Uvijek nedjeljom Ivica Ursić: Presveto trojstvo

„Zar je Jahvi išta nemoguće?“

(Postanak 18, 14)

Prije nekoliko godina, na blagdan Presvetog Trojstva, svoju sam radijsku emisiju naslovio „3 u 1“ i središnja tema je bila – paradoks. Znam da sam se užasno mučio ne ispasti banalan ali postoji spasonosna formula za takve slučajeve. Prepustiš se Duhu Svetomu, jer ionako bez njegove pomoći čovjek ne bi mogao niti prvu rečenicu teksta suvislo započeti. Ako je tema Duhova zahtjevna, odnosno, budimo realni svaka je tema koju nam donosi Evanđelje zahtjevna, samo mi u svojem samoljublju fantaziramo kako nam neke teme „bolje leže“ a neke druge „nešto malo manje“, onda je tema Presvetog Trojstva prezahtjevna.

Ovo nedjeljni blagdan Presvetog Trojstva mnogim ljudima nije baš previše razumljiv. Ako se čovjek želi educirati onda postoji literatura čiji su autori vrhunska imena … njemački teolog nade Jurgen Moltmann, evangelist, Južnoafrički biskup Desmond Tutu, Atanasius Aleksandrijski, Tertulian … međutim tražeći nešto što bi meni laiku olakšalo pripremu za ovaj tekst naiđoh na – Simpsone.

Nemojte se samo odmah početi zgražati. Za one koji možda ništa ne znaju o Simpsonovima, riječ je o američkoj animiranoj seriji, o jednoj satiričkoj parodiji života američke srednje klase, ukratko riječ je o obitelji koju čine otac Homer, majka Marge, sin Bart, kćerka Lisa i djevojčica-beba Maggie. Mjesto radnje je Springfield, SAD.

Istina je da Simpsonovi nikada eksplicitno ne raspravljaju o Presvetom Trojstvu ali u jednoj epizodi Bart sudjeluje na jednom turniru mini golfa a njegova ga sestra Lisa podučava istočnjačkim filozofijama i borilačkim vještinama kako bi mu pomogla pobijediti.

Lisa pita Barta: „Koji je to zvuk kada jedna ruka plješće?“

„Ne’š ti!“, kaže joj Bart i počne presavijati prste svoje desne ruke ne bi li s njima udario po dlanu te iste ruke.

„Ne, ne Bart.“ govori mu Lisa „To ti je 3,000 godina stara zagonetka koja nema odgovora. Ona bi trebala samo pročistiti tvoj um od misli koje te ometaju u postizanju uspjeha.“

Ali Bart je uporan. „Kažeš nema odgovora na tu zagonetku? Lisa… slušaj… slušaj ovo…“, uporno je Bart pokušavao prstima proizvesti zvuk pljeska na dlanu te iste ruke.

Bart je, rekli bi mi u Splitu, očito „falija cili balun“. On se jadnik svim silama trudi doći do nekakvog zgodnog rješenja, do odgovora koji bi imao smisla i koji rješava zagonetku i to na način da se čovjek više ne mora s njom zezati i razbijati glavu.

Puno ljudi pokušava učiniti isto kada je riječ o Presvetom Trojstvu. Neki će vam sve to maksimalno pojednostavniti, pa će vam reći „A to ti je ka’ voda… znaš H2O… imaš led… imaš vodu i… imaš paru. Bog ti je kao sva ta supstanca, kao H2O ali ga možeš susresti u različitim „stanjima“ i kao Oca i kao Sina i kao Duha Svetoga.“

Ima smisla, lako se shvaća, ali radi ovakvih postavki, odnosno teza ili tumačenja, upadamo u modalizam ili sebelijanizam koji tvrdi da postoji samo jedna božanska osoba, pa su Otac, Sin i Duh Sveti ista osoba samo s različitim službama, a ne tri osobe koje su jedno u božanstvu. Dakle to je kratko i jasno rečeno – hereza.

Presveto Trojstvo nije jedna božanska osoba koju nalazimo u tri forme nego je jedno Biće i tri različite osobe.

Svaki pokušaj koji misli doktrinu Presvetog Trojstva učiniti lako razumljivom u konačnici završi s neuspjehom, dakle postane hereza.

Zašto neki tako žarko žele sve simplificirati, odnosno zašto neki podlegnu impulsu pojednostavljenja?

Na koncu konca zar i mi vjernici ne ustajemo na noge svake nedjelje i ne izgovaramo „Vjerujem“ i sigurno nikome nije ugodno nešto tvrditi ako nije u stanju razumjeti i objasniti, odnosno obuhvatiti, o čemu je riječ. I onda mi stvari banaliziramo, bolje reći pojednostavimo.

Ovdje je dobro upotrijebiti baš riječ „obuhvatiti“. Ona u sebi sadrži glagol „uhvatiti“/„hvatati“, imati nešto u ruci, bilo doslovno bilo metaforički.

E sada, zar ne sličimo pomalo na Barta Simpsona koji otvara i zatvara svoju ruku kako bi riješio 3,000 godina staru zagonetku? Jer površno razmišljajući i pokušavajući obuhvatiti Presveto Trojstvo mi propuštamo ono bitno u čitavoj priči.

A bit leži u činjenici da Presveto Trojstvo nije zagonetka nego je – misterij.
Ono nema smisla kada je ljudska logika u pitanju. Kada ga pokušavamo „uloviti“ i „primiriti“ mi završimo vrteći se u krug, vrteći se u krugovima ljudske logike i nalik smo psu koji lovi svoj vlastiti rep.

To zna u početku biti i zabavno ali što ide dalje sve je teže i bivamo sve više i više frustrirani a to, kada su u pitanju vjerski misteriji, ne bismo nikako smjeli učiniti. Vjerski misterij nije nešto što se može „zgrabiti“, nešto što se može „obuhvatiti“ jednom rukom ili se može „stisnuti“ u nekakvu briljantnu analogiju koja nas obično ostavi u nekakvom samozadovoljstvu da smo mi to kao „ubrali“ i više se s tim ne moramo „zezati“. Problem riješen… idemo dalje.

Ako smo dio Božjeg naroda, a jesmo, jer smo krštenjem postali djeca Božja, onda smo i mi u situaciji kao Jakov „hrvati se s Bogom“. Svaka intelektualna smicalica ili prečica, kada je u pitanju vjerski misterij, koja je stvorena kako bi se eliminiralo „hrvanje“, „začuđenost“ i „duboko razmišljanje“, i koja teži dati odgovor zauvijek na sva pitanja, osuđena je na propast i ne služi za dobro ljudima koji su pozvani „hrvati se s Bogom“.

Kako se misteriji naše vjere ne mogu „riješiti“ oni pozivaju na razgovor. Kako se oni ne mogu pojednostavniti („šalabahterizirati“) i kako se ne mogu obuhvatiti ljudskim intelektom, oni onda potiču na poniznost. A kako su oni integralni dio naše vjere onda mi kao Tijelo Kristovo (Crkva) ispovijedamo i njih i mi ne možemo jednostavno reći „E, znaš ja ti to ne razumim…“ i staviti to sa strane.

Mi smo pozvani da se kao Božji narod “hrvemo“ jedni s drugima, kao i s Bogom, da pozorno slušamo jedni druge, kao i sve one svete ljude koji su otišli pred nama. Na taj način mi ćemo biti u svojevrsnoj napetosti, koji put pomalo i neugodnoj, ali ćemo zato neprestano težiti ljubavi prema Bogu i to umom svojim, srcem svojim i svom dušom svojom.

Kada mi u „Vjerovanju“ kažemo „Vjerujem!“ onda mi ne kažemo „Ja sam to shvatio/shvatila!“. Mi prije svega kažemo: „Ja imam povjerenja!“

Bog nam nije dao ruke kako bismo pokušavali pljeskati samo jednom rukom, poput Barta Simpsona, i da bismo pokazivali ljudima kako mi „znamo odgovor“ … ne … mi smo dobili ruke kako bismo ih sklopili i Boga slavili i kako bismo pomagali jedni drugima.

Bog nam nije dao riječi kako bismo završili razgovor, nego je poslao Riječ koja je tijelom postala i prebivala među nama … a to je živi paradoks snage u slabosti, u snazi bezuvjetnog sebedarja, kako bi se osnažilo drugoga, u smrti na križu i uskrsnuću.
Presveto Trojstvo nije problem kojeg trebamo riješiti, nije zagonetka koju trebamo odgonetnuti, nego je Presveto Trojstvo ljubav koju trebamo živjeti.

Ivica Ursić/Hrvatsko nebo