Ilija Vincetić: ZA IDEALE GINU BUDALE?

Je li baš tako?

Ili, ispravnije: -„Hoće li tako (doista) biti“?

Od prvih koraka na čelu HDZ-a, Andrej Plenković je dosljedan.

1. Oštar zaokret HDZ-a u lijevo.

2. Obračun s nositeljima „konzervativne revolucije“.

3. Dosljedno rashrvaćenje HDZ-a, oslonac na proEUropske, ili bolje rečemo Eurocentrističke snage bez obzira na političku obojenost i stranačku pripadnost.

4. Neviđeno uvođenje pragme u politiku, bez skrupula, utilitarističko shvaćajući moralne norme (moralno je ono što je meni korisno), služeći se strankom kojoj je na čelu kao pukim instrumentom kondiciranja moći, ne prezajući od zloporabe represivnog aparata, bezočnog trgovanja saborskim mandatima i voljom naroda, obezvrijeđivanjem ustavom jamčene volje naroda (referendumske incijative).

5. Bahatost u odnosima s javnošću (mogu što hoću, kritiziraju me marginalci, fizički nasrtaj na saborskog zastupnika u sabornici, omalovažavanje zastupnika –PANJ).

6. Dosljedno rashrvaćenje vanjske politike, preko granice nacionalnog poniženja (Marija Pejčinović Burić), mimo svih uzusa, izravno protiv interesa države i naroda (sve za EU, EU nizašto).

7. Potpuno podređivanje nacionalnih interesa interesima EU, čak i kada su izravno suprotstavljeni, premrežavanje svih ministarstava „pelenašima“ iz briselskih inkubatora,…

9. Koaliranje s antihrvatskim, na korupciji, kriminalu, klijentelizmu i kvaziintelektualnom elitizmu strukturiranom HNS-om.

10. Strateško partnerstvo s otvoreno protudržavnim i protuhrvatskim SDSS-om.

11. I možda (kratkoročno) najopasnije PODRŽAVLJENJE organiziranog kriminala (BORG i mnogi drugi primjeri), zloporaba represivnog aparata, privatiziranje DORH-a.

I moglo bi se ovako, u nedogled.

U zadnjih godinu dana (aproksimativno) sve se otelo kontroli.

Stavljanjem institucije Predsjednika države u položaj marionete, ginjola, fikusa, karikature (kako god hoćete) te i takve „politike“, pretvaranjem Sabora u prosti zbroj ruku (bez glava), ili kako reče neformalni koalicijski partner ŽETONČIĆA, pretvaranjem Vrhovnog i Ustavnog suda u politička tijela a nižih sudova u osobne „prćije“ (uglavnom) korumpiranih i komunizmom zaraženih sudaca, nelegitimnu (ali legalnu), „saborsku većinu“, protivno narodnoj volji očitovanoj na izborima, Republika Hrvatska je uvedena u „sivu zonu“ demokracije, u stanju „državnog udara“ izvršne vlasti personalizirane u jednoj osobi i jednoj Sli(či)ci.

Izvršna vlast si je (de facto) osigurala „pravo prerogative“.

Zakonodavstvo i provedbena praksa su zaplovili vodama brutalne represije, inače bešćutna birokracija postaje još bešćutnija, što će rezultirati reakcijama, a te reakcije će „uroditi“ novom represijom.

Polako, ali sigurno, ulazimo u spiralu državnog terora.

„Teror nije ništa drugo doli brza, stroga i neumitna pravda“

(Maximilien Robespierre)

Ovo se naravno odnosi samo na „Marginalce“, dok su podobni i Elita IZNAD i IZVAN zakona.

Osim za stvaranje „dimne zavjese“ ili za discipliniranje neposlušnih, poput aktualnog igrokaza s Lovrom Kuščevićem.

Protjerivanje normalnih iz državne službe i iz „javnosti“, uvođenje globalnog totalitarizma u medije (uljučujući i društvene mreže), kulturu, obrazovanje, favoziranje sudija i eliminiranje sudaca uz prethodno pooštravanje sankcija za „prekršaje“ i „pojednostavljenje“ procedure primjene (pred kojima je i sam Drakon mlak), kriminaliziranje (nedefiniranog i preslobodno tumačenog, isključivo prema konzervativcima usmjerenog) „govora mržnje“, uvođenja „političke korektnosti“ kao (ubitačno) učinkovitog alata za cenzuru, sputava i slobodu i inicijativu i demokraciju.

Od samog početka svoje „vladavine“ Andrej Plenković svojim odnosom prema braniteljima, prema njihovoj žrtvi, prema svetinjama, identitetu, vrijednosnom sustavu, interesima države i naroda, poručuje:-„Za ideale ginu budale“.

Jesmo li MI, koji smo državu stvarali, Domovinu branili, žrtvovali se, jesu naši poginuli doista budale?

Znam da nije vrijeme za čitanje lametiranja marginalaca poput mene, ali tko želi, možda bi bilo dobro porazgovarati.

Sa sobom.

Svojom savjesti.

Radi budućnosti.

Unutarnjeg mira.

Ja osobno, već u ozbiljnim godinama, pokušavam „dokučiti“ odgovore na mnoge dvojbe.

Je li ispravnije ginuti da bi vjera u ostvarivost tvojih ideala živjela, ili „mrijeti kada počneš sam, u ideale svoje sumnjati“?

Iako je ovo prije pitanje odnosa prema životu i mjestu ideala u njemu, nego prema smrti i spremnosti umiranja za ideale, u traganju za smislom dalje borbe, traži jasan odgovor.

Mislim da je odgovor u životu za ideale i sa njima.

A umjesto odgovara, jedno retoričko pitanje.

Je li bolje umrijeti s vjerom u ideale, ili (polako) umirati kada ostaneš bez njih, u pustoši mrtve budućnosti.

Bez nade.

Što činiti?

Pristati na život bez ideala, u ispraznosti materijalističkog shvaćanja svrhe i smisla ovozemaljskog života, u kojemu se ideali nalaze u sferi darwinove teorije preživljavanja vrste?

Okrenuti se ciničnom nihilizmu na sahrani ideologizirane ere bez duhovnosti, rugajući se plitkoći, ispraznosti, gluposti?

Ili, boriti se za u naprijed izgubljenu bitku, za ciljeve nedohvatljive u ovozemaljskom životu, pokušavajući dokazati da sintagma:-„Za ideale ginu budale“, nije konačna istina nego trenutna anomalija?

Ne (samo) zbog onih koji su poginuli, nego zbog toga da njihovi ideali ne budu – tek iluzija.

Ako svijet promatramo očima znanstvenika, recimo sociobiologa, i pokušamo definirati fenomen altruizma (koji je temeljni izazov na kojega pokušava odgovoriti sociobiologija i bez kojega nema ni ideala ni idealizma), nameće se pitanje:-„ Kako je (kod pojedinaca ljudske vrste) moglo nastati ponašanje koje ne ide u svoju, nego u korist drugoga?
Sa aspekta materijalističkog shvaćanja da se može (i treba) „živjeti samo o kruhu“, ovo pitanje je paradoks.

Ako pak, iskoračimo i korak dalje, te altruizam doživimo i osvijestimo kao prikriveni egoizam, onda nas stvarnost može suočiti s pitanjima:

Je li ginuti za ideale uzaludno?

Može li se ego i drugačije hraniti?

Racionalnije?

Ili, ako smo, uvjereni u konačnost ovozemaljskog života u trenutku smrti, živimo li kao robovi iluzija?

Tada se opravdano postavlja pitanje opravdanosti žrtve za ideale.

No, ideali ne traže žrtve.

Žrtve traže oni koji nam ideale oduzimaju.

Kako god, ne može se zaobići činjenica da se ljudski život odvija između materijalne stvarnosti (idealizirane pojedinačnim željama, potrebama, skalom prioriteta) i duhovnosti koja „svojim“ idealizmom i vrijednosnim sustavom, nekada više, nekada manje, dodiruje tu materijalnu stvarnost.

Isus Krist najbolje definirao taj međuodnos, rekavši:-„Ne živi se samo o kruhu“!

Ako izgubimo jednu od tih dimenzija, ako nestane poveznice između materijalne stvarnosti (koja hrani tijelo) i duhovnosti (koja hrani besmrtnu dušu), možemo zalutati u sterilan prostor bez duhovnosti, svojevrsni vakuum između duhovne beskonačnosti i materijalne ograničenosti, između dva paralelna pravca, koji se (tako često) ne dodiruju.

Što više uranjamo u ovozemaljsku (materijaliziranu) stvarnost, to se više udaljavamo od duhovnih ideala.

A život bez duhovnosti smrtniku uskraćuje nadu u dodirivanje (spajanje) ta dva, (nekima od nas), paralelna pravca.

Ako se idealizm koji dolazi iz duhovnosti promatra iz rakursa prizemnih, zemaljskih planova temeljenih na željama (koji su uvijek personalizirani) i mogućnosti njihovih ostvarenja, da, može se doći do zaključka o uzaludnosti žrtve za opće dobro.

No, ako se ideali promatraju kao ciljevi, makar daleko (na zvijezdama), a naša činidbe kao stremljenja (put ka općem dobru) ka ostvarenju dobra i potiskivanju zla, „tamo gdje ja stanem, nastavit’ će netko drugi“?

U tom slučaju, žrtva za ideale neće biti uzaludna!

Postati će simbolom!

Biti će znak!

Putokaz!

Negdje unutar ovog promišljanja nametne se zaključak:-„Nije rješenje u žrtvi za ideale, nego u životu za njih, sa njima i po njima“.

Sintagma „za ideale ginu budale“, neovisno o tome kome se pripisuje, došla je iz uma koji se (lutajući bespućima materijalizma) našao u zrcalu „pustoši mrtve budućnosti“, nakon rasprhnuća mjehura iluzija, dogmatski smatranih idealima.

Što smo mi ljudi, bez ideala?

Tko smo?

I da, ovozemaljski život nije, i možda nikada neće biti, idealan.

Zašto?

Pa zato, što ideala ima koliko i ljudi.

No, postoje i ideali koji su zajednički većini ljudi.

Njima treba težiti, njih slijediti i, ako treba, DA, za njih vrijedi i umrijeti.

Naša povijest je puna takvih primjera.

Zatvorimo li oči, na povjesnici našega naroda možemo vidjeti galeriju likova, velikana, duhovnih i svjetovnih osoba, koji su umrli za neprolazne vrijednosti.

Za ideale.

Odgovorom na pitanje: –„Jesu li oni bili budale“?, odgovorit’ ćemo na pitanje s početka teksta.

Još nismo odgovorili na pitanje: -„Je li altruizam samo prikriveni egoizam“?

Ako jest, konačni odgovor bi mogao biti: –„Da, za ideale ginu budale“!

Ako nije, konačni odgovor bi mogao biti: –„Ne, za ideale ginu veliki, plemeniti ljudi“!

Ilija Vincetić/Hrvatsko nebo