Započinje novi obračun s Tuđmanovom Hrvatskom

Je li tko, primjerice, čuo ili pročitao da su za nedavnih prosvjeda protiv Emmanuela Macrona, Francuzi tražili da se ukine Francuska Republika? Nije, naravno. Jedno je kuća a drugo njezino uređenje, jedno je uništenje, a drugo ispravljanje loših stvari u korist općega dobra. U našoj zemlji stvari stoje drukčije. Među nama su i ljudi koji sve čine kako bi hrvatsku državu učinili neuspješnom državom, koji žele uvjeriti Hrvate da su se za nju uzalud borili i da je treba ‘ukinuti’. Ti ljudi zauzimaju važna mjesta u medijima, u kulturi, u obrazovnom sustavu, u politici i u gospodarstvu. Oni ne žele bolju hrvatsku državu, nego je žele uništiti. Što prije Hrvati to shvate, lakše će biti stvari staviti na svoje mjesto. Netko će dobronamjeran reći da lamentacije o tomu kako je ‘hrvatska država’ već propali projekt, kako se odvija nova ‘tiha detuđmanizacija’, kako time što je nastala ‘zaslužuje’ propast, kako to nije država za koju su se borili… uopće ne zaslužuju javnu pozornost. Ne bi zasluživale da se već nisu udomaćile u dijelu glavnih medija i da nisu s posebnim razlogom upućene u javnost, jer su preglupe da bi se samo tako vrtjele. Nastanak hrvatske države njezini podrivači i dalje uzimaju pravim ‘čudom’ pa bi, računaju, i za njezino ‘ukinuće’ trebalo upotrijebiti dodatne, posebne metode destrukcije, koje bi se s ‘čudom’ mogle nositi. U prvim su redovima protagonisti od kojih, bar zbog njihova položaja u zajednici, ne bi očekivali tako nisku razinu respekta prema javnoj riječi.

Ovdje ćemo najprije prikazati jedno od tih tumačenja sudbinskih hrvatskih pitanja i Tuđmanove uloge u nastanku hrvatske države. Bitnu je misao njegov autor uzeo iz bilježnice s citatima ‘mudrih’ izreka. Tvrdi da je Tuđman, baš zbog svojih zasluga, krivac za njezinu propast, jer – da nije nastala ne bi ni propala. Nije zapisivač te logičke akrobacije, sa svojih eiffelovskih visina, samo lako prepoznao glavnoga krivca, nego je ‘propast’ hrvatske države stavio na razinu samorazumljivih ‘znanja’. Tuđman je, piše on, “projektirao samo jedno čudo: državu.” (Mirko Galić, VL, 8. 6. 2019). Dakle, da nije bilo Tuđmana ne bi bilo ni toga ‘čuda’. Hrvatska je država njegova kreacija i ‘projekt’. Ali, piše dalje kolumnist, to nije uspješan projekt. Ne ocjenjuje, taj nastanak u odnosu na ono što mu je prethodilo, nego ispituje posljedice nastanka, da nije nastala – ne bi postala neuspješna.

Više od tisuću godina pamćenja

U odnosu na vrijeme kad je nije bilo, hrvatskom je narodu i većini hrvatskih državljana uspostava i oslobođenje hrvatske države znakom najveće ‘uspješnosti’. Kakva će biti ne ovisi o tomu postoji li, ili ne postoji, jer ono što ne postoji nije ni uspješno ni neuspješno, nego o tomu što od nje učinimo mi koji je baštinimo kao realnost. (F. Tuđman). Uz to, Tuđman nije projektirao ni čudo ni državu, nego je oživio već iskušani ‘projekt’ koji je u hrvatskom duhu i u memoriji živio više od tisuću godina, razbudio ga i učinio da se ponovno ozbilji, pridruži duhu slobode drugih slobodnih naroda koji žive u slobodnim državama. Ako već traži autorstvo ‘projekta’, kolumnist ga, možda, može naći samo iznad svijeta, u Stvoriteljevoj promisli. Usput podsjetimo da je tu, među komfašistima omiljenu doskočicu (hrvatska država kao ‘propali projekt’), u javnost unio drugi dokazani jugoslavenski šovinist.

Kako je titoistima nastanak hrvatske države još uvijek nešto što se može i radikalno izmijeniti, kolumnist i ‘diplomat sa Seine’, svoju prognozu završava u apokaliptičkim vizurama: ‘sve što nastaje zaslužuje da propadne’. Skrivajući se pod moćnim Goetheovim plaštem, krivnju je protumačio mišlju prepisanom iz fikcijskoga teksta. Poziva se i na živoga pravnoga stručnjaka pa konstatira da “projekt demokratske Hrvatske nije uspio”, “Hrvati se muče s prošlošću i s neraščišćenim odnosima sa Srbima”, pa pita treba li se “plašiti Goetheova Fausta, koji je pozitivniji lik od Mefista: Sve što nastaje zaslužuje da propadne. Stoga, bolje bi bilo da nije nastalo.” (Pozitivniji!? Tko bi rekao? Mefistofeles je izmišljeni lik koji simbolizira vrhovnoga đavla, op.a.) Nakon toga pita želi li Hrvatska izbjeći ‘takvo prokletstvo’. Umjesto razumljive tvrdnje da sve može propasti, bliža mu je faustovska da zaslužuje propasti zbog nastanka, što u nekom fikcionalnom okruženju može funkcionirati, ali u političkoj sferi ‘zasluženost’ nadilazi razine najspekulativnije logike. U svijetu dostupnu našim osjetilima sve propada, ili se mijenja, pa to ne spada ni u čiju zemaljsku ‘zaslugu’. Po čemu je hrvatska država stekla ‘zaslugu’ za propast? Samo po žudnji ljudi koji je ne podnose. Ona u njihovim obzorima ne spada u svijet popravljivih elemenata. Faust se nagodio s đavlom, pa umjesto glumljene umnosti slušamo Mefistovu presudu Hrvatskoj: zbog svoga nastajanja zaslužila je – propasti.

Pomirba i zajedništvo

To je jedan od glasova ljudi koji dolaze iz svijeta u kome su znatan dio svoje karijere potrošili baš dokazujući da hrvatska država ne smije ni postojati, ni ‘nastajati’. A onda, kad je ipak nastala, protivno njihovoj volji, pritajili su se, promijenili, ustvari prilagodili retoriku i godinama bili na njezinim jaslama. I sad su. Procjenjuju, kako izgleda, da je došlo vrijeme drukčijega govora i drukčijih kostima. Započinje novi obračun s Tuđmanovom Hrvatskom. Današnjim ‘antifašistima’ tj. baštinicima ideje i prakse komunističkoga totalitarizma u Hrvatskoj, nije strana samo Tuđmanova pomirba, kao jedan od oslonaca njegova ‘čuda’, nego i svako zajedništvo u korist hrvatske države. Hrvatska je država stvorena; ‘pomirba’ možda i jest propala, ali njima i Tuđmanu pomirba niti nije značila isto. Pomirba im je trebala dok su bili uvjereni da, prema iskustvu koje su sami unijeli u život svojim ‘oslobađanjima’, uspostava demokratskog poretka može rezultirati otpisivanjem oslonaca jednopartijske vlasti. Bojali su se da ne će ostati samo bez privilegija. Drugim riječima, iz paklene sfere još je dopirao dim i uspomene na krvoločno uništavanje neistomišljenika, osvete i progona nakon što su s Titom zaposjeli vlast.

Pred baštinicima titoizma se gotovo ne smije reći da su do proljeća 1941. Staljin i Hitler bili saveznici, niti da je ‘živi’ komunizam jedno, a antifašistički rat 1941. – 1945. drugo. Slavu pobjedništva nad Hitlerom i Mussolinijem nitko u Hrvatskoj ne dovodi u pitanja – neka se slave i svi časni prinosi toj velikoj pobjedi. Prihvatili su pomirbu, ali su brzo uvidjeli da su bezrazložno strepili. Umjesto slobode, u znatni je dio Europe, nakon te pobjede 1945., uz Crvenu armiju, stigla crvena vlast. Prema Staljinovu diktatu, sve što je nakon toga ostalo pod njegovom zastavom pripada Apsolutnom dobru, a druge su zastave, uz spaljene nacističke i fašističke, koje jesu bile znakom zla, zastave ‘klasnoga neprijatelja’ koga treba uništiti. Titovi su se sljedbenici služili istom logikom: i sve što nakon 1945. nastupa pod crvenom zastavom, pravedno je i dobro, već zbog toga što je pod – crvenom zastavom, neovisno o djelima koja ostavljaju za sobom. Nema veze kad je, kako i zbog čega Staljin poslao Tita u Jugoslaviju, niti to kako je i zašto Tito 1948. i na Staljina primjenio kriterije koje je od njega preuzeo. Današnje zahtjeve da treba prikazati punu istinu, baštinici toga jednoumlja nazivaju revizionizmom, odnosno ustaštvom, pa iz toga ‘uvida’ slijedi da nema bolje potkrjepe zahtjevu za ‘ukinuće’ hrvatske demokratske države. Tuđman je okupljao ljude u zajedništvu za slobodu, a titoistima je pomirba, kad su shvatili da ne će biti nikakvih osveta, postala znakom grijeha, jer su protivnici komunizma, s kojima su se trebali ‘pomiriti’, zauvijek otrovani fašizmom. Ako si protiv ‘Tita’ što možeš biti nego fašist ili nacist? Ponudili su i novi politički smjer: ONI ILI MI. Tako prosuđuju i danas.

Prigovarajući Tuđmanu, spomenuti kolumnist nas, tekstom o kome pišemo, bez okolišanja vodi na pozicije velikosrpskih osporavatelja zasluga drugoga prevažnoga čovjeka među Hrvatima prošloga stoljeća, blaženoga Alojzija Stepinca, jer, navodno, nije učinio onoliko dobra koliko je mogao učiniti. Upotrebljava istu jezičnu konstrukciju u procjenjivanju Tuđmanova djela: “Može se i dalje raspravljati o tome je li Tuđman mogao više učiniti da ublaži strahote rata, agresorske zločine nad Hrvatima, ali i zločine s hrvatske strane. Sigurno je mogao, neki će reći i da je morao.” (kurziv, a.). Ista je i Stepinčeva ‘krivnja’ u interpretaciji SPC-a. Nakon toga kolumnist pokušava ublažiti taj stav tvrdnjom da za rat nije “primarno odgovoran Franjo Tuđman nego Slobodan Milošević.” (kurziv, a.) Dakle, i Tuđman je odgovoran, ali ne ‘primarno’. Ne spominje osvajački rat. Jesu li i branitelji SEKUNDARNI izazivači rata? A što godinama tvrde ‘progresivni’ jugoslavenski šovinisti? ‘Građanski rat’, ‘dogovoreni rat’, ‘rat radi pretvorbene pljačke’… a ne agresorski rat. Nije teško nazrijeti konop koji se opet pokušava nabaciti na hrvatski vrat.

Izazivači rata

Danas i o pomirenju i o praksi komunističke vlasti koja je samu sebe nazvala ‘antifašizmom’, treba razgovarati, jer to zahtijevaju nove okolnosti – hrvatska se demokracija stabilizirala, institucionalni okvir je postavljen i funkcionira, ali još uvijek nije javno oblikovan stav o tomu što stoji nasuprot demokratskoj državi. Komunistička se država prikazuje više kao izlet u rajske sfere. Ta je slika nejasna a nastoje je još i više zamutiti. Što je, s recidivima tvrde komunističke države? Najprije, nije uopće opisana s motrišta demokratskoga društva. U Domovinskom je ratu ta debata bila na margini i nije bitno utjecala na zajedništvo među Hrvatima. Danas stvari stoje drukčije. Opis vlasti komunista posebno u postratnom razdoblju nakon 1945. izgleda drukčije, jer se do pada komunizma nije mogla ni proučavati, ali i Hrvatsku, članicu EU-a, obvezuju deklaracije o osudama totalitarizama. Druge su se postkomunističke zemlje davno oslobodile i te sablasti. Hrvati nisu ni otvorili raspravu, pa se svaki pokušaj razgovora o tomu naziva ‘ugrožavanjem antifašističkih tradicija’.

Titovi su komfašisti, uz svesrdnu pomoć liberalne internacionale, posebno njezina soroševskog krila, u novi juriš protiv hrvatske države, krenuli nakon 2000. godine Ponešto su promijenili metode djelovanja. Neko su se vrijeme skrivali, pa su umjesto svojom pravom, jugoslavenskom i komunističkom zastavom mahali ‘globalizacijskom’, ‘progresivnom’ zastavom ‘otvorenosti’. Kolumnist, koji je sam skinuo svoju masku: “Kad krene objektivna kritika, najteže će biti braniti Tuđmana od njega samoga. Vidio je on ‘žute’ i ‘zelene vragove’ koji ugrožavaju državu, ‘stoku sitnoga zuba’ koja nagriza njegovu državotvornu politiku, ‘Judine škude’ s kojima se kupuju plaćenici, ‘ideologe jugokomunističkog režima”, ‘djecu oficira JNA’…”. Vjerojatno je već u sebi odgovorio na pitanje: hoće li budućnost po tomu pamtiti Tuđmana, je li to u temelju njegova djela ili ima nešto veće i važnije? Što su obojeni vragovi u odnosu na ‘čudo’, govoreći jezikom ‘detuđmanizatora’, uspostave, obrane i oslobađanja države? Kolumnist podrugljivo nabraja koga je sve Tuđman prigodice znao spomenuti među onima koji “podrivaju njegov sistem”. Mijenjanjem konteksta i izvlačenjem na površinu trivijalnih ‘argumenata’ neuspješno pokušava zauzeti gard ozbiljna Tuđmanova kritičara.

Bio je u pravu

Vrijeme, koje je proteklo nakon Tuđmanove smrti, pokazalo je da je prvi hrvatski predsjednik i u tim ‘dijagnozama’ bio u pravu. Vidio je i izgovorio sve bitno, vidio je opasnosti koje se nadvijaju nad njegovu zemlju. I nije to bio ‘svadljivi, nekontrolirani i razdražljivi Franjo Tuđman’, nego čovjek koji osjeća i razumije što se oko njega događa. Nije on time štetio ‘sebi i svom ugledu državnika’ nego je pokazivao što znači njegova životna maksima: Sve za Hrvatsku, Hrvatsku ni za što; što znači dušom i umom biti odan dužnosti koju se obvezao časno izvršavati i upozoravati na opasnosti koje joj prijete, pa i ‘neakademskim’ jezikom. Nije svom narodu obećao ni žute ni zelene zastave, nego slobodu da sami biraju. Nije previđao golemi novac koji se ubacuje u džepove soroševskih jurišnika; vidio je sve te ‘velikoumne’ progresiste odane vjeri jugoslavenskoga šovinizma i ‘revolucionarne’ internacionale.

Tuđman je uvidio tko i kako podriva hrvatsku državu. Zbog toga što je ‘neuspješnija’ u Hrvatskoj se danas, piše dalje kolumnist, odvija “tiha detuđmanizacija, koliko god to zaštitnici Tuđmanova lika i djela osporavali; i ne uvijek na pravim temama, ni na pozitivan način.” Pretpostavlja, dakle, da se i pod Plenkovićevom vlašću provodi tiha detuđmanizacija, što može značiti samo da ona ‘glasna’ koja je započela godine 2000. nije uspjela, pa joj sad i kolumnist daje svoje priloge.

“Crni labud ipak može biti upozorenje da nema Tuđmana na putu; ne mora biti loš znak”. Tako, dakle, piše kolumnist i diplomat koji je godinama predstavljao Hrvatsku na međunarodnoj sceni. Nema Tuđmana na putu – to “ne mora biti loš znak”. Ne mora!? Večernjakov pisac očito više nema nikakva razloga prikrivati svoja stvarna politička uvjerenja koja su ga vodila i u novinarstvu i u diplomaciji, ali je valjda neki minimum obzirnosti do sad od njega zahtijevao dvosmislenosti i aluzije umjesto jasnih stavova. Kad spominje jedan Tuđmanov govor iz svibnja 1990. o ‘građanskim i moralnim vrlinama’ koje će u demokratskoj Hrvatskoj imati prednost pred svjetonazorskim opredjeljenjem i podrijetlom, onda bi mogao nešto reći i o ‘građanskom moralu’ ljudi koji kao on nastupaju u javnosti s tvrdnjama kako bi bolje bilo da hrvatska država propadne. Zaboravio je napisati da u svom govoru iz 1990. Tuđman nije pretpostavljao da će upravo ‘podrijetlo’ i ‘svjetonazorsko opredjeljenje’ postati ključnim faktorom brutalne oružane agresije na Hrvatsku.

O svjetonazorskom bi ‘opredjeljenju’ bilo ovdje dovoljno reći da je jedino ‘ideologija’ protuhrvatstva, kao esencija jugoslavenskog (velikosrpskoga) šovinizma, stala na put demokratskoj volji hrvatskih državljana. Neki su od tih državljana svoje podrijetlo stavili ispred hrvatskoga državljanstva i krenuli u etničko čišćenje okupiranoga dijela Hrvatske od nesrba. To je zaustavilo Tuđmanov naum iz 1990. Posebno je delikatno stanje bilo u sigurnosnom i obavještajnom sustavu, jer su posvuda bili ubačeni neprijateljski obavještajci. U takvoj su situaciji angažirani i ljudi s teretom zamršene prošlosti. Neki su vrlo časno obavili zadaće koje su postavljene pred njih. Tuđman bi i crnoga vraga pozvao u pomoć napadnutoj zemlji, iz suhe bi grane pokušao nešto iscijediti za pomoć svom narodu. Ima ljudi koji to ne žele razumjeti, a neki, valjda, niti ne mogu. (Kratka digresija u prikazu kolumnistovih ‘strateških’ prigovora.) Ne znamo u koju kategoriju spada uvid jednoga filozofa, kojim ćemo to ilustrirati.

“Po razvoj demokracije u Hrvatskoj porazna je bila činjenica da je prvi predsjednik države dr. Franjo Tuđman, poklonio gradilište za izgradnju demokracije u Hrvatskoj trojici bivših prononsiranih udbaša: Josipu Manoliću, Josipu Boljkovcu i Josipu Perkoviću.” (Jure Zovko). Kakvo višestranačje, kakva demokracija, kakvi slobodni izbori, kakvo stvaranje, obrana i oslobođenje države! Tuđman poklanja ‘gradilišta’ udbašima. Je li to istina? Nije. A zašto onda učen čovjek, koji u malom prstu ima i Kanta i Hegela tako posrće na kućnom pragu, što ga onemogućuje da u realnom svijetu promotri činjenice umjesto ružnih kleveta. Ako je Tuđman ‘poklanjao’, što je bilo sa slobodnim izborima, tko je i kako konstituirao Sabor, što je bilo s institucijama demokratske države, tko je i kako oslobodio Hrvatsku? Ipak recimo da je, osim spomenute trojice uz Tuđmana i hrvatske branitelje, u uspostavi, obrani i oslobađanju hrvatske države, bilo više učenih ljudi čiste biografije, sveučilišnih profesora, akademika i drugih profesionalaca najviše kompetencije, nego uz sve prvake hrvatskih vlasti koji su došli nakon njega. Tko zna zašto je, citirani profesor, svoja ideološka uvjerenja (‘istinski, individualni liberalizam’) odlučio usporediti s uvjerenjima Stipe Mesića i Vesne Pusić. Tvrdi da se njegov “liberalizam bitno razlikuje od onoga koji zagovaraju Vesna Pusić i Stipe Mesić, jer je njihov liberalizam vezan uz globalistički turbokapitalizam i novu utopiju”. Kad znamo kako profesor razumije demokraciju (koju ‘grade’ udbaši) i u kojem ideološkom staništu sebe vidi sa svojim ‘istinskim liberalizmom’, boljim i od Mesićeva i od Pusićkina, lakše je odustati od raščlanjivanja njegovih ‘teza’ o Tuđmanovoj grabeži ‘građevinskoga zemljišta’ i njegovoj ukupnoj ostavštini.

Oni ne odustaju

Tuđman je pobijedio, ali ‘udbaši’ su ostali među nama. Kolumnist piše: “Mogle su HDZ-ovske vlasti, s Tuđmanom i poslije Tuđmana, raskrinkati javno Udbu i udbaše, rastjerati zaljubljenike u Jugoslaviju, demaskirati ‘komunjare’ raščistiti s velikosrbima.” Kakva podrugljivost. To je jezik primjeren ‘kabinetu’ S. Stojčevića, jednoga od zadnjih predsjednika SKH, ali svijetu demokracije pripada drukčiji put. Taj titovski jezik sugerira: a sad nam više ne možete ništa. Mogli ste, a niste. Sad ćemo mi diktirati pravila. U čemu je razlika između ‘udbaša’ ‘zaljubljenika u Jugoslaviju’, ‘komunjara’ i ‘velikosrba’? To je isto društvo, okupirano zajedničkim ciljem: onemogućiti uspostavu i funkcioniranje hrvatske države. “Netko se, izgleda, bojao i još se uvijek plaši (lustracije, op.a), što sve može izići na površinu. Hrvatske vlasti ne mogu ignorirati da Hrvati sve glasnije govore da se nisu borili za ovakvu državu: projekt demokratske Hrvatske nije uspio…” Eto u istoj rečenici počinitelja loših djela i uspostave demokratske države, lustracije i onoga ‘što Hrvati sve glasnije govore’. Tko se boji lustracije? Hrvatski patrioti? ‘Nisu se borili za ovakvu državu’. Sigurno, borili su se za uspostavu demokratske hrvatske države, koja pod vlašću komunista nije postojala, borili su se protiv osvajača. ‘Ovakva’ je država posljedicom činjenice da postoji. I nije u tomu postojanju krivnja što je ‘ovakva’.

Kolumnist se pridružuje ‘lijevim’ intelektualcima, kako sami sebe nazivaju, koji već neko vrijeme vrte filmove o Hrvatskoj koja je ‘propala’. Za kakvu su se Hrvatsku oni borili? Isto agitpropovsko zamagljivanje nudi i jedan sveučilišni nastavnik (S. Đurašković): “Ovo što se sad događa je samo dokaz da je hrvatska država neuspješni politički projekt. Nacionalna država služi tome da osigura dobar život svojim državljanima. Kako je Hrvatska politički i ekonomski krahirala, sad imamo jahanje na jedinoj preostaloj svijetloj točci neovisne Hrvatske – Domovinskom ratu! (kurziv a.). Stoga danas živimo u svojevrsnoj kopiji osamdesetih, kada se cijeli jugoslavenski samoupravni projekt rušio, a SUBNOR ljudima počeo ulaziti i u krevete.” (NL, 5. 2. 2018.) Kakve obmane, kakvi pokušaji zavaravanja!? Nije SUBNOR nego su KNOJ, OZNA i UDBA i prije i poslije 1945. ‘ljudima počeli ‘ulaziti i u krevete, progoniti ih i ubijati jer nisu na Titovoj strani. Tajna politička policija nije progonila i ubijala zbog toga što se rušio ‘jugoslavenski samoupravni projekt’ nego zato da bi se zemlja očistila od ideoloških protivnika i prije nego im je pao na pamet ‘samoupravni socijalizam’. Docent izmišlja i pokušava pridonijeti gradnji imaginarnoga svijeta koga bi stavili na mjesto na kome je bio okrutni jednostranački sustav i ne bi se zvao komunizam nego – ‘antifašizam’. Na red je već došao i Domovinski rat i pokušaj izjednačavanja s ideološkim komunističkim ratovima nakon dobivenoga rata protiv nacizma i fašizma.

Subnor i Udba

Nije samo u pomoć pozvan ‘Subnor’ – tu su i dva nova ‘totalitarizma’ pri čemu suprotstavljene strane odriču jedna drugoj pravo na ‘različite stavove i mišljenja’. Ovaj aktualni (demokratski) ‘totalitarizam’ uspoređuju s onim koji je vladao do 1990, ali ‘ljevica’ ga na žalost ne uspijeva opisati. Kako bi se moglo optužiti višestranačku zajednicu, koja se ravna prema europskim demokratskim standardima, s jednostranačkom vlašću komunista? Docent kaže da je sve “to isto, samo je promijenjen ideološki predznak. No to je uvijek tako, pa oni koji su bili ekstremni komunisti postaju ekstremni nacionalisti. Ili ekstremni fundamentalisti u religijskom smislu.” Koji je ‘ideološki predznak’ u pluralnom društvu usporediv s ideologijom jednopartijnosti? U posvemašnjem zamračivanju pojedini će naši docenti dokazivati da su u mraku sve krave crne. Osim crvenih, naravno. Za njih vrijede drukčiji optički kriteriji. Na ‘udbaška’ su mjesta zasjeli novi ‘borci za progres’. Izostanak lustracije jest ugrozio ‘projekt demokratske Hrvatske’ ali je i danas, nakon svega, moguće sagledati i javno prikazati pravu narav staroga i novoga urotništva protiv hrvatske države.

Jugoslavenstvo je, ma pod kojim imenom danas nastupalo, u temelju svih tih skrivanja i prikrivanja. Kolumnistovo je usmjeravajuće pitanje na početku teksta: “u današnjoj Hrvatskoj svi ne mogu biti načistu je li bolje to što su ostvarili ideale za koje su se borili, ili bi bilo bolje da se nisu borili.” (kurziv, a.). “Svi”!? Gdje i u čemu su SVI suglasni? I kako ih je pisac iz naše priče anketirao? Nastavlja: “Nitko ne kaže da je izlazak iz Jugoslavije bila pogrešna odluka, svi vide kako je u zemlji u kojoj je Vojislav Šešelj glavna oporba (kakva oporba, takva i vlast).” Slijedi li iz toga zaključak da bi tamo Hrvatima bilo bolje, da nema Šešelja i loše vlasti? Bijedna varka. Hrvati nisu ‘izašli’ iz bivše države zbog uređenja srpske države, zbog loše vlasti i oporbe. Bi li Hrvatima bilo dobro u tom društvu da je, recimo, filozof Mihajlo Marković, koji je D. Hudelistu, prije nekoliko godina, tumačio kako je i Split ‘srpski grad’, bi li Hrvatima velikosrpski koncept bio podnošljiviji da je taj ‘jugoslavenski’ praksisovac u oporbi umjesto Šešelja? Krivo je postavljena i teza o nekakvoj ‘tjesnoći’. Nije ni u prvoj ni u drugoj Jugoslaviji Hrvatima bilo ‘pretijesno’, kako piše kolumnist. Nova podvala i obmana. Tijesno može biti onome tko hoće šire ruho, a Hrvati su htjeli samo SVOJE. Nekome je drugome bilo i ostalo pretijesno pa je želio i želi, uz svoje, uzeti i tuđe – da mu bude šire, komotnije, sve do Virovitice, Karlobaga i Karlovca.

Zabranjena istraživanja

Pomirba u ratu nije mogla značiti da se u miru ne će postavljati pitanja koja se nisu smjela postavljati od 1945. Kad je Hrvatska oslobođena mirnodopski su procesi stavili na stol i mnoga pitanja na koja nije odgovoreno: “…da je u procesu pomirenja djece partizana i djece ustaša trebalo zakopati sve ratne sjekire, a da se među njima sve otvorenije događa novi sukob u kojem jači sve više tlači; da je nova država preuzela, čak ih ugradila u ustavne temelje, tradicije hrvatskoga antifašizma, a da se u zemlji odvija obrnuti proces rehabilitacije ustaštva.” (M.G.). Što, kolumnist naziva ‘rehabilitacijom ustaštva’? U Hrvatskoj naprosto nema, niti može biti rehabilitacije ustaštva. Niti je mogu provesti hrvatske institucije, niti je mogu provesti mediji, niti je mogu provesti političke stranke. Ustaštvo pripada drukčijem vremenu. Kao što smo zamišljali da i komunistička ideologija pripada prošlosti. Njezini zagovornici, da bi prikrili vlastiti naum o rehabilitiranju titoizma, uporno govore o ‘rehabilitizaciji ustaštva’. To što negdje možete susresti pijanoga crnokošuljaša nikako ne može značiti bilo kakvu rehabilitaciju osim u umu pokvarenih ljudi kojima je bitna samo optužba protiv hrvatske države ma što sadržavala. “Rehabilitacija ustaštva” samo je rehabilitacija želje za uništenjem hrvatske demokratske države. Najprije kleveta (kao u vremenu ‘ugroženosti’), onda napad.

Drukčije stvari stoje s povijesnim istraživanjima i otvaranjem tema koje su za vlasti komunista bile zabranjene. Je li rehabilitacija ustaštva spominjanje rovova i jama daleko od ratišta, punih kostiju civila i zarobljenika, ili ispitivanje one povijesti koja se nije smjela istraživati? Je li, s druge strane, ‘rehabilitiranje ustaštva’ kad prvaci parlamentarne stranke odluče pred svoje stranačke prostorije, izvjesiti ‘povijesnu’ zastavu umjesto današnje, koja je itekako ‘povijesna’ i obvezujuća za ljude koji poštuju hrvatski Ustav? Nije. To je prije primitivno politikanstvo ljudi koji su prisegli da će čuvati ustavni poredak. Time se ništa ne može rehabilitirati. Večernjakov kolumnist uporno ponavlja kako je oko nas “ustaštvo umjesto antifašizma”. Nije tako, iako ovdašnji baštinici ideologije zadnjega propalog totalitarizma (i jugoslavenstva), umjesto pravoga naziva za nj koriste pojam ‘antifašizam’.

Ivan Bekavac/HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo