miroslav Bulešić, zaslužan i za pripojenje Istre matici zemlji, proglašen je, kao mučenik, blaženim u prepunoj pulskoj Areni 27. rujna  2013. Obred i sv. misu predvodio je kardinal Angelo Amato, prefekt Kongregacije za kauze Svetih.

Zorica Vuković/Hrvatsko nebo