G. Borić: “Sveti partizani” i “blaženi ustaše”

Ponekad čovjek nauči nešto i od odbačenih ljevičarskih intelektualaca kakav je Vjeran Zuppa, (Zoran Milanović: Tko je taj Zuppa?) ali oprez, ono što je rekao u intervjuu Večernjem listu (15. lipnja) trebalo je dobrim dijelom podvrgnuti preispitivanju da bi se došlo do pravih podataka. Tako Zuppa tvrdi kako mu je otac bio ranjen u partizanima pa je bio poslan da prebacuje naše ljude u El Shatt gdje je „dobio čin engleskoga poručnika“.  To nije moguće jer Britanci nisu strancima dodjeljivali svoje vojne činove osim ako nisu bili njihovi agenti, primjerice kao što je bio glavni organizator vojnoga puča u Beograd u ožujku 1941. brigadni general ratnog zrakoplovstva Borivoje Mirković koji je taj čin zadržao i kao pripadnik britanske vojske. Sjećanja našega vrlog intelektualca Zuppe idu dalje u krivom smjeru kad govori kako je Pavelić poslao njegova barbu, mamina brata, po zvanju kirurga Srećka Dragičevića u Madrid kao atašea za kulturu u tamošnjem hrvatskom Veleposlanstvu dakle se nikad nije vratio u Hrvatsku. A kako bi se vratio kad je znao što se dogodilo na Bleiburgu i križnim putovima? Nije bio samoubojica. Slučajno sam boravio oko osam mjeseci u Madridu gdje sam upoznao zanimljivog diplomata Dragičevića i njegovu pametnu i elegantnu suprugu dr. prava Nevenku Belić Dragičević koja je radila kao knjižničarka u Visokom vijeću za znanstvena istraživanja u Španjolskoj, (Consejo Superiro de Investigaciones Cientificas en Espana), a njezin muž nije bio kirurg nego građevinski poduzetnik koji je u hrvatskoj ambasadi u Madridu obavljao dužnost otpravnika poslova (encargado de negocias) i to  dugo vremena nakon propasti Nezavisne Države Hrvatske. G. Dragičević zarađivao je svoj kruh kao administrator izgradnje Južnoameričke bazilike u Madridu (Basilica Hispanoamericana de la Marced). Dalje, naš vrli intelektualac tvrdi kako je g. Dragičević god. 1945. izašao iz politike, što nije točno jer je nakon prestanka svoga diplomatskoga statusa od 1968. bio službeni predstavnik hrvatskih izbjeglica u Madridu i predsjednik Središnjega odbora Zajednice Hrvata u Španjolskoj, (Union Croata en Espana).

Na staroj crti iz doba jugokomunizma

G. Dragičević nije radio u Auli Cahal, poznatoj madridskoj bolnici, jer nije bio liječnik. Navodno je ondje pomagao našim mladićima, kako je Zuppi pričao pjesnik i kasniji hrvatski veleposlanik u Čileu Boris Maruna. Za vrijeme Franca u Madridu nije bilo studenata koji su neposredno došli iz Jugoslavije, bili su to hrvatski emigranti iz Latinske Amerike i slobodne Europe, a njima je i poslije svoga umirovljenja pomagao liječnik dr. Duško Jelavić koji nije bio kirurg nego internist i gastroenterolog. Boris Maruna nije studirao i živio u Madridu nego u Barceloni. U glavnom gradu Španjolske zasvršio je studij i živio njegov brat, slikar Petar (Pedro) Maruna  koji sa Zuppom nije kontaktirao. Oba brata su, na žalost, prerano umrla. Kao što vidimo, Zuppino sjećanje nije najbolje, baš obratno. Ne samo to, nego i mnogo toga više mogao je doznati da je pročitao moj članak „Hrvati u Madridu“, (Hrvatska revija br. 1 / 2010.). Iz ove Zuppine priče možemo zaključiti nešto samorazumljivo, naime da je i među tzv. ustašama bilo mnogo pametnih i humanih ljudi koji su služili svojoj domovini Hrvatskoj, nisu se ogriješili o deset zapovijedi Božji, koji su spašavali u ratu što se spasiti dalo itd. No naši postkomunisti, pri čemu ono post- često možemo zanemariti, govore o ustaštvu kao najvećem zlu u povijesti čovječanstva, gorem od nacizma i fašizma i tu se nalaze na svojoj staroj crti iz doba jugokomunizma čiji su pokorni sluge bili.

Zanimljiva je Zuppina priča o razgovorima njegova oca i strica u Madridu, koji su jedan drugoga oslovljavali kao „sveti partizan“ i „blaženi ustaša“, te da je on upoznao i druge imigrante za koje tvrdi da su kao intelektualci bili zanimljivi, ma što to značilo, te zagovarali tezu kako je Tito bio genij u vanjskoj politici dok su o njegovoj unutarnjoj politici  mislili sve najgore. Njegov otac i stric govorili su o Bleiburgu i jamama pa tražili odgovor što bi Hrvatska trebala napraviti da se više nikad ne dijeli. Sve to zvuči vrlo nesigurno, pogotovo ono o Titu kao vanjskopolitičkom geniju koji nije imao spomena vrijedne simpatizere među hrvatskim emigrantima, pogotovo ne u Španjolskoj, u kojoj su oni stekli temeljit uvid u politiku arapskoga svijeta, a taj je iznosio i svoje vjerske kritike protiv ateističke Jugoslavije. U to vrijeme u Siriji je neometano živio doglavnik Džafer beg Kulenović, a u Arapskoj legiji  brojni su se muslimani iz Bosne i Hercegovine borili protiv Izraela. U Madridu je kao izbjeglica živio sarajevski nadbiskup Ivan Šarić. Nakon atentata u Buenos Airesu ondje se skrasio i poglavnik Ante Pavelić uz ograničenje od strane frankističke (!) španjolske vlade da se ne smije baviti politikom. Na žalost, tzv. politikom bavio se Vjekoslav Maks Luburić koji je iz Cartagene slao svoj časopis „Drina“ i hvalio se mrežom svojih pristaša koja je bila više na papiru nego u stvarnosti. Da stvar bude zanimljivija, mogu prenijeti informaciju dr. Jelavića, s kojim sam bio u vezi nekoliko desetljeća, kako su Srećko Dragičević i njegova supruga Nevenka bili vrlo žalosni zbog ljevičarskoga skretanja „doajena intelektualne ljevice“ Vjerana Zuppe, kako mu tepa Večernjak, koji se svojim ekstremnim stavovima naveliko udaljio od mišljenja cijele svoje rodbine. Ljevičari su u Hrvatskoj uvijek bili manjina, ali   opasni kad dođu na vlast.

Povijesna koegzistencija

I tu nailazimo na sličnu temu, naime na naturivanje ideje da Hrvatska sudjeluje u obilježavanju obljetnice „bitke na Sutjesci“. Znači, to bi bila nekakva „povijesna koegzistencija“ između demokratske Hrvatske i komunističke Jugoslavije samo zato što su u toj bitci velike žrtve dali Dalmatinci (zanimljivo, stalno se govori o Dalmatincima kao da nisu Hrvati), a tek onda pripadnici drugih regija u tada nepostojećoj Jugoslaviji. Sve je započelo prijedlogom socijaldemokrata Ranka Ostojića da Sabor bude pokrovitelj 75. godišnjice Bitke na Sutjesci. Odmah su se pojavila suprotna mišljenja, ali i neumjesne usporedbe jer da ako Sabor može biti pokrovitelj Bleiburga, zašto ne i Sutjeske. Ova je usporedba nepovijesna budući da se na Bleiburgu komemoriraju žrtve hrvatskih ratnih zarobljenika i civila koje se pogubili jugoslavenski komunisti, dok su na Sutjesci ginuli oni koji su se pod komandom Komunističke partije Jugoslavije borili za uspostavljanje socijalističkoga sustava i jugoslavenske države tih živih suprotnosti sadašnjoj demokratskoj Hrvatskoj. Oni koji se s ovim u svezi pozivaju na preambulu Ustava Republike Hrvatske, zaboravljaju da se tu govori o Zavnohu kao negaciji NDH i ustavima NR/SR Hrvatske, a ne o Avnoju i ustavima SFRJ-ota, a i ta je odrednica besmislena jer ni NDH, a niti NR, odnosno SR Hrvatska, nisu imale međunarodni subjektivitet, nisu bile priznate kao države od sila pobjednica u Drugom svjetskome ratu. To je bila jedino Jugoslavija, i to tek nakon sporazuma Tito-Šubašić 16. lipnja 1944. na Visu. Sada retrogradno stavljati „partizansku Hrvatsku“ na pobjedničko postolje, znači naveliko krivotvoriti povijest. Ustaše su izgubili rat, a komunisti upropastili  svoje ideje i propali kao politički pokret za sva vremena. Samo u Hrvatskoj i Rusiji slave svoju neslavnu prošlost. Zanimljivo je da će Zoki Milanović započeti svoju predsjedničku kampanju u Brezovačkoj šumi kao pravi partizan, znači više mu je stalo do komunističke Jugoslavije nego demokratske Hrvatske, što bi birači morali kazniti na izborima za hrvatskoga državnog poglavara.

Bitka na Sutjesci bila je vojni okršaj između jugoslavenskih partizana pod vodstvom KPJ  i njemačkog Wehrmachta i njegovih domaćih saveznika. Ništa tu hrvatskoga nije bilo osim onih koji su bili žrtvovani od strane komunističkih zapovjednika kako bi nakon rata uspostavili svoju diktaturu. Stoga zvuči prilično nepolitički kad predsjednik Kluba zastupnika HDZ-a Branko Bačić izjavljuje: „Na Sutjesci je poginulo više od 3.000 Hrvata, mojih Dalmatinaca i svih drugih koji su krenuli u borbu protiv fašizma i za slobodu svoje domovine.“  Recimo da je to bila borba protiv fašizma, ali upravo je sramotno tvrditi da su se  partizani borili za slobodu svoje domovine. Nakon svibnja 1945. Bačićevi partizani donijeli su hrvatskom narodu sve drugo, a ne slobodu. Osim ako prihvatimo tvrdnju nekih analitičara da između Socijaldemokratske partije i HDZ-a nema bitnih razlika, da su to samo dvije frakcije bivšeg Saveza komunista Hrvatske. E, onda je Domovinski rat i sve ostalo povezano s njime bilo uzaludno. Zašto nismo ostali u Jugoslaviji s drugom Bačićem kao partijskim sekretarom SKH u Saboru Socijalističke Republike Hrvatske? I onda bismo imali pravo slaviti sve komunističke  bitke, kako su podrugljivci govorili, od majmuna do Avnoja.

Gojko Borić/Hrvatski tjednik/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo