Zabrinjavajući simptomi političke i društvene krize

To što HDZ upravo prolazi kroz unutarnju moralnu agoniju i realnu krizu dosadašnje koalicijske vlade samo je zabrinjavajući simptom dublje političke i društvene krize u koju Hrvatska skupa sa svojim narodom tone već godinama sve dublje.

To što SDP nije ozbiljna, još manje dobra alternativa pokazatelj je da Hrvatska skupa sa svojim narodom nema ni šire prihvatljivu opoziciju vladajućoj poziciji.

To što su gotovo sve strančice na ljevici razmrvljene, nekvalitetne ili negativne za glavninu hrvatskoga naroda te ne bi ni bilo dobro da preuzmu vlast pokazatelj je šireg stanja na ljevici.

To što su stranke na desnici razmrvljene i slabe te što ni sve skupa ne bi mogle iznjedriti ni pola ozbiljne vlade kada bi na izborima nekim čudom i dobile većinu glasova pokazatelj je jalovosti dosadašnjih napora da se desnica profilira kao alternativa nekoć nacionalno-stožernom HDZ-u.

To što se za demokršćanske i konzervativne stranke jedva uopće i zna da postoje pokazatelj je da takve stranke ne samo da se nisu u Hrvatskoj uspijevale, nego i toga da demokršćanska politička orijentacija ni danas nije ni uspješna ni konjunkturna.

To što se referendumske inicijative odbijaju o zidove „duboke države“ te što se čak smišlja kako referendume ubuduće praktički onemogućiti pokazatelj je do kojih je nenarodnih, pa i protunarodnih kota uzmaknuo od naroda otuđeni establišment.

To što unatoč svemu tomu većina birača, onih koji uopće glasuju, pa makar to bila i samo relativna većina, svoje povjerenje iskazuje HDZ-u i SDP-u iako su te dvije stranke najodgovornije za ovo nezdravo stanje pokazatelj je mentalne i praktične nemoći „naroda“ da oblikuje one opcije koje bi mogle zaustaviti dominaciju tih dviju blokirajućih i retrogradnih vladajućih stranaka.

Panično traženje junaka i nepostojanje stranačke alternative

Zašto je tako, to je predmet za studiozne analize, kakvih uglavnom nemamo u ovom našem „društvu znanja“, brojnih učilišta i instituta. I to je pokazatelj žalosnoga stanja i niske intelektualne razine na koju je spala ukupna refleksija hrvatske nacije o samoj sebi.

Doduše, ni sa studioznim analizama ne bi stanje samo po sebi postalo bolje, zato što većina građana niti čita analize niti pristupa zbilji s razumnošću i spremnošću na učenje od drugih, nego se ponaša po sasvim drugim silnicama i impulsima.

Sigurno se ne će pogriješiti kaže li se da nacija uporno „traži svog junaka“. Ona ništa kvalitetno ne stvara, nego samo panično traži te između ponuđenoga bira i iza odabranoga se svrstava. Na izborima za EP birači koji se nisu svrstali uz HDZ i SDP raspršili su svoje glasove na čak 33 liste.

Već toliko lista pokazatelj je da je društvo u rastrojstvu. Takvim se naime može smatrati svako društvo koje svu svoju unutarnju raznolikost ne može sažeti u najviše 5-6 političkih opcija.

Pa ipak, establišmentom nezadovoljni dio naroda tražio je i nalazio svoje junake, i to u izazivačima s imenom i prezimenom. Tako su samo troje njih: R. Tomašić, M. Kolakušić i M. Petir, osvojili gotovo 180.000 preferencijalnih glasova – dakle svega 21.000 glasova manje od SDP-a i svega 64.000 glasova manje od pobjedničkog HDZ-a. No osvojeni mandati nisu bili odraz biračke volje, a ujedno nisu nimalo utjecali na jačanje i profilaciju bilo koje stranke.

Sada pak za predsjedničke izbore još je razumljivije što mnogi panično traže svog junaka, budući da su ti izbori personalni. Oni koji nisu za kandidate HDZ-a i SDP-a svoje junake nalaze, za sada, u M. Škori i M. Kolakušiću. Mnogima pri svrstavanju nije ni bitno kakvi su oni stvarno, koliko kvalitetni i vjerodostojni – nego to da imaju koga suprotstaviti kandidatima etabliranih stranaka.

No temeljni problem i dalje ostaje neriješen, čak i ako se uspije ustoličiti za predsjednika alternativnog kandidata. Ostaje neriješeno pitanje izbora za Hrvatski sabor. Nevolja je u tomu što pravih alternativnih opcija i dalje nema, a postojeće stranke raspršene su i imaju preniske rejtinge. Postoji opasnost od opetovanja izbora za Europski parlament, na kojima je establišment osvojio tri četvrtine mandata – unatoč činjenici da je struktura glasova bila bitno povoljnija za izazivače.

Dapače, prijeti opasnost da i postotci osvojenih glasova budu mnogo nepovoljniji. Izbori za Hrvatski sabor imaju naime neusporedivo veće posljedice za Hrvatsku negoli oni za Europski sabor. Stoga bi se moglo dogoditi da mnogi uskrate svoje glasove onim alternativnim opcijama ili pojedincima koje po kvalitativnom kriteriju budu smatrali lošima, neozbiljnima ili slatkorječivo demagoškima.

Koliko god stanje u Hrvatskoj bilo loše, postoji prag ispod kojega nijedna od dosadašnjih vlada, kakve one bile da bile, nije išla niti koja buduća smije ići. Taj prag jest kao stabilnost i funkcioniranje svih za život bitnih sustava, socijalna sigurnost, redovita isplata plaća i mirovina i tako redom. Ni to se ne smije smatrati samo po sebi razumljivim i zajamčenim; može biti i gore.

Put do preokreta

Drugim riječima, želimo li doista dosegnuti promjenu i izbjeći veliku koaliciju, HDZ i SDP mora se moći suprotstaviti ozbiljna, čestita, odgovorna, kvalitetna i kompetentna alternativa. U protivnomu, promjene, pogotovu promjene na bolje, ne će biti.

Sve drugo bit će uzaludan trud, svekoliki hrvatski „svirači“!

Zdravko Gavran/HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo