Franjo Gregurić: Velika koalicija kao kemijsko čišćenje

 Instalacija Minotaura u labirint političkoga sustava

Idući korak „politike stabilnosti“ i „inkluzivne politike“ mogao bi se protegnuti u veliku koaliciju. Javio se s tim prijedlogom Franjo Gregorić (Lobor, 1939.), jedan od predsjednika vlade iz Tuđmanova desetljeća, kad je HDZ dobivao desne (populističke) glasove, a Tuđman je u pravilu postavljao lijeve šefove vlada, što je u polupredsjedničkome sustavu i u ratnim okolnostima funkcioniralo. Tada su s jedne strane, lijevi „jugoslavenski Hrvati“, imali moć, a „hrvatski Hrvati“ nisu ih mogli ignorirati zbog viših nacionalnih ciljeva. Lijevi pak nisu dizali glavu da se ne nađu nasuprot većinske volje naroda. Iz toga se pred opasnošću sve žešće velikosrpske agresije rodila „vlada demokratskog jedinstva“ (17. srpnja 1991. – 12. kolovoza 1992.). Takva vlada prihvatljiva je u izvanrednim, ali ne i u redovnim okolnostima, kad stranka s najviše mandata formira većinu sa svjetonazorski bliskim strankama, a ne sa svojim suprotnostima.

Tehnokrati za vrijeme i poslije Tuđmana

Što je više početkom devedesetih novoj vlasti uspijevalo oduprijeti se velikosrpskoj agresiji u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, to su se lijevi „jugoslavenski Hrvati“ sve više distancirali od većinski poduprtoga HDZ-a i Tuđmana. Na izborima 1992. glavni izazivač HDZ-u bio je HSLS s Budišom, a ne SDP s Račanom. Poslije izbora glavu dižu oni koji su postali zadovoljni što nova vlast nije krenula u bilo koji opipljivi oblik lustracije, da i ne spominjemo izostala procesuiranja zločina koji ne zastarijevaju počinjenih u doba jugokomunističkoga režima. O tomu zorno svjedoči pokušaj saborskoga puča 1994., kad su se Manoliću pridružili Mesić, Boljkovac, Degoricija i još neki dotad stožerni ljudi HDZ-a.

Gregurić i njegova skupina iz Hennesyja, kao i druge slične frakcije zaostale iz socijalizma, sastavljene od moćnih ljudi u gospodarstvu i strukturama od prije 1990., nisu krenule s Manolićem u avanturu. Igrali su na sigurno. Odabrali su ostati uz HDZ. Kao „tehnolozi“ i „tehnokrati“ ostali su utjecajni na političkoj sceni sve do 2000. Pritom su nadzirali proces pretvorbe i privatizacije, a mnogi i osobno u njoj sudjelovali. Račun za katastrofalnu pretvorbu i privatizaciju društvenoga u privatno vlasništvo (legaliziranu pljačku), uredno je plaćao HDZ. Poslije 2000. Ljevi tehnolozi HDZ-a, kao i karijeristi HDZ-a (Granić, Škare-Ožboltova i drugi), pronašli su nove putove opstanka, osobnoga napretka, novoga jačanja moći i političkoga utjecaja na stranke i procese.

Poslije Tuđmana u srušenom polupredsjedničkom sustavu i u mirnodopskom razdoblju neoproštene hrvatske pobjede nad velikosrpstvom i jugokomunističkim režimom proeskahaovska politika pokazala se lošom. Dok je trajala medijska povika na hadezeovskog privatizacijskog vuka, pojačavala se je rasprodaja svih i svega, vanjsko zaduživanje preko svake mjere, povratak na komunistički tip antifašizma, recikliranje kadrova koje je povijest bila pregazila te „djece komunizma“ iz rezervoara „bratstva-jedinstva“, otklon od pobjede u Domovinskom ratu, detuđmanizacija, deindustrijalizacija, uništenje sela i seljaka, poticanje iseljavanja, politički inženjering, potpuna budućnosna dezorijentacija sa snažnom kontrolom režima nad društvenim i političkim procesima, a osobito nad javnim poduzećima i medijima, nad javnim i civilnim sektorom i nad kulturom općenito, nad znanstveno-obrazovnim sustavom, nad službama i diplomacijom…

Win-win tragikomedija i Gregurićev know-how

U međuvremenu dogodile su se, s Ivom Sanaderom, Vladimirom Šeksom, Jadrankom Kosor i drugima u glavnim ulogama, „tektonske promjene“ u hrvatskom stranačko-političkom i ideološkom krajobrazu. A pod ravnateljskom palicom Plenkovića, Šeksa i njihovih poltrona i bivših domoljuba i nacionalista nosive stranke vladajućih koalicija, HDZ i SDP, toliko su se zbližile da se među njima sve teže uočavaju ikakve svjetonazorske razlike. Obje su stranke „pročistile svoje redove“ od slobodnomislećih nositelja svjetonazorskih načela, pod vodstvom dvaju centralnih komiteta i uz potporu vojske unutarstranačkih uhljeba i s njima u interesno i trgovačko ortaštvo spregnutih „koalicijskih“ satelita. Pamet se u tim strankama suzila, podobništvo nagomilalo. Prije negoli po naravi stvari siđu sa scene, preostao im je jedan neodigrani igrokaz. Velika, općeusrećujuća, općenarodna i društvena koalicija. Za tu tragikomediju potrebno je doduše iskustvo iskusnih kemičara…, bolje reći alkemičara.

No, ni to ne će biti problema. Naime, kaj. Tu su u sjeni brojni astrolozi, numerolozi i ostali čarobnjaci rastezanja političke yoge, spremni poretku pripomoći i javnost uvjeriti da se od olova može načiniti zlato. Jedan od njih, Franjo Gregurić, samo je vidljivo lice mnogo brojnije „legije“ takvih, koji raspolažu svim potrebnim znanjima, umijećima i materijalima. Oni će u najmanju ruku dati „know-how“ da HDZ i SDP dođu u „win-win situaciju“, kako bi to rekao i friški ministar vanjskih poslova, koji se čim je preuzeo dužnost počeo razbacivati šupljikavim diplomatskim frazama, među kojima ne treba podcijeniti ni onu o „potpori zemljama Zapadnog Balkana na njihovu putu prema EU“.

Prvi pokušaj instalacije Minotaura

U tim okolnostima prije nekoliko godina pojavio se neiskusni „Most nezavisnih lista“ s dovoljno osvojenih mandata da se bez njega nije mogla formirati vlada. I testno je ponudio svoju kemiju: „tripartitnu vladu“ HDZ-a, SDP-a i Mosta. Veliku, dakle, koaliciju s Mostom kao katalizatorom željkovanog čudovišta u već izgrađenom politlabirintu. Nije tada prošla instalacija Minotaura zahvaljujući Karamarku i na takvu ideju tada još namrgođenog HDZ-a, zbog čega je (uz neuspjelo preslagivanje), među ostalim, ubrzo morao pasti. A poslije još jednog nesretnoga izvanbračnog partnerstva s HDZ-om (ovaj put u Plenkovićevoj vladi) u slobodnom je padu i Most, jer nije ispunio svoju prvotnu svrhu.

Sad pak uoči predsjedničkih i državnih izbora iz duboke sjene iskusni kemičar Gregorić (diplomirao kemiju 1962.) nudi spasonosno rješenje za pročitani režim pred padom, rješenje koje Most nije uspio nametnuti, još manje ovjekovječiti. Osim za režimlije poretka, je li velika koalicija spasonosna i za državu i naciju? Jesu li one samo tvrdoglavi kemijski sastav ili više od toga? Ima li narod i „dušu“? Onakvu kakvom ju je opjevao Jeronim Korner: „Dušo duše hrvatske, Isusova Mati, sunce naših stradanja, ne prestani sjati!“.

Plenković demantira Gregurića

„Zagovornik sam velike koalicije i ne razumijem tu tvrdoglavost da nitko ne želi ni sa kim sjesti i razgovarati. Mnogi tvrde da je to nemoguća misija, a ja i dalje mislim da bi velika koalicija bila korisna za Hrvatsku. To me nitko ne može razuvjeriti pa ću možda kao Don Quijote i Sancho Panza umrijeti, a to neće biti ostvareno. Ako velika koalicija može funkcionirati u Njemačkoj, zašto ne bi mogla i kod nas”, kaže Gregorić u intervjuu Glasu Istre. Argument da je velika koalicija potrebna kako bi g. Gregorić mogao zadovoljan, a ne nezadovoljan poput Don Quijotea i Sancho Panze umrijeti, osobne je naravi, pa stoga nije relevantan u prosudbi. No, ovdje treba poći od realne pretpostavke da on ne govori samo u svoje ime, što se može zaključiti iz njegove bogate biografije, sažeto napisane u Enciklopediji Hrvatskoga zagorja (str. 259) u kojoj piše da je u stranačkom pogledu hadezeovac, ali ne piše što je bio prije negoli je postao članom HDZ. Je li, naime, prethodno bio komunist?

Nije točno da nitko ne želi ni sa kim sjesti i razgovarati u smjeru velike koalicije. Plenković je sjeo i razgovarao sa HNS-om i SDSS-om, Bandićem, Sauchom, Kosorom… Rezultat sjedjeljke i razgovora je inkluzivna vlada, kao „moralni“ i „psihološki“ test za veliku koaliciju, test kakvoga bi dužnosnici trebali polagati prije stupanja na dužnost akoli ne i preventivno prije izbora. Ona je krupan korak prema velikoj koaliciji, doduše iskoračen preko izborne volje. S tom „inkluzivnom“ vladom nitko nije zadovoljan, pa ni koalicijski partneri HNS, SDSS i Bandić. Zato je proces stvaranja velike koalicije izuzetno važno da Plenković svoju prethodnicu izgura do kraja mandata i time pokaže da je stvar moguće progurati.

Ako za inkluzivni stol sjedne, razgovara i već inkluziviranima pridruži se još i SDP – postiglo bi se i formalno jednoumlje pod izgovorom totalne „političke stabilnosti“. Dobra strana takve velike koalicije nije osobno zadovoljstvo predlagatelja velike koalicije, nego paradoksalan i gorak okus nove patvorine, koja bi svima zapela u grlu, pa bi se moguće netko sjetio i rekao bljak, hoćemo novo vino.

Loše su strane poznate: daljnje glancanje antifašizma kao državne religije, daljnje zapadnobalkansko pozicioniranje prema bratstvu i jedinstvu, urušavanje smisla i svrhe demokracije, nestanak bilo kakve oporbe i ulazak u formalnu demokraturu – novi oblik „diktature proletarijata“ pod vodstvom jedne, jedine i jedinstvene partije, orla s dvjema glavama. U okolnostima velike koalicije više se ne bi biralo čak ni prema načelu manjega ili većega zla. Na sceni političkog labirinta ostao bi samo Minotaur. I žrtvovani narod što tumara od jedne do druge slijepe ulice u beznadnom čekanju da ga čudovište pojede, ili Tezeja, da krkne Minotaura s dnevnoga reda i izvede ostatke naroda van.

Propast tvoja iz tebe, Croatio

Velika koalicija na hrvatski način povratak je u preddemokratsko stanje komunističkoga jednoumlja s prividom pluralizma tipa „Socijalističkog saveza radnog naroda“. Prijedlog Franje Gregurića plasiran uoči Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja perfidan je prinos pobjedi, domovini i zahvalnosti hrvatskim braniteljima. Poruka toga dara jest: Pobijedili ste jugokomunizam i velikosrpstvo zato da politkemijskim procesima ustoličimo veliku koaliciju poraženih snaga! Takvo što moguće je samo u poraženoj Hrvatskoj koju su izobličili dugotrajnim „kemijskim čišćenjem“.

Što reći na to, a da ne bude samo konstatacija, kuknjava i pesimizam? Posve je razvidno da bez jačanja ozbiljnih alternativa dvoglavom orlu (bivšeg) SKH/SKJ, poduprtom (bivšim) frakcijama Udbe i Kosa, neme tak berzo sonca gledeli. Sadašnje stanje reciklaže i homogenizacije nekadašnjih političkih opcija, 30 godina poslije europskog sloma komunističkog projekta i nešto manje poslije eksplozije jugoslavenskog alkemijskog „kazana“, može se izmijeniti samo „pozitivnim“ putem. Nužno je formirati nove političke opcije na socijalnoj i liberalnoj ljevici, na centru, desnom centru i nacionalnoj desnici. Moraju postojati realni izazivači, inače više ni izbori ne će imati smisla – na njima se ne će imati koga ozbiljnoga osim režimskih stranaka birati!

Prošloga ljeta Pokret za hrvatsku budućnost u svom je Proglasu ustvrdio upravo to: da bez „novih mješina“ (stranaka ili pokreta) u koje bi se utočilo „novo (mlado) vino“, dakle posve drukčiji duh od prevladavajućega, Hrvatska ne će moći zaživjeti nikakvu pozitivnu promjenu. Da hrvatski narod ne će imati instrumenata kojima bi zaustavio iseljavanje, prevladao raširenu depresiju i apatiju, liječio razne unutarnje bolesti i vanjske zaraze. Da ne će ni u međunarodnim odnosima moći mati subjektivitet, svoje ’ja’. Ono vlastito ’ja’ koje nije ni balkansko ni europsko, ni crveno ni crno, ni progresivno ni retrogradno, ni drsko ni ulizničko, ni ustrašeno ni poslušničko.

Stoljećima je hrvatski narod trpio vanjske gospodare i svakovrsne sustave i kemijske čistionice. Često nije imao realnu mogućnost iskazati svoju volju. Sada takvu mogućnost ima. Ključan krivac više nisu i ne mogu biti „objektivne vanjske okolnosti“. Propast tvoja iz tebe, Croatio.

Nenad Piskač/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo