Razgovor s Domagojem Pintarićem

Domagoj Pintarić je stand-up komičar i novinar Podcasta Velebit. S Pintarićem smo napravili razgovor u kojemu smo se dotaknuli brojnih tema koji se odnose na hrvatsku političku, društvenu i medijsku scenu. Iako je riječ o vrlo dugačkome razgovoru, Pintarić je iznimno zanimljiv sugovornik što jamči da se pred Vama ne nalazi dosadan, nego zanimljiv tekst koji donosi potpuno drugačije, prije svega “politički nekorektne” poglede na određene teme u Hrvatskoj.

Na jednom sam portalu pročitao da Vas je životni put vodio od „antife“ i ateista do današnje vrijednosne pozicije koja je dijametralno suprotna onoj u mlađim danima. Pa, možete li ukratko reći kako je došlo do transformacije stavova? Što je bio okidač za životnu promjenu?

Ono što se danas smatra “antifom” prilično je drugačije od onoga što sam osobno bio tih godina kad sam to bio. Mi smo bili generacija klinaca koji su za rat bili premladi, a dovoljno stari da razumijemo što se događa. Usput smo bili pankeri koji su slušali bendove koji su pričali protiv fašizma, za „bolji svijet“ i slično. Kad je rat završio imao sam tek 16 godina, gledao sam oko sebe neke stvari koje mi nisu sjele, bogaćenje ratnih profitera, bogataše na vlasti, razne moćnike koji nas sve iskorištavaju, lažne branitelje, razne oblike nepravdi dok su naši članovi obitelji ratovali i dok smo mi ostali bili zakinuti za puno toga. Pa kad se to sve skupa s mladenačkim buntom upakira u neko pliće pakiranje bez pretjeranog razmišljanja, bez dodatnih objašnjenja nije teško mladom čovjeku steći dojam da je riječ o nečem nepravednom te svrstati sve u „ladice“ koje mu odgovaraju.

No, sjećam se kad smo mi tadašnji „antife“ razgovarali poslije Oluje bilo je ljudi koji su tada bili vodeći anarhisti u Zagrebu, ljudi koji su izdavali knjige o anarhizmu, vodili te neke „antifa“ stvari, a koji su bili zadovoljni Olujom i time što se tako riješila situacija. Danas imam osjećaj da bi isti takvi ljudi spaljivali hrvatske zastave u znak prosvjeda jer oslobađamo svoju zemlju od okupacije. Tako da je ipak bilo drugačije tada. Antife tada nisu voljele komunizam. Istina je da smo organizirali koncerte i izdavali ploče „protiv nacionalizama i rata“, ali bilo je normalno osuđivati komunizam i sve nacionalizme podjednako. Danas ljudi misle da su jako napredni, otvorena uma, progresivni i „dobri ljudi“ ako smišljaju strašne uvrede za one koji napadnu ljude koji viču „ovo je Srbija“ usred Hrvatske ili hodaju u njihovim nacionalističkim obilježjima, a da je situacija obrnuta i da je napadnut netko s hrvatskim obilježjima u Beogradu onda bi pričali protiv tog hrvatskog provokatora.

Bitno je „ograditi se“ od svojih jer je to jako napredno, drugačije i pozitivno, bitno je osuđivati svoje jer time pokazuju da su „iznad“ ognjištarstva i da su građani svijeta. Postalo je bitno „svrstati“ se među te progresivce čak i kad je to svrstavanje bezumno. Ljudi pričaju „protiv rasista“ koje govore da migranti nisu samo „žene i djeca“, iako je to očigledno i nema uporište u rasizmu nego u nečemu posve drugom. Danas je sve puno gluplje i pliće nego što je bilo tada, što je suludo jer je dostupnost informacija puno veća nego što je bila onda.

Prije nije bilo tako, pogotovo nakon rata dok je sve bilo svježe. Na toj anarho-antifa sceni nacionalizam se smatrao lošim, ali ni komuniste nitko nije volio. Jugoslavija se smatrala diktaturom i Tito diktatorom. Tek kasnije s prolaskom vremena se počelo pričati o Jugoslaviji kao o nekoj super zemlji i divnim vremenima kad su „svi radili“, „moglo se spavati na klupama“ i slično. S tim su se počele izdavati kompilacije partizanskih pjesama, slaviti komunizam i krenulo je u tom smjeru. Nakon rata se sjećam da smo mi kao antife komuniste zvali komunjarama koje su izdale anarhiste u Španjolskom građanskom ratu, prilikom Oktobarske revolucije i u svim mogućim pokušajima revolucija. Nitko nije „brijao“ na Staljina, Tita i slične bolesnike. To sve je došlo kasnije. Zato mi je pomalo čudno kad govorim da sam ja bio „antifa“ jer ovo što se danas podrazumijeva pod tim pojmom je nešto sasvim drugo.

Kao srednjoškolac u tom poratnom razdoblju sam za maturalni rad prijavio Doktrinu anarhizma i ulogu anarhista u Španjolskom građanskom ratu gdje sam veliki dio rada posvetio sukobu anarhista i komunista te komunističkoj izdaji tadašnje španjolske Republike. Danas imam dojam da većina „antifa“ ni ne zna razliku između tog dvoje. Na ondašnjim anarhističkim sajmovima knjiga se jednom pojavila Crvena akcija koji su kao bili komunisti ili nekakvi ljevičari i naša anarho ekipa ih je otjerala. Tada se na komunizam gledalo kao na totalitarni zločinački sustav kojim upravljaju elite s namjerom porobljavanja ljudi. Danas se to potpuno izokrenulo i danas studenti na Filozofskom fakultetu slave Oktobarsku revoluciju?!? Pa može li biti nešto luđe od toga?!?

Danas homoseksualci pišu statuse o tome kako Tito ne bi dopustio „klerofašistima“ da brane njihove parade, a Tito ih je progonio, zatvarao, a za vrijeme rata i strijeljao. Baš kao i vječni uzor ljevice Che Guevara koji je uz homoseksualce progonio i ubijao crnce.

S vremenom me počelo iritirati kako se priča okretala jer sam se dobro sjećao kako je rat počeo, što se sve događalo i nije mi bilo jasno kako to da mnogi moji antifa prijatelji odjednom pričaju da smo mi napali nekakvu Krajinu koja nikada nije ni postojala i koja je nastala tako što su pobunjenici bacili balvane na ceste i etnički očistili kraj u kojem su činili 40%, nisu bili ni većina. Odjednom mi nije bilo jasno kako to da se opravdavaju ubojstva i etničko čišćenje jednoj strani koja je s time i počela, a drugoj strani se predbacuje nešto puno manje od toga. Zašto se nama sve preuveličavalo, a njima umanjivalo?!? Počelo me to sve više smetati, a mislim da je prijelomni trenutak bio kad sam se počeo baviti komedijom i kad su neke kolege iz Srbije, od kojih neki žive ovdje počeli u svojim nastupima iskazivati mržnju prema Hrvatskoj i Hrvatima upakiranu u „šale“.

Više me smetalo to što postoji nevjerojatno puno Hrvata koji to ne razumiju, nego što me smetalo to što ovi to rade. A vrhunac je bio kad smo se jednom vraćali s nastupa iz Banja Luke i kolega koji je iz Srbije, ali živi u Zagrebu je počeo pričati da se on osjeća ugroženo u Zagrebu, da ne hoda slobodno ulicom pa da bi zato on „klao ustaše“ pri čemu je mislio na Hrvate. Tad smo imali nešto žustriju raspravu, ali je sve nejasno završilo jer sam iskreno bio šokiran time da bi netko koga sam smatrao kolegom poklao mene i druge kolege samo zato što smo Hrvati. Nakon toga je objavio nekoliko statusa na Facebooku na koje sam reagirao i tu sam više-manje shvatio da nešto ozbiljno nije u redu. Ja sam tada bio antifa, čovjek koji je donedavno bio panker, koji je organizirao koncerte pod nazivom „Protiv nacionalizma i rata“, studirao sam na Filozofskom nekoliko jezika među kojima i srpski jezik i književnost (s obzirom na to da sam studirao tri jezika htio sam da bar jedan bude nešto jednostavniji), a u tim raspravama su me nazivali ustašom, nacistom i prijetili mi klanjem.

Ti veliki progresivni ljudi puni ljubavi. Uglavnom bi to izgledalo ovako: On bi napisao neki status u kojem proziva „ustaše“, „ustašoide“ ili nešto takvo za gluposti, ali baš za gluposti, za nešto što veze s time ne bi imalo, pisao bi da smo mi izazvali rat i slične stvari. Čovjek je liječio komplekse i demonstrirao mržnju javno na Facebooku i dobivao je potporu za to. Jednom se sjećam na dan kad je predsjednikom Srbije postao Tomislav Nikolić, čovjek koji je četnički vojvoda, iz radikalne stranke, čovjek koji je povezan sa Šešeljem… a taj moj kolega bi napisao cijeli status o „ustašoidima iz HDZ-a koji su izabrali Karamarka“. Za Oluju i sve naše praznike smo trpjeli niz uvreda i slično, a za drugu stranu ni riječi. Ni pisnuo ne bi o okupaciji Hrvatske, o pokoljima, etničkom čišćenju, silovanjima… to kao da se nije ni dogodilo. Tako su reagirali njegovi pratitelji i ljudi oko njega. Govorili su mi da „nas je sve trebalo poklati“, da mi unosimo razdor, da smo uništili prekrasnu Jugoslaviju… a pojma nemaju, ne znaju osnovne stvari ni o Jugoslaviji ni o ratu, ni o čemu. To su glupi, plitki ljudi kojima je mržnja zamračila um i mogućnost bilo kakve spoznaje.

Tada sam progledao i shvatio protiv čega su Hrvati i Hrvatska suočeni posljednjih nekoliko stoljeća, a pogotovo posljednjih stotinjak godina. To je, na žalost, mržnja koja nema temelje ni u čemu, ne postoji opravdanje ili razlog za tu mržnju. Mržnja koja je sama sebi uzrok. A da bi se opravdali i prikazali pravednima onda moraju izmišljati stvari kojima bi nas prikazali kao nekoga koga vrijedi mrziti. Zato ne odustaju od laži oko Drugog svjetskog rata, Oluje i slično. Jer kad bi se istina prihvatila onda bi bilo jasno tko mrzi, tko je zločinac i tko maltretira druge zbog nacionalne pripadnosti.
Najviše me potaknulo to što sam vidio koliko naših ljudi nasjeda na te manipulacije. Kad sam vidio koliko mojih kolega i kolegica na nastupima preuzima njihove „argumente“ tipa „HDZ krade“, a s obzirom na to da je HDZ bio na vlasti kad se stvarala država i kad je počeo rat to znači da je HDZ odgovoran za sve i da je sve to bilo zbog krađe i pljačke. Još kad je čovjek malo gluplji i naivniji onda vrlo lako dođe do HDZ=HRVATI=KRAĐA=LAŽ, a svi ostali su žrtve. To bi imbecilno bilo čak i da je HDZ zaista hrvatska, a ne udbaška stranka. Bilo mi je nevjerojatno koliko naših ljudi može promijeniti mišljenje o nečemu čemu su osobno svjedočili. Ljudi koji su bili u ratu, ok, bili su mobilizirani pa valjda i to ima neki utjecaj na viđenje stvari, ali bili su tamo, svjedočili su tom vremenu, a svejedno su progutali najgluplju propagandu. Zapravo sam zahvaljujući toj komediji najviše toga shvatio.

Neke kolege su počele pričati na srpskom slengu jer su „puno vremena provodile u Srbiji“ i onda bi nakon nekog vremena počele pričati da su „četnici bili saveznici koji su bili na pravoj strani“. Shvatio sam da nam se ponavlja priča kao prije nekoliko prošlih ratova i da gubimo bitku. Shvatio sam da su na vlasti strukture koje omogućavaju takvim neistinama da dobivaju sve više prostora, a istina se skriva. Shvatio sam da postoji puno ljudi koji profitiraju od izmišljanja žrtava na nacionalnoj ili bilo kakvoj manjinskoj razini i da mi kao većinska populacija postajemo prave žrtve. To nije mjesto na kojem želim živjeti i zato sam se odlučio aktivirati da se istina sazna. Ja sam i dalje „antifašist“ – ja sam protiv tiranije, protiv diktature, protiv bilo kakvog ugnjetavanja ljudi, protiv podjela i protiv izrabljivanja, ali nisam antifa. Nisam izmanipulirani glupan kojem su natovarili teret nekakve ili izmišljene krivnje ili krivnje zbog nečeg iz daleke prošlosti pa zbog toga ja sad moram mrziti sve svoje ili postati transrodni kozmopolit, budistički ateist, feminist. Eto, nije baš „ukratko“, ali je sažeta verzija.

Dugo godina uspješno se bavite se stand-up komedijom. Kako ocjenjujete stanje na toj sceni u Hrvatskoj?

Ove godine će mi biti 12 godina bavljenja stand-up komedijom. To mi je posao, karijera, dobro mi ide, dobio sam i neke nagrade, a na nastupima dobro prolazim… iako smo generalno gledajući svi mi komičari javnosti prilično nepoznati. Znaju ljudi da to postoji, vole gospodina Pervana, ali i to zbog televizijskih emisija, tu i tamo možda nalete na neki nastup, možda neki to zovu „stand-by“, ali čuli su skoro svi za to, iako poimence teško da mogu nekoga izdvojiti. Nismo sad baš ono totalno nepoznati kao neka eksperimentalna jazz scena, ali smo daleko od nekih „većih“ pozornica.

Nije ni luđački hobi kojim se bavi 16 ljudi na kontinentu i troše sav novac da bi se oblačili u kostime jednoroga i odlazili na konvencije igrati društvene igre. Ovo je pravi posao, dobro plaćen posao, nekad ide bolje, nekad ne, ali ide. Znam da je ljudima teško to shvatiti gledajući nas kako nastupamo po kafićima i klubovima, ali može se živjeti od toga, ponekad i prilično dobro. Hrvatska ima prilično jaku i dobru scenu, ja sam nastupao i vani, bili smo u nekoliko država, bio sam u Londonu i kad sam se vratio shvatio sam koliko nam je dobro u odnosu na London. Tako ima nekoliko tisuća ljudi koji se time bave, bez obzira na kvalitetu čovjek ne može napredovati zbog gužve i ponude komičara. Nastupaju u rupama kakve mi nemamo u Hrvatskoj.

Ja sam nastupao u klubu, to često spominjem taj događaj, jer dok sam nastupao u tom klubu u Južnom Wimbledonu ispred kluba je jedan mladić izbo drugog mladića nožem na smrt. A to je jedna od boljih gaža. Ponekad komičari cijeli dan putuju za 20 funta i nastupaju pred 6 ljudi od čega su trojica kolege komičari. Kad sam se vratio vidio sam kako izgledaju naši prostori i naše gaže te bio sretan što smo ovdje.

Ljudi kod nas su često snobovi i gledaju televizijske nastupe najvećih njihovih zvijezda pa misle da su svi takvi. Međutim, njihova klupska razina je ispod naše. Puno ispod naše iako kod nas nema puno komičara pa se zna dogoditi da netko redovno nastupa, a da je užasan, ali kod njih toga ima puno više i zaista, kad netko iznutra pogleda razlika između hrvatske i engleske scene je očigledna. Njihove zvijezde kad uspiju onda su svjetski poznati jer pričaju na engleskom, ali po tom putu uspinjanja u Hrvatskoj je lakše i kvalitetnije to raditi. Bolje je i komičarima i publici te sve skupa izgleda kvalitetnije i profesionalnije. Osim na najvišim razinama gdje se uključuje ogroman novac i gdje ti ljudi postaju zvijezde. Kod nas toga nema, ali na ovim običnim klupskim razinima mi to radimo bolje.

Na Podcastu Velebit vodili ste emisiju Dnevni SHOWinist. Za one koji nisu pogledali niti jednu epizodu, možete li ukratko opisati koncept emisije? I, potpitanje, jeste li zaista šovinist?

Haha, ovisi koga pitate. Za neke sam najgori od najgorih. Inače, od 2016. redovno pratim brojne (uglavnom američke) podcaste i video komentare na YouTube-u koji su mješavina humora, političkih analiza, ismijavanja protivnika ili kritiziranja štetnih političkih trendova poput političke korektnosti i slično. Projektu Velebit sam pristupio iz razloga da pokušamo napraviti nešto takvo na našem internetskom prostoru. Početkom 2017. smo počeli emitirati Dnevni SHOWinist što je bila prva emisija koju smo napravili kao testnu fazu da vidimo hoće li takvo što proći i ima li smisla stvarati nešto dalje. No, na žalost, „SHOWinista“ nikada nije zaživio jer se nismo najbolje razumjeli oko koncepta. Snimljeno je svega 20-ak ili 30-ak emisija u dvije godine, iako smo na početku to zamislili na dnevnoj bazi. Otud i ime. No, nije ni čudno to što je nastao problem jer sam ja htio raditi nešto slično kao što to rade Gavin McInnes, Paul Joseph Watson, Stewen Crowder i drugi konzervativni komentatori i komičari, a kolege su htjele da budem nekakav klaun koji će se udaviti od smijeha na sliku Pupovca sa šajkačom.

Dnevni SHOWinist nikada nije bio nešto što mi se sviđalo raditi i nikada se u tome nisam osjećao ugodno jer to nije moj stil. Ljudi koji čitaju moje Facebook statuse mogu otprilike vidjeti što me zanima i na kakav način. Malo drugačiji politički komentari s daškom humora i ispričani zanimljivije od uobičajenog dok me glupiranje s nizanjem loših isfuranih gegova da se osamdesetogodišnjaci odvale na vrijeđanje Pupovca me umara fizički, psihički, a i ponižava me kao komičara pa zato to više ni ne radim. Ime je nastalo zbog sličnosti riječi „show“ i šovinist, iako se na engleskom drugačije piše, ali nama je dobro došla ta sličnost, a s obzirom na to da će nam ionako reći da smo šovinisti smo se našalili odmah u startu. Nisam šovinist, iako ljudi koje pratim poput Gavina McInnesa govore da su oni zapadni šovinisti zato što smatraju Zapad i zapadnu kulturu superiorniju ostatku svijeta i ne skrivaju svoju želju za održavanjem tih vrijednosti te protivljenje prodiranju stranih kultura.

Protiv srednjostrujaške ideologije

Emisija je, dakle, išla protiv danas dominantne ideologije tzv. političke korektnosti. Možemo li o političkoj korektnosti govoriti kao o obliku samocenzure?

Politička korektnost je svakako alat. I to baš za samocenzuru. Nije to samo kod nas, to se događa u cijelom svijetu. U Americi ih „korigiraju“ rasizmom, „bijelim privilegijama“, u Njemačkoj su to nacizam i Hitler, u Engleskoj kolonijalizam, kao i u Francuskoj i Belgiji, dok je na sjeveru na Skandinaviji to čisto nabijanje krivnje zbog uspješnosti. „Vi ste bogati i uživati dok ima toliko siromaha pa ste vi imate moralnu i društvenu obavezu iz svojeg naprednog društva napraviti njihovo neuspješno!“. S razlogom su ova društva uspješna, a neka druga isto tako imaju razloge zašto su neuspješna. Sada se traži od uspješnih društava da prime one koji su svoja društva upropastili. U ime pravednosti?!?

Tako da da, idemo protiv te srednjostrujaške tzv. mainstream ideologije koja nas uvjerava da svi moramo sudjelovati u uništenju određenih vrijednosti. Meni su te vrijednosti ispravne i želim ih zaštititi. Ne vidim ništa loše u obitelji. Ne vidim zašto je podjela na dva roda loša. Ne vidim zašto je problem biti okružen svojim i poznatim, a ne stranim, različitim i onime što ne razumijem i što ne razumije mene. To nije progres, to je put ka samouništenju. Stupovi društva poput vjere, nacije i obitelji se uništavaju u ime progresa, a sve to se odvija preko tih glavnih medija. Ne samo u informativnom programu gdje nam uporno govore o blagodatima „različitosti“ dok ignoriraju silovanja, provale u kuće, napade, terorizam i krađe, nego i u zabavnom dijelu programa.

U filmovima, serijama, glazbi… sve je više ispiranja mozga gdje npr. snimaju Robina Hooda u kojem ima više crnaca i pripadnika manjina nego bijelaca, a radnja se odvija u srednjevjekovnoj Engleskoj gdje su živjeli isključivo bijelci. To i ubacivanja tj. normaliziranje transrodnosti i raznih seksualnih orijentacija preko simpatičnih likova u komedijama. Pomalo nam ubacuju takve stvari da se naviknemo, a krajnji cilj je legalizacija pedofilije jer kad smo sve tu već prihvatili, sve od istospolnih brakova, toga da ljudi mogu sami odlučiti koji su rod, da mogu sami mijenjati spol, da mogu izmisliti svoje stanje i slično, doći ćemo do toga da nećemo imati izbora nego prihvatiti njihovu „borbu za ljubav među generacijama“ ili kako će to već nazvati. To je već na putu i to je sigurno jedan od krajnjih ciljeva te „borbe“. Uz, naravno, uništenje obitelji. Lakše je ljudima upravljati kad su svi individue za sebe bez ikakvih poveznica, nego kad imate čvrstu i snažnu obitelj, koja je dio društva, a društvo povezuju zajedničke osobine poput vjere i nacije. Ovako kad imate „različitost“ imate i razjedinjene ljude koji neće ni shvatiti da su postali roblje i na fizičkoj razini.

Antife su dobri za zezanciju

Na „udaru“ Vašeg humora često se nalaze tzv. antifašisti. Osobno smatram da tzv. antife daju dosta materijala za dobru zezanciju. Vaš komentar?

Antife su odlične za ismijavanje jer postoji previše ljudi koji su jako glupi, a koji bi htjeli biti u tijeku i glumiti progresivce, odnosno „biti na pravoj strani povijesti“. Naravno, bez da išta istražuju, bez da proučavaju ili da poslušaju one protiv kojih se dolaze boriti. Nije teško takve ljude ismijavati. Pa kad je Trump postao predsjednik Rada Borić je na Cvjetnom trgu održala govor u kojem ga naziva seksualnim prijestupnikom i silovateljem. A ona se još pripremala za to, većina koja ih dođe tamo dođu ili biti viđeni ili jer misle da će im buduća pokoljenja biti zahvalna za njihovu požrtvovnu borbu. Valjda se doživljavaju kao moderni partizani. I onda kad takvi negdje dođu pravo je blago to što oni mogu izgovoriti.

Nedavno sam intervjuirao protivnice Hoda za život koje su blokirale put koloni. Jedna je rekla da su kondomi u Hrvatskoj zabranjeni, druga je da kontracepcija nedostupna i skupa, neke od njih su govorile da žene nemaju pristup informacijama o kontracepciji… samo im treba dati priliku. Pokazat će i više nego što mi mislimo. To nije ništa novo, to rade moji kolege diljem svijeta. Dođu na razne prosvjede i samo im prepuste mikrofone s malo potpitanja. I dobiju slične rezultate. Jer se drugo ni ne može očekivati od tih ljudi. Pa kad je bio onaj prosvjed, onaj neki „marš za znanost“ ljudi su dolazili s transparentima koji su bili samo zašarani bojicama. To je kao bio njihov „stav“. Međutim, bolje od toga ne znaju, oni ne znaju zašto su došli, što rade na tom skupu, za što je uopće skup i tko je protiv koga. I onda ni ne znaju što napraviti na transparentu nego ga pošarati da mi vidimo da su oni bijesni.

Jednom je jedan njujorški novinar pitao bijelce po Njujorškom sveučilištu koje slovi kao liberalno misle li da su izbori nepravedni. Većina je rekla da su izrazito nepravedni jer crnci nemaju dokumente, nemaju novca za dokumente, ne znaju gdje su birališta, ne znaju gdje doći do informacija, da nemaju Internet… onda je isti novinar otišao u crnačke kvartove i ispitivao ljude imaju li dokumente i znaju li sve oko izbornih mjesta i izbora. Svi su naravno imali dokumente i bili informirani, a internet su imali na telefonima. I svi do jednog su se složili da je iznimno rasistički reći da su glupi i da ne znaju kako glasovati. No, liberali su to koristili kao argument. Tako i ove naše djevojke opravdavaju to što blokiraju Hod za život time što „postoje žene koje ne znaju da postoji kontracepcija“ i time što je „kontracepcija skupa i nedostupna“.

One koje se navodno bore protiv seksizma tretiraju žene kao glupače koje nemaju dovoljno mozga ni 100 kuna potrebne za kupiti kontracepciju. Za mene je to uvredljivo za žene. Mislim da bi se svaka žene trebala uvrijediti kad ju netko tako tretira. I baš zbog svega toga, zbog te njihove površnosti, zbog lupetanja u argumentima, zbog licemjerja i svega što rade su dobri za zezanciju. Lako je ismijati to što rade, iako ih je najbolje pustiti da to sami rade.

Izvlačenje novca iz države uz pomoć „fašizma“

Je li zazivanje fašizma u Hrvatskoj zapravo tek poluga za dobar biznis tzv. antifa?

Termin rasizam je navodno izmislio Trocki da bi time ožigosao sve svoje neprijatelje te ih diskreditirao pred očima javnosti. Tako to i danas funkcionira. Kad se nekog optuži za fašizam njegovi argumenti više nisu važni, nema više smisla ni to što je možda u pravu već se sve svodi na to kako će se on izvući iz tih optužbi. On je fašist i sad je na njemu da se posipa pepelom, da okreće priču ili bježi nazad u sigurnu anonimnost. Zato to i postoji. Zato i da neki lijepo žive na račun „borbe protiv fašizma“. To je način izvlačenja novca iz države, pogotovo za one kojima se ne radi neki pošten posao. Najbolje je ovako, sjesti i izmišljati fašizam svugdje te dobivati novac za taj svoj naporan rad. To je isto nešto što postoji svugdje u svijetu, ni po tome nismo specifični.

Za vrijeme Svjetskog prvenstva u nogometu neka francuska organizacija nas je optužila za rasizam i fašizam zato što su nam svi igrači bijelci. Tako to funkcionira. Jednostavno je. Izmislite problem, potencirate ga u najveću prijetnju na svijetu, imate medije koji su pod vašom kontrolom, ubacite to u javni prostor i nakon toga ubirete plodove sljedećih sto godina. Tako je sa svime. Ovogodišnja tematika lgtb parade ponosa je bila protiv nasilja. Naglašavali su da je dosta nasilja nad lgtb pripadnicima. Tražio sam, tražio i tražio vijesti o tom nasilju i nikako da nešto pronađem. Pronašao sam vijest o tome da su dva mladića privedena jer su vrijeđali dvojicu homoseksualaca ispred nekog noćnog kluba. I to je to. I to je bilo prije nekih 10-ak godina. Koje nasilje onda oni spominju, gdje je ta epidemija nasilja zbog kojeg se organiziraju parade? Naravno da ga nema, ali ako dovoljno puta ponovite da ste ugroženi i da se nad vama vrši nasilje to će postati istina. I dobit ćete novac za parade i za svoje organizacije.

Te organizacije će zaposliti ljude kojima će biti u interesu širiti takve priče i koji će nastaviti posao da mogu nastaviti biti zaposleni i uživati u privilegijama koje „privilegirana većina“ nema. Više puta sam vidio i čuo kad su se lgtb pripadnici izvlačili na račun svoje seksualne orijentacije. Jedan čovjek je stalno kasnio na posao, dobivao bi upozorenja zbog toga, ali ignorirao ih je i nastavio kasniti. Kad je konačno dobio otkaz zbog kašnjenja okrenuo je priču na to da je otpušten zbog svoje seksualne opredijeljenosti. To je to što se skriva u pozadini svega – osobna korist. Jer fašizma više nema. Ni seksizma ni svih tih diskriminacija o kojima pričaju. Nema ni naznaka da će se nešto grozno dogoditi. Zato se mora izmišljati i prenaglašavati sve što im ne odgovara da bi iz toga stvorili „prijetnju“ protiv koje se onda moraju boriti, a za to sve naravno i biti nagrađeni, tj. dobiti plaće i privilegije.

Na primjer ženske organizacije stalno naglašavaju da nisu jednako plaćene kao i muškarci, a to je apsolutna neistina. Ustavom je zagarantirana jednaka plaća i netko tko bi ženu za isti posao platio manje bi mogao završiti u zatvoru. Nigdje nema nikoga tko može reći da je to doživio, ne postoje primjeri, nema tih zanimanja, ali se to stalno spominje. Zašto? Da bi se stvorila slika žena kao žrtava kojima te ženske organizacije trebaju da bi se borile za njihovu jednakost. Iako žene u pravilu više zarađuju od muškaraca, rade manje opasne poslove, idu ranije u mirovinu, ne idu u vojsku, ne ratuju i trpe manje nasilja od muškaraca. Stalno izvlače lažne iskrivljene statistike. Baš sam danas čuo neku statistiku da je svaka treća djevojčica izvrgnuta verbalnom nasilju, a svaka peta fizičkom. Bilo bi zanimljivo vidjeti koliko dječaka nije izvrgnuto ni verbalnom ni fizičkom nasilju. Pa više muškaraca su žrtve fizičkog nasilja nego što je žena. No, činjenice su fašizam i moramo se ravnati prema osjećajima i političkoj korektnosti prema kojoj su žrtve oni koji se žrtvama osjećaju čak i kad nema razloga za to.

Imate li dojam da je desnica u Hrvatskoj previše sterilna te lišena humora i satire? Leži li baš u tome jedan od razloga njenih neuspjeha?

Kad pričamo o hrvatskoj desnici ljudi često brkaju pojmove pa govore o „mladima“ na Thompsonovim koncertima ili o svima onima koji su bili na dočeku nogometaša. No, to nije desnica, to možda velikim dijelom jesu ljudi koji naginju toj opciji, koji se tako osjećaju, ali nisu aktivni dio toga. Naša desnica se sastoji od uglavnom starije populacije koja se u brojkama od 10 do 100 okuplja na povremenim promocijama knjiga ili tribinama i koji vise na par manjih nepoznatih portala. Predstavljanja knjiga se uglavnom organizira na mjestima za koja drugi baš i ne znaju, često povezanim s crkvom i prosječni posjetitelj ima 70 godina. Rijetko kad se nađe netko mlađi od 40. Sve vezano uz to se uvijek nepotrebno prikazuje puno kompliciranijim nego što stvarno jest. Tako na primjer prosječni naziv knjige mora u sebi sadržavati „paradigme“, „kriptokomunizam“ i slične zgodne fora riječi koje masovno privlače ljude mlađe od 80. I onda ta ekipa sjedi tamo satima i svađa se oko dvije-tri iste stvari sve vrijeme, a nisu svjesni da su oni sami uzrok odbijanja ljudi. To je desnica, aktivna desnica, ljudi koji se time bave, a ne gomila koja ide na utakmice, dočeke navijača ili koncerte.

I unatoč par vrijednih iznimaka poput Zvonimira Hodaka, ponekih istupa ljudi poput Škore, Pervana, tj. duhovitih ljudi koji koketiraju s tradicionalnim, konzervativnim ili desnim stajalištima, većina desničara je cijepljena protiv humora. Privatno ih ima puno koji se mogu opustiti kao i svi, ali službeno, šala je doživljava kao i riječ „regija“. Znamo da postoji, znamo da je neki koriste, ali nama se gadi. Ako se nešto i pokušava to se svede na loše montirane šajkače Pupovcu ili Mesiću, crteže Plenkovića u opancima ili smišljanje „uvredljivih“ nadimaka poput Njonjo, Jaca, Plenki i slično. Meni nije jasno ako nekoga vrijeđamo zašto se to svede na simpatične nadimke i tepanje?!

Možda nisu baš svi cijepljeni protiv humora, mnogi vole i ovo što mi radimo i dobar humor, ali desnica kao nekakva scena, u prosjeku djeluje opterećeno. Recimo nakon onog skeča u kojem smo se ismijavali „pokušaju atentata limunom na Pupovca“ dobili smo jednu reakciju kao „smiješno je, ok, ali u jednom trenutku se ismijavate iz silovanja što je teško onima koji su bili silovani“. Kao da smo se mi ismijavali iz žrtava silovanja, a ne napravili glupu foru. Opterećeni su, sve doživljavaju na takav način, a to je onda prilično komplicirano. Ne smiješ spominjati ovo, ono, ništa… i kako onda da se opustiš. Otprilike istu stvar rade ovi opterećeni političkom korektnošću.

U SAD-u i Kanadi odlaze na nastupe komičara i kad komičar spomene neku seksualnu šalu, onda feministice ustaju i glasno prosvjeduju ometajući izvođača jer seks može biti i silovanje. Tako je i meni netko s te desnice napisao da se ne smijem ismijavati iz Biblije jer sam za svadbu u Kani rekao da mi je jasno da je Isus pretvorio vodu u vino jer je mogao raditi čuda, ali mi nije jasno tko je donio vodu na svadbu. I to ga je zasmetalo. To onda postane i problem. To su opterećeni ljudi. Ljudi koji traže načine da budu uvrijeđeni da mogu istresti svoje probleme i ispasti bolji i pametniji od drugih. Jednostavno ima puno sličnosti na obje strane političkog spektra, a odnos prema humora je jedna od njih – ne razumiju ga i iz šale traže način da budu uvrijeđeni pa da dobiju status žrtve. A kad nešto ne razumiju onda to i preziru, a kad nešto preziru onda je to fašizam i moraju se boriti protiv toga do iskorjenjenja.

Na primjer jedna humoristična serija koju smo mi napisali i koja promovira prave društvene vrijednosti promijenila bi više nego sto tisuća napornih članaka na portalima, ali 99,9% naše desnice smatra obrnuto. Dive se knjigama koje se tiskaju u nakladama od 300 primjeraka i koje ne pročitaju ni svi oni koji su knjigu dobili, a u isto vrijeme podcjenjuju naše emisije koje imaju pola milijuna pogleda mjesečno. Zaostali su. Žive u krivom vremenu, imaju pogrešan uvid u stvari, pogrešno postavljene postavke i ne razumiju ni trendove ni medije. A tvrdoglavi su i odbijaju prihvatiti savjete, kritike i uvidjeti pogreške. S takvim ljudima se ne može drugačije nego ih ignorirati i čekati da prirodna selekcija odradi svoje. Zato se i događa to da ih nema nigdje, ni u najnižim oblicima vlasti, a u medijima su na marginama. Ni u mjesnim zajednicama ne mogu dobiti mjesta, a da ne govorimo o ozbiljnijoj vlasti. Tako će i biti dok se ne pojave ljudi koji razumiju da laprdanje u odijelima na dosadnim tribinama nije učinkovit način borbe. Pogotovo ako je to jedino što se radi.

Uspjeli smo napraviti emisiju koju pogleda nekoliko stotina tisuća ljudi mjesečno

Prošle je više od pola godine od kako je Podcast Velebit intenzivno krenuo s emitiranjem emisija. Kao promatrač sa strane rekao bih da ste se do sada profilirali vrlo kao ozbiljan medij i da je rast gledanosti i kvalitete produkcije nemoguće ne zamijetiti. Kako Vi kao insider gledate na sve?

Iznimno mi je drago čuti da smo uspjeli napraviti nešto što ljudi prepoznaju kao ozbiljan medij. Nije bilo jednostavno ni jeftino, bilo je tu puno truda, rada, vlastitih ulaganja i entuzijazma, ali uspjeli smo napraviti emisiju koju pogleda nekoliko stotina tisuća ljudi mjesečno. To nije malo, a nije ni lako doći do toga. Kad pogledam malo slične sadržaje po internetu koji poglede broje u desecima ili možda u stotinu-dvije tek onda shvatim koliko nam dobro ide. Ima tu još puno prostora i mogućnosti koje tek trebamo doseći, ali za sad možemo biti prilično zadovoljni.

Pokrenuli smo podcast prije nešto manje od godinu dana, uskoro će nam biti kraj prve sezone i možemo otprilike vidjeti što smo uspjeli napraviti u prvoj godini. Sklepali smo studio s onime čime smo imali, nešto smo uložili sami, nešto dobili od donacija, radili, trudili se, slagali sve, učili to raditi po putu, uočavali greške, trudili se ispraviti ih… Bila je to uzbudljiva vožnja, rekao bih. Naletjeli smo par puta i na prepreke, ali prešli smo nekako preko njih. Kad ima volje ima i načina. To sve samo pokazuje što se može napraviti kad postoji volja. Upravo prelazimo 10 tisuća pretplatnika na našem kanalu što je prilično dobar rezultat postignut bez novca.

Zamislite samo što bismo napravili da smo imali nešto novca s kojim bismo imali mogućnost reklamiranja, kupovanja bolje opreme ili plaćanja ljudi koji bi radili sve ono što trenutno sami raditi, a što smo morali naučiti jer nitko od nas nije ni montažer ni snimatelj niti smo ikada to radili. Uglavnom smo i Marko Jurič i ja i svi ostali voditelji uglavnom bili ispred kamere i publike. A sad radimo sve, od vođenja stranica, pisanja tekstova, dogovaranja gostovanja, montiranja emisija, snimanja, rasvjete, zvuka, odlaska na teren, a ja i pudram goste prije emisija da se ne sjaje na rasvjeti. 😊

No, jasno nam je da je to potrebno na početku i da smo morali napraviti dodatni trud da uspijemo. Sad ću iskoristiti priliku i najaviti za drugu sezonu neke promjene, novi izgled studija, nove formate i ako sve bude po planu novi portal za vijesti i razne sadržaje koji bi trebao popuniti malo medijski prostor. Najvrjednije od svega je to što nam se ljudi javljaju i žele sudjelovati, žele biti dio našeg tima i rastemo iz dana u dan. To je ono što je najveći dobitak, nije nam toliko bitno to što smo napravili sve te emisije, postigli gledanost i napravili medij, nego to što smo ljudima dali nazad nadu i vjeru u to da se stvari mogu promijeniti da se oni samoinicijativno i na pozive javljaju i žele u tome sudjelovati.

Problem s tzv. desnim odnosno nacionalnim medijima uvijek je njihovo financiranje. Jednom ste se na Facebooku osvrnuli na činjenicu da dični hrvatski desničari uglavnom ne samo da ne žele niti najmanjim uplatama poduprijeti desne medijske projekte, nego im je često veliki problem stisnuti „like“ na Facebooku ili subscribe na YouTube-u. S druge strane, to ih ne sprječava da dociraju kako bi medijski sadržaj trebao izgledati. Jesmo li onda, dakle, uopće zaslužili imati jake desne medije?

Da. To je problem. Ne samo da nas većina nikada neće podržati ni s jednim jedinim „likeom“, nego će nam redovno stvarati probleme. Ako se pojavi neki gost kojeg oni osobno ne vole onda će pisati uvrede, prijetnje i poticati druge da nas prestanu gledati, financirati ili da prekinu pretplate na našem kanalu. Sto emisija im valja, jedna ne i odjednom smo najveći neprijatelji i živote posvećuju tome da nas unište. I to uglavnom pišu ljudi koji nemaju ni pravo ime i prezime, nego neke lažne profile, ali eto, to je naša scena. To nam je dobar dio publike. S druge strane će deset puta dnevno proslijediti indexove članke s uvredama i psovkama. Kao da su zaista toliko glupi da ne razumiju ako čitaju i prosljjeđuju njihove članke njima rade uslugu jer im raste čitanost, a na temelju čitanosti dobivaju novac i procjenjuje se reklamni prostor.

Nama s druge strane ne žele pomoći ni prosljjeđivanjem emisija ni „likeom“ ni pretplatom. Ima nešto ljudi naravno koji nas podržavaju, koji doniraju, koji razumiju da mi ne bismo postojali da nas ne pomažu svojim donacijama. Jer mi imamo troškove, imamo režije, a ne dobivamo ništa ni od države niti imamo sponzore. Jedino što dobijemo je nešto sitno s YouTube-a i nešto od donacija. To je jedino što nas održava sve ovo vrijeme. A naši dragi „domoljubi“ rade reklamu imbexu, hoboctnma, yutarnjem i sličnim medijima, njih podržavaju i čitaju.

Mislim da bi se puno toga popravilo kad bi „domoljubni“ mediji postajali jači i zanimljiviji. Ovako su zanimljivi njihovi mediji i oni diktiraju trendove. Ljudi idu na njih i tamo se svađaju ili što već rade. Ovako ne bi morali ići „neprijatelju“ nego bi mogli ići na svoje, prijateljske medije i reći što imaju. Time bi se promijenio dojam koji svi imamo, a koji nam govori da smo sve izgubili, da smo poraženi i da tonemo sve dublje. Malo više normalnih serija, normalnih filmova, normalnih portala, normalne zabave, normalnih skečeva, dobrog normalnog humora, naše glazbe i sve će se promijeniti. Ovako smo mi na margini, naše pjevače nazivaju „fašistima“, naše stranice „ekstremnom desnicom i nacistima“ zato što mogu. Mogu to raditi i to prolazi, to je moda. A modu kreiraju oni koji ju mogu kreirati, a to na žalost nismo mi s domoljubne scene. Oni kreiraju i javno mnijenje, a to na kraju kreira i vlast jer će svi ti ljudi pod tim utjecajem izaći na izbore. Zato je bitno mijenjati modu, trendove, mišljenja i to će promijeniti stvarnost, svijest i svijet.

Na desnim medijima uvijek je zanimljivo pratiti komentare čitatelja/gledatelja koji nerijetko ukazuju na ozbiljne halucinacije, neuroze i paranoje. Mene su nekoliko puta proglasili udbašem iako sam rođen 1987. godine. Vi ste, naravno, također udbaš?

To su odlike gubitnika. Kad smo bili klinci i potukli se onaj tko je izgubio je često pretjerivanjem i lažima pokušao omalovažavati pobjedu druge strane. Ako je bila masovna šora onda su oni imali palice i lance, među njima je bio majstor karatea, a kolektivno su bili na obuci u specijalnoj policiji. Tako je i na desnici. Odlika nemoći, intelektualne potkapacitiranosti i očaja je izmišljati „nevidljive“ razloge zašto je nešto takvo kakvo jest. Lakše je svoje mane sakrivati tuđim „prijevarama“ nego se suočiti s vlastitim nedostacima.

Na primjer, moja lijenost je kriva zato što stalno imamo napada ne chatu tijekom emisija uživo jer nisam unio dodatne riječi u filter. Već tjednima to odgađam i nisam to napravio pa smo redovno pod napadima raznih pornografskih stranica koje očito pucaju na prijenose uživo i pokušavaju se reklamirati na taj način. No naši gledatelji uvjereni su da je UDBA iza toga. Malo neznanja, malo paranoje i „zavjere“ same isplivaju.

Leftardi odnosno ljevica koriste za to fašizam. Kad im nešto nije jasno ili kad se s nekim ili nečim ne slažu onda jednostavno to proglase fašizmom i za njih je stvar riješena. Na desnici su to teorije zavjera. Kad desničari nešto ne razumiju ili se s nekime ne slažu onda je taj milijardu posto plaćenik, udbaš, radi za nečije interese ili nešto slično. Jednostavno ne mogu shvatiti da smo svi različiti i da imamo različite poglede i metode. U isto vrijeme osuđuju i zahtijevaju jednoumlje?!

Nas redovno optužuju za svašta. Mene su nedavno zbog jednog teksta optužili da me plaća hercegovački HDZ. Ja ne znam niti jednu jedinu osobu iz hercegovačkog HDZ-a, čak ni s televizije, ali eto – plaćaju me jer sam iznio svoje mišljenje. Tekst je bio o tome da će desne stranke zbog razjedinjenosti maksimalno osvojiti jedan mandat na EU izborima, a da idu zajedno osvojile bi ih nekoliko i načele HDZ na parlamentarnima. To se eto i dogodilo, ali priglupi ljudi koji su očekivali pobjedu Neovisnih su me proglasili plaćenikom. Inače nam stalno spočitavaju da nas netko plaća, ali to uglavnom rade ljudi koji bi htjeli da ih pozovemo u emisiju, a mi ih nismo pozvali. Pa onda izmišljaju da ih mi zapravo ne smijemo zvati jer se to ne bi dopalo ljudima koji nas kao plaćaju. Jadno. Ali ima dovoljno naivaca kojima će to objašnjenje biti uvjerljivo jer traže takve zavjere. To ih hrani. Vjerojatno nemaju nikakva iskustva ni s medijima ni s politikom pa si onda pojednostavljuju cijelu situaciju zavjerama. Tu se često vide i privatne projekcije pojedinih ljudi. Oni koji nas optužuju da smo se prodali su uglavnom oni koje se može kupiti i bez novca ili sa sitnišem.

Nedavno nas je jedan čovjek kojeg sam prije poštovao optužio da smo HDZ-ov potrčko, a ja sam ga planirao zvati u emisiju i dati mu prostor na portalu za njegove teorije. Onda kad nas je to optužio mi je postalo jasno da je čovjek u deluzijama jer ako je zaključio da smo mi HDZ-ovi plaćenici onda ima ozbiljnih problema i sve njegove teorije nisu ni za staviti kao podlogu u koš za smeće u slučaju da nešto procuri iz vrećice za smeće. Tako da ga nakon toga nećemo zvati ni u emisiju niti mu dati prostor na portalu. Besplatno, ne mora nas nitko plaćati za to. Radimo to iz gušta.

Da sam udbaš su me optuživali više puta, iako sam rođen 1979. godine i nitko mi nije bio u Udbi. Najjadnije je kad me optužuju za idiotarije koje nemaju baš nikakvog smisla. Na primjer nedavno je krenula priča da idem van na splavove u Beograd. Ja sam u Beogradu nastupao profesionalno, zadnji put prije nekoliko godina i teško da ću opet ići što je bila svjesna odluka, ali prije sam išao redovno, imao sam odličnu publiku i nastupe koji su bili super. Uvijek sam bio odlično primljen tamo i jedan od tih nastupa je bio na jednom novobeogradskom splavu. Bio je lijepo uređen splav, svirala je strana glazba i ljudi su bili sjajna publika. Poslije toga smo otišli na drugi splav koji je bio restoran i večerali smo, a svirala je uglavnom hrvatska glazba. To su moji jedini dodiri sa splavovima, a netko sad to potencira u priču da valjda idem na narodnjake tamo.

Na narodnjake ne idem ni ovdje niti bilo gdje, a pogotovo ne u grad 400 kilometara odavde. U Beogradu sam bio u finim klubovima s normalnom glazbom i normalnim ljudima, a ne na cajkama. Evo, a sad kad sam spomenuo da više ne nastupam u Srbiji jer pretpostavljam da bi nekog tamo smetalo to što radim ovdje moram spomenuti i da mi malo smeta kad neki „pametni koji sve kuže“ pišu da sam kao okrenuo priču udesno da bih više zarađivao na nastupima. To je tek maloumno jer kompletnu stand-up scenu drže ljudi koji su sve samo ne desnica, na nastupe dolaze ljudi koji nisu desno, a ta tzv. „desnica“ na svaku pojavu humora zove egzorciste, odnosno ne znam kad je netko tko se smatra desničarem dolazio na stand-up ili slične sadržaje.

To je nekako više liberalna scena, onih koji se smatraju urbanih i građanskim tipom. Otkad sam počeo raditi SHOWinista izgubio sam gomile gaža, kontakata, prilika, novca pa i prijatelja, a nikako nisam profitirao. Ovo sam počeo raditi jer sam vidio da je riječ o nepravdi, o nečemu što se cijelom narodu nameće i upropaštava zemlju i odlučio sam dati svoj doprinos koliko mogu u tome da se to spriječi. Ne zbog novca. Tako da me to zna malo povrijediti, pogotovo kad to pišu i govore ljudi koji bi trebali biti na našoj strani i razumjeti kakve je situacija. Mi jedva održavamo taj medij, svaku kunu šest puta okrenemo, a netko me optužuje jer sam ostavio onaj prilično lagodni život i otišao se boriti za neke ideale…?!?

Trebamo sve novo

O nezavidnom stanu u Hrvatskoj suvišno je više išta komentirati: sve je već rečeno i napisano, no promjene dolaze puževim koracima. Kako gledate na budućnost? Imamo li razloga za optimizam?

Pa kad sam vidio prošlogodišnji entuzijazam nakon hrvatskih pobjeda na Svjetskom nogometnom prvenstvu shvatio sam da se promjene mogu dogoditi u svega par dana. Doslovno. Na dočeku su bili ljudi koji nisu htjeli gledati prve utakmice, koji se „ne osjećaju Hrvatima jer nisu sami to birali“, koji su ovo ili ono pa ih je nakon par dana zahvatio val da su na dočeku skakali u dresovima i pjevali Čavoglave. Treba nešto malo, nešto sitno da se to ponovno dogodi. To nije nemoguće, ali je nemoguće u ovim trenutnim uvjetima. S ovim ljudima. Ovi ljudi su ili svoje dali pa sad rade štetu ili oduvijek svjesno to rade, ali sad je kraj. To treba mijenjati. Nije stvar ni mladosti, ima ljudi u godinama kojima to ne odgovara. Trebamo sve novo. Novu medijsku scenu, novu političku scenu. Nove ljude koji organiziraju događaje. Uz naravno, neke od nas koji razumiju situaciju. Ali ako se iste priče vrte 20 godina i sve je manje ljudi prisutno znači da nešto ne valja.

Mediji su nam dosadni i na rubu društva, knjige iste i još dosadnije, glazbe nešto imamo, ali je poluzabranjena, filmove i serije nemamo… pa kako da onda uopće nešto napravimo?! A sve se vrti u krug… ljudi koji su aktivni ne razumiju ništa i ne žele ništa mijenjati, a mlađi i novi ljudi ne dolaze jer ih to ne zanima. I onda se sve svede na ovakve pokušaje poput našeg kanala na kojem pokušavamo izaći iz tog okvira u koji nas trpaju.

Ne želimo biti tipovi u zastarjelim odijelima koji vrte istu priču na dosadan način, nego želimo ponuditi ljudima istinu kroz nešto drugačije načine. Nemamo ogromnu gledanosti i nismo dosegli razine koje možemo, ali drago nam je što oni koji nas prate shvaćaju što i zašto radimo te cijene baš to što smo drugačiji.

Nadam se da ćemo s novom sezonom u rujnu podići sve za još koju stepenicu i u kvaliteti i novitetima te da ćemo osvojiti još koji komadić Interneta.

Davor Dijanović/HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo