Preko volje polemika …

Najradije ne bih odgovarao Boriću. Prvo, jer obojica, koliko god nam se stavovi o nekim stvarima razilazili, pišemo za isti tjednik; drugo, tema raspre možda suvremeno čitateljstvo i ne zanima previše; treće, polemika se u Hrvatskoj obično pretvori u besmislenu svađu, vrijeđanje i nadvikivanje, a u tomu mi se baš i ne da sudjelovati. No, odgovoriti moram, na to me obvezuju moja uvjerenja, ali i prijateljstvo s pokojnim Zvonkom Bušićem. Pa kad se već mora, krenimo redom.

Na početku svoga reagiranja na moj napis o knjizi Wolfyja Krašića Borić kaže da knjigu nije pročitao te da o njoj neće govoriti, ali da se mom osvrtu na knjigu mora žestoko usprotiviti. Dobro, dakle knjiga neće biti predmet rasprave, nego će predmet rasprave biti neki moji stavovi u osvrtu na knjigu izrečeni. Glavni Boriće prigovor je da sam ”podcijenio Kušanov publicistički rad i u nebesa dizao važnost Brune Bušića”. Iz tog neslaganja proizlaze i ostali Borićevi prigovori, a koji se uglavnom tiču našeg različitog viđenja borbe za Hrvatsku. To se neslaganje, čini mi se po Borićevim kvalifikacijama Eugena Kvaternika, ne odnosi samo na drugu polovicu dvadesetog stoljeća nego seže puno dublje u prošlost.

No, krenimo redom. Prvo, kako sam ja to podcijenio Kušanov rad i u nebesa digao važnost Brune Bušića? Istini za volju, ja sam rekao da je Kušanova uloga u afirmaciji ideje hrvatske pomirbe nevažna te da šira javnost tu ideju povezuje ponajviše s Luburićem, Bušićem i Tuđmanom, a i to sam rekao u kontekstu nategnute Krašićeve teze da je, zapravo, Kušan rodonačelnik te ideje. O samoj ideji pomirbe ja nisam iznosio neki osobni sud te je Borićeva kritika iste kao kritika mojih stavova promašena. Iz suvremene perspektive, kada je razvidno da ljevica (makar je u Hrvatskoj ta oznaka najčešće mimikrija za političko jugoslavenstvo) pomirbu nikada nije prihvatila – i ja sam kritičan prema lažnom pomirenju, koje je zlorabila jedna strana. No, to sada nije tema.

O ulozi i važnosti samog Kušana u hrvatskoj političkoj povijesti rekao sam sljedeće: ”Naravno, Jakša Kušan i njegova Nova Hrvatska imali su stanovitu ulogu u životu i političkom djelovanju hrvatske političke emigracije. Ta uloga je uglavnom bila pozitivna, no ni to ne u potpunosti. Kušanu i krugu oko njega najmanje na čast služi ponašanje nakon otmice aviona koju je izvela skupina Zvonke Bušića, što se u knjizi mudro prešućuje.” Kod toga stojim i danas: da su Kušan i krug oko njega imali stanovitu ulogu u toj povijesti, da je ta uloga bila uglavnom pozitivna, a to ‘uglavnom’ upravo zbog činjenice da je glede reakcije na pothvat Zvonka Bušića i suboraca ta uloga nije bila pozitivna. Nema tu ništa nejasno, i baš me zanima kako Borić ili bilo tko misli da pisati o pothvatu hrvatskih boraca za slobodu na sličan način kao i tadašnji jugoslavenski tisak može biti nešto pozitivno i prihvatljivo s iskreno hrvatskog stanovišta!?

Ponavljam, nije bez razloga ozlojeđeni Bruno Bušić zbog nekorektnog pisanja Nove Hrvatske o Zvonki Bušiću i suborcima nazvao Kušana ”londonskim lešinarom”. Marijan Gabelica, predsjednik Odbora za obranu Zvonka Bušića i suboraca, u pogovoru Arapovićevoj knjizi Bruno Bušić/ Meteorski bljesak na hrvatskom obzorju kaže sljedeće: ”U Vijencu od 25. siječnja 1996. objavljen je razgovor s Jakšom Kušanom, bivšim urednikom Nove Hrvatske i bivšim predsjednikom Soroševe naklade ‘Otvoreno društvo’. Među ostalim, tu saznajemo, da je Odbor za obranu Zvonka Bušića i suboraca odgovoran za slanje ‘prijetećih pisama’ te ‘pritiske i ucjene’, a ‘izbile su neugodne afere, a bilo je i sumnjivih mrtvih slučajeva. Stvorila se mafija koja je gulila Hrvate…’ Saznajemo i ‘da je novi režim (Tuđmanov, op. M.G.) koristio te iste ljude’. Ako je Machiavelli pisao Princa, prema riječima jednoga kardinala, ‘sotonskim prstima’, zasigurno Duh Sveti nije bio nazočan kod Kušana prilikom izgovaranja tih laži, podvala i spletki.” (R. Arapović: Bruno Bušić/ Meteorski bljesak na hrvatskomu obzorju, HB Press, Washington, D. C., str. 140.). Očito da Kušan ni dvadeset godina nakon otmice i Zvonkova mučeništva u američkom zatvoru ne prestaje širiti zlu krv prema Bušiću i Odboru na čelu kojega je bio Gabelica, isto tako znakovito je da je i u slobodnoj Hrvatskoj nastavio širiti ”Soroševu demokraciju”, a aktualnu vlast zvati ”Tuđmanovim režimom”, baš kao i tadašnji Feral Tribune, također na Soroševoj platnoj listi.-

No, dosta o Kušanu, vratimo se ostalim Borićevim prigovorima. Borić se sam gura u priču pišući kako je on kriv za ”ponašanje Nove Hrvatske nakon otmice zrakoplova koju jer izvela skupina Zvonka Bušića”. Pri tomu navodi citat iz svoje knjige iz 2007. u kojemu ”osporava opravdanost uporabe nasilja u slobodnom svijetu protiv jugoslovenskih pojedinaca ili organa”. Moram priznati da me je malo zatekao, gdje se gura kad ga nitko nije (pro)zvao!? Ja doista nisam imao njega na umu kada sam govorio o nekorektnom ponašanju Nove Hrvatske 1976., a ni Bruno ga ne spominje u svojim pismima Gabelici, nego tek na jednom mjestu gdje kaže da ”Gojko Borić alias Hrvoje Vukelić kokodače okolo”. Kako spomenuto ”kokodakanje” nije bilo vezano uz pothvat Zvonka Bušića i suboraca – nisam imao na umu kolegu Borića kada sam pisao o Krašićevoj knjizi i nečasnoj ulozi Nove Hrvatske u svemu onomu što je uslijedilo nakon akcije Zvonka i suboraca. Ne tvrdim, naravno, da Borić i o tomu nije pisao tih godina u Novoj Hrvatskoj, ali on to u svojoj reakciji ne navodi. Kad navede, ako budem držao da je potrebno – reagirat ću i na to.

Ipak, ovdje kao da je Boriću važnije nešto drugo. Čini se da Borić iskreno brani tezu da je nasilje u borbi za slobodu, barem u hrvatskom slučaju, ne samo pogrešno nego i kontraproduktivno. Bio bih licemjer ili budala kada bih na njegove argumente samo odmahnuo rukom, oni nisu bez logičke, a pogotovo bez moralne težine. Ipak, držim da svaka nacionalna borba za slobodu i neovisnost ima i mora imati svoje junake, svoje mučenike, svoje mitove ako baš hoćete. Borića, izgleda, upravo to smeta. Zato je za njega Eugen Kvaternik ”amater”, a Bruno je Bušić ”svojim iracionalnim akcijama više štetio nego koristio hrvatskoj stvari u emigraciji”. Dakle, svatko tko je nešto aktivno poduzimao u borbi za hrvatsku slobodu, za Borića je amater, idealist ili budala koja više šteti nego koristi. Kad ostarimo, možemo se tješiti kako bjesmo mudri i toj mudrosti zahvaljujući dugo poživjesmo, no u dnu srca uvijek ostaje zavist ili divljenje, kako kod koga, prema onima koji su bez kalkuliranja stremili svojoj zvijezdi. Pa makar ih na toj putanji presreo metak, zasjeda, izdaja ili kakva druga propast. I dok slažem ove nevoljke rečenice u glavi – doista mi se ne vodi ova polemika – konstatiram, gle, prolazim Trgom Eugena Kvaternika. Nekako mi se čini da nitko nikada neće šetati mojim ili Borićevim trgom.

Umjesto vlastitim riječima odgovorit ću Boriću još jednim citatom o opravdanosti žrtvovanja za domovinu i kada ta borba naoko nema izgleda: ”I ubojstvo Brune Bušića, koje smo svi mi, njegovi prijatelji, suradnici i poštovatelji, itekako osjetili, i opet je bio pucanj u Jugoslaviju, a ne u Hrvatsku. Mi smo izgubili suborca i prijatelja, a Hrvatska je dobila borbeni mit. Udba nije mogla shvatiti da je krv mučenika sjeme pobjede. Zato je propala i ona i država koju je nastojala braniti, ali stvarno pomagala rušiti. Suborac i prijatelj može ostariti, može se razboliti, može i umrijeti, svašta se s njime može dogoditi, ali mit ostaje – vječan i nedodirljiv. Može ga se pokušavati blatiti, ali pljuvačka ipak pada na onoga koji pljuje.” (K. Katalinić: Pogovor u knjizi R. Arapović, DL 229503/ Udba i njezini suradnici (prema tajnim izvještajima, HB Press, Washington, D.C., str 463-464).

Ima još barem pet-šest Borićevih teza, primjedaba i navoda koje bih trebao osporiti, ali da na zauzimam previše prostora, ovdje ću stati. Sukus cijelog spora ionako je sjajno sažet gore navedenim Katalinićevim riječima. O Kušanu i ostalim teoretičarima ”hrvatske slobode i državnostima u granicama anglosaksonske milosti” samo još jedan navod i jedna opaska. Spominjani Kazimir Katalinić još kaže: ”Mrtav Bruno Bušić borio se u domovinskom ratu, pretvorivši se ”bojnu Bruno Bušić”. Mrtav Bušić pobijedio je u tomu ratu. Riječi ‘trubara sa Seine” i njegova prolivena krv, pretvorile su se u hitce hrvatskih branitelja.” (Isto, str.464.). Ja ću samo dometnuti: živ se Kušan borio za ”demokraciju” kao Sorošev čovjek u ratom zahvaćenoj Hrvatskoj. Pa neka čitatelji procijene…

Zvonka Bušića što se tiče, nakon povratka iz američkog zatvora u Hrvatskoj su ga najiskrenije prihvatili i najbolje razumjeli hrvatski branitelji. Oni su nosili i njegov lijes na veličanstvenom sprovodu. Gotovo da nije bilo oka bez suze, nešto što se, izuzmemo li bližu rodbinu pokojnoga, na Mirogoju ne viđa. Ono što običan svijet razumije lako, nama koji pišemo ponekad možda promiče. Osobito ako promatramo s inozemnog vidikovca.

Damir Pešorda

Hrvatsko nebo