Rudi Tomić: Vlada u RH ignorira dijasporu, a ažurna je za potrebe srpske manjine i – Srbije!

Nemojmo se tužiti na svoju sudbinu, jer ne vlada svijetom sudbina, nego se tužimo na sami sebe.

Dr. Ante Starčević

Čovjek mora biti malouman ili ravnodušan da ne dobije šok, duševni potres, gledajući što se zbiva u Lijepoj našoj, za koju su se stoljećima Hrvati borili i umirali: od Seljačke bune (1573.) do Oluje (1995.). U vremenskom razdoblju od 422. godine, statistički govoreći, poginulo i prognano je više hrvatskog naroda u ratovima za opstojnost Domovine nego što danas ima stanovnika u Hrvatskoj.

Na ovo razmišljanje potreslo me je pismo jednog hrvatskog branitelja, koji je od prvog do zadnjeg dana bio u prvim redovima u Domovinskom obrambenom ratu od srpske i crnogorske agresije i JNA; od domaćih jugoslavenskih komunista, kojih je bilo oko 220.000 u SRH, te od domaćih četnika, kojih je bilo oko 581.663, ili u ukupnom broju stanovnika sudjelovali su sa 12.2% u SRH. Hrvatski je branitelj, među ostalim, napisao i sljedeće:

”Nu, ja se borim, kao što vidiš, svaki dan. Ne znam ni sam kako i koliko dugo. Malo je onih koji mi poput tebe daju podršku. Kakav smo to narod? Za što su ginuli hrvatski sinovi?”

Ovo su riječi čovjeka koji se danas u bolnici bori sa zloćudnom bolesti raka (cancer), dapače, od iste bolesti boluje i njegova supruga, koja se također liječi u istoj bolnici, gdje se zajedno bore za još koji dan života.

Nad njihovom sudbinom ne treba plakati, jer ni oni ne plaču niti se žale bilo kome, nego ponosno se bore protiv teške bolesti, rade i teško podnose ponižavanje i ugroženost hrvatskog naroda nakon uspješne pobjede u Domovinskom obrambenom ratu. Nisam mogao odoljeti ni suzi ni uzdahu i ušutjeti, stoga sam odlučio iznijeti neke najbitnije činjenice, jer sam uvjeren da ima još odlučnih domoljuba, poštenih ljudi u Hrvatskoj i dijaspori koji nisu izgubili nadu, vjeru i ponos u sebe i svoju domovinu.

Sustavna mržnja rađa ludost

Narod kaže:

”S kim si onakav si”!

Milorad Pupovac se identificirao s ratnim zločincem Vojislavom Stanimirovićem i javno priznao kolegicama i kolegama u Hrvatskom saboru (12. 06. 2019.), čak pozvao DORH da čuju što će četnički čelnik reći:

”Ja sam ratni zločinac koji se borim protiv mržnje i protiv rata već 30 godina i borit ću se u Klubu takvih zločinaca’‘,

dodavši da

”živi u zemlji (?) mržnje i nasilja”!

Naime, deklarirani zločinac, toliko mrzi Državu Hrvatsku u kojoj privilegirano živi, da ne može izgovoriti njezino nacionalno, državno i zemljovidno ime, nego govori o životu ”u zemlji”, kao da nije osoba nego glista (lumbricus terrestris).

Vojislav Stanimirović imao je krvave ruke za vrijeme masakra i razaranja Vukovara jer je bio na čelu sanitetske službe JNA. Jugoslavensko-četnička vojska postavila ga je za direktora vukovarske bolnice; bio je gradonačelnik u Vukovaru (hrvatskoj Hiroshimi), dok su četnici u gradu razarali i hrvatsko pučanstvo klali u kućama i po ulicama, mučene i prebijene vukli u Ovčaru. Stanimirović je također obnašao mnoge četničke dužnosti u Vukovaru i suodgovoran je za genocid u gradu zbog čega je dobio i Orden za ratne zasluge od Radovana Karadžića 1995. godine u Banja Luci. (1)

Na drugoj strani, u oslobođenoj Hrvatskoj, Stanimirović bio je zastupnik u Hrvatskom saboru, u dva mandata, za srpsku nacionalnu manjinu; bio je član Odbora za financije i državni proračun. U zadnjem mandatu bio je predsjednik kluba poslanika SDSS-a, član Odbora za ljudska prava i prava nacionalnih manjina, te u Odboru za zdravstvo i socijalnu politiku – u državi protiv koje se borio i činio zločine!

Nepojmljivo je pojmiti da je četnik, i deklarirani ratni zločinac, Milorad Pupovac zastupnik u Hrvatskom (državnom?) saboru i koalicijski partner s HDZ-om u Vladi Andreja Plenkovića, ne priznaje Republiku Hrvatsku, koju su priznali 177 država u svijetu!? Ad Corvus – (idi) gavranima!

Tko odgaja našu djecu u Hrvatskoj?

Marko Šolić, vukovarski profesor informatike, nakon odlaska s učenicima na terensku nastavu u Vukovar, objavio je tekst na Facebook-u

”I iskreno mi se povraća, a nije ni od autobusa ni od grozota u videima iz rata, nego zbog toga što pripremamo djecu za novi rat. Išao sam bez predrasuda, čuo sam od kolega različitih stvari, neki su govorili kako se djeci prikazuje iznenađujuće realna slika o krivnji obje strane.”

Zbog ovakve vulgarne, provokativne i antihrvatske izjave Šolić je od ravnateljice Osnovne škole Matije Gubca dobio opomenu pred otkaz. Uz obrazloženje:

”Ne zbog toga što je objavio u komentaru, već zato što je pisanjem vrlo dugačkog statusa bavio dok se trebao baviti učenicima”.

Drugim riječima, nije Šolić opomenut zbog krivotvorenja hrvatske povijesti, niti što mu se gadi Hrvatska do grla zbog čega mora povraćati (bljuvati), mada objeručke uzima plaću od Hrvatske koju organski mrzi, nego ukoren je samo zato, što je to učinio u autobusu s djecom! Pitamo se, kakav je odgoj hrvatske djece u školama u kojim su učitelji poput Šolića, a takvih ima u većem broju u svima školama i na svim sveučilištima u Hrvatskoj.

”Blaženka Divjak može biti ponosna na kadar koji će nam u školi na velika vrata uvesti ‘taj novi vrli svijeti’. Uvesti će nam mržnju prema Domovinskom ratu i njenim herojima te izjednačavanja krivnje. Uvest će nam naša ‘ministarka’ i njezino kraljevsko visočanstvo ‘pedofiliju’. I tako je, htio ne htio, upravo ‘istinoljubivi’ Marko Šolić postao paradigma obrazovnog sumraka u kurikulumu koji nam je, uz svesrdnu pomoć HDZ-a, plasirala aktualna ministrica.” (2)

Idemo dalje: Osnovna škola Dugave u Zagrebu na udaru je zbog izvješenog raspela na hodniku, što je zgrozilo udrugu Europske civilne inicijative u Zagrebu, koju vodi Ivan Zidarević, koji za sebe kaže da je ”homić i Srbin koji obožava Hrvatsku” uputio je prosvjed ravnatelju škole Tomislavu Cvitanoviću napisanog na srpskom jeziku (na latinici) s obrazloženjem:

”U OŠ Dugave, obrazovno-vaspitnoj ustanovi čiji je osnivač država, u zajedničkim prostorijama stoji raspelo. Imajući u vidu članak 41. Ustava Republike Hrvatske – koji govori o sekularnosti RH, kao i to da OŠ Dugave nije privatna obrazovno-vaspitna ustanova, držimo da je ovo eklatantni primjer kršenja navedenog članka Ustava Republike Hrvatske i da se indirektno vrši diskriminacija pripadnika drugih veroispovesti ali i onih koji se deklarišu ateisti i agnostici.” (3)

U jednoj od najkršćanskijih država na svijetu, ne samo vlasti nego i narod, toleriraju i podržavaju sotonu! Đavao stalno pokušava iskušenjem pobijediti ili dovesti u sumnju Božje ljude.

Naime, Zidarević je srbijanski državljanin koji živi u Zagrebu, a u Hrvatskoj je prvi Srbijanac koji je s Hrvatom sklopio životno partnerstvo (brak), a to je i prvo životno partnerstvo u Hrvatskoj. Još jedan srpski Marum caput – čudak živi u Hrvatskoj!

Mladi nauče ono što su stariji pjevali

U srcu Slavonije, nogometaši i uprava nogometnog kluba ”Hajduk Mirko” iz Mirkovaca, sela pored Vinkovaca, naslov prvaka u županijskoj nogometnoj ligi Vukovarsko-srijemske županije 2018./2019. slavili su uz četničke pjesme:

”Već u svlačionici su zapjevali o tzv. Krajini i ‘Karinskom plavom moru’. Riječ je o pjesmi ‘Jovan Dalmatinac’ koju pjeva Milovan Veselinović, poznatiji kao Mile Delija, srpski pjevač iz Zelengrada kraj Obrovca koji u narodnjačkim pjesmama slavi i veliča propalu srbijansku paradržavu na teritorije Hrvatske.

O ‘srpskom Jadranu’ i ‘karinskom moru’ slično je govorio i osuđeni ratni zločinac Vojislav Šešelj: ‘Hrvatska ne postoji, Osijek je stari srpski grad, Split je srpska luka. Ja idem na srpsko more, idem u Split”. Mirkovci su za vrijeme Domovinskog rata bili okupirano područje pa tek od 1998. godine klub nastupa u županskoj nogometnoj ligi Vukovarsko-srijemske županije (od 1992. do 1997. godine se natjecao u prvenstvu tzv. RSK).” (4)

Za ovakva zastrašujuća i sramotna zbivanja od strane srbijanskih četnika, koji su se okuražili u Hrvatskoj, kao i za vrijeme Jugoslavije ili tzv. ”RSK”, odgovorne su veleizdajničke vlade u RH od 2000. godine, jer nisu uveli nikakve drastične mjere za zaštitu stanovnika u državi, nisu kaznili ratne zločince, nisu zabranili četničku pravoslavnu sektu (SPC) u Hrvatskoj, kao što je to učinila Crna Gora. (!?)

”Priča o prekograničnom eparhijatu je suprotna osnovnim principima organizacije pravoslavlja svuda u svijetu, a Srpskoj pravoslavnoj crkvi služi da bi čuvala infrastrukturu ‘Velike Srbije’ u koju oni vjeruju”, rekao je predsjednik Crnje Gore Milo Đukanović. (5)
Najmanje što predsjednik Vlade RH Andrej Plenković može, i trebao bi učiniti: izbaciti Pupovca iz vladajuće koalicije i zabraniti njegovu SDSS. Zabraniti također SPC i oduzeti od njih imovinu, koju je kraljevska i komunistička Jugoslavija konfiscirala u Hrvatskoj. To nije previše!

Srbijanci dolaze na odmor i poslove sa četničkim znakovljem

”Hrvatska je idealna za odmor svih koji iskreno mrze sve. Pupovac svoju mržnju može rezati nožem. Ili možda kamom. Vesna Pusić vraća se na medijsku scenu nobelovskim otkrićem: u Hrvatskoj nisu sigurni Srbi, Romi, žene i ljevičari koji, usput rečeno, preko medija i koalicija vladaju zemljom. Miran, pastoralan turist je iz čista mira napadnut na Bačvicama. Istina, da bi riječ rekao. Jedino što je hodao gol do pojasa s tetovažom ‘Delije Knina’ preko cijeli leđa. ‘Sportisti’, mirni momci, dobrovoljni donatori krvi, napadnuti su također na splitskoj rivi. Opet lažni alibi. Svi su bili u dresovima Crvene Zvezde. Na Braču je napadnuta skupina sezonskih radnika. Navodno samo zato što su u dva navrata vikali ‘Ovo je Srbija’ i ‘Ovo je srpsko more’. Jeftini alibi. Je li itko ikada čuo da su od ’90-te pa do danas Srbi šarali, pisali i pjevali ‘ovo je Srbija’, usput rušili katoličke crkve, ‘bombardirali’ dubrovačke ‘ustaše’ i malo klali na Ovčari? Jutarnji, Večernji, Slobodna, Indeks, Nacional i ekipa trebaju svježe vijesti… Lijeva medijska i politička falanga pažljivo prati , HINA, Jutarnji, Obzor, Novi list i čim se nešto takvoga dogodi, oni odmah započinju bjesomučnu kampanju protiv domaćih ustaša, nacista i fašista. O tim ‘strahotama’ ustaša i fašista odmah se obavještava ‘ceo svet’ da svi znaju kakav fašizam vlada u Hrvatskoj.” (6

(Anti)fašisti, jugonostalgičari i srpsko pravoslavno četništvo u Hrvatskoj, te Srbija i četničke udruge diljem svijeta konstantno optužuju hrvatski narod Europskoj zajednici i svjetskim organizacijama o reinkarnaciji ustaštva u Hrvatskoj, čemu onda još dodaju naljepnice – fašizam i nacizam. A to je sve sa svrhom da sruše suverenu Hrvatsku. Danas su u Hrvatskoj i u svijetu svi Hrvati koji su za samostalnu, demokratsku i suverenu Hrvatsku – ustaše. Isto tako, svi oni koji se danas bore protiv ”ustaša” su neprijatelji hrvatskog naroda – veleizdajnici i sljedbenici srpskog fašizma. Nikad ne vjeruj neprijatelju, jer zloća je njegova kao kovina što rđa.(Sirah 12: 19) Hrvati, odlučite se: da li ste za Hrvatsku ili protiv Hrvatske? Nema treće opcije.

Srbi su, pored svih zločina koje su počinili hrvatskom narodu – privilegirani u RH! Zbog razbijenog jednog nosa i prolivene tri kapi krvi ”nevinog” srpskog momka na Braču, Plenković je sazvao sjednicu Vlade i proglasio – ”Opsadno stanje u Hrvatskoj”, jer je ovaj ”nemili” slučaj doveo u pitanje onih 200.000 ”turista” iz Srbije koje su Šešelj i Vučić bili pripremili za dolazak na ”srpski” Jadran i puzajućom revolucijom naseliti ”katolički dio Srbije”

Plenković je poručio da ”u ovakvoj Hrvatskoj, modernoj Hrvatskoj koja je riješila sve svoje strateške nacionalne zadaće, koja želi biti uključiva, koja želi društvo i koje je tolerantno i poštuje svoje tradicionalne vrijednosti, nema mjesta takvim ispadima”.

Vjerujte mi: Plenković još nije sreo niti jednog Srbina, jugokomunistu ili homića kojeg ne voli. Andrej bi se usudio, ako treba za interese EU ”europske” Srbije i sunce nazvati lažnim!
Ove godine također u Hrvatsku stiže 300.000 homoseksualaca (gay) turista iz Europe.

”Hrvatska je dio europskih naroda te turistička distanca i kao takva sve se više otvara i prima ljude homoseksualne orijentacije”, kazala je Iva Piglić Lazić.

U nastavku još je dodala:

‘‘Pokrenula sam stranicu Gay Travel Croatia, odnosno www.gaytravelcroatia.net, a ideja se rodila pred tri godine kada sam u razgovoru sa svojim gay prijateljima shvatila da ne znaju gdje ići kada posjete neki grad.” (7)

Naime, novaca imamo, a ne znaju gdje ga potrošiti jer ne znaju gdje su dobrodošli. Evo, sada su im širom otvorena vrata u Lijepu našu!

Dosta je toga više (satis est quod plus)

Da je Nezavisna Država Hrvatska imala toliko ustaša u sastavu oružanih snaga koliko danas Kina ima stanovnika, onda bismo moglo barem pretpostaviti, i nakon 78 godina poslije rata, da ima još stanoviti broj živih ustaša u Hrvatskoj. (Josipović je bio u pravu, jer nedavna invazija otrovnih zmija u Zagrebu, sigurno su puzajuće ustaše!) Naime, 1941. godine u NDH-a bilo je u ustrojstvu oko 100.000 naoružanih ustaša, dočim 1944. godine bili je oko 76.000, ostali su poginuli u osloboditeljskom ratu braneći se od partizana, četnika, Talijana i Nijemaca.

Ali, 1941. godine na teritorije NDH bilo je oko 123.351 partizana i nešto malo manje četnika, koji su klali i palili po Hrvatskoj, da unište hrvatski domoljubni pokret i ponovo vrate preživjeli ostatak hrvatskog naroda u Jugoslaviju, ovog puta ne u kraljevsku, nego u komunističku, i to sve u nakani stvaranja Velike Srbije.

Treba znati i ovo: da je predsjednik Vlade RH Andrej Plenković odmah nakon proslave 30. obljetnice osnutka HDZ-a, poslao izaslanika na Tjentište, na obilježavanje 76. obljetnice bitke na Sutjesci. Vladu Republike Hrvatske tamo je predstavio bivši HDZ-ov ministar branitelja Tomislav Ivić, koji je položio vijenac i zapalio svijeću poginulim partizanima. Na vijencu koji je izaslanik Ivić položio pisalo je: ”Predsjednik Vlade RH Andrej Plenković herojima Sutjeske”. Hodočastili su i saborski zastupnici SDP-a Ranko Ostojić i Arsen Bauk, kao i brojne (anti)fašističke udruge iz cijele Hrvatske, među kojima i udruga Primorsko-goranske županije, izvijestili su mediji u RH.

Saborski zastupnici i izaslanici iz Hrvatske vratili su se razočarani iz Tjentišta na Sutjesci, jer nisu vidjeli Tita, koji nije nazočio ni za vrijeme ”bitke”, mada se ”Bitka na Sutjesci” pretvorila u mit, kao i bitka na Kosovu polju.

Nakon Hodočašća na Sutjesku, (anti)fašisti su se okupili u šumi Brezovica, gdje se obilježava 22. lipnja: ”spomen na okupljanje sisačkih komunista, koji su formirali Prvi partizanski odred na području okupirana Jugoslavije.”, naglasio je Habulin. To je laž. Jugoslavije u to doba nije bilo ni na zemljovidnoj karti, jer je već 10. travnja 1941. uspostavljena Nezavisna Država Hrvatska.

Na skup u šumi došli su: Milanović, Mesić, Bandić, Josipović, Bošković, Hajdaš Mrsić, Bernadić, Čačić i druga crvena braća na dernek i slavlje uz pjesmu ”Po šumama i gorama…”, kao i za vrijeme komunističko-srpske Jugoslavije. Starost ne štiti ljude od ludosti!

Hrvatska je dijaspora bila i ostala – ”neprijateljska”

Prošlo je 23. godine od kako sam objavio knjižicu ”Nema povratka u mirnu Hrvatsku” (8/9) , koju bi se moglo i danas ponovo izdati s manjim izmjenama, jer nije se mnogo toga izmijenilo, u odnosu na emigraciju (dijasporu), svih ovih godina. I nije bilo vidljivog povratka Hrvata u slobodnu Hrvatsku, mada je predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman, tri puta javno pozvao Hrvate iz dijaspore na povratak u Hrvatsku: u Norvalu (Kanada), u Perth-u (Australija) i na stanici ”Vlaka slobode” u Gospiću (Hrvatska). Mučno je bilo čitati površna obrazloženja o ”pravim” razlozima (ne)useljavanja (imigranata) hrvatskih iseljenika. Nije bilo sumnje u iskrenost Tuđmanovih poziva, ali nedvojbeno nema ni povrataka većeg broja Hrvata iz dijaspore. Pozivi i okolnosti nisu bili u skladu.
Doduše, iz političke emigracije vratilo se je izvjestan broj dragovoljaca, većinom mlađih ljudi, a neki su dobili i velika vojna i državna priznanja. Bilo je dosta i onih koji su bili u kulturnim ili društvenim organizacijama, koji su se također vratili, ali činjenica je da se veoma mali broj političkih emigranata iz ”ekstremne ustaške” političke emigracije vratio u Hrvatsku. I to iz dva razloga:

Prvo, na vlasti su bili Stjepan Mesić, Josip Manulić, Franjo Gregorić, Hrvoje Šarinić, Budimir Lončar, uz njih učlanilo se u HDZ oko 60.000 komunista, što je stvorilo veliku sumnju u iskrenost pomirbe, ali emigracija se odazvala u slanju materijalne i novčane pomoći – i promidžbi u slobodnom svijetu.

Drugo, već u samom ratu vidjelo se, da je u Hrvatsku ušla korupcija na velika vrata, posebice kad je bilo u pitanju privatizacija, što je odbilo mnoge nas da se upustimo u takve ”avanture”. Posebice trebalo je imati u vidu ”pravilo” u ratu: pošteni, nevini i naivni bezuvjetno su žrtve. Ima dosta emigranata koji su otišli s nakanom da pomognu sa svojim znanjem i novcem u gospodarstvu i struci, ali zbog birokracije i pljačke, ljudi su se vratili ponovo u – dijasporu.

Hrvatska mladež, većinom školovani ljudi, koja se danas iseljavaju iz domovine, u velikom broju (brojka oko 500.000 iseljenih) ostavljaju ognjišta bez ikakve nade da će se ikada vratiti doma. ”Napuštaju brod u oluji samo zato što nisu u mogućnosti kontrolirati vjetar!” (St. Thomas More)

Dok se tolike tisuće Hrvata iseljavaju zbog krize, jer ne mogu naći posao, a na drugoj stranu poslodavci u Hrvatskoj traže radnike na sve strane i do sada je uvezeno preko 70.000 stranih radnika, a sprema se masa radnika iz Bangladeša za Hrvatsku, jer je velika potražnja za radnike svih zvanja.

Ima još jedna zanimljiva statistika. Naime, oko 600.000 Hrvata starijih od 25 i mlađi od 65 godina koji ne radi niti traži posao. Među njima je 190.000 mladih ljudi, koji bi mogli raditi, ali nemaju nikakav interes za posao. Većina njih živi na socijalnom, ili kod roditelja, ili rade na crno, ili … od čega žive iz dana u dan. Rad nije samo da se zaradi za život, nego rad oplemenjuje čovjeka i daje mu određenu potrebu za opstojnost..

Što je još karakteristično, da ta mladež nema interesa za stare emigrante i njihove društvene ustanove i župe, koji se nisu samo bavili folklorom nego su čuvali, sačuvali i promicali hrvatsku državnu ideju. Novodošli su se, izgleda, odlučili na asimilaciju. Dočim, mi koji smo bili prisiljeni emigrirati iz Jugoslavije, nismo nikada izgubili nadu za povratak niti ljubav za domovinu, mada će većina nas ostaviti svoje kosti u tuđoj zemlji.
Pitamo se, zašto se masovno ljudi iseljavaju iz ovakve Hrvatske, koja je, kako kaže predsjednik HDZ-a i predsjednik Vlade RH ”moderna Hrvatska, koja je riješila sve svoje strateške nacionalne zadaće.”? Što znači, RH nema više nikakve potražnje od susjeda: učvršćene su državne granice, vraćeni su posmrtni ostaci ubijenih i imena nestalih hrvatskih žrtava, nadoknađena je ratna odšteta, vraćena je opljačkana imovina, arhiv i umjetnine, et cetera, et cetera. Onda je stvar gotova: Srbija ulazi u EU, a Hrvatska u Zapadni Balkan, tako je osmišljena europska Jugoslavija.

Stoga je Vlada u RH ograničila sudjelovanje dijaspore u izbornom procesu (3 zastupnika, kao i srpskoj nacionalnoj manjini) mada nas u dijaspori ima više nego u domovini.
Pored toga, teško je u dijaspori doći na izbore, jer većina ljudi s pravom glas trebaju putovati nekoliko stotina, čak i tisuću kilometara do izbornog mjesta. Problem je također u dobivanju hrvatskog državljanstva, ne toliko zbog skupoće i procedure koliko u iščekivanju domovnice, kao da dolazi običnom poštom sa – Marsa.

‘‘Niz europskih država uopće ne poznaje posebno predstavljanje nacionalnih manjina u svojim parlamentima, a to su Austrija, Češka, Danska, Estonija, Francuska, Italija Letonija, Litva, mađarska, Nizozemska, Norveška, Poljska, Portugal, Slovačka, Španjolska, Švedska i Velika Britanija. Venecijanska komisija kao organ Europske unije zaključila je da se su rezervirana manjinska predstavništva privremena rješenja koja u postkonfliktnim uvjetima i okolnostima u pojedinim državama treba olakšati političku integraciju manjina, a nakon toga biti ukinuta.

U ovoj prilici potrebno podsjetiti na govor ruskog predsjednika Vladimira Putina 4. veljače 2013. u ruskoj Dumi: ”U Rusiji žive Rusi. Bilo koje manjine, u bilo kojem mjestu, ako žele živjeti u Rusiji, raditi i jesti u Rusiji, trebaju govoriti ruski, i trebaju poštivati ruske zakone.” (10)

Republika Hrvatska izdvojit će ”ukupna sredstva za ovu godinu 36 milijuna kuna, od čega će 77 organizacija i ustanova sa 124 članice dobiti 34.606.000 kuna za 54 programa informiranja. 46 programa izdavaštva, 396 programa kulturnog amaterizma i 390 programa manifestacija. javilo se 14 novih udruga koje će dobiti sredstva. Ove godine najviše su Srbi dobili 9.780.000. Talijani 6.915.000, i tako redom.” (Hrvatski-fokus.hr). Moguće je, samo u Hrvatskoj, financiranje – Petu kolonu!

Zaključna misao

Iz prigovora, koji dolaze od stanovitih ljudi iz RH, dobiva se dojam, da mi koji ne plaćamo porez u Hrvatskoj ne bi trebali ni imati pravo glasa. Ili ”briga za o iseljenoj Hrvatskoj koja nikada nije bila u Hrvatskoj” (jutarnji.hr) Činjenica je, da nas u dijaspori ima više nego stanovnika u RH, kojima je uskratiti pravo glasa za sudbinu naše domovine. Samo veleizdajnici u RH mogu imati takvo nastrano stajalište u odnosu na dijasporu.
Dapače, Vlada u RH trebala bi donijetu odluku, da se svima u dijaspori uruči hrvatsko državljanstvo, omogući glasovati na predsjedničkim i zastupničkim izborima – dopisnim putem, što bi svakako pomoglo aktivirati iseljeništvo i uskladiti nacionalne potrebe i osigurati veću odgovornosti izvršne vlasti u Hrvatskoj.

Nedavni izbori zastupnika za Europski parlamenat bili su sprdnja, što se očitovalo na slabom odazivu birače s obzirom na kvalitetu potencijalnih stranačkih zastupnika. Izbori su, ipak, dali neke izrazite rezultate. Naime, HDZ i SDP dobili su isti broj zastupnika, ali još je značajnije, odnosno tragičnije da je SDP, koja je nasljednica Saveza komunista Socijalističke Republike Hrvatske osvojila većinu glasova u četiri najveća grada u Hrvatskoj: Zagrebu, Splitu, Osijeku i Rijeci. HDZ je teško poražen u RH, a dobili su samo jedan glas iz Irske! Po logici Nine Raspudića u kolumni VL: ”Bolje je bilo kada je bilo gore’‘. Može li biti gore?

Može. Evo, što kaže Slavica Vučko – IHS iz RH:

”Stanje u Hrvatskoj je alarmantno. Dio građana je u blokadi financijskoj, blokadi normalnog života i to dovodi do bezuvjetnosti da se ništa ne može promijeniti jer ih tako vode iskustva sa službenim vlastima. Drugi dio građana radi u državnim službama (60% zaposlenih je u državnim službama, o.p) i zatvaraju oči pred svime da ne dovedu sebe i svoju obitelj u opasnost. Treći poput Krsnika, mene osobno i nekolicine drugih koji analiziraju stanje u Hrvatskoj i pozivamo građane da im se odupremo dok ne bude kasno, jer su nam uništili sve djelatnosti, a sad su prodali i 6 izvora vode, je glas u pustinji i ne dopire učinkovito do građana. Naš glas je poput zrna o kojem govori Isus u svojim prispodobama i pada na kamen ili žbunj i umire. Moramo iznaći mogućnost da ih smijenimo, sankcioniramo i poništimo nezakonite ugovore o prodaji narodnog dobra jer ih narod za to nije ovlastio. (…) Pozivamo vas u Inicijativu Hrvatska sloga, jer nijedno razjedinjeno kraljevstvo nije opstalo, pa ne može ni naša Hrvatska. Treba nam kao onih ratnih 90-ti ponos i sloga i pomoć dragog Boga. Bog je uvijek uz Hrvatsku, ali Hrvati su razdvojeni, a što je djelo sotonsko. Ne bi sotona imao ovlasti nad nama da mu mi našim načinom života i slabom vjerom ne dajemo.”

Nulla salus-sine virtute, nulla virtus sine labore! Nijedno ropstvo nije sramotnije od dragovoljnog. Amen!

___________
(1) hr. Wikipedia.org
(2) Zvonimir Hodak, direktno.hr
(3) maxportal.hr
(4) maxportal.hr
(5) Hina, kamenjar..com
(6) Zvonimir Hodak, direktno.hr
(7) novilist.hr
(8) Rudi Tomić, Hrvatski put, Toronto 1996.
(9) Rudi Tomić: ZIRAL, Mostar 1998, str. 148-179.
(10) Vjekoslav Krsnik, komentar

Rudi Tomić/Hrvatsko nebo