Vera Primorac: SVAKO RUŽNO PAČE, MISLI DA JE LABUD

” Vidjela žaba da se konji kuju pa i ona digla nogu.” 

I, taman kada sam se ponadala kako će nakon EU parlamentarnih izbora nastupiti bar nekakvo zatišje, kada se ono počeše, već sada, rojiti kandidati za nove, predsjedničke.

A kandidati!? Sve bolji od boljeg. I sve pametniji od pametnijeg.

Sve je počelo, ima podosta vremena, izjavom jednoga bivšeg umirovljenog političara koji nikako ne želi otići u zaborav. Pa, svako malo iskoči, ne ću reći iz paštete, ali s malog ekrana neke od mnogobrojnih naših TV postaja ili s naslovnica nekih  naših tiskovina.  Upinje se on  jadan, iz svih petnih žila, da ne padne u zaborav.

I koristi svaku prigodu da se o njemu i njegovim mudrosnicama  raspreda u nedogled.

Sastali se, tako, i u jednom kafiću na jednu čašicu razgovora, dvojica dokonih prijatelja.

‒ Vidiš, što ti je politika. Kada te uhvati u svoju mrežu, ne pušta te lako.

‒ O čemu ti to sada?

‒ Stipe ti opet počinje igrati!

‒ Kako to misliš?

‒ Opet  je u  svom elementu‒odgovori onaj prvi.

‒ Ma, kakvom sad  elementu? ‒ začuđeno će drugi.

‒ Igra… Igra već sada. Za svoga kandidata na budućim predsjedničkim izborima,.

‒ A tko mu je  kandidat?

‒ Glavom i bradom naš Stjepan!

“Znate, ni ja se još nisam odlučio. Postoje tu razne mogućnosti. Mene obilaze mnoge grupe, mnogi pojedinci, pošto bih ja imao formalno pravo se kandidirati, ali slušajte, ne znam još. Razmišljam, više sam trenutno bliže tome da neću, nego da hoću. Obilaze me ljudi koji predstavljaju autoritete u ovoj zemlji.

… Mogu se kandidirati jer sam prvi put izabran u polupredsjedničkom sustavu ”,  zaključuje Mesić.

I odmah je počeo, kao i ostali kandidati, čast izuzetcima, davati ocjene i procjene, naravno prema svome nahođenju, o drugim kandidatima.

I dok jedne hvali, druge kudi. Nadajući se, valjda, da će mu neka od strjelica, pogoditi ravno u cilj.

Pa, tako, reda-radi „hvali“ i Miroslava Škoru, pa iskreno hvali Milanovića i tvrdi da je on bio uspješan političar i da je naučio iz svojih pogrešaka.

Hvalio je svojevremeno i Daliju Orešković, ali nikada, nikada hvalio  nije Kolindu Grabar Kitarović koja je za njega“slučajna predsjednica”.

”Njezina izmještanja Ureda po županijama nemaju nikakva smisla. Shvatio bih da otputuje na nekoliko dana u Dubrovnik ili neki drugi grad, ali ovo što radi isključivo je dio njezine izborne kampanje. Osim toga, nije trebala podržati referendum Narod odlučuje, koji ima neka solidna rješenja, ali u suštini je retrogradan”, naveo je Mesić.

Kritika je to, ljudi moji dragi,  „s punim pravom“, od prave osobe. Osobe  po djelu prepoznate i na djelu provjerene.

Moš’ misliti!

Baš su ove naše antife potkovane svim i svačim. U znanju im nema premca. Barataju ti oni i podatcima i činjenicama. Jer, gdje se god zagrebe, ti naši vrli antifa znalci, imaju spremne i odgovore i prigovore. A tu su i najgrlatiji, i uvijek prvi, i uvijek spremni za boj.

Pa, pogledajte samo Stazića! Pogledajte  Grbina, Marasa, Bauka, Mrak Taritaš, Beusa, Vesnu Pusić!

Pa Jakovinu, Klasnića, Markovinu, Radu Borić, Zorana Pusića…

Svi pršte od znanja.

A toliko te naše antife imaju umnih glava, da im, uopće, nije nikakav problem imati ni nekoliko kandidata za predsjedničke izbore. Cijela ih je galerija. I onih bivših političara i ovih sadašnjih. I onih sa srednjom školom,  i onih sa završenim pravnim fakultetom, pa onih s  fakulteta tzv. političkih znanosti, i onih sa filozofskog fakulteta.

I svi su oni vrsni u svome poslu. I svi su „majstori svojega zanata“.

Pa smo tako, u našoj relativno  kratkoj ovovjekoj povijesti naše državnosti, imali uspješnu i moćnu plejadu njihovih perjanica. Od Račana, Mesića, Josipovića do Milanovića koji je uz golemu buku i pobjedničke fanfare, a nakon svih političkih gubitaka i promašaja, opet dotutnjao među nas,  kao kandidat za predsjednika

„s karakterom“.

Pa, onda, uz kandidata s karakterom, dobili smo i jednu novu antifa nadu.

Mladu, učenu, obrazovanu, rječitu.

I blagoglagoljivu.

Riječi joj teku lako i tečno. Milina jedna!!!

Razumljive i onome najnepismenijem ognjištarcu i marginalcu.

Jer, to su riječi koje su u stalnoj uporabi i lako su pamtljive i prepoznatljive. Ponavljaju se iz generacije  u generaciju antifati drugova.

A moto svih njih je:

Puno izreći, a ništa ne reći.

‒  Pa, moja Lucija, reci napokon jasno i glasno: Njihov je izričaj pun olinjalih fraza i frazetina, a toliko puta već izrečenih, da su se sve već izlizale i potrošile.

‒ Nije, valjda, takva i ova kandidatkinja tzv. Radničke fronte? Pa, drugarica je završila filozofski (hrvatski jezik i književnost), predaje i na fakultetu. A je li samo magistrirala ili je i doktorirala, ne znam točno.

Ali, barata ta frazama. I frazira li, frazira.

‒ E, tu je, nema sumnje, sigurno položila onaj istinski i pravi antifa doktorat.

Gledam ju tako na HTV1. Parira ona vješto na svaku riječ voditelja, te „dominira“ u konverzaciji i, svakom svojom riječju, opravdava svoju kandidaturu.

Pa, ljudi moji, nije šala biti profesor na fakultetu, obrazovati naš novi naraštaj, širiti im vidike, oštriti um i razvijati logičko razmišljanje iliti po narodski, učiti ih misliti svojom glavom.

Moram priznati kako me je dotična drugarica odmah oduševila svojim nastupom. I već sam pomislila: Ova će biti,  sigurna sam, uspješan predsjednički kandidat.

A kada ono ‒ ne hladan ‒ nego ledeni tuš.

„Imali smo socijalizam nekoliko puta bolji, nego što je ovo danas“, kaže Katarina Peović,    bivša glazbenica koja je svirala u mnogim poznatim bendovima, a koja se nakon visoke naobrazbe otisnula i u političke vode, i postala sadašnja kandidatkinja Radničke fronte za mjesto  predsjednicu Republike Hrvatske.

„Imali smo socijalizam nekoliko puta bolji, nego što je ovo danas“, kaže ona.

„Užasno je to važno …“, veli naša profesorka.

„Užasno, užasno!!!“, kažem i ja.

‒ Kako, moja Lucija, pojam „užasno“, može ići uz nešto što je jako važno?

Iskreno, ništa ne shvaćam.

‒ E, da je samo to, moja Monika, bilo bi dobro.

„Imali smo socijalizam nekoliko puta bolji, nego što je ovo danas“, tvrdi kandidatkinja za predsjednicu Republike Hrvatske, ljeta Gospodnjeg 2019.

„Možemo li se zadržati samo na ovome?

Recite, u kojim segmentima?“. pita ju voditelj emisije u kojoj je dotična gost.

„Možemo! Nismo imali 30 000 iseljenih, imali smo 27 % veću kupovnu moć u odnosu prije trideset-četrdeset godina,

imali smo društvene stanove (jedna trećina ljudi je živjela u društvenim stanovima), imali smo razvoj iz ruralne u visoko industrijsku zemlju, za samo par desetljeća“.

„Imali smo socijalizam nekoliko puta bolji, nego što je ovo danas“.

‒ Pa, o čemu, ženo Božja, ti pričaš? O kakvom to ti demokratskom socijalizmu trabunjaš?

U kojem vremenu živiš? Stalno presipaš iz šupljeg u prazno, iz praznog u šuplje.

„To je za sada, samo teorija, ali za 60 godina, to će postati stvarnost“, dodaje naša umna profesorka.

‒ Za 60 godina. Možda! Možda tu i ima nešto! Možda.

‒ Možda samo u njenim snovima, moja Monika.

‒ A možda je naša  profesorica bila samo na usavršavanju kod Soroša, pa nam sada podastire, sve tamo naučeno.

‒ Zar nisi, već dosad primijetila, kako sve antife vrte jednu te istu priču. Kako su nametljivi i izričiti. Često i nekulturni. I kako na svako pitanje koje im ne paše, skaču na sve četiri, i napadaju ili odgovaraju ponavljanjem onoga jednom već izrečenoga.

Kaže, tako, i mudra Peovička, prosipajući utopijske floskule i nudeći nam „kule babilonske“, kako bismo u socijalističkoj demokraciji  živjeli kao u raju.

I sve bi bilo po našoj mjeri. I svi bismo bili isti. I svi bismo imali isto.

Blago, blago nama!

‒ A je li to baš tako, moja Lucija!? Jer, nešto mi je tu smućkano, promućkano i ustajalo. A loš se zadah ustajalosti, širi na sve strane.

„Kažete da je bila veća kupovna moć, ali kako, kad se i Vi i ja sjećamo  nestašica u 80-tim, reda za banane, za kavu, za ulje, par-nepar. .. Nije to baš tako bilo!“, reagira voditelj.

‒ A znaš li ti,moja Monika, da sam ja prvi put prešla granicu tek 79., i unatoč bajkama i mitovima drugarice Peović i njoj sličnih, otišla u Trst na Ponte Rosu  kupiti deterdžent, kavu, ulje, šečer, brašno, a za svoje dijete teksas hlače i jaknu, čokoladu i banane.

Ma, nema zbora, bilo nam je lijepo!?

„Imali smo socijalizam nekoliko puta bolji, nego što je ovo danas“.

Imali smo, imali…komu ništa, komu sve.

‒ Novokomponirani su to mitovi, drugarice Peović! Ti i takvi  mitovi su od  Jugoslavije, onakve kakva je stvarno bila, iskonstruirali radnički raj, u kome   su svi imali posao i plaću, besplatne stanove, dobro živjeli. Industrija je u njoj cvjetala, i život  nam  je bilo kao u bajci.

„Na svijetu je bilo jedno carstvo, u kojemu je carovalo drugarstvo”.

Jugoslavija je izvozila, gradila tvornice, bolnice, škole, auto ceste, pruge. Svi su bili srednja klasa. Svima je bilo dobro. Potom je došao Tuđman, sve nam oteo, privatizirao, opljačkao, i danas nemamo ništa svoje, nemamo industriju, nemamo svoje banke, goli smo i bosi.

‒ Jel’ de , svi bismo zato trebali, opet, idilično živjeli u nekom novom bratstvu i jedinstvu.

I svi bismo se, onda, voljeli.

I pazili i mazili.

S ovim bi se, sigurna sam, složio i Dačić, predstavnik naših  „bratskih“  istočnih susjeda i njihov sadašnji ministar „inostranih poslova“, koji kaže:

„Srbija drži da  su sve zemlje u regiji prijateljske i da imaju iste probleme te da se nijedna ne bi trebala radovati neuspjesima neke druge, uz sugestiju da se države regije trebaju uzajamno podržavati.

Neko će reći da je to nova Jugoslavija, ali ja ne pričam o tome, govorim da imamo zajedničke interese i da bi bilo bolje da o tome javno govorimo, nego da u raznim čekaonicama svi isto mislimo, a niko ne smije reći”.

„Dobar bre ovaj Dačić, keve mi!!!

Ali, u tom zemaljskom raju, smetala bi im jedino Kolinda Grabar Kitarović. Kao što i sada smeta drugarici Peović.

„Jeste li se Vi pokliznuli, odnosno došli na klizak teren, u situaciji kada ste kritizirali K.G.Kitarović što joj kćerka ide studirati u inozemstvo?“, pita voditelj.

„Mislim da nismo. Ono što je izuzetno važno primijetiti u ovoj situaciji, a pokušavali su nas kritizirati da, eto govorimo o nečijoj kćerci (kaže profesorica hrvatskog jezika i književnost), to nije bila naša namjera. Ono što je bila naša namjera je da Predsjednica treba dijeliti sudbinu svojeg  naroda. Svoju kćerku, niti u srednjoškolsko obrazovanje,  nije uputila u hrvatsku školu“.

‒ Nema se što reći niti dodati! Prava-pravcata „socijalistička demokracija“, a na način i prema željama antifa drugova i bratskih nam susjeda i njihovih bratskih drugova i drugarica!!!

„Imali smo socijalizam nekoliko puta bolji, nego što je danas“, ponavlja drugarica Peović.

‒ E, ćerce moja, ćerce moja! Ma gdje ti sve to nauči!? I to sve po „pravilima struke i nauke“.

Ali, na golemu žalost antifa drugova, istina je malo drugačija!!!

„1946. komunisti su izdali proglas kojim je oduzeta zemlja i ostala imovina svim “narodnim neprijateljima”. Tim zakonom oduzeto je 711.000 objekata, kuća, stanova, poslovnih lokala, hotela, velike zemljišne posjede, mala gospodarstva, industrijska poduzeća, obrtničke radnje i brodogradilišta. Najprije su opljačkali “suradnike fašizma”, “kapitaliste”, “sitnu buržoaziju” i “kulake”, pa “neprijatelje naroda”, “klerofašiste”, a kad više nisu imali što pljačkati, pomeli bi seljacima metlom i žito s tavana. A svi koji bi se pobunili protiv pljačke, bili su skraćeni za glavu  ili su završavali na Golom otoku.

Zbog nacionalizacije i kolektivizacije, usprkos velikim ratnim odštetama od njemačke, gospodarstvo je postajalo sve slabije i slabije, te se 1957. godine Jugoslavija počinje zaduživati za potrebe uvoza. Ratne reparacije i zapadni krediti više nisu bili dovoljni za prehranu stanovništva, pa se partija odlučuje na izvoz ljudi kako bi oni svojim donacijama hranili članove obitelji, a time i čitavu Jugoslaviju. Zbog toga dolazi do liberalizacije prelaska granice kako bi ljudi mogli otići raditi u druge države. Od sredine1960-ih preko milijun ljudi je u nekoliko godina otišlo na Zapad tražeći posao, što je značajno smanjilo nezaposlenost. Usprkos tome, nezaposlenost je u Jugoslaviji iznosila između 9-13%, da bi do 1980-ih narasla na 15-16%. Ali o tome se moralo šutjeti jer je svaka neoprezna izjava, bila karta za Goli otok.

Polovinom 1968. godine oko 400.000 stanovnika  Jugoslavije, a najviše Hrvata, radilo je izvan zemlje.

Većina poduzeća je proizvodila gubitke koji su pokrivani tiskanim novcem i devizama koji su slali “gastarbajteri”.

Godine 1975. tečaj njemačke marke je iznosio 1 marka – 7 dinara. Do 1981. inflacija je promijenila tečaj na jedna

njemačka marka za 18 dinara. Do 15. 12. 1989. inflacija se ubrzala te je za 1 njemačku marku trebalo dati 70.000 dinara na crno.

…Od 1974. do 1980. godine SFRJ je godišnje trošila 15% više nego što je proizvodila, a prosječna iskorištenost dnevnog radnog vremena bila je 4 sata i 32 minuta. Dakle, država je već bila prilično “raštimovana“.

Ali, tzv. partijska elita, obogaćena najviše inflacijsko-kreditnom pljačkom, često je putovala na zapad te  „teško zarađeni novac“, trošila na luksuznu robu, ljetovanja u posebnim polu-tajnim vojnim odmaralištima, gradnju vila po Jadranskoj obali i nacionalnim parkovima, i na slanja djece na školovanje i studiranje po najboljim svjetskim sveučilištima.

„Imali smo socijalizam nekoliko puta bolji, nego što je ovo danas“.

„A što kažete za kandidaturu Zorana Milanovića?“

„Milanović   je odličan kandidat“, smatra drugarica Peović. „Ali, on (misli na Milanovića) se odvojio od ljevice na prvom „ukazivanju!“, bubnu i ostade živa naša profesorka.

‒ Hoće li se od ove dotične drugarice išta pametno čuti  i „ukazati“?

Eureka! Konačno-ooooooo!!!

Ima nešto…ima!

„Što mislite o uvođenju eura u RH?“, pita ju jedan novinar.

„Uvođenje eura, bez obzira što je naš bankarski sustav već visoko euriziran, značit će daljnje smanjenje mogućnosti za autonomnu i demokratski utemeljenu ekonomsku politiku. Možemo očekivati daljnje osiromašenje, internu devalvaciju, odnosno smanjenje cijene rada i radničkih prava, uz rezanje javne potrošnje, socijalnih transfera, javnih investicija“.

„Na prvom ukazivanju“, reče  kandidatkinja Radničke fronte koja pretendira biti naša nova Predsjednicu.

Ukazala nam se i ona. A ukazivali su se dosad i mnogi, njoj slični.

Mnogi su se tako i prije ukazivali… pa s ukazanjem ubrzo i prestali.

Ukazao se sada i Pernar.

I on bi želio biti predsjednik.

Ukazao se i Orepić.

Ukazao se i Kolakušić.

I, zamislite, molim vas, ukazao se i Dejan Jović, Pupijev kandidat.

Ukazala nam se, opet, i Dalija Orešković.

I ona želi biti predsjednica.

“Odluku sam donijela u jeku izbijanja ovih korupcijskih afera u izvršnoj vlasti. Činjenica da na društvenu nepravdu, koju korupcija stvara, koja je ušla u sve pore države i društva, niti jedan od do sada istaknutih kandidata ne nudi prihvatljiva rješenja i prihvatljiv odgovor. Kandidaturu ističem zbog toga što se čini, u ovom trenu, da su sve institucije, koje bi trebalo sudjelovati u borbi protiv korupcije, ili potopljene ili na najboljem putu da ih se u potpunosti eutanizira, kao što je to slučaj s Povjerenstvom za odlučivanje o sukobu interesa. Zbog svega toga, smatram da je izuzetno važno progovarati o onim temama za koje sam sigurna da na način na koji ću ja to iznositi i govoriti, neće progovarati niti jedan drugi kandidat”, kazala je Dalija Orešković za Dnevnik Nove TV.

‒Ali, što je s Karamarkom i Povjerenstvom za odlučivanje o sukobu interesa? Tko će odgovarati za sve ono učinjeno!?

‒Čije je to bio, stvarno, sukob interesa? Što misliš, moja Lucija, hoće li se ikada znati i saznati?

„Sve je to, što bi rekla jedna naša  ministrica “škola za život”.

Nadati se samo da birači ne će još jednom ponavljati razred”, zaključuje Nino Raspudić.

PA, NEKA NAM BOG POMOGNE!!!

Hrvatsko nebo