Zorica Vuković: Velika laž

„Ostajem još samo mjesec dana, ali je toliko poslova i zadataka preda mnom da ne stignem ni razmišljati o samom odlasku, odnosno povratku u Izrael,“ rekla je bivša izraelska veleposlanica Zina Kalay Kleitman krajem 2018.-e godine.  Rekla je na hrvatskom: „Tužno.“

„To je najbolja riječ koja bi mogla opisati ovakve rastanke. Ostavila sam ovdje dio srca, dio svoje osobnosti, jer sam uz profesionalno obavljanje posla, upoznala brojne drage ljude i posjetila mnoga mjesta izvan onih područja koja nazivamo turističkim destinacijama.“

Kad ju je te iste godine, uoči obilježavanja bleiburške tragedije, novinar upitao: „Uskoro će biti skup na Bleiburgu poznat po neprihvatljivim obilježjima…“, gospođa Kalay Kleitman je rekla:  „To je povijesna činjenica koja se dogodila, ali je vrlo važno što se točno ondje dogodilo. I svi bi trebali biti jako dobro upućeni u ono što se ondje dogodilo. Čula sam da Austrija, neki njezini predstavnici među kojima su i političari, imaju ograde kad se radi o upotrebi proustaških simbola. Mislim da bi nakon svega obje zemlje mogle biti uključene u dijalog. Ovo je prvi put, koliko znam, da je Austrija javno pokazala interes. I bit će zanimljivo vidjeti što će biti učinjeno i na koji način.“

Unatoč zluradom pitanju novinara, bivša veleposlanica nije vidjela ustaške guje, već se založila za dijalog. Nažalost, do dijaloga nije došla, a kad će, tko bi znao!?

Nakon nje u Hrvatsku je stigao Illan Mor (1955.) koji nije vidio Hrvatsku, ali: „Imam dobre odnose s profesorom Ognjenom Krausom i židovskom zajednicom, kanim izgraditi dobre odnose sa srpskom zajednicom, sreo sam se sa zastupnikom romske zajednice u Saboru.“ 

I onda Mor, od navedenih dobro obaviješten, ‘drobi’: „Antisemitizam je kronična bolest, ne možemo je iskorijeniti, ali se moramo protiv nje boriti. Želio bih da sve zemlje u Europi i svijetu, koje su bile na pogrešnoj strani u Drugom svjetskom ratu i na bilo koji način sudjelovale u istrebljivanju židovskog naroda, slijede primjer Njemačke koja je… nedvojbeno preuzela odgovornost… za ono što su nacisti (ustvari nacionalsocijalistička radnička partija) u ime Njemačke i njemačkog naroda napravili diljem svijeta, a posebno židovskom narodu… Moj je san da države prihvate njemački obrazac i preuzmu odgovornost za svoju povijest, da se sjećaju svoje židovske braće i sestara koji su bili dio društva u Europi, Hrvatskoj, Mađarskoj, Poljskoj…“

Srpske logore i Nedićev ‘Judenfri’ već u kolovozu 1942., Mor nije spominjao… Doista, lijepo je rekla gđa Kalay Kleitman, ‘potreban je dijalog’. Ali kako i s kim?

Kad je 22. siječnja 1989., speleolog Mladen Kuka otkrio Jazovku, na vlasti su bili komunisti, pa je javnost za jamu i za strašne zločine koji su tamo počinjeni, saznala 1990.-te. U teškim mukama umrlo je 476 ranjenika, koliko je pronađeno lubanja. Kako jama ima oblik kaskada, istražena je samo prva, a ostale čekaju. O načinu ubijanja, svjedočio je Branko Mulić, bivši partizan: ‘metak u glavu i bacanje u jamu’. Golštajni, puhovski i ekipa čuvši za ovo otkriće, sjetili se Šaranove jame u koju je ‘bačeno 40 000 ustaških žrtava’ i počeli su tamo dolaziti  od 1991. Sada dolazi i Kraus koji je 2016. u intervjuu Nacional-u rekao da ‘u Hrvatskoj nikad nije bilo ksenofobije’. 

O istraživanju Šaranove jame pisali su u Hrvatskom listu 8. srpnja 2011.  Pavle Vranjican hrvatski redatelj i scenarist dokumentarnih filmova i povjesničar Josip Jurčević: 

„Krajem 90-ih surađivao sam s tadašnjom saborskom Komisijom za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava s ciljem utvrđivanja okolnosti i mjesta stradanja zarobljenika, ranjenika i civila neposredno nakon završetka Drugog svjetskog rata. Moja specijalnost je speleologija te sam u skladu s tim sačinio popis jama na teritoriju RH u kojima se nalaze posmrtni ostatci žrtava ubijenih 1945., te također dao nekoliko sugestija i prijedloga na koji bi način trebalo organizirati terenska istraživanja. U isto vrijeme na Saborsku komisiju provodio se politički pritisak da se istraže neki navodni ratni zločini povezani s Domovinskim ratom. Nisam bio izravni sudionik tih sastanaka i razgovora, ali na tu temu imena Slavko i Ivo Goldstein te Žarko Puhovski često su se spominjala. Iz tih lobističkih krugova tada je potekla i optužba kako Šaranova jama kod Jadovnog na Velebitu krije posmrtne ostatke srpskih civila ubijenih tijekom Hrvatskog domovinskog rata. 

Za vrijeme druge Jugoslavije ova je jama bila proglašena jamom grobnicom žrtava stradalih u logoru Jadovno 1941. godine. Slijedom toga odlučeno je da se poduzme terensko istraživanje kako bi se provjerile navedene optužbe. … Upotrebljavajući uže i speleološku opremu spustili smo se do dna jame. U jami nismo našli ni najmanjeg traga bilo kakvog novijeg zločina, ali na naše iznenađenje niti bilo kojeg pa ni najmanjeg traga o zločinu iz 1941. godine. Jednostavno – na dnu te jame nema nijednog ljudskog kostura.

Napisali smo izvješće koje smo zajedno sa snimkom unutrašnjosti jame predali saborskoj Komisiji. Kakva je bila sudbina našeg izvješća ne znam, ali čuo sam da je video snimak prikazan svim zainteresiranim stranama.”

Pred nama je još jedna velika laž, tzv. ustanak u Srbu. Sonja Biserko (1948.), aktivistica za ljudska prava iz Beograda, kaže: „Cijela srpska historija je velika laž.“ 

Što se dogodilo ljeti 1941. godine?

Župnik Dvora Weldmar Maximilian Nestor (1888. – 1941.) bio je pozvan predvoditi misno slavlje na blagdan svete Ane u Kosovu kraj Knina 26. srpnja 1941.. Kad se sa svojim župljanima, koji su s njim hodočastili, vlakom rano ujutro vraćao 27. srpnja dočekali su ih ‘ustanici’, ubili i pobacali u jamu Golubnjaču, koja još nije istražena. 

Ustanici su taj dan poubijali obitelj Ivezić od 32 člana, a među njima i dvoje djece Juru i Jakova koji nisu imali ni tri godine. Bili su bačeni u duboku jamu na Dabinom vrhu. Tko zna kako su umirali!? Njihovi posmrtni ostatci su ekshumirani i sahranjeni u Boričevcu 27. 7. 2017.

Ljeti 1941. stradali su stanovnici sela Zrin, Boričevci, Brotnja, Španovica… Dio djece i žena raseljeni, sela spaljena, mnogi poubijani. 

Teški zločin izvršen je i nad mladim svećenikom Jurajem Gospodnetićem (1910.-1941.) u Bosanskom Grahovu. U nedjelju 27. srpnja 1941., nakon mise, nasilno su ga odveli četnici, zlostavljali i konačno ubili. Vodili su ga kroz Bosansko Grahovo iživljavajući se na njemu. Pred majkom su mu iskopali oči, mučili ga i živa pekli na ražnju. Čini se da je još neko vrijeme bio  živ, a konačno je ubijen oko 5. kolovoza 1941. godine. 

Po svjedočenju pokojnog Marka Sarića iz Bosanskog Grahova (1927.-2017.) tog istog dana jednaku ‘ražanjsku’ sudbinu doživio je i njegov stric, Vlado Sarić! 

Nekoliko dana kasnije mučen je i ubijen župnik u Krnjeuši Krešimir Barišić (1907.-1941.). Partizani i četnici su ga masakrirali, odrezali dijelove tijela, a potom ga još živog zapalili u župnoj crkvi u kolovozu 1941. godine. U crkvi su nađeni samo dijelovi tijela, koji nisu izgorjeli.

Za ovu trojicu mučenika, katoličkih svećenika, Banjalučka biskupija pokrenula je 21. prosinca 2014. proces beatifikacije.

Ovaj strašni niz mogao bi se nastaviti, a ostao je neistražen i dovoljno neproučen. Je li se zbog toga sve ponovilo u Domovinskom ratu? Stradale su Ćelije, Vukovar, Voćin, Škabrnja, Kostrići, Briševo, Stara Rijeka, s Korićanskih stijena bacani su civili Hrvati i Bošnjaci u provaliju…nema kraja.

U Domovinskom ratu ubijena su i 402 djeteta. Neki dan javnost je saznala ime četverogodišnje djevojčice Martine Štefančić iz Borova Sela. Oko 3 sata noću 21. ožujka 1992. godine u kuću je upala naoružana srpska četvorka iz vrta. Ubili su baku Bernardicu, ranili strica i ostavili ga krvavog, misleći da je mrtav. Obdukcija je pokazala da su u Martinu ispucali 7 metaka.  U djevojčicu pidžami… Martinin otac je, kao hrvatski branitelj, u to vrijeme bio zatočenik srpskih koncentracijskih logora.

Nikola Kajkić je 19.07.2018 u 22,45 na FB je napisao: „Evo primjera vezanog za ratni zločin: jedna do sada svima vama nepoznanica. Zločinac još uvijek živi u Vukovaru, a sudjelovao je prije strijeljanja na Ovčari 20/21.11.1991 s braćom Bakić u silovanju Ružice Markobašić koja je bila u 6 -tom mjesecu trudnoće. Kasnije su je crvenim jugom 45 odvezli na Vorginac-Ovčara (mjesto masovne grobnice), gdje je na kraju i pogubljena s ostalim mučenicima. Pazite ovo….samo dan nakon što je bio kod mene na razgovoru, zvao je jednog od svjedoka u Srbiju i pitao ga zna li tko ga je izdao!!!! Nema stida niti kajanja, a i što će mu to kad ima zaštitnika sv. Milorada i nitko mu ne može ništa…“

Zna li ovo Illan Mor i je li mu o tome  pričao Ognjen Kraus s kojim ‘ima dobre odnose’? 

Prema Rezoluciji UN-a Convention on the Prevention and Punishment of the Crime of Genocide, od 9. 12. 1948. stoji:  

No. 1021.; Stavka II: U ovoj Konvenciji, genocid znači bilo koje od sljedećih djela počinjenih s namjerom uništenja, u cijelosti ili djelomično, nacionalne, etničke, rasne ili vjerske skupine kao takve:

• ubijanje članova grupe;

• nanošenje ozbiljne tjelesne ili duševne povrede članovima grupe;

• namjerno nametanje grupi uvjeta života koji su izračunati tako da dovedu do njegovog fizičkog uništenja u cijelosti ili djelomično;

• izricanje mjera za sprječavanje rađanja unutar grupe;

• prisilno premještanje djece iz skupine u drugu skupinu.

Stavka III:

Slijedeća djela bit će kažnjiva: 

• genocid; 

• urota za počinjenje genocida;

• izravno i javno poticanje na genocid;

• pokušaj počinjenja genocida;

• sukobi u genocidu.

Mor poziva na preispitivanje. Da, slažem se. No trebalo bi koješta preispitati i saznati tko je počinio genocid koji neki ublažavaju nazivom ‘etničko čišćenje’. U vrijeme kad se sudilo Srbiji za ova zla, ministar pravosuđa bio je Orsat Miljenić, Sorosev stipendist.

Nedavno je u Hrvatskoj izdana knjiga Denisha D’Souza-e: „Velika laž; razotkrivanje nacističkih korijena ljevice“. Knjiga je pobudila velik interes. Ivan Zvonimir Čičak iz oksimoronskog HHO-a je moderatora na predstavljanju knjige, novinara Marka Juriča, proglasio fašistom. Njegova gosta Igora Peternela izbacio iz HHO, a Karolini Vidović Krišto, koja je predstavljala knjigu s odvjetnikom Zvonimirom Hodakom, poručuje da sama ode.

D’Souza kaže na 303. str. „…trio Heidegger, Marcuse i Soros  svoje talente i sredstva stavio je u službu razbojničkih ljevičarskih ciljeva. Heidegger je otvoreno podržavao naciste. Marcuze (Heideggerov student i asistent) i Soros promiču nacističku taktiku u korist navodne antifašističke ljevice.“

U intervjuu televiziji CBS, novinaru Steve-u Kroft-u, Soros (1930.) je govorio: 

„Kroft: Vi ste mađarski Židov?

Soros: Aha.

Kroft: …koji je izbjegao Holokaust…

Soros: Aha.

Kroft: …tako…tako što ste se prikazivali kao kršćanin.

Soros: Da.

Kroft: I gledali ste dok su mnoge ljude odvozili u logore smrti.

Soros: Da. Imao sam 14 godina. I rekao bih da je tada moj karakter formiran.

Kroft: Na koji način?

Soros: Da čovjek mora razmišljati unaprijed. Mora razumjeti i predviđati događaje kada je u opasnosti. Bila je to golema opasnost od zla. Mislim, bilo je to vrlo osobno iskustvo zla.

Kroft: Kako razumijem, izlazili ste sa svojim zaštitnikom koji se zakleo da ste mu vi posvojeno kumče.

Soros: Da, da.

Kroft: Izlazili ste, u biti, i pomagali plijeniti imovinu Židova. 

Soros: Da. To je točno. Da.

Kroft: Mislim, to je… to zvuči kao iskustvo koje bi mnoge ljude poslalo na psihijatrijski ležaj na mnogo godina. Je li to bilo teško?

Soros: Ne. Uopće nije. Možda kao dijete ne vidiš, ne vidiš vezu. ali to je bilo, to nije stvorilo nikakav problem, uopće.

Kroft: Nikakav osjećaj krivnje?

Soros: Ne.

Kroft: Primjerice, kao ‘Ja sam Židov i evo me, gledam kako ljudi odlaze. I ja bih lako mogao biti među njima. Trebao bih biti.’ Ništa od toga?

Soros: Pa, dobro, naravno, ja, mogao sam biti na drugoj strani ili sam mogao biti netko kome oduzimaju stvari. Ali nije bilo nikakva smisla u tome da ne trebam biti ondje zato što je to, no, u biti, na čudan način, to je isto kao na tržnicama, da ja nisam ondje, naravno, ja to ne bih radio, to bi radio netko drugi, netko bi to ionako oduzimao. I to je bilo, bio ja ondje ili ne, ja sam samo promatrač, imovinu su odnosili. Tako da ja nisam imao nikakvu ulogu u oduzimanju te imovine. Pa nisam imao nikakav osjećaj krivnje.“

On je samo ‘držao lojtre’ dok su oduzimali imovinu. I nastavio s tim dalje. Danas tako mešetari, plaćajući kojekakvim progresivcima, antifama, demokratima, ljevičarima svih boja:

crnim, crvenim, žutim, narančastim, zelenim … U Americi zamaskiranim ljevičarima plaća 15 dolara po satu prosvjeda, nereda i razbijanja.  

Osvajajući tako medije, kulturu, obrazovanje, ljevičari se useliše na sveučilišta. Kod nas su po tome posebno poznati Filozofski fakultet i Fakultet političkih znanosti iz Zagreba.

Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 7. ožujka  2019. održana je tribina Percepcija i uloga žene u monoteističkim religijama. Predavanja su održali studentski kapelan don Damir Stojić, rabin Kotel Da-Don i  imam Mirza Mešić. 

Iako je dvorana bila puna studenata koji su željeli čuti što trojica svećenika imaju reći, na silu su upali tzv. progresivci, antife, ljevičari ili samo nasilni prosvjednici s transparentima na kojima je pisalo: Sindikat žena protiv kretena i Živio 8. mart. Ometali su i zaustavljali predavače podsmjesima i upadicama. Najviše im je zasmetao govor o različitim ulogama muškarca i žene u svjetovnom životu. Iz publike su u tom trenutku slijedili komentari: „Rod vam je društveni konstrukt!“, „Ovo je znanstveni fakultet, ovdje nema mjesta religiji!“, „Tko vas je zvao i tko vas je platio?!“ itd. Derali su se i nije bilo bitno jesi li židov, musliman ili katolik… Jedan je prosvjednik čak ustvrdio da ‘sloboda govora ne treba biti apsolutna’, na što su se prisutni studenti nasmijali. Je su li se trebali smijati ili konstatirati da to doista jesu ljevičarske floskule koje koriste nacisti i fašisti?

Pod naslovom ‘Ustaški studiji’, pupave novine su objavile 13. srpnja 2019.: „Senat Sveučilišta u Zagrebu odobrio je Hrvatskim studijima skandalozni novi studij demografije i iseljeništva pod vodstvom nacionalističkog demografa Stjepana Šterca. Iz dokumentacije je vidljivo da će u predmetu ‘Hrvatski velikani u iseljeništvu’, studenti učiti o viđenijim ustašama kao što su bili Ivo Rojnica, Vinko Nikolić, Ivo Korsky i drugi. Kolegij  će voditi Krešimir Bušić, koji je doktorirao pod mentorstvom revizionista Josipa Jurčevića.“

Za laži i klevete, ovi mrzitelji ne odgovaraju. No Illan Mor je s njima uspostavio ‘odnose’. I hoće li on malo pročitati ‘revizioniste’?

Tijekom rata Bolnica sestara milosrdnica je spašavala Židove. Kako su bolnicu vodile sestre sv. Vinka Paulskog, u slučaj spašavanja bio je uključen i nadbiskup Alojzije Stepinac, između ostalog i novčanim sredstvima.

„Časne sestre su, zajedno s liječnicima, bile silno odane svojim poglavaricama i nadbiskupu Stepincu i, prema mojim informacijama, nikada nijednog Židova koji je bio u bolnici, nisu prijavile ni Gestapou, ni SS-ovcima, ni ustaškoj policiji. Nikomu! Zamislite koliko su se one straha nauživale tijekom rata da im na odjelu ne pronađu Židove. Mogli su ih sve strijeljati zbog toga. A onda su poslije rata doživjele nesretnu sudbinu jer su protjerane iz bolnice. I to 1. listopada 1948. njih 70, te 1. rujna 1949. sve ostale. A Bolnicu sv. Vinka, koju su držale za liječenje časnih sestara, sa 70 kreveta, također su komunisti uzeli i potjerali van bolesne sestre. Mogle su sa sobom uzeti samo deset kreveta,” kaže Marko Danon zagrebački poduzetnik židovskog porijekla čiji je otac na ovaj način spašen. On navodi primjer časne sestre Blande (Katarine) Stipetić koju su komunisti bezdušno ubili nakon ispitivanja.

Dok nas čeka velika laž u Srbu, prošla je ona u Brezovici. Do 22. 6. 1941. bratija nepostojećeg  prvog partizanskog odreda bila je u dilu s boljševikom Staljinom i vođom Nacional socijalističke radničke partije. Dok su ova dva socijalista čerečili Poljsku 1939. i jurišali na zapad, sisački partizanski odred nije ništa vidio, ništa čuo. Tek kad su se drugari pokefali oko teritorija, onda su oni, kao, osnovali odred, a ustvari su pobjegli u šumu, uplašivši se za svoje stražnjice.

Koketirajući s lažljivcima, Ustavni sud RH je zažmirio i plačljivoj ekipi poklonio ćirilicu koju većina ni ne zna. Važna je provokacija, a ubijani, zlostavljani, silovani…bi se trebali ‘suočiti’ s tim.

Psihijatar Morgan Scott Peck (1936.-2005.) napisao je knjigu ‘Ljudi laži’. Tema ove knjige je problem zla, ljudske laži i zla, kako na individualnoj, tako i na kolektivnoj razini. Problem zla je jedna od najsloženijih antropoloških tema i Scott Peck joj prilazi iz psihološkog, etičkog, psihopatološkog, religijskog i socijalnog kuta. Navodeći primjere iz osobne prakse, pruža zaokruženo antropološko viđenje problema zla, laži i lijenosti.

Jane Mayer (1955.) je 18.10.2004. u New Yorker-u, pod naslovom The Maney Man, analizirala Sorosa. Ona kaže kako je za 1944. godinu Soros rekao da mu je to ‘najsretnija godina u životu’ kad je Hitler u logore otpremio više od pola miliona Židova. Sorosev otac je spasio obitelj tako što je osigurao lažne dokumente. Mayer kaže da je Sorosev otac to radio i za druge, ali su oni za to morali platiti. Soros joj je o tome rekao: „Imao sam sreću što sam imao oca koji je razumio da to nije normalno stanje pa ako ideš normalnim pravilima umrijet ćeš. Bilo je mnogo Židova koji se nisu tako snašli. Za vrijeme rata naučio sam da ponekad možeš sve izgubiti, čak i život, ako ne riskiraš.“ On ne vidi ništa loše u onome što je radio i oca doživljava kao svog heroja, a spočitava onima koji se nisu znali snaći. Soros taj posao uspoređuje s tržištima i investicijama.  Otprilike: snađi se druže! 

A ista njegova ljevičarska ekipa spočitava Alojziju Stepincu što nije ‘spasio  više’…

Grižnju savjesti nije osjećao ni zloglasni Mengel kada je svom sinu Rolfu sedamdesetih godina 20. st. znao reći da je zatočenicima u Auschwitzu ionako bilo suđeno umrijeti.

Što činiti govori nam sv. Pavao u Poslanici Efežanima 6, 10-17. Jer ovdje se radi o Duhovnom boju: 

„Ubuduće jačajte se u Gospodinu i u silnoj snazi njegovoj. Obucite svu opremu Božju da se mognete oduprijeti lukavstvima đavlovim. Jer nije nam se boriti protiv krvi i mesa, nego protiv Vrhovništava, protiv Vlasti, protiv upravljača ovoga mračnoga svijeta, protiv zlih duhova po nebesima. Zbog toga posegnite za svom opremom Božjom da uzmognete odoljeti u dan zli i održati se kada sve nadvladate. Držite se dakle! Opašite bedra istinom, obucite oklop pravednosti, potpašite noge spremnošću za evanđelje mira! U svemu imajte uza se štit vjere: njime ćete moći ugasiti ognjene strijele Zloga. Uzmite i kacigu spasenja i mač Duha, to jest Riječ Božju.“

Zorica Vuković/Hrvatsko nebo