Razgovor s R. Cvetnićem: Sve je još u vlasti Partije i njezine države, duboke i skupe

Razgovor s književnikom Ratkom Cvetnićem

Književnik Ratko Cvetnić dobitnik je Nagrade HAZU-a za roman Blato u dvorištu, svojevrsni presjek hrvatske povijesti 20. stoljeća, od vremena Drugoga svjetskoga rata i poraća do samostalne i neovisne Hrvatske. Rođen je 1957. godine u Zagrebu. Književni prvijenac „Kratki izlet (Zapisi iz Domovinskoga rata)“, napisan 1997., osvojio je uglednu nagradu „Gjalski“, a istom nagradom ovjenčan je i roman Polusan iz 2009. S dojmljivom Povijesti instituta 2013. doživio je iznova pozitivne kritike, potvrđene prošle godine Blatom u dvorištu. Profesionalni je dužnosnik u Zagrebačkom športskom savezu. Rado je pristao na dulji razgovor za Hrvatski tjednik.

Je li povijest obitelji Remenar (nadahnuta kronikom obitelji Kamenar) u svim mijenama, unatoč različitim obiteljskim svjetonazorima, ali prevladavajućom hrvatskom nacionalnom crtom koja ih je, paradoksalno, stalno gurala u zapećak – uobičajena hrvatska priča druge polovice 20. stoljeća? Jesu li i bez 13. lipnja 1965., kada se dogodila prometna nesreća pripovjedača Blata u dvorištu, članovi obitelji Remenar u javi bivše države prolazili otprti pekel?

Remenari (kao i Kamenari) ostali su gotovo bez svega, ali su sačuvali žive glave, što je u poratnom vremenu za pripadnike te klase ipak bio svojevrsni luksuz. Prema tomu, pravi ih je pakao ipak mimoišao. U ovoj priči možemo, dakle, govoriti o čistilištu, a taj filter obuhvatio je manje-više sve što je spadalo pod građansku klasu toga vremena.

Vaš roman obiluje i brojnim citatima, gotovo da mu je potreban tumač znakova za manje upućene u povijesne osobe. U filozofskim i(li) vjerskim analizama više nalikuje publicistici. Krije li se u strukturiranju romana zamka za pripovjedača koji želi mnoge događaje potkrijepiti povijesnim činjenicama i rečenicama?

Taj udjel činjenične građe jest jedna vrsta unutarnje armature romana, onako kako ga ja vidim. To je, dakle, fiktivna priča koja se, što je u književnosti vrlo važno, „mogla dogoditi“ – na stranu ovdje činjenica da se osnovno polazište, izgon iz građanskoga zavičaja, doista dogodio jednoj stvarnoj obitelji – a građa samo pojačava tu „mogućnost“. Roman kao forma može mnogo toga progutati – to nije postmodernističko otkriće, tako je bilo od samih početaka – i zato je ta forma neobično otporna na mijene u stilu, ukusu, modi…
Koga dovesti umjesto Partije?

Tjeskoba glavnih likova u Vašim djelima je, iz čitateljskoga rakursa, uzrokovana permanentnom nepravdom u društvu koje, unatoč naoko velikim prevratima, ostaje jednako depresivno, kao i prije. Slažete li se? Na tragu iznesenih Krležinih misli da u Hrvatskoj jedni te isti uvijek stradavaju i jedni te isti uvijek profitiraju – je li pretenciozno tvrditi da se i danas isto dogodilo s Hrvatskom u odnosu na doba Jugoslavije?

Nije pretenciozno. Najmoćnija institucionalna sila koju je Hrvatska stvorila – ne samo u zadnjih stotinjak godina, nego u svojoj cjelokupnoj povijesti – jest Partija. Zahvaljujući sposobnosti transformacije, ona ne samo da od 1945. suvereno kormilari našom poviješću, nego se, sa svojom imovinom, baršunasto i bez većih poremećaja, uspjela preoblikovati u „godinama raspleta“. Kad se 1989. SKH raspao na svoje konstitutivne sastavnice – Hrvate, Srbe i Jugoslavene – vjerovao sam da je to kraj, ali Partija je u okviru parlamentarne kohabitacije spomenutih triju komponenata našla prostor za oporavak. Čovjek pomisli da je to politička alkemija najviše vrste, ali zapravo – drukčije nije moglo ni biti. Povijest ne možete preskakati, toga je Franjo Tuđman bio svjestan, i to mu je dalo nedostižnu političku prednost. Dobar primjer jest pitanje lustracije: imate na Youtubeu onaj znameniti govor Ante Paradžika u Križevcima, nekoliko sati prije nego što je poginuo – ili ubijen – iz kojega vam je jasno da je taj čovjek bio spreman umrijeti za Hrvatsku (općenito, u sposobnosti da stvaramo kamikaze ne zaostajemo za Japancima, uzmite samo Bugojansku skupinu). Ali, kad Paradžik, inteligentan i sirov, govori kako će pravaši čim dođu na vlast hapsiti, onda vam je jasno i to da pravaši nikad ne će doći na vlast. Tu se vidi da je i on pripadao onoj romantičarskoj struji koja je državu sanjala prije nego što je pročitala upute za uporabu. Ako hoćeš hapsiti, svakako moraš prethodno doći na vlast, ali da bi došao na vlast, ne trebaju ti ni Blaž Kraljević, ni Manjkas Crvenkapa, ni Ludvig Pavlović, još manje Paraga… nego ti trebaju Manolić, Budo Lončar, Perković… Dakle baš oni koje bi hapsio. Partija. Ako je, dakle, lustracija postupak kojim se iz javnoga života uklanjaju nositelji totalitarnoga sustava, onda u Hrvatskoj imamo dva nerješiva pitanja. Najprije, tko će provesti lustraciju? Sabor? Neovisno hrvatsko sudstvo? Pravaši? A zatim, drugo jednako nerješivo pitanje – koga staviti na ispražnjeno mjesto? Pa Partija je jedina odgajala tehnologe vlasti, one koji znaju kako država izgleda iznutra. I danas ih odgaja. Što bi onda lustracija stavila na mjesto komunističkog mentaliteta u kojemu su takvi rasli i stasavali? Možda ono većinsko deklarativno demokršćanstvo našega biračkog korpusa? Reprezentirano u izbornim dobitnicima poput Kuščevića, Sanadera, Bandića, Plenkovića…?

Nadahnuće u romanu, osim duhovnoga i u težim materijalnim uvjetima, jesu „Poratne epistole“ iz 1929. godine Gjure Remenara. Trebaju li svijetu „Poratne epistole“, kada stvarni svijet nije, barem onaj pismeni dio, svladao „Arhipelag gulag“?

Takvih čuda ima na sve strane. Spomenut ću jedan lokalni, razmjerno poznati primjer – dr. Ljudevit Jurak, osnivač naše patologije. Bio je u međunarodnoj komisiji Crvenoga križa koja je 1943. istraživala zločine u Vinici u Ukrajini i u poljskome Katynu. Na suđenju u Nürnbergu tužitelj Višinski pokušavao je nacistima pod račun utrpati i ta dva, već posve raskrinkana zločina NKVD-a, ali Saveznici su smatrali da bi tako očigledna podvala kompromitirala čak i nürnberšku razinu trgovine. Podsjećam, ni jednoga Talijana nije bilo pred tim sudom, a izguglajte si samo Mussolinijeva maršala Badoglija i njegovu karijeru. No jedan mali zagrebački staljinist, kapetan Vlado Ranogajec, u lipnju 1945. proveo je tu nakanu Višinskoga i svojom odlukom Juraka, koji nije želio povući potpis sa svoga nalaza u Vinici, osudio na smrt. Da ne bi bilo dvojbe: Juraku su ponudili da povuče svoj potpis i on je to jasno i glasno odbio, znajući što ga čeka. Ranogajec, koji je potpisao podosta, čitav blokić takvih presuda protiv različitih „neprijatelja naroda“, postao je poslije sportski dužnosnik u Dinamu i uoči Univerzijade dobio na Jarunu ulicu koja i dan-danas nosi njegovo ime. A za Jurakov se grob ni dan-danas ne zna. Kako bismo uz pomoć ovih činjenica objasnili pojam revizionizma koji navodno vlada našom suvremenom historiografijom?

Kako prenositi ideje mlađim nećakinjama „Veronikama“ u 2019., čak i kada, kako ste noteboomski istaknuli, vrijeme prolazi i u to se ne treba miješati? Je li diktatura „političke korektnosti“ odavno na snazi, ažuriraju li se i diktature našega doba brzo poput pametnih telefona?

Ideologije imaju jednu slabu stranu, a to je da kao izrazito reduktivne filozofije, lako, u dva koraka, dolaze u logički sukob same sa sobom. Zato je nužno da reduciraju i jezik kako bi se ti logički koraci onemogućili i kako bi one ostale tapkati u malom krugu svoga skromnog radara. Primjerice, kad eugeničke principe Heinricha Himmlera, dakle fašizam u najčišćem obliku, prepakirate u načela „reproduktivnoga zdravlja“, onda ti principi postaju ljudskopravaška mantra. Da biste skrili činjenicu kako se radi o jednom te istom, morate prepakirati jezik. Upravo je ideologija ljudskih prava, koja partikularne interese pokušava protumačiti kao opća prava, idealna tvornička traka za takvo prepakiranje.

Domicilno stanovništvo Europe ide prema demografskom stečaju

Secirate i navodni povijesni napredak koji od drugoga do dvadesetoga stoljeća nije mnogo odmaknuo. Uči li čovječanstvo, ili da Vas parafraziram, umije li spoznati poslovicu o (ne)posuđivanju novca siromahu i spolnom (ne)petljanju s budalama?

To je poguba vjere u linearni napredak povijesti i čovječanstva. Upravo to što se obično zove vulgarni marksizam pokazuje najveću otpornost na poruke nedavne povijesti. Kako se u Hrvatskom olimpijskom odboru dosta bavim temama vezanima uz šport i žene, nedavno sam naišao na jedan paradoks: poznato je da su Olimpijske igre u Londonu 2012. bile prve u kojima su svi športovi bili dostupni ženama i u kojima su svi olimpijski timovi u sastavu morali imati natjecateljice. Možemo reći da se do stanovite mjere radilo o administrativnoj prisili, ali su se tom uvjetu pokorili i Saudijska Arabija, i Katar, i Brunej i svi drugi. Ne radi se samo o snazi olimpizma kao globalnoga pokreta, dakle o Povelji koja ne dopušta diskriminaciju ni po kojoj osnovi, nego je uspostava toga uvjeta bila rezultat dugotrajnoga, stoljetnog rada na terenu. Ali, istodobno u istom tom Londonu imamo predgrađa u kojima muslimanske zajednice ne dopuštaju djevojčicama da se u okviru svoga školskog programa bave športom ili scenskim aktivnostima. Slika napredovanja su vam upravo ta paralelna društva koja danas postoje u velikim nacijama Europe, pa i onima manjim i manje umočenim u kolonijalnu povijest, poput Švedske: ono domicilno napreduje prema potpunom demografskom stečaju, a doseljeno raste, posve nelinearno i neprogresivno, u okvirima svoga tradicionalnoga vjerozakona.

Zanimljiva je i povijest lista Crvena zora, kasnije Zora u Blatu u dvorištu, medijska mijena vremena i prostora, opipljiva politički i kulturološki. Zašto se u svim vremenima nameće laž o neovisnom novinarstvu? Je li ipak u osnovi svega – neznanje?

U partijskom sustavu ne postoje neovisne institucije jer je Partija vlasnik svega. Ponavljam: ideja Partije jest da javni sektor učini svojim vlasništvom. Naravno, ona to više ne može učiniti u mjeri koja joj je bila dostupna u totalitarizmu – bilo onom od 1941. ili onom od 1945. – ali je i danas svjesna da joj malo toga stoji na putu. Slobodni izbori jesu prepreka, ali Partija, kao ozbiljna firma, ne može si dopustiti luksuz da ovisi u ćudljivosti biračkoga tijela, o toj zloporabi statistike, kako se ponekad kaže. Tu je uloga medija presudna. A vidjeli smo kako se to rješava kad su u pitanju referendumi ili druge izvanpartijske političke inicijative. To se možda najbolje vidi na primjeru izvanpartijskoga poduzetništva: evo, Mamić se iz Međugorja tuži da je hrvatsko pravosuđe korumpirano. Kao i svaki ozbiljni gazda, on na svom platnom popisu mora imati jaka imena (trodioba vlasti diže režijske troškove poslovanja), ali valjda mu je jasno da Partija uvijek ima jača. Da upotrijebim jednu pjesničku sliku: svaka čast Olmu, Petkoviću, Livakoviću, ali kad Partija istrčava na teren, ona istrčava sa samim modrićima i rakitićima. To su vam uvjeti neovisnosti u našim okolnostima.

Spominje se u romanu i poginuli vukovarski pjesnik i stomatolog Rene Matoušek koji je tijekom studija živio u Velikoj Gorici, a nakon nekoliko godina u Žegaru kod Obrovca 1990., vratio se u rodni Vukovar i ubijen u studenom 1991. na Veleprometu. Jeste li poznavali Renea, sjećate li se njegovih haikua i „Jake veze“?

Nisam ga osobno upoznao, premda je nastupao i u mom Mraclinu, u dvorani koja je i danas središte inače vrlo živoga mraclinskog kulturnog i društvenog života. Ali stari turopoljski plemenitaši Brigljevići, Reneova obitelj po majci, prijateljevali su s mojom obitelji. Nadam se da ćemo djelovanjem velikogoričkoga Zavoda HAZU-a, osnovanog lani, uspjeti dostojno valorizirati njegovo djelo i život.

Jesu li Velika Gorica i Turopolje sačuvali i danas nešto što Zagreb nema, ili nikada nije imao? Koja je razlika između turopoljskoga blata u vrijeme opisa Matka Peića i danas? Ima li neopisive životne, tradicijske supstance u dvorišnom blatu?

Jesu svakako. Premda razlika u odnosu na Peića i njegove „Skitnje“ – a uskoro će dvadeset godina otkako je odskitao na onaj svijet – i na Turopolje od prije šezdeset i više godina leži prije svega u činjenici da taj svijet više nije poljoprivredni. Osim toga, ni Velika Gorica više nije (samo) Turopolje. No svijest o tomu da ne ovisi o državi, kod turopoljskoga je čovjeka ostala i dalje vrlo prisutna, kao da tu svijest industrijalizacija nije osobito dotakla. Tu je i privrženost tradicionalnoj zajednici, a podsjećam da je Plemenita opčina turopoljska u sebi sačuvala društveni ustroj s kakvim su Hrvati došli iz svoje pradomovine. Peić se u kočiji vozi kroz Turopoljski lug, koji je bio ekonomska osnovica Opčine, a te su šume ustaše uzele Turopoljcima, komunisti ustašama, da bi se danas naš mitski lug nalazio pod kapom Hrvatskih šuma, upravo oglednog partijskog poduzeća. Ali Turopolje je ipak preživjelo. Ovdje ljudi još uvijek odrastaju, žive i umiru pred očima svojih bližnjih, a to nosi jednu vrstu odgovornosti prema okružju kakva je u većim sredinama, uzimam svoj rodni grad za primjer, već pomalo nestala. Ne tvrdim da su u Mraclinu, Buševcu ili Okuju, ljudi bolji, ni da su njihovi odnosi bolji, tvrdim samo da je njihov odnos prema zajednici mnogo stabilniji: hoćete li obitelj, selo, župu, državu… I Peić u „Skitnjama“ svugdje nailazi na pravu ekipu. Imamo u Mraclinu vatrogasno društvo koje broji preko 130 godina, naš KUD i nogometni klub su već gotovo stogodišnjaci, djeca su se ovdje navikla postrojavati čim prohodaju: nogometni pomladak, vatrogasni, folkloraški. Ali, moram napomenuti presudnu stvar, ovdje se ne radi ni o odgoju nogometaša (premda je među njima i Marcelo Brozović), ni tamburaša (premda među aktivnima imamo pet muških i jedan ženski sastav), ni vatrogasaca (premda su Mraclinci dva puta bili europski prvaci): radi se o stvaranju i odgoju zajednice.

Sebe smo postavili na mjesto Boga

Kako danas izgleda prelazak s „Nismo znali“ na „Navikli smo se“? Koliko je predvidljiva hrvatska putanja u Europskoj uniji sljedećih godina?

Slabo pratim to s Europom i Unijom, u prvom redu stoga što su mi konstitutivne veze tih pojmova sve nejasnije. Gdje je kršćanska Europa danas? Gdje je ono što je nastalo na temeljima židovske vjere, helenističkoga razuma i rimskih društvenih pravila? Sve to, objedinjeno u kršćanstvu, bilo je još itekako prisutno dva tisućljeća nakon sv. Pavla, kad su na vrućem zgarištu najgroznijega rata u ljudskoj povijesti, Schumman, De Gasperi, Adenauer… postavljali demokršćanske temelje buduće Europe. Prošlo je još šezdeset, sedamdeset godina i gdje smo sad? Križeve proganjamo iz javnoga prostora, vjera se svodi na razinu nedjeljnoga hobija, Papu, ako nam nije po volji, najradije bismo, zajedno s njegovim Bogom, zaključali u vatikansku sakristiju. Što smo stavili na ispražnjeno mjesto? Sebe, naravno, koga drugoga? Time praznina postaje još veća. I kako Hrvatsku uklopiti u mutnu sliku kastrirane i čipirane Europe? Ali ne treba očajavati; ako se ta Europa umorila hodati za Isusom, nastavit će s Muhamedom.

Objavili ste do sada četiri romana i nakon svih požnjeli sjajne kritike. Jeste li, uza sve književne nagrade, opterećeni mišlju da se uvijek moglo i može više napisati, točnije da su za hrvatske nekakve neformalne standarde, premalo četiri djela do sada za jednoga vrhunskoga autora. Znam da Vam odgovara pozicija rekreacijskoga pisca, ali…

Ne, ja sam doista napisao najviše što sam mogao. Ima onaj vic s malim Crnogorcem: „Dosad nijesam imao primjedbi“. Svojevrsno olakšanje koje osjetim nakon svakoga objavljenog naslova kao da mi kaže – to bi bilo to. Ali onda prođu godine, nešto se dogodi i opet osjetim potrebu za primjedbom koja bi možda mogla imati literarni potencijal. Nadam se da će mi se taj poticajni časak dogoditi još koji put, ali obvezu ne bih preuzeo.

U neformalnim razgovorima o Vašim djelima uvijek se ističe sjajan stil, ali se može čuti i primjedba o strukturi, točnije svojevrsnom nedostatku zapleta, drame? Kao da se glavni likovi nađu na višoj razini kontemplacijske gorčine, ali bez obrata. No to je i ona priča o pesimizmu da sutra ne će biti bolje. Kako komentirate te dojmove?

Da, svjestan sam toga. Moji junaci nisu tipovi od akcije, štoviše ovaj zadnji je od djetinjstva u invalidskim kolicima. No „Povijest Instituta“ baš stoga sam koncipirao „klasično“, dakle uz kontemplacijsku razinu, tu imamo preplet detekcijske i ljubavne priče. I što se dogodi: po prvi put mi kritika jednoglasno pohvali knjigu, i jedini put ne dobijem nikakvu nagradu.

Jedno prozaično pitanje: može li se živjeti od književnosti u Hrvatskoj?

Ne znam. Teško. Može li se živjeti od brodogradnje u Hrvatskoj? Neki vjerojatno mogu. Nisam nikad imao takvih ideja – ni s književnošću, ni s brodogradnjom – pa ne bih mogao dati neki kvalificiran odgovor. A i ovako se, hvala Bogu, dade preživjeti.

Ne patim u sjeni

Mnogi vaši kolege, doduše, drukčijega svjetonazorskoga i ideološkoga uvjerenja, pišu novinske kolumne, scenarije za filmove. U pravilu se to događa s ljevičarima, književnicima lijevih nazora. Kako to komentirate s obzirom na to da je posljedica te pojave što su se oni u javnosti nametnuli kao književni vrh u Hrvatskoj i mjerilo većine stvari? Sjajni pisci poput vas ostaju u medijskoj sjeni?

Uglavnom ne pratim te medije ni te filmove. Ali ne stoga što bih imao nešto načelno protiv, nego stoga što sam manje-više sve to već vidio i pročitao u vrijeme kada su se taj svjetonazor i njegov jezik formulirali, a to su sedamdesete i osamdesete godine, u omladinskom tisku i subkulturi. To je bilo neobično i zanimljivo doba, pogotovo ako uzmete u obzir ono što se zbivalo ispod sive površine, ono što će poslije neizbježno erumpirati. U sjeni ne patim (možda bi hladovina bila bolji izraz?), jer nemam osobite potrebe za javnim istupima, tim prije što mi doista imamo, da upotrijebim Vašu formulaciju, sjajnih pisaca kojih govore meni blizak jezik i koji su u medijima itekako prisutni (što naravno ne znači da se baš uvijek i u svemu slažem s njima, a još manje da se oni međusobno slažu). Spomenuli ste Šolu, evo Vam još moga prijatelja Bore Ristića, Višnje Starešine, Raspudića, Mate Mijića, Dujmovića, Holjevca, Hrstića, Kuljiša, Miljenka Jurasića, Ivana Miklenića, Banca, Zlatka Kramarića, Ivkošića, Borisa Becka… Ima ih toliko da ću, s koje god strane počnem, nekoga sigurno zaboraviti. A sedamdesetih i osamdesetih su iz jednoumnoga kioska stršali samo Veselko Tenžera i Živko Kustić. I Igor Mandić, tu i tamo. Drugo je pitanje, zašto te autore nemamo objedinjene u nekom ozbiljnom glasilu. Mogu samo dodati da jako žalim za Vjesnikom.

Kako tumačite da su se mnogi od takvih sklonili u tzv. srpske Novosti i dobro žive od pljuvanja države koja ih, da paradoks bude velik i bizaran, izdašno plaća za to. Kakva je ovo država na temelju odnosa prema osobama u književnosti, kulturi, filmu…?

Mislim da podcjenjujete Partiju i njezinu državu. Duboku i skupu. Naime, svaka pametna vlast nastoji takve držati na okupu, a to je naravno skupo. Najprije, nije istina da novca nema, istina je da su koruptivni sustavi skupi. Ali bivša država to je radila uz mnogo veći trošak. Kritičare je okupila u Staroj Gradiški, što također nije bilo jeftino, velik novac trošila je plaćajući javnim radnicima da hvale neviđeni stupanj slobode koji je ostvarila – ili barem da šute – ali najskuplji je koruptivni mit o besplatnosti u kojoj je uživao naš socijalistički malograđanin. Naravno da je sve skupa moralo bankrotirati. Što se Novosti tiče, da nema desnih portala na koje ponekad svratim, ne bih ni znao da još izlaze.

Kakvom vi doživljavate državu čije Ministarstvo kulture dodijeli nagradu „Vladimir Nazor“ za životno djelo glumcu Radi Šerbedžiji premda zna da je 90-ih stao na stranu agresora i pobjegao iz Hrvatske? Kako je moguće da izraste čitav jedan pokret u filmskoj, kazališnoj ili književnoj industriji koji eksploatira smrt jedne djevojčice, Aleksandre Zec? Vrlo je teško pronaći put s pričama o 402 ubijene hrvatske djece.

Šerbedžija je, kako god okrenuli, jedan od naših najboljih glumaca u posljednjih pedesetak godina. Hoćete li kazalište, film ili televiziju. Što se tiče njegova političkog angažmana, taj svakako nije na mimetičkoj razini koju smo od njega navikli, ali – budimo realni – nije ni Nazor u politici bio mnogo uvjerljiviji. Ako već kod prethodnoga pitanja nisam dao odgovor i na ovo, uputio bih na jednu zanimljivu knjigu koja se bavi takvim slučajevima na dosta širokom povijesnom i geografskom potezu. To je „Melankolija ljevice“, talijanskoga povjesničara Enza Traversa, gdje, između ostaloga, vidimo razlike i sličnosti između dviju salonskih ljevica, zapadne i ove naše.

Osim toga imate jedan zanimljiv fenomen vezan uz tzv. unutarnju emigraciju, dakle kastu koja živi izvan društvene matice, najčešće u latentnom sukobu s njom. U komunizmu su takvi emigranti – poput mojih Remenara/Kamenara, prognanika iz svoga građanskog, intelektualno i nacionalno tradicionalnog zavičaja – izgnanstvo odrađivali kao ložači, bauštelci, pružni radnici… U svojoj novoj knjizi, „Prema domovini misli“, Bojan Marotti između ostaloga piše i o Kruni Krstiću, jednom od vodećih intelektualaca svoga doba, koji je radio kao skladištar u zadarskom Mesoprometu. Poslije su ga, kao poliglota, unaprijedili u inokorespondenta, da Talijanima i Nijemcima nudi socijalističke kobasice. Međutim, današnja unutarnja emigracija – koja u okviru naših nacionalnih i medijskih institucija pribiva u raznim jugoslavenskim odborima i marksističkim kružocima – uglavnom je na upravljačkim pozicijama.

Što se tiče slučaja Aleksandre Zec, radi se nesumnjivo o jednom od najtežih zločina što su ih počinili pripadnici naših oružanih snaga. Ali odgovor na svoje pitanje dali ste sami – ključna riječ je „eksploatacija“. Ne radi se ni o pravdi, ni o pijetetu, nego o ideološkoj (i svakoj drugoj) eksploataciji jednoga – da ne bi bilo nikakve dvojbe – izuzetno sramotnoga djela. Pri tomu treba uočiti da je potražnja za fašizmom, kako ukazuje Douglas Murray, danas i na Zapadu mnogo veća od ponude, tako da pojava nije ograničena samo na naš sokak. Međutim, ovdje imate nastojanje da se stvori slika o Hrvatskoj kao državi nastaloj na zločinu. Jer ako to uspijete, onda se govor o Bleiburgu, Hudoj jami, Jazovki, o ljetnim iskapanjima u Savskoj, o svim pobijenim djevojčicama i dječacima… vraća na razinu sedamdesetih. Dakle na šutnju, dakle na nepostojanje. A za uvid u mehanizme eksploatacije slobodan sam preporučiti jednu drugu knjigu, „Industriju holokausta“ Normana Finkelsteina.

Uspješan niz stranaka i strančica na razini Udruge Naš Hajduk

Jesmo li zapravo svjedoci potpune inverzije u društvu za koju se sada tvrdi da su ju stvorili partizani, a ne hrvatski branitelji pa se izmišljaju događaji i zločini, među ostalim prazne jame nad kojima jugosrpski elementi komemoriraju (Šaranova jama za koju je speleološkim istraživanjem utvrđeno da nema ni jedne ljudske kosti u njoj). Nije li to stanje primjerenije za psihijatrijsku ustanovu nego za „normalnu“ državu?

Hrvatska je država nastala u Domovinskom ratu, ponajviše – kako bude u takvim povijesnim slučajevima – zahvaljujući vojnoj pobjedi, dakle zahvaljujući Hrvatskoj vojsci. S ponosom sam nosio taj dres, premda me u jednom času izdalo strpljenje. Partija je, međutim, starija od Republike Hrvatske, i od HV-a, i od svih nas (Manolića ostavljam izvan konkurencije), a kako je navikla biti vlasnikom države na kojoj parazitiraju njezina mnogobrojna rilca, kako je navikla sve ono javno („narodno“, „društveno“, „zajedničko“…) učiniti partijskim vlasništvom, isto pokušava učiniti i s poviješću. Njezin saveznik je svatko tko joj u tome može pomoći. Šaranova jama ili Ranogajčeva ulica, svejedno. Vi ste u svojim pitanjima nabrojali neke od saveznika, ali dok god se nad time zgražamo ili čudimo (rekli bi kajkavci: kak pura dreku) Partija može biti mirna. Zgražanje i čuđenje manifestacije su pasivnoga mentaliteta koji smo pokupili iz svoje nesretne povijesti, i dok god ne stvorimo izvanpartijsku oporbu, izvanpartijski politički mentalitet, dok tim putem ne krenemo u izgradnju male – dakle jeftine – ali jake države, ništa ne će biti „normalno“. Jer tada nam više ne će trebati Srbi i komunisti kao neiscrpni izgovor za sve naše jalovosti, nego ćemo se – valjda – moći na miru suočiti s vlastitim ograničenjima. Rijetko je koji od izvanpartijskih sustava koji su se do sada kod nas pojavili nadišao razinu puke zadruge: zato čitav taj spektar „stranaka i strančica“, kako ih je nazivao naš prvi predsjednik, povezuje ista razina uspješnosti. Otprilike na razini Udruge Naš Hajduk. U posljednjih tridesetak godina bilo je, doduše, i ozbiljnijih pokušaja, ali za sada dalje od pokušaja nismo došli. Ja bih volio doživjeti barem to da predsjednika države ne biramo između dvaju partijskih kandidata.

Tomislav Šovagović, Ivica Marijačić
Hrvatski tjednik/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo