Ante Mamić – Jazovka
Vrijeme:5 min, 41 sec
Već tri puta pokušavam sročiti text kojim bih mogao bar djelomično opisati osjećaje koji su se rađali i umirali tijekom boravka na ovom mjestu. Svaki put nešto zašteka i jednostavno sve završi u košu za smeće. Najradije bi i kompić tresnuo od zid pa neka sve utihne. Ipak moram, moram napisati nekoliko riječi jer mi se čini kao da sam primio zadaću, prenijeti glas Duha koji je nadvio ovo turobno mjesto, puno tuge i očaja, a ipak, to bijaše Duh Nade koji se tako silno osjeti svakim dijelećim svoga bića.
Sam sam u autu, vozim se od Alojzijeva Krašića prema žumberačkom gorju, mjestu gdje se ukopala ta aždaja, hridasta bezdanka, ofucana starica što mlade duše povuče u svoje grotlo. Jama Jazovka, jama strave i užasa. Tu negdje prema Svetoj Geri odnosno pored nje. Taman sam stigao na rep kolone koja se penjala prema svome cilju, prema oltaru našega Gospodina, koji je postavljen neposredno uz grotlo ove odurne starice. Neki kažu da nas je bilo više a neki manje, ja procjenjujem na nekih 2 000 posjetitelja. Molitvu predvodi pomoćni biskup Zagrebački. Vrlo odvažno, odmjereno, utješno i s beskrajnom nadom. Brate moj, ipak se pitam, tko te čuje i tko li s tobom može danas moliti. Ja nisam. Nisam ga dobro ni čuo a još manje pratio u molitvi. Prepričavam samo svoj nutarnje dojmove. Kristov Križni put, na putu pakla koji se penje prema vrhuncu, na kojem je najniža razina ljudske svijesti od postanka svijeta do danas. Ovom stazom su provođene nedužne duše, žicom uvezane do kosti, goli, gladni i izmučeni, jednom riječju obezljuđeni. Prolazili su u koloni po dva, u grupama od po 30 i više njih. Ni jedan se vratio nije. Svi su otišli prema GORE
Stajao sam sa desne strane oltara naslonjen na stablo što se nadvilo visoko iznad mene, dabi 20 metara gore u nebo. Bi sam umoran. Negdje u pol Mise pristupi mi stariji čovjek i kaže: Znaš li prijatelju na kakvom mjestu stojiš? – Pa, malo sam zamucao zatečen čudnim pitanjem – ne baš, odgovorim ja. Mada sam svjestan tragedije koja se tu dogodila, ali prvenstveno zahvaljujući čitanju nekih knjiga i dokumenata. – Vidiš, na tom mjestu je silovana moja rodica Marija, a imala je jedva 21 godinu. Silovala su je 47 partizanska vojnika. Tu baš na tom mjestu gdje stojiš na nogama. Nakon tog užasa, glavu su joj polupali od ovu stijenu a potom odvukli i na glavu bacili u jamu. Pošle su mi suze, naježila mi se svaka dlaka a riječi su zastale u grlu. – A pogledaj prijatelju ovo mjesto kako je obraslo divljim jagodama. Ima li ih još negdje? Nema, samo tu. To su ti njezine jagode, molim te nemoj ih brati. Čovjek me gleda, a ja mu mašući glavom odgovaram da ih neću brati. Ma cvjetajte, rastite, blistajte vi beskrajno mirišljivi plodovi ove svetice što Marijom i Mukom se zove. Mare moja, majko i sestro, najrođenije moje dijete, po kojem to zakonu i pravdi od koga, tebi napraviše ovo. Gledam prema Oltaru i pita Ga – kako? Zašto? Ali odgovora nema. BOŽE moj, Bože moj, kako si ovo dopustio? Zar te nije bilo? Zar si u to vrijeme bio drugdje a ne i tu? Zar si bio slijep ili je možda Đavao bio jači? Ma ima li Te uopće Bože moj? Milijun manitih pitanja a nigdje odgovora.
Oprosti mi Svemogući, Sveprisutni i Beskrajna Ljubavi što te sumnjom svoga srca pokušavam spoznati, a to je nemoguće. Ne samo da vjerujem, ja znam, ja znam da Jesi, ja znam da postojiš, ja znam da si tu bio i da si sve promatrao, ja znam, jer te i ja nekoć uspoznah u paklu svoga života. Znam da jesi. Neshvatljivo je to kako Te i oni nisu vidjeli. Putem od Krašića do ove ružne starice na stotinu mjesta Ti si stajao na raspelima, u kućama, u kapelicama, na svakom križanju i gdje sve ne, a da te oni nisu vidjeli. Kako je to moguće? Koliko je tu mržnje bilo? – Komadant – nastavio je ovaj čovjek i sa tim završio svoju uplakanu priču – drugi dan je na poludio tu iznad jame i sam uskočio u nju. Jadan on – kaže čovjek i ode.
Da, jadan on. Je li to progledao pa se zgrozio nad djelom svoje ruke ili ga je sam Sotona pozvao u svoje kraljevstvo? Što god bilo – jadan on. Danas je svakako poseban dan za tebe i za tvoje sustanare slatka naša Mare i toliki drugi. Svetice naša, ti si danas na poseban način uzdignta na ovom oltaru sa tisućama drugih nedužnih ljepotica čijim mukama oplakaše se grijesi mnogih.
Da, kad bih birati mogao, sići dolje u bezdan njihova pakla ili živjeti u njihovu raju ja bih izabrao ovo prvo. Sišao bih dolje u grotlo ove ružne starice i ni trenutka se osvrnuo ne bi za njihovim užitcima i slavom njihove „pobjede“ jer slijepi su bili da ni sebe same nisu mogli prepoznati. Nisu oni znali jer mržnja im razum pomuti, da je dolje zapravo jednako kao i Gore, da se umjesto tog mraka dolje prelijevaju potoci svjetla i Njegove slave. Nisu znali, niti su mogli prihvatiti, da sve što na sili zla završava u jami, na krilima Kistove slave izlijeće na Oltar pobjede.
Nisu znali tada, a u svojoj opijenosti manji im je grijeh bio tada kad su to činili nego li danas kad se ne kaju za isto već slave svoje pustoši, svoje razvaline i ne odriču se jeze srca svoga. Gdje će vam duša tuge naše? Gdje će vam duše i u što ste svoje male živote pretvorili? Zar je slijepilo i mržnja toliko jaka da ni danas ne popušta pa se kao odvažno držite svojih đavolskih principa. Ne znate li da vas čekaju oni koje ste silovali, oni koje ste žicom vezali, oni koje ste žive pekli, oni koje ste sa mržnjom bez razloga progonili. Zar doista ništa ne vidite o jadni vi ne bili. Oni vas čekaju i oni mole za vas. Čekaju vas u slavi svoje i Kristove muke, žele vam zahvaliti što ste im priuštili prijevremenu slavu ali i mole za vas ne bi li progledali i zajedno sa njima uživali u društvu svoga Stvoritelja. Oni mole još od onog dana kad ste ih vodili prema ovoj razvalini. Tada su molili za sebe a od tada do dana današnjega mole za vas. Ali vi ne čujete i ne vidite.
Ne dao vam Bog da doživite sudbinu njihova „kraja“, ne ponovilo se nikada više silovanje i ne doživjele ga vaše kćeri ni vaše sestre, ne vadili vaše kosti i vaše djece iz ovakvih dubina, nikad ne ugledali puninu tame koja vam srce obavija, već doživjeli uslišanost molitve naše Marije koju ste bez razloga onako satrvenu i uplakanu, smoždenu i razlupanu bacili u ovu beznadnu jamu Jazovku. Grozna li imena Bože moj.
Ante Mamić/Obitelj i DomovinaHR/https://obiteljidomovina/Hrvatsko nebo
