Spaljena zemlja oplemenjena političkim vakuumom

Početkom ove godine predsjednik Vlade najavio je glavne ciljeve izvršne i podložne joj zakonodavne vlasti: 1. Priprema za preuzimanje predsjedanja Europskom unijom, 2. Što skoriji ulazak u šengenski prostor, 3. Ulazak u europodručje. U kojoj je fazi priprema za preuzimanje predsjedanja EU u situaciji kad kompletan državni vrh slini za nekom vanjskom sinekurom? Šengenski prostor po isteku pola godine jednako je daleko kao i početkom godine, čemu je svoj doprinos dala i ministrica vanjskih poslova. Okupacija eura, hvala Bogu na kuni, još nije izvršena. U tim vanjskopolitičkim i unutarpolitičkim ciljevima Plenkovićeve vlade, međutim, događaju se neki drugi gotovo „uspjesi“ epskih razmjera.

Izbor i odlazak Marije Pejčinović-Burić na eurotajničko mjesto Plenković je prokomentirao kao najveći uspjeh Hrvatske u posljednjih trideset godina. Još veći uspjeh od najvećega predstavljao bi njegov izbor za šefa Europske komisije. Odmah ga je, međutim, demantirao njegov najveći uspjeh, tj. nova tajnica Vijeća Europe: „S ovim izborom Vijeće pokazuje da je za ravnopravnost spolova. Tijekom svog rada posebnu ću pozornost posvećivati temama diskriminacije prema ženama i djeci. Još uvijek moramo inzistirati na temama rodne ravnopravnosti“. Doista, u čemu je tu uspjeh? Da je izabrana istu izjavu dala bi i Vesna Pusić! Izjava je usklađena sa stajalištima suvremenoga AFŽ-a (Antifašistička fronta žena, totalitarna komunistička organizacija klasno svjesnih i partijski opredijeljenih žena utemeljena u prosincu 1942. u Bosanskom Petrovcu, danas djeluje raspršeno pod različitim imenima u civilnom društvu i u režimskim strankama).

Čedina čestitka predsjednici koja traži posao po svijetu

Privatni uspjeh u inozemstvu bilo kojega u Hrvatskoj odlično plaćenoga političara, nikad nije i hrvatski uspjeh. Zamislite Franceka kako preko izigravanja hrvatskih interesa pikira na neku unosnu „belosvetsku“ funkciju, onako kako je Pusićka nastojala biti generalnom „sekretarkom“ UN-a, Grabar-Kitarovićeva tajnicom pri vrhu NATO-a, ili sad Pejčinović-Burićeva u „okviru europskih okvira“? Da je Tuđman 25. lipnja 1991. poslušao recept britanske vanjske politike i Račana, pa istodobno donio ustavnu odluku o razdruživanju od Juge s ustavnom odlukom o udruživanju u novu Jugu, mogao se objektivno nadati bilo kojoj unosnoj funkciji pod nadzorom međunarodnih spašavatelja Juge. Takvih je bilo u Europi. I šire. Ima ih i danas.

Čovjek se pita, kakva smo mi to država kad u njoj najviši dužnosnici hoće van iz Hrvatske i unovčiti stečena „znanja i sposobnosti“ otpravnika tuđih poslova, od kojih domicilna im država i narod nisu imali koristi? Ili kad se članica vladajuće koalicije HNS svrstava uz predsjedničkoga kandidata Milanovića, a glavna članica iste koalicije (HDZ) uz nepostojeću kandidaturu Grabar-Kitarovićeve, koja pak izlaz iz osobne situacije slobodnoga pada s dezorijentacijom vidi u tome da za nju „ima posla i u svijetu“.

Vijeće Europe, praf za praf, narušilo je stabilnost Plenkovićeve vlade kad je za glavnu tajnicu izabralo njegovu ministricu i bivšu savjetnicu beogradske vlade, što će HNS i SDP lešinarski iskoristiti. Ali je s druge strane moguće, nakratko, spasilo hrvatsku vanjsku politiku od daljnje afežeizacije. Uz AFŽ izloženi smo i rečetnicizaciji. Četnik Vučić „koleginici“ Grabar-Kitarović uputio je čestitku o Danu državnosti u kojoj piše: „Očekujem da, u narednom periodu, zajedničkim naporima intenziviramo dijalog o pitanjima od obostranog interesa, uz međusobno uvažavanje i poštivanje europskih vrijednosti, kako bismo unaprijedili odnose Srbije i Hrvatske, na dobrobit svih građana naših dviju zemalja i cijele regije“.

Ako je Četnik iskren glede „narednog perioda“ i „zajedničkih napora“, on daje Grabar-Kitarovićevoj potporu za novu kandidaturu, da ne mora tražiti novi posao u svijetu. A kako i ne bi dao kad mu je mimo zakona o državnim odličjima dala titulu „europski Vučić“. Čedo je takvu titulu dobio još samo u Velikoj Britaniji u The Economistu. I nigdje više. Je li još tko od predsjednika država čestitao Dan državnosti? Moguće i jest, ali izvješteni smo samo o Čedinoj čestitci. Tko zna koliko još predsjednika država, vlada i ministara traži posao „u svijetu“?

Uzaludni mandati

Iza Josipovića i Milanovića ostala je spaljena zemlja. Poslije Grabar-Kitarovićeve i Plenkovića ostat će naslijeđena spaljena zemlja u njihovom mandatu oplemenjena političkim vakuumom. U tom ambijentu preživljavaju mutikaše, karijeristi, podobnici i uhljebi. Mutikaše se osilile do te mjere da nameću predsjedničke kandidate s navodnim karakterom i bez njega. Karijeristi pod patronatom poretka, bez dana staža postaju europarlamentarcima. Podobnici postaju kućnim ljubimcima režima. Sve njih servisira uhljebnički aparat sastavljen prema „neprevaziđenim“ „kriterijumima“ s kojima se Hrvatska u državnoj upravi i javnim poslovima susrela po okupaciji Kraljevine Srbije godine 1918. Iza njihovih mandata u Hrvatskoj će se najstabilnije s pravom osjećati političko krilo četništva i drugih Domovinskim ratom poraženih agresorskih snaga, uključujući i AFŽ.

Poslije Plenkovića, budimo objektivni, ni HDZ se više ne će moći osoviti na zdrave noge u „stožernu nacionalnu stranku“. Unutarnju koheziju više ne čine ideali, već osobni interesi od vrha do dna. Otud u njoj vlada zastrašujuća šutnja. Poslije Mesića, Josipovića i Grabar-Kitarovićeve na Pantovčaku je sve teže zamisliti koliko-toliko hrvatskoga predsjednika s kralježnicom. Iza aktualnih mandata Hrvatska će, na žalost, ostati kakvom je bila i prije njih. Vakuum i dezorijentaciju puka koji ostavljaju iza sebe ima neke karakteristike labirinta u kojemu živi monstrum – pola čovjek, pola bik. Primjera radi, ni prstom nisu maknuli, kamoli upozorili na jezičnu politiku (partijsko ukidanje Vijeća za normu) i kaotičnu pravopisnu situaciju.

Pranjković: Tri pravopisa je premalo, optimalna su četiri

Prof. dr. emeritus Ivo Pranjković dao je opsežan intervju Večernjem listu u kojemu na kraju kaže: „Mislim da nema nikakve potrebe za objavljivanjem nekog novog pravopisa jer korisnici mogu birati čak između četiri pravopisa koji se mogu smatrati manje ili više aktualnima: Babić-Finka-Moguševa (odnosno Babić-Moguševa), Anić-Silićeva, Matičina i Pravopisa Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje.“ Otkad je osovina Goldstein-Jovanović pokrenula pisanje partijski prihvatljivoga Pravopisa IHJJ, a osobito otkad je izišao u javnost, uvjeravani smo kako postoji jedan, jedini i jedinstveni Pravopis, o čemu je generalni sekretar IHJJ-a dao bezbroj intervjua, izjava i napisa. A, evo sad prof. emeritus tvrdi da imamo četiri „aktualna“, pa korisnik može posegnuti za bilo kojim. To je zapravo nered i kaos, neprohodan labirint.

Dodatno me začudilo stajalište dr. Pranjkovića o tomu da nema nikakve potrebe za pisanjem novoga pravopisa. Naime, opet, kaj. Ni prije pisanja četvrtoga (IHJJ-ova) pravopisa, nije bilo nikakve potrebe (osim partijske) za njim. Profesor, međutim, kao predsjednik Upravnoga vijeća IHJJ-a, nije tada rekao kako je korisnicima dovoljno birati između čak tri pravopisa. Odlučio je stati na broju četiri, budući da zna čitati „ritam politike“ velike koalicije na djelu. HDZ je u svom mandatu Jovanovića zamijenio Divjakicom. Promjena je to koja jamči kontinuitet Jovanovićeve politike. Tek ako ona odluči pisati Eksperimentalni pravopis za reformsku Hrvatsku, moguće će se nešto pomaknuti, opet nagore. Dotad u IHJJ-u, središnjoj znanstvenoj ustanovi zaduženoj za hrvatski jezik, mogu bezbrižno u hladovini o državnom trošku štancati kišobrane s glagoljskim slovima i oduzimati kruh kišobranarskoj branši, potičući time i malobrojne kišobranare na iseljavanje.

Uvod u dubinsku rekonstrukciju rekonstrukcije

Gdje god pikneš zatekneš neku šizofrenu situaciju, ili barem nevjerodostojnu danas u odnosu na jučer i opasnu za sutra. Najviše prednjače političari i stranke. Recimo, HNS hoće rekonstrukciju inkluzivne vlade, smjenu ministara Kušćevića, Žalčeve i Kujundžića. Držim da to rade ponajmanje iz objektivnih razloga, više zbog sezone kiselih krastavaca i podizanja svojega mizernoga ugleda, ali ipak… Plenković bi prijedlog trebao prihvatiti i omogućiti glasovanje članova vlade o povjerenju narečenim ministrima.

Haenesovo dvoje ministra na vladi očekivano dignu „reformske“ ručice za smjenu (ono dvoje kojima je Plenković, a ne biračko tijelo, rekonstruiravši volju biračkoga tijela omogućio ulazak u vladu). Potom im vjerodostojno pred kamerama, kao da pred sobom ima ministre iz Mosta, kaže da odu tajnici po otkaz. Bila bi to dobra rekonstrukcija prethodne rekonstrukcije. Uvod u dubinsku rekonstrukciju i potvrda totalnoga političkoga vakuuma.

Kako treba misliti na stabilnost vlade više negoli na stabilnost naroda i države, Plenković bi morao izmisliti vjerodostojne zamjene Štromaru i Divjakovoj. Ima li boljeg rješenja od inkluzivnoga poziva u AFŽ, zbog „ženske kvote“, Mrak-Taritaševoj da preuzme sektor graditeljstva i wc kefa? A, ako Pupovac, kao najbolji unutarnji izbor u posljednjih trideset godina, odbije mjesto ministra, onda SDP-u (prema receptu Sauche) oteti Željka Jovanovića u paketu s Jokićem i Jozićem i povjeriti im sektor znanosti, školstva, istanbulažnjenja i rastakanja jezika, pravopisa i društva u cjelini. To bi bilo vjerodostojno, inkluzivno i u cilju političke stabilnosti. Glede M. P. Burić, nadam se kako njezina zamjena ne će stići iz Beograda, premda, odakle god stigla do kraja mandata više ne može ništa pametno učiniti, osim steći osobnu referencu za možebitni posao „u svijetu“. Isto vrijedi i za eventualne zamjene za nekretninskoga Kušćevića (Bauk?), nesuđenu europarlamentarku Žalčevu (Opačićeva?) i anemičnoga Kujundžića (Stanimirović?).

Nenad Piskač/HKV/https://www.hkv.hr /Hrvatsko nebo