I. Šola: Europa je žena koja ponižava žene

Velika je stvar da smo dobili prvi put ženu na tako važnom mjestu, rekla je Angela Merkel nakon izbora Ursule von der Leyen za šeficu Komisije. Uz nju je i jedna druga žena, Christine Lagarde, postala šefica Europske banke. Drugi su dodali kako treba dalje jačati broj žena u europskim institucijama, pa i naš bruxellski gubitnik.

Ništa nije toliko ponižavajuće za žene kao kvote koje im omogućuju da ih ovdje ili ondje u poziciji moći bude 50 ili ne znam koliko posto. To je poruka ženama da nisu same sposobne izboriti se za svoje mjesto pod suncem, iako stvarnost govori drugačije.

Pogledajte sveučilišta, škole, bolnice, otvorite bilo koju televiziju i vidjet ćete vrhunske reporterke, novinarke, otiđite u bilo koju knjižnicu i knjižaru i vidjet ćete kolika je ženska kreativna moć, a tu ćete moći i pročitati koliko iste te žene zaziru od moći koju im se nudi putem kvota.

Državni feminizam i provodadžije

Postoje jednostavno, zvanja i zanimanja, koja više privlače žene, odnosno muškarce. U mentalitetu kvota, iliti državnom feminizmu, nekoj vrsti trgovine ženama, kao što su i Lagarde i Von der Leyen bile predmet trgovine, koju su u pregovorima vodili muškarci, provodadžije, žena nije subjekt – osoba, već stvar – roba. Ideali jednakosti i(li) jednakopravnosti tako se pretvaraju u svoju suprotnost, u svođenju ljudskog bića na kapitalističku logiku ili onu planske privrede.

Ljudi, naime, rade ono što najbolje znaju, bili oni muškarci ili žene, za što moraju imati znanja i kompetencije, neovisno o spolu.

Uostalom, sloboda je pravo na – nejednakost. Jednakost pred zakonom i jednakost šansi ne znači jednakost koja nastupa automatski, već zajamčenu nejednakost koja pokazuje sve bogatstvo ljudske individualnosti i različitost darova.

Davati nekome, poput uvoza stoke ili šećera, propisane kvote samo zato što pripada određenom spolu, ponižavajuće je, u ovom slučaju za žene koje, prema svim ozbiljnim istraživanjima, uopće ne pokazuju minimum interesa za mnoga zvanja i pozive, pa i politiku. One koje žele, bez pomoći “kvota”, svojim kvalitetama mogu uspjeti, što i Lagarde i Leyenova svojim biografijama pokazuju.

Reducirati osobu na neko sekundarno svojstvo, bio to spol, boja kože ili nešto treće, i od toga automatski učiniti (ne)vrijednost, duboko je neljudski, perverzno. Nažalost, mnoge žene na to pristaju… Ponižavati žene možete ukoliko ih isključujete iz društvenih procesa, ali još više ako ih gurate i propisujete kvote, sugerirajući im da su zapravo manje vrijedne, da su nesposobne.

Paralelno s ovim procesom antidiskriminacijske histerije koja od žene pravi robu na (političkom) tržištu, oduzimajući joj perfidno status ljudske osobe, odvija se i proces prokazivanja muškosti kao takve, kao toksične, a Američko psihološko društvo ju je nazvalo “tradicionalna muškost” koja je obilježena, među inim, pazi sad – “kompetitivnošću i stoicizmom”.

Ono što simbolizira muškarac izvor je svakog zla; patrijarhat, svakojako nasilje, ratovi, nejednakosti, tlačenja… Nedavno preminula antropologinja Ida Magli slabost Europe vidjela je, i to u nekoliko studija široko elaborirala, u devirilizaciji i potonjoj feminizaciji Europe.

Europa je za nju Velika Majka, uterus koji sve prima, u koju se penetrira sa svih strana, koja više brine za migranta nego za svog radnika, koja sve grli i prihvaća, čak i ako nemaju valjane dokumente, koja stalno izmišlja neke “ranjive skupine”, da bi ih poput kvočke stavila u toplinu svoga tijela dok se ne izlegu i onda toj istoj majci siluju kćeri po ulici, a majka Europa samo odmahuje “pa to je njihova kultura moramo ih educirati”, integrirati, nataknuti na materinu sisu zvanu socijalna država.

Europa je žena koja muškarcu ne da da zucne i reagira, osim ako ne progovori njezinim jezikom i metodama, inače je rasist, ksenofob, islamofob, homofob… ili pripadnik te silne vojske tzv. “ranjivih skupina” koje majka Europa grije svojom ženskom nježnošću i toplinom, protiv diskriminacije i nejednakosti.

Društvo bez očeva

S druge strane islam nasuprot feminiziranoj Europi, muževan do brutalnosti i karikaturalnosti istovremeno, koristi gužvu i uvlači se ženi Europi pod skute.

Ovaj proces na Zapadu prije više od pedeset godina najavio je psihoanalitičar u knjizi “Društvo bez očeva”, društvo u kojem otac, muškarac, kakvog smo poznavali postaje suvišan i kaže: “Polazeći od iskustva autoritarnih i totalitarnih režima Zapad je došao do zaključka da su za sva zla i krvoprolića krivi muškarci, očevi, odnosno hijerarhijska struktura društva, pa se moralo, napose u šezdesetosmaškom i feminističkom pokretu, “ubiti oca”, muškarca, super ego, tog autoritarnog simbola.

Tako se od hijerarhijskog modela društva, koji uzrokuje tlačenje, zlosilje i diskriminaciju, prelazi u horizontalni model u kojem otac kao autoritet postaje suvišan, opasan, a veliča se egalitarizam.”

Eto, dobili smo dvije žene na visokoj poziciji u EU. Što bi na to rekli očevi, utemeljitelji Europe. Ništa, očeva više nema, ali ima “Mutti” koja je to skužila pa pokrenula uvoz očeva…

dr. sc. Ivica Šola/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo