Damir Pešorda: Sjaj i bijeda partizana

Dugo sam, kao i većina običnih Hrvata, odbijao prihvatiti evidentnu činjenicu: oni ne namjeravaju prihvatiti ruku pomirenja. Oni nas mrze i učinit će sve da nas unište iako bez nas ne mogu ni oni postojati. Tko su oni? Prostodušni domoljubi ih s ogorčenjem nazivaju ”mrziteljima svega što je hrvatsko”, a oni se sve češće cinično tako i međusobno nazivaju. Tako, primjerice, Viktor Ivančić za svog drugara Dragana Markovinu u tekstu Blasfemičar od formata na portalu Autograf.hr kaže: ”Odatle je on, razumije se, ‘jugokomunističko smeće’, odnosno ‘neprijatelj hrvatske države’, odnosno ‘izdajnik hrvatskog naroda kojeg treba vratiti tamo odakle je došao’, i zbog toga ga iznimno poštujem”. Pojednostavljeno, oni su partizani, a nas zovu ustašama. Koje nas? Pa valjda one koji vole sve što je hrvatsko.  I što je najgore, oni su mentalno još u partizanskom filmu. Onakvom kakve je snimao Veljko Bulajić ili Tonči Vrdoljak u ranoj fazi. Gdje sa Savom Kovačevićem na čelu jurišaju na imaginarne fašiste. 

  Pjesma Gorana Babića Tako iz zbirke Muža zmija glasi: Nesreća je moja u tome/što sam vjerovao da je/ Jugoslavija jedna, jedinstvena./ Pisao sam mnogo i objavljivao/ u dalekim, nepoznatim,/ istočnim krajevima, u Srbiji,/ Bosni, Vojvodini…/ Ljudi su me tamo dobro primali,/ al’ bio sam uvijek neki pošteni/ Hrvat iz Zagreba koji tu ništa/ neposredno ne može izmijeniti,/ ustaljen raspored stvari i vrednota./ Za ove ovdje, opet, u Hrvatskoj,/ sve što se dade balkanskim provincijama/ u crnu je rupu bačeno, u vjetar,/ ništavilo, i ne pripada svijetu,/ pozitivnom zbiru činjenica./ Naprosto ne postoji, kao što ni ja,/ evo, ne postojim,/ niti me ikad, uopće, i bilo. Nije neka poezija, ali je prilično dobar prozni, u pseudostihove razlomljeni, opis hrvatske nevolje, točnije hrvatskog Jugoslavena. Njemu je potreban taj Balkan na kojem će figurirati kao ”pošteni Hrvat” i predstavnik ”trulog zapada”, kao i potuljena Hrvatska, koja će svoj prijezir prema Balkanu iskazivati tek šaputanjem. Bez tog dvojstva nema ”hrvatskog jugoslavenstva”. 

   Nakon obnove Jugoslavije pod Josipom Brozom hrvatski se Jugoslaveni identificiraju s partizanima u još većoj mjeri nego su se njihovi biološki i duhovni preci u staroj Jugoslaviji identificirali s četnicima. Đuro Vilović i Goran Babić istim su virusom zaraženi, kao i ovi novi partizani. Gledam nedavno Vilima Matulu u HTV-ovoj emisiji Otvoreno kako mu lice prožima neki fanatični žar dok govori o bitci na Sutjesci. Taj čovjek je, pomislim,  u tom trenutku tamo, sa Savom i drugovima, uzdignutih ruku, razdrljenih prsa čeka švapski rafal.  Ne’š ti nekih prsa, Matulinih, a ni Togonal, unatoč prezimenu, nije neki Švabo, već  pitomim očima u čudu gleda zakašnjelog partizana. Čitam u Večernjem listu zaneseni zagovor Sutjeske iz tipkovnice Dražena Lalića, čudim se fascinaciji jednom izgubljenom bitkom na nemjestu u nevrijeme. Jest, izginulo je mnogo Hrvata, ali ginuli su Hrvati i pod Staljingradom pa nikomu ne pada na pamet da im odaje počast i polaže vijence.

  I taman kad sam mislio da, unatoč usijanim antifašističkim glavama poput Matule ili Lalića, nikomu razumnomu neće pasti na um da ide po susjednim zemljama obilježavati izgubljene partizanske bitke, hrvatska me vlast demantira. Čitam Andrej Plenković, dakle i Hrvatska vlada i HDZ, poslao vijenac i izaslanstvo na Sutjesku. Partizanska je rekonkvista u Hrvatskoj u tijeku. Ili jugoslavenska, kako hoćete. Lalić svoj tekst o Sutjesci lukavo naslovljuje Zašto su 11-godišnja Asja i njezina mama iz Malog Iža ubijene na Sutjesci ciljajući očito na čitateljevu empatiju, no u tekstu ne daje odgovor na to pitanje, a bilo bi zanimljivo čuti što je mala Asja uopće radila te 1943. u crnogorskim i bosanskim gudurama. Koliko god da je bila grozna fašistička vlast, mala Asja i njezina majka nedvojbeno bi bile sigurnije na Malom Ižu.

   Da, razumijem, borba protiv fašizma! Razumijem i da je na Sutjesci stradao veliki broj dalmatinskih seljaka i da je to žaljenja vrijedan događaj u našoj inače teškoj povijesti. Međutim, ta borba je, kao i mnoge u kojima su Hrvati u velikom broju sudjelovali, sa stanovišta hrvatskih interesa besmislena. Cijelo je to partizansko ratovanje poslužilo jedino Partiji i Brozu da si osiguraju dominantnu poziciju za preuzimanje vlasti nakon što Crvena armija i zapadne sile svladaju Hitlerovu Njemačku. Hrvatska je pobjedom partizana izgubila. Danas likovi poput Stipe Mesića okreću pilu naopako i tvrde da bi stradalo mnogo više Hrvata da nije bilo hrvatskih partizana jer bi se, eto, Srbi puno više osvećivali nakon rata. To je samo nadogradnja onog argumenta kojega je Đilas formulirao: ”Ti Hrvati su morali umrijeti da bi Jugoslavija mogla živjeti.” Misli se na oko 250 000 žrtava Bleiburga i Križnog puta. Dakle, hoće se reći da smo još dobro prošli!

  S druge strane Tito je 12. 10. 1944. obećao amnestiju svim četnicima koji se pridruže partizanskom pokretu. Od tada je u vrlo kratkom roku, navodno, broj partizana u Srbiji porastao s 22000 na 64000. Što je bila podloga poznatom aforizmu ”Neki su otišli u četnike, a vratili se iz partizana”. Stoga nije ni čudo da je nedavno socijaldemokratska vlast općine Bileća otkrila spomenik Draži Mihailoviću, što je podržao i predsjednik SUBNOR-a Bileće Nemanja Papić zbog ”pomirenja naroda”. Hrvatski partizani o tomu ni riječi, valjda su i oni priznali Dražu kao antifašista. Zanimljivo je primijetiti da se srpski četnici bez problema prelijevaju u četnike i obrnuto, dok hrvatski partizani u nedostatku ustaša ustašama proglašavaju i obične Hrvate. Eto, to je taj sjaj i bijeda hrvatskih partizana, od Sutjeske do Bleiburga, i natrag do Zagreba danas. Pri čemu je sjaj uglavnom lažan, a bijeda autentična. Za naredne izbore spremaju se glasovati za ”predsjednika s karakterom”. Premda bi im intimno najviše odgovarao ”predsjednik s traktorom”.

Damir Pešorda/Hrvatski tjednik/Hrvatsko nebo