Uvijek nedjeljom Ivica Ursić: Jesmo li voljni…?

Ima već dugi niz godina da nam se neprestano serviraju sve noviji tzv. TV reality show programi. Temeljni koncept ovih programa jest kako navesti ljude da se ponašaju sukladno želji organizatora u različitim životnim situacijama. U svakom od tih programa postoje određene prepreke ili napasti ili izazovi kojima su sudionici izloženi. I naravno, na kraju, postoji velika nagrada, obično je to novac ali i prestiž, odnosno velika popularnost koja se lako može unovčiti, naravno nešto kasnije.

Manje više svi ti programi imaju isti scenarij, a taj je ostati posljednji, jer taj dobiva nagradu. U međuvremenu treba sklapati saveze, razvrgavati saveze, treba sebe prikazati vrijednim (više nego što to jesi) u očima drugih, te je potrebno znati kako glasovati, odnosno koga i kada nominirati (druge konkurente) kada za to dođe vrijeme, jer to je preduvjet opstanka u programu.

Neki još uvijek, naivno, tvrde kako ovakve situacije iz ljudi izvlače ono najbolje.

To nije točno.

One iz ljudi izvlače na površinu ono – najgore.

Razlog je taj što je svaki natjecatelj tu isključivo radi osobne promocije, popularnosti i slave, odnosno novčanog dobitka. Svaki sudionik duboko u sebi ne želi izgubiti nagradu i želi biti onaj koji će je na kraju i osvojiti.

Naravno ogromnu ulogu igra prestiž odnosno dosegnuta – popularnost. Sudionici žele biti primjećeni od publike. Oni žele čuti sutra kako ljudi međusobno na ulici govore: „Ej, znaš li tko je maloprije prošao pokraj nas?“

U današnjem čitanju Isus se, rekli bi neki, ponaša poput političara ili poput „zvijezde u usponu“. Obraća se svojim pristašama i pita ih jesu li obavili istraživanje javnog mišljenja i kakvi su rezultati.

Kako on kotira u narodu?

„Pa nije loše“ kažu mu oni „ misle neki da si jedan od najčuvenijih – malo si im tajanstven – ali šanse su ti dobre.“

I onda Isus ide dalje.

Na iznenađenje njegovih učenika on im postavlja dodatno pitanje – a što VI mislite tko sam ja?

Oni mudro šute. Osim Petra, naravno.

Petar na sva pitanja uvijek ima odgovor. Ovaj put – točan.

„Ti si Krist – Pomazanik Božji!“

I onda novi šok. Slijedi Isusov plan i program. Doznajemo sve ono što čeka njegove učenike, a naravno i nas njegove sljedbenika.

Čitav plan biva izložen u nekoliko rečenica.

Kratkim i jasnim.

Rečenicama koje ne ostavljaju nikakvu mogućnost dvosmislene interpretacije.

Bez imalo uvijanja, uljepšanja, friziranja, lakiranja.

I naravno tu i tada svaka eventualna usporedba s politikom – pada u vodu.
Isusov govor u sebi nosi toliko teških trenutaka da kada bi ga netko danas iznio pred svoje potencijalne birače taj ne bi prošao ni minimalni izborni prag. Dakle Isus ne igra na kartu popularnosti, na kartu lakih i neostvarivih obećanja. Ne igra na kartu prodavanja iluzija.

No važno je znati što se je događalo prije nego što je Isus poveo razgovor na ovu temu sa svojim učenicima. Isus je neposredno prije ovoga nahranio mnoštvo s pet kruhova i s dvije ribe. I narod uistinu misli da je on netko poseban.

Isus je uistinu uživao veliku popularnost u tim danima. S lakoćom se je mogao prepustiti osjećaju ugode kod takve popularnosti i slave u mnoštvu.

Razmislimo malo o tome.

Isus posjeduje moć iscjeljenja.

Mogao je imati sav novac koji bi zaželio.

Isus je istjerivao demone.

Mogao je živjeti gdje je poželio te biti poznat i priznat diljem tadašnjeg svijeta temeljem svojih moći.

Ali Isus ne ostaje s mnoštvom. Isus odlazi s učenicima.

Petar daje točan odgovor …… ali Isus nije Mesija kojeg Židovi očekuju. Oni očekuju Mesiju silne moći koji će postati ovozemaljski vladar baš kao što je to bio kralj David. Vladar koji će izbaciti rimske okupatore iz Izraela i koji će vratiti Izraelu status moći i bogatstva.

Oni će, vjerovali su, biti bogati.

Biti će čašćeni. Ljudi od prestiža.

Oni će biti pobjednici.

Popularni s kraja na kraj zemlje.

Ali Isus ne dolazi radi tih ciljeva. Isus dolazi donijeti kraljevstvo Božje. Kraljevstvo u kojem mi nismo na prvom mjestu. Kraljevstvo u kojem je Bog na prvom mjestu. Isus ne dolazi donijeti moć nikome. Isus dolazi s nama podijeliti nevjerojatnu Božju ljubav i dolazi pokazati nam kako nam je dijeliti tu ljubav međusobno.

Isus jest Mesija Božji.

Kao Mesija će patiti, biti će odbačen i ubijen.

Ubiti će ga jer je pomagao ljudima.

Ubiti će ga jer je ozdravljao ljude.

Ubiti će ga jer je nahranio ljude.

Ubiti će ga jer su ga držali za prijetnju.

Nisu bili u stanju stajati pred njegovom nesebičnom ljubavi.

Zato je i ubijen.

Da je to bio reality show Isusa bi prvog izbacili.

Ovaj koncept opstanka ljudski je koncept. Jer mi ljudi želimo biti na vrhu. Želimo biti prvi. Ovaj je svijet prepun ljudi koji su izgorili u toj suludoj utrci do prvog mjesta. Do novca. Do moći. Do slave. Do popularnosti. Ta granica se spušta sve niže i niže. Sada su tu perverznu logiku počeli nametati i onima najmlađima.

A Isus naučava baš suprotno od toga.

Ne opstaje onaj koji eliminira ostale nego opstaje onaj koji je voljan dijeliti s drugima i ljubiti druge kako bi ti drugi opstali.

Kompletno suprotna logika od logike ovoga svijeta.

Isus svojim učenicima kaže da on mora patiti i umrijeti zbog ovoga svijeta.

Da bi ovaj svijet primio svu puninu Božje ljubavi Isus treba sebe dati za sve nas.

Ali i učenici trebaju slijediti njegov primjer.

I oni moraju uzeti svoj križ i slijediti Isusa. Oni ne uzimaju Isusov križ. Ono što Isus prolazi na križu on to prolazi zbog nas. Prolazi jednom da se to nikada više ne ponovi.

Što je naš križ?

Naš križ su naše životne, svjetovne ambicije. Naš križ su naše griješne želje. Naš križ je naša čežnja zasjesti na vrh planine, biti bogat, moćan i slavan i primjećen od svih.

Naš križ je naša želja biti posljednji preživjeli u reality showu.

Tako često čujemo rečenicu – „Treba ponijeti svoj križ.“ Najčešće mi tu rečenicu koristimo kako bismo opisali neki teret kojeg moramo ponijeti u svojem životu. S njom opisujemo neku neugodnost koju moramo istrpjeti, kao upalu sinusa ili grintanje dosadne punice ili svekrve.

Ali, kada Isus kaže da uzmemo svoj križ ja sam uvjeren da on ne misli na naša upalna stanja ili na nekog ronzavog člana naše obitelji.

Kada Isus kaže da ponesemo svoj križ ja sam uvjeren da on želi da mi donesemo odluku da ćemo ponijeti križ i to svojom voljom – dragovoljno.

Kada Isus kaže da ponesemo svoj križ ja sam uvjeren da on želi da mi donesemo odluku da ćemo ako treba i život svoj dati za svoju vjeru.

Kada Isus kaže da ponesemo svoj križ ja sam uvjeren da to znači donositi hrabre odluke i staviti svoju glavu na panj ako to bude potrebno kako bismo obranili svoju vjeru.

Nije danas problem nas kršćana što se od nas traži previše.

Problem je što se od nas traži – premalo.

Pogledajmo kako je danas kršćanima u Africi ili Kini.

U Africi i Kini kršćani svakog dana uzimaju svoj križ i tu žive i umiru odistinski kršćanski mučenici.

A što se od nas očekuje?

Mnogi nas gledaju i promatraju jesmo li autentični.

Činimo li ono što zborimo.

Mislimo li mi uistinu ono u što vjerujemo?

A što to ljudi vide u nama?

Vide li možda da se mi samo „igramo vjere“?

Je li samo onaj jedan sat nedjeljom sve što dajemo svome Bogu?

Jesmo li nepismeni za ono što je zapisano među koricama Svetoga Pisma?

Ovaj svijet je očajan i vapi za autentičnim svjedocima vjere.

Jesmo li mi to?

Ako želimo biti vjerni Isusovi sljedbenici mi moramo umrijeti svim tim svojim željama koje teže prema svjetskim mjerilima uspjeha i popularnosti.

Svoje oči trebamo uprti u Krista.

Naša nada mora biti u Kristu.

Moramo se otvoriti Kristovoj ljubavi i moramo dopustiti da nas ona u cjelosti ispuni. I onda moramo dijeliti tu ljubav s onima oko sebe.

Što je Isus mislio rekavši “Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka danomice uzima križ svoj i neka ide za mnom.“?

Kada je Isus nosio svoj križ do Golgote gdje su ga razapeli nitko nije mislio o križu kao simbolu tereta kojeg treba nositi. Osobi iz prvog stoljeća križ je značio samo jednu i jedinu stvar, a to je bila najbolnija i do kraja ponižavajuća smrt koju je netko mogao doživjeti.

Dvije tisuće godina kasnije kršćanski pogled na križ je pogled na križ kao simbol pomirenja, oprosta, milosti i ljubavi. Ali za Isusovih dana križ je predstavljao užasnu mučeničku smrt.

Zato “Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka danomice uzima križ svoj i neka ide za mnom.“? znači biti voljan umrijeti slijedeći Isusa.

To je onaj izraz „umrijeti sebi“. To je poziv na apsolutnu predaju.

Iako je ovaj poziv tvrd i težak, nagrada je neusporediva.

Slijediti Isusa je lako kada stvari idu kako mi to želimo.

Ali naše odistisnko predanje Isusu otkriva se tek u kušnjama.

Isus nas uvjerava da će kušnje i patnje snaći njegove sljedbenike.

Sljedbeništvo zahtjeva žrtvu, a Isus nikada nije skrivao tu cijenu koju treba platiti.

Zapitajmo se danas:

Jesmo li voljni slijediti Isusa ako to znači izgubiti neke od svojih najboljih prijatelja?

Jesmo li voljni slijediti Isusa ako to znači otuđiti se od svoje obitelji?

Jesmo li voljni slijediti Isusa ako to znači gubitak naše reputacije?

Jesmo li voljni slijediti Isusa ako to znači izgubiti svoj posao?

Jesmo li voljni slijediti Isusa ako to znači izgubiti svoj život?

Kada je Isus počeo govoriti da će trpjeti, biti odbačen i umrijeti – njegova je popularnost opala. Mnogi šokirani sljedbenici su ga odbacili. Oni nisu bili u stanju ukomponirati smrt među svoje ideje, palnove i želje i zamjeniti ih za Isusove.

Slijediti Isusa ne znači nužno da će sve ove prije nabrojene stvari i dogoditi vama ili meni ali jesmo li voljni ponijeti svoj križ?

Ako dođemo do točke u svojem životu kada se treba suočiti s izborom – Isus ili ovaj svijet – što ćemo izabrati?

Odanost Kristu znači dnevno uzimati svoj križ, odustajati od nada, snova, posjeda, pa čak i svojega života ako je to potrebno – zbog Krista.

Jedino ako smo voljni uzeti svoj križ možemo se zvati Kristovim sljedbenicima.

„I tko ne nosi svoga križa i ne ide za mnom, ne može biti moj učenik!”

(Luka 14, 27)

Ivica Ursić/Hrvatsko nebo