N. Bašić: Ćirilica u Vukovaru

Ćirilica u Vukovaru

Tko zakon vrši, u njemu će naći život.
(Sveti Pavao Galaćanima)

Glede uvođenja dvojezičnih i dvopisamskih ploča u Vukovaru nije ključno pitanje koliko ondje ima Srba i kako ih se u zadnjem popisu “navuklo” do 34%, nego gdje su nestali Hrvati iz Vukovara, istočne Slavonije i drugih mjesta u Hrvatskoj gdje se danas traži dvojezičnost.

Na to je pitanje nedvosmisleno odgovorio Međunarodni sud pravde u Haagu te 3. veljače 2015. godine objavio presudu u predmetu Tužba Republike Hrvatske protiv Republike Srbije zbog povrjede odredaba Konvencije o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida pa ne bi bilo zgorega da je Ustavni sud dobro proučio Presudu Međunarodnoga suda te prije donošenja odluke / preporuke o dvojezičnosti u Vukovaru odgovorio javnosti:

1. Smiju li se posljedice etničkoga čišćenja u Vukovaru i drugdje u Hrvatskoj pravno zanemariti?

2. Koliki je moratorij u međunarodnoj sudbenoj praksi na primjenu pravne regulative u takvim slučajevima?

Dok Ustavni sud prouči meritum, dobro nam se svima prisjetiti zaključaka Međunarodnoga suda pravde:

“Sud je razmatrao ubijanje etničkih Hrvata u Republici Hrvatskoj između 1991. i 1995. godine od strane JNA i drugih srpskih snaga (teritorijalna obrana, paravojne formacije, milicija…) na području Istočne Slavonije, Zapadne Slavonije, Banovine, Korduna, Like i Dalmacije. Kad govori o „Srbima“ ili o „srpskim snagama“ Sud misli na policiju i vojsku tzv. Krajine, teritorijalnu obranu RSK, jedinice MUP-a Republike Srbije, Milicija Krajine te brojne paravojne skupine.

Sud je utvrdio da je ubijanje članova grupe kao actus reus genocida počinjen u Vukovaru i okolnim mjestima (Sud se osvrnuo na dokaze Hrvatske o granatiranju Vukovara; o ubijanju između 1100 i 1700 Vukovaraca od čega su 70% bili civili; događajima na Ovčari; događajima u Veleprometu, a na temelju razmatranih dokaza i presuda MKSJ-a Sud utvrđuje da su ubijanja Hrvata u Vukovaru i okolnim mjestima počinili JNA i srpske snage tijekom opsade grada kao i na Ovčari i u Veleprometu); Bogdanovcima (Sud je uzevši u obzir dokaze i svjedokinju koja se pojavila pred Sudom utvrdio da su Hrvati ubijeni u Bogdanovcima od strane JNA i drugih srpskih snaga u listopadu i studenom 1991. godine); Lovasu (Sud je razmatrao dokaze koje je dostavila Hrvatska vezano uz ubijanja u Lovasu koji nije pružao nikakav vojni otpor, a razmatrani su i dokazi vezani uz „masakr u minskom polju“. Obzirom da su zločini u Lovasu potvrđeni i pred MKSJ te da Srbija nije poricala ubojstva, Sud je utvrdio da su JNA i druge srpske snage krajem 1991. godine počinili ubojstva u Lovasu); Dalju (uz dokaze koje je sudu dostavila Hrvatska, Sud je razmotrio i činjenice iz predmeta Stanišić i Simatović pred MKSJ te utvrdio da su članovi zaštićene grupe bili ubijani u Dalju od rujna do studenog 1991. godine od strane srpskih snaga); Joševici(Sud je razmotrio brojne dokaze koje je dostavila Hrvatska (izjave svjedoka, Helsinki Watch Report…) kao i predmete vođene pred MKSJ te svjedočenje svjedokinje koja se pojavila pred Sudom te je zaključio da je Hrvatska dokazala da su srpske snage počinile ubojstva tijekom studenog i prosinca 1991. godine); Hrvatskoj Dubici i okolnim mjestima (uzimajući u obzir predmete vođene pred MKSJ kao i izjave svjedoka koje je dostavila Hrvatska, Sud je utvrdio da su Hrvati ubijeni od strane JNA i srpskih snaga tijekom listopada 1991. godine); Lipovači (Sud je iz dokaza utvrdio da su u Lipovači ubijena najmanje 3 Hrvata); Saborskom (Sud je razmotrio dokaze kao i utvrđenja MKSJ-a i to u predmetima Martić i Stanišić i Simatović te utvrdio da su Hrvati ubijeni tijekom studenog 1991. godine od strane JNA i srpskih snaga); Poljaniku (Sud je razmotrio dokaze kao i utvrđenja MKSJ-a te utvrdio da su Hrvati ubijeni tijekom studenog 1991. godine od strane JNA i srpskih snaga); Škabrnji i okolnim mjestima (Sudu je Hrvatska prezentirala dokaze vezane uz stradanja u Škabrnji i Nadinu, a o tim događajima je svjedočio i svjedok pred Sudom. Sud je utvrdio da su JNA i srpske snage počinile ubojstva zaštićene grupe i to u periodu između 18. studenog 1991. i 11. ožujka 1992. godine) te Dubrovniku (Sud je razmotrio dostavljene dokaze kao i predmete MKSJ-a Jokić i Strugar te utvrdio da je JNA između listopada i prosinca 1991. godine počinio ubojstva Hrvata).

ZAKLJUČAK: Na temelju navedenih činjenica, Sud je utvrdio da su JNA i srpske snage počinile veliki broj ubojstava na većem broju lokacija u Hrvatskoj. Sud je također utvrdio da je većina žrtava predstavljala pripadnike zaštićene grupe, a iz čega se može zaključiti da su oni bili sistematično ciljani. Sud je stoga utvrdio da je na temelju dokaza utvrđeno da su počinjena ubojstva pripadnika zaštićene grupe te da je stoga actus reus iz čl. 2 (a) Konvencije utvrđen.

ZAKLJUČAK: Sud utvrđuje da su tijekom rata na velikom broju lokacija u Istočnoj i zapadnoj Slavoniji te u Dalmaciji JNA i srpske snage ozlijedile članove zaštićene grupe te počinili druge zločine torture, mučenja, seksualnog zlostavljanja i silovanja, koji su takvi da pridonose fizičkom ili biološkom uništenju grupe, u cijelosti ili djelomično, a čime se dokazuje postojanje actus reus genocida.

Obzirom da je Sud utvrdio postojanje actus reus, Sud je razmotrio dokaze kojima se dokazuje posebna namjera za počinjenje genocida. Sud je u tom smislu utvrdio da su Hrvati koji su živjeli na napadnutim područjima činili zaštićenu grupu i predstavljali bitan dio Hrvata. Nadalje, Sud je utvrdio postojanje obrasca ponašanja pri počinjenju zločina te je naveo da je postojao sličan modus operandi u različitim dijelovima Hrvatske. Sud je razmatrao i kontekst u kojem se događaju zločini, a za što je Hrvatska dokazivala da se događa na području na kojem Srbija želi stvoriti Veliku Srbiju. Tu je izuzetno važno što se Sud osvrnuo na zaključke MKSJ-a, i s njima se izrijekom složio, da su politička vodstva Srbije i Srba u Hrvatskoj zajednički dijelili cilj stvaranja etnički homogene srpske države, i da je to bio kontekst u kojem su se događali zločini koji čine actus reus genocida.”

Iako sud nije presudio da je riječ o genocidu jer nije ubijen dovoljan broj Hrvata te da “12500 ubijenih predstavlja relativno mali broj žrtava u odnosu na veličinu grupe koja je bila ciljana,” učvrstio je našu braću Zakona istočnoga u naumu da ustraju na ćirilici u Vukovaru ta da prije idućega popisa bolje očiste teren.

Nataša Bašić/HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo