Miris Hrvatske

„Kardinala Alojzija Stepinca držimo nebeskim zaštitnikom njegove rodne grude u kojoj su on i sveta Crkva pretrpjeli mnoge patnje.“ (Sv. Papa Ivan XXIII.). Stepinac se ni u najtežim vremenima nije dao pokolebati u odlučnom suprotstavljanju i crnom i crvenom zlu. Pomagao je ljudima čiji su životi bili ugroženi jer je želio da se u Hrvatskoj živi ‘u slozi bez razlike na vjeru i narodnost’. Kad je otišao s ovoga svijeta ostavio je za sobom nadu i sjaj slobode koju je Stvoritelj darovao čovjeku, ili, točnije, koju je utkao u čovjekovu srž. Baš iz te srži Stepinac govori svim ljudima, a ne samo Hrvatima. Zbog toga su ga izložili lažnim optužbama i utamničili u Lepoglavi. “Uzrok progona i lažnog sudskog postupka protiv kardinala Alojzija Stepinca bilo je njegovo odlučno odbacivanje više puta ponovljenih zahtjeva režima da se odijeli od Pape i od Apostolske Stolice i da stane na čelo nekakve »hrvatske narodne crkve». On je, međutim, više volio ostati vjeran Petrovu nasljedniku. Zbog toga je bio oklevetan i potom osuđen.” (Sv. Ivan Pavao II. u Mariji Bistrici, 1998, proglašavajući Stepinca blaženikom, pred pola milijuna vjernika.) Tomu je dodao da lik “blaženoga Alojzija Stepinca za sve predstavlja točku oslonca u koju valja upirati pogled da bi se njome nadahnjivali i na nju oslanjali.” Papa Ivan Pavao II. je umro i proglašen svetim. Proces kanonizacije blaženoga A. Stepinca nije završen. U Rimu je 2014., u crkvi sv. Jeronima prefekt vatikanske kurijalne Kongregacije za kauze svetaca obznanio da je mjerodavna liječnička komisija utvrdila slučaj čudesnog ozdravljenja po zagovoru bl. Stepinca, te da je o tome obavijestio papu Franju. Nakon te potvrde, postupak kanonizacije završava misom koju predvodi Papa, a dotadašnji blaženik postaje svetac. Umjesto toga potraga za istinom o Stepincu vraća se u prethodnu fazu, kad je trebalo čuti i ‘vražjega odvjetnika’. Odjedanput Srpska pravoslavna crkva i njezin sadašnji patrijarh postaju arbitrom u postupku završetka kanonizacije A. Stepinca. Što bi trebalo očekivati od njihova svjedočenja? Pravednost, istinoljubivost, objektivnost?

Srpska propaganda

Neistine koje je spominjao Ivan Pavao II. već dugo su ugrađene u srpsku strategiju optuživanja Hrvata i njihove Crkve. Nitko nije toliko klevetao Stepinca koliko Srpska pravoslavna crkva, pa je on još u svibnju 1943. pisao kardinalu Luigiu Maglioneu, državnom tajniku u Vatikanu da su pritužbe kako ‘Katolička crkva u Hrvatskoj nije ispunila svoju dužnost prema pravoslavcima’ djelo ‘srpske propagande’. I poslao mu je neke “dokumente koji pokazuju koliko smo učinili za Srbe i pored svih zala koje su nam Srbi nanijeli…” Kad se govori o tolikoj prisutnosti neistina u srpskoj propagandi protiv Hrvata, ljudi često citiraju njihova istaknutoga književnika i političara D. Ćosića, ‘oca nacije’, kako ga nazivaju: “Lažemo zbog slobode. Laž je vid srpskog patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno.” Klevete su nakon Drugoga svjetskog rata protiv Katoličke crkve u Hrvatskoj dolazile i od komunista i od velikosrba. Komunisti su bili ‘protiv opijuma za narod’ pa su i zagrebačkoga nadbiskupa bacili u zatvor. (Suđenje Stepincu počelo je 30. rujna 1946. Četvrtog dana rasprave, 3. listopada, Stepinac je rekao: “… Savjest mi je čista, pripravan sam svaki čas i umrijeti…” Osuđen je 11. listopada 1946. na kaznu zatvora s prisilnim radom u trajanju od 16 godina te na gubitak političkih i građanskih prava u trajanju od pet godina.) Velikosrbi su svoju političku propagandu protiv Hrvata temeljili na prokazivanju Katoličke crkve i njezinih prvaka, koje su optuživali za protusrpstvo, a svoje ratne pohode na Hrvatsku najavljivali optužbama o ‘ugroženosti’ Srba u njoj. Na vrhuncima napetosti pa i ratnih konflikata ‘ugroženost’ je ‘dokazivana’ enormnim uvećavanjem broja žrtava na srpskoj strani, a minoriziranjem ili prešućivanjem hrvatskih žrtava. Na tomu i danas intenzivno rade neki ‘etnobiznismeni’.

‘Genocidni Hrvati’

Tvrdnje o zlima koje im, navodno, čine Hrvati trebale su postati opravdanjem za ono što su oni već učinili Hrvatima ili su naumili učiniti. Prikrivani cilj je bio: očistiti ‘srpsku’ zemlju od Hrvata. Sadašnji patrijarh Irinej, naime, kao i mnogi njegovi sunarodnici, hrvatsku zemlju, na kojoj žive i Srbi, naziva – srpskom zemljom. On i dalje nastupa kao ideolog agresivnoga srpstva: »Gde god žive Srbi, to je Srbija, bilo u Srbiji, bilo u Bosni, bilo u Vojvodini, bilo Crnoj Gori i u drugim mestima«. (Patrijarh Irinej, 20017.) Iznijet ćemo nekoliko ilustracija o naravi i smislu srpskih kleveta. I u enciklopedijama i u udžbenicima i u medijima iznose kako su ‘Hrvati’ ubili više od milijun i pol Srba samo u jednom logoru, stotine tisuća ih protjerali i stotine tisuća ‘pokrstili’. Ima, naravno, i Srba koji upozoravaju da u toj računici, kad se sve to zbroji i tomu pridoda da je 1948. na državnom popisu stanovništva u Hrvatskoj opet bilo više od pola milijuna Srba, nešto nije u redu. Revizionizmom nazivaju sva argumentirana osporavanja tih laži, koja se u vrijeme komunističke vlasti nije smjelo ni spominjati, a kamoli javno argumentirati.

Pišući o knjizi Maxa Bergholza “Nasilje kao generativna sila” čak ni jedan aktualni projugoslavenski aktivist, nije više mogao prešutjeti kako je neshvatljiv razmjer laži i kleveta koje su velikosrbi i komunisti stavljali na leđa hrvatskoga naroda. “I naravno da je u toj jednostranosti pređena granica: činjenica da je 27. srpanj 1941. u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini proglašen danom antifašističkog ustanka, osim što je bila zasnovana na tendencioznoj interpretaciji događaja, nikome nije mogla donijeti sreću… Ali i to potvrđuje nešto što Polovina, pa čak i Đoko Jovanić, ne skrivaju u svojim memoarima: ustanak od 27. srpnja 1941, na obje obale Une, nije bio ni komunistički, ni partizanski. S tom se činjenicom, međutim, u nas nije moglo živjeti, disati ni misliti, pa je bilo nužno proizvesti neku drugu činjenicu.” (M. Jergović).

Rađanje sablasti

Taj je tekst pohvalio i dopunio Josip Pavičić: “Na NOR-u je u drugoj Jugoslaviji počivalo sve, a ishodište NOR-a bio je, stvarno i figurativno, ustanak u Srbu i Drvaru. Tu je, u dolini „ledene, smaragdnozelene Une“ (Bergholz) sve počelo, u krvi, plaču i pogromu. Tu su se, doslovno, s krvavim srpom i čekićem u ruci, prekalili ustanički heroji. Tu su stasali čuvari „moralne intaktnosti ustanka“ i promicatelji „povijesne istine iz socijalističkih vremena“. Tu je, a ne u Jajcu, nikla Titova Jugoslavija. Tu je rođena sablast koja je po našim životima kružila 45 godina prijeteći nam da ćemo, ako ne budemo pokorni, proći kao bračni par Marija i Josip Matijević kojima su ustanici u selu Vrtoču blizu Vakufa odsjekli glave, nabili ih na kolce i nosali po selu.” Nije samo ‘činjenica’ to što nije bio ni komunistički ni partizanski, nego četnički i da su tada četnički ‘ustanici’ u tom kaju, ubili više od 2 000 civila, djece, žena i starijih ljudi, a već su u lipnju 1941. na sve strane slali alarmantne vijesti o zlodjelima Hrvata među kojima su bile i one bez ikakvih provjerljivih dokaza. Bili su to ‘tendenciozni pokušaji da se svjesnim lažima zavara javnost’. Istina se skrivala.

Kratko je trajao šok u ideološki neopterećenoj javnosti, nakon sloma vlasti komunista, kad su se počeli objavljivati prvi rezultati istraživanja o razmjerima postratnih komunističkih zločina, kad su se počele otvarati hude jame i rovovi. Danas (2019.) sve opet ide po starom: titoisti tvrde da se dogodilo i ono za što nema dokaza, a nije se dogodilo ono za što postoje mnogi dokazi. I fratre, koji su ustrijeljeni u potiljak, proglašavaju legitimnim žrtvama, jer su pucali u ‘osloboditelje’ (pucali su, dakle, sa samostanskih prozora, leđima okrenuti partizanskim ‘osloboditeljima’). U temeljima velikosrpske politike stajao je naum da se ‘srpski prostori’ očiste od Hrvata i uspostavi homogena, nacionalno čista Srbija.

Laž u temeljima osvajačke strategije

‘Ustanak u Srbu 1941.’ za njih i hrvatske komfašiste i danas je ‘antifašistički ustanak’ iako ga, na temelju istražene povijesne građe, današnji istraživači vide kao četnički teror. Slom karađorđevićevske države 1941. pratilo je jačanje četništva i optuživanje Hrvata za ‘izdaju’. Pripisivali su im zla djela koja nisu učinili. Pratila ih je laž kao osnovno uporište osvajačke strategije. Nije bilo prošlo ni dva mjeseca od dolaska ustaša na vlast u Zagreb, a pravoslavna je crkva po svijetu širila ‘memorandum’ (s potpisom episkopa Valerijana Stefanovića) o 100.000 ‘srpskih žrtava’ do kraja lipnja 1941., a do početka kolovoza broj se već povećao na 180.000. I to je ubrzo podvostručeno, pa se cifra u rujnu zaustavila na 360.000 ‘nedužnih žrtava ustaškoga terora’. Netko je napisao da ta cifra “odgovara broju izginulih vojnika na sovjetskoj fronti poslije četveromjesečne borbe s najmodernijim oružjem i u toku jedne od najvećih ofanziva ikada u povijesti”. Žrtava je, svakako, u tom razdoblju 1941. bilo ali, tvrde istraživači, niti 1% od onoga što je iznosila srpska propaganda.

Što o svim tim brojkama o stradanju Srba u Hrvatskoj tijekom Drugoga svjetskog rata danas govore znanstvenici? Evo jednoga vrlo sažetoga osvrta, koji, doduše, zanemaruje Valerijanove tvrdnje o više od tristo tisuća ubijenih samo do rujna 1941, nego se uzimaju podatci o odlascima Srba iz Hrvatske u tih nekoliko mjeseci 1941. Ako bi tvrdnjama o broju ubijenih Srba dodali broj ‘prebjega’, već bi ih do rujna 1941. u Hrvatskoj nestalo više od pola milijuna. “Drugi oblici ustaškog terora, poput masovnih likvidacija, uzrokuju da sve više Srba nelegalno prelazi iz NDH u Srbiju, što uzrokuje njemačkim vlastima u Srbiji niz problema. Prema njemačkim podatcima, u Srbiju je već do kraja srpnja prebjeglo oko 180 000 Srba, a čini se da je taj broj do kraja rujna (1941. op.a.) premašio 200 000… Međutim, iz dokumentacije Komesarijata za izbeglice i preseljenike u Beogradu vidljivo je da su ilegalni odlasci pojedinaca u Srbiju bili učestali i u 1942, pa i sredinom rata, u 1943. godini. Dakle istraživanje iseljavanja Srba iz Hrvatske i čitave NDH nije završeno s 1941. godinom, pa stoga ni brojka od 200 000 preseljenika nije konačna brojka onih koji su otišli.” Uz taj navod iz članka Filipa Škiljana (Organizirano masovno prisilno iseljavanje Srba iz Hrvatske 1941. godine, Stanovništvo 2/2, Beograd 2012.) Stjepan Šterc navodi da je usporedio službene rezultate popisa stanovništva koje su provodile i objavljivale Kraljevina i FNRJ, prirodno kretanje stanovništva i ostao “malo iznenađen”: protjerano preko 200 000 osoba iz Hrvatske, ubijeno između 700 000 i 70 000 osoba (kako kome odgovara), poginulo u ratu 45 000 osoba u partizanskoj vojsci… Nakon nabrojenoga, Srba u Hrvatskoj u popisu stanovništva 1948. gotovo ne bi moglo niti biti, a ipak ih je popisano 543 795.”

Planovi četničkoga ideologa Moljevića

Sve je to bilo u funkciji plana o čišćenju ‘velike srpske države’, do zamišljene granice na crti Virovitica – Karlobag. Finalizacija započinje u proljeće 1941. već nakon hrvatske ‘izdaje’ u ožujku te godine. Iznose se smišljene neistine, pa su Hrvati vrlo brzo proglašeni ustašama, iako su u nekim prilikama komunisti tvrdili da su ustaše u travnju 1941. u Hrvatsku došli u nekoliko kamiona i da su imali tek desetak tisuća simpatizera. Srpska propaganda i danas, primjerice, tvrdi da su i 1995. Srbi protjerani iz Hrvatske, a godina 1991. i godine hrvatskoga egzodusa u srpskom su prikazivanju nedavne prošlosti, potonule, nestale, a ostala samo četiri kolovoška dana (1995.) oslobađanja hrvatskih okupiranih krajeva. Tijekom 1991. godine u Hrvatskoj je bilo više od pola milijuna prognanika i izbjeglica s okupiranih područja, a 150.000 ljudi je bilo u izbjeglištvu u inozemstvu. Na hrvatskoj je strani poginulo najmanje 13 000 osoba, nestalih je i 2019. više od 1 000, ranjenih 33 043, a od toga 9816 civila. Oštećeno je i uništeno 183 526 stambenih zgrada. (Izvor: Hrvatska enciklopedija). U Hrvatskoj je otkriveno 150 masovnih grobnica žrtava velikosrpske agresije te oko 1200 pojedinačnih grobišta. Ta stvarnost u srpskim prikazima ‘građanskoga rata’ u Hrvatskoj 1991-1995., kako nazivaju agresiju na Hrvatsku – ne postoji.

U svibnju 2019. ravnatelj IDC-a A. Nazor je iznio i ove informacije: u bazu podataka koja se odnosi na područje pod srpskom okupacijom uneseni su podatci za 7204 smrtno stradale i nestale osobe (od toga broja 873 osobe vode se kao nestale), većinom pripadnika srpskih postrojba. Od ukupnoga broja, u bazi je 6127 poginulih osoba srpske narodnosti: uz 395 pripadnika JNA i 3086 pripadnika Srpske vojske Krajine (SVK), MUP-a RSK i srpskih paravojnih postrojba, 1782 civila, a za 864 poginulih osoba status nije poznat.

Hrvatska je međunarodno priznata država od 15. siječnja 1992. Važni faktori srbijanskoga državnoga i crkvenoga života tu činjenicu nisu ni do danas prihvatili kao realnost. Tako se velikosrpska osporavanja povijesnoga prava Hrvata na vlastitu državu ne mijenjaju više od jednoga stoljeća. Savezništvo sa silama Osovine u Drugom svjetskom ratu, nakon propasti karađorđevićevske Jugoslavije, ostavilo je teške posljedice na sudbinu hrvatskoga naroda sve do sloma komunizma 1990. Jedan je uzorni čovjek u tom vremenu s posebnom ustrajnošću branio čast svoga naroda i zadobio ugled svuda po svijetu – nadbiskup zagrebački Alojzije Stepinac. Prigovarao je nacistima, prigovarao je ustašama, prigovarao je komunistima, nije zatvarao oči pred četničkim terorom. Čiste je savjesti stao na put i velikosrpskim pretenzijama.

Političko i vjersko pitanje

Stepinac je govorio o osjećanju ‘bila svoga naroda’ i ostao mu do kraja vjeran bez obzira na žrtvu. Znao je zašto je Hrvatima bilo važno stvaranje vlastite države. (Nisu odlučivali o vlasti i načinu vladanja ni 1918, ni 1941.). Rat je donio velike nevolje i stradanja ne samo na frontovima nego i među civilima. Nadbiskup je prvi stavio svoj potpis na Pastirsko pismo katoličkih biskupa u rujnu 1945. u kome i ovo piše: “Mi smo uz svoj narod i čuvamo njegove najdragocjenije vrednote, njegovu nerazorivu djedovsku baštinu: njegovu vjeru, njegovo poštenje i njegove želje, da živi slobodan na svome, u slozi i ljubavi sa svima državljanima ove države, bez razlike na vjeru i narodnost.” To je Pismo bilo jasnim znakom da se ne želi pokoriti nasilnim komunistima. Nadolazeće vrijeme i slom komunizma dodatno su osvijetlili Stepinčev lik. Zbog savezništva ustaša sa silama Osovine, velikosrbi i komunisti su se lako u postratnom vremenu obračunali s Hrvatima, proglašavajući ustašom svakoga čovjeka koji nije prihvaćao njihovu ideologiju i klevete na račun cijeloga naroda. Proglašenje Stepinca svetim danas nije Hrvatima samo vjersko pitanje, a osporavateljima toga proglašenja uopće nije vjersko, nego političko pitanje. Stepinac otkriva prešućenu istinu o Hrvatima. Crkva u Hrvata bila je na strani pravednosti i dobra i u Domovinskom ratu. Za najtežih progona hrvatskoga stanovništva i rušenja njihovih kuća i svetinja, kardinal Kuharić u svojoj propovijedi u Petrinji, 10. kolovoza 1991., govori: »Ako je moj protivnik spalio moju kuću, ja neću zapaliti njegovu! Ako je razorio moju crkvu, ja neću ni dirnuti njegovu, dapače, čuvat ću je. Ako je napustio svoj dom, ja neću ni igle uzeti iz njega! Ako je ubio moga oca, brata, sestru, ja neću vratiti istom mjerom nego ću poštovati život njegova oca, brata, sina, sestre!«

Ni u kom slučaju ne mislimo dokazivati da Hrvati nisu činili i loše stvari, jer su ih činili. I u Pastirskom pismu iz 1945. hrvatski su biskupi napisali: “Dopuštamo, da je bilo i takvih svećenika, koji su se – zavedeni nacionalno-stranačkom strašću – ogriješili o sveti zakon kršćanske pravde i ljubavi i koji su radi toga zaslužili, da odgovaraju pred sudom zemaljske pravde. Moramo međutim istaći, da je broj takvih svećenika više nego neznatan, i da se teške optužbe, što su se u štampi i na skupštinama iznosile protiv velikog dijela katoličkog svećenstva u Jugoslaviji, imaju uvrstiti u red tendencioznih pokušaja, da se svjesnim lažima zavara javnost i oduzme ugled Katoličkoj Crkvi.”

Njegova ‘Svetost’

Papa Franjo je u raspravu o proglašenju Stepinca svetim unio i neočekivane elemente, ali nije u svibnju 2019. govorio o mirisu Hrvata, kao što neki pišu, nego o mirisu njihove zemlje, o ‘mirisu Hrvatske’ iako, koliko znamo, u Hrvatskoj nije bio, pa bi taj iskaz o njezinu mirisu trebalo uzeti samo kao poetski govor. Ipak, pitanje o Stepincu doista sublimira u sebi i nevidljive dimenzije koje poput mirisa omataju njegovu zemlju. Novinar (S.T.) je stekao dojam da papi “tolika pitanja, posebno političara, oko procesa kanonizacije Stepinca pomalo i smetaju. Jer mi je rekao kako je, kada sam mu postavio pitanje, osjetio miris Hrvatske. Do kanonizacije Stepinca će doći ili neće bez obzira na količinu pitanja s kojima se obasipa papu Franju.” (Hrvati će se još neko vrijeme suzdržavati od uporabe pojma svetac, dok budu pisali ili govorili o blaženom A. Stepincu, a zašto hrvatski biskupi u svom pismu oslovljavaju patrijarha SPC-a izrazom ‘Vaša Svetosti’, pitanje je na koje autor ovoga članka ne zna odgovoriti.)

S razlogom se današnji Papa, prema Večernjakovu ‘ekspertu’ (I. Markešiću) obratio Irineju: “Moguće je, dakle, očekivati da papa Franjo, zahvaljujući pomoći upravo patrijarha Irineja, a ne hrvatskih biskupa, razjasni nejasne povijesne točke i uskoro kardinala Stepinca proglasi svetim.” (Vl 14. 5. 2019). Eto o čemu se radi, eto odgovora – to je ono što hrvatska javnost nije znala i ne zna. Irinej će postati zaslužnikom za proglašenje svetim blaženoga A. Stepinca. ‘Njegova Svetost’, Irinej! To će biti temelj novom ‘bratstvu i jedinstvu’. Jer što bi Hrvati o sebi, o svojoj vjeri, prošlosti i budućnosti znali da im nije Irineja? Papa Franjo nije od hrvatskih biskupa dobio odgovore na neka ‘povijesnopolitička pitanja’, pa je, eto, morao o tomu pitati patrijarha Irineja. (!?). Papa: “Ali u određenom trenutku procesa kanonizacije došlo se do nerazjašnjenih točaka. Riječ je o povijesnim točkama. I, ja koji trebam potpisati kanonizaciju s mojom odgovornošću molio sam, promišljao, tražio savjet i onda sam vidio da trebam tražiti pomoć Irineja (patrijarha Srpske pravoslavne crkve, pr. a.). Irinej je veliki patrijarh. I Irinej mi je pomogao. Osnovali smo zajedno povijesnu komisiju. Radili smo zajedno. Jer, i Irineja i mene zanima jedino istina.” Istina!? Zbog konačno dohvaćene Istine Papa će ipak ‘potpisati kanonizaciju’!

‘Veliki Patrijarh’

Ali patrijarh Irinej je baštinik klevetničke platforme koja je složena 1941. u vrijeme kad je srpski ideolog Stevan Moljević sastavljao svoje programe ‘rješenja’ problema s Hrvatima. U tom je programu zapisano i ovo: “4. Genocidnu kampanju nad Hrvatima i širenje Srbije treba izvesti u danom trenutku na najbrži način, a bez da se ikoga štogod pita i kao svršen čin.” Patrijarh Irinej od prvoga dana oštro se protivi kanonizaciji Alojzija Stepinca kojega je nazvao i „nacističkim suradnikom”, koji ništa nije napravio da zaštiti srpski narod u NDH. Zalažući se protiv njegove kanonizacije, u dva je navrata pisao i papi Franji. Govoreći o stradanju Srba tijekom 2. svjetskog rata, rekao je da je Hrvatska jedina imala logore za djecu, a da je kroz logor u Jasenovcu prošlo 50.000 djece. Povjesničari dokazuju da je to laž, kao što je bila laž i tvrdnja o milijun i pol ili 700 000 ubijenih u Jasenovcu. Kazao je i kako smatra tragičnim ponašanje braće rimokatolika za koje je rekao da su izazvali najveće stradanje Srba, a pri tome nisu nikad iskazali kajanje niti uputili ispriku. Kad i ne bi dobio najveće časti i priznanja unutar Crkve, kardinal Stepinac bi Hrvatima ostao lik koji je donio svjetlo i u najveći mrak. Stepinac stoji nasuprot Sotoni koja je poharala veći dio prošloga stoljeća. Opirao se i nacistima i fašistima i komunistima, pomagao i molio.

Kao što je Tito uzalud nudio Stepincu ‘nacionalnu crkvu’ (odvojenu od Vatikana) tako danas Papa nudi Hrvatima da se u svojoj zemlji slobodno mole Stepincu, koga je Ivan Pavao II. proglasio blaženim, ali na dokument o svetosti s Papinim potpisom morat će pričekati. (Nakon proglašenja neke osobe blaženom, Katolička Crkva dopušta njezino štovanje u mjesnoj crkvi gdje je živjela, djelovala i umrla, a kad je papa proglasi svetom, onda se štuje u cijeloj Katoličkoj Crkvi.) Stepinac nije htio poslušati Tita, jer katolička Crkva u njegovu narodu od početka, a to znači, bar od sačuvane korespondencije pape s knezom Branimirom (godine 879) pripada općoj Petrovoj Crkvi. Hrvatske su katolike obvezivale i obvezuju opće moralne norme, a nacionalne crkve se ravnaju prema drukčijim kriterijima. Za hrvatske su biskupe zakoni “pravde iznad pojedinih političkih nazora i vrijede za sva vremena i za sve ljude podjednako”.

S oružjem u ruci. Hrvatski su biskupi u pismu srpskom Patrijarhu u studenom 2018. napisali, naime, da je “većina srpskih političara, kao i Srpska Pravoslavna Crkva u vrijeme demokratskih promjena 90-tih godina prošloga stoljeća, zastupala stav kako srpski narod ne može živjeti s hrvatskim narodom u samostalnoj hrvatskoj državi nego isključivo u okviru zajedničke države, a ako to nije moguće, Srbi nemaju drugoga izbora nego uzeti oružje u ruke. U pismu Lordu Peteru Carringtonu, predsjedatelju Mirovne konferencije o bivšoj Jugoslaviji, patrijarh Pavle je u studenom 1991. napisao: »Ti naši sunarodnici, iste vere i krvi, suočeni su sa sljedećim kobnim izborom: ili će se oružjem u ruci izboriti za opstanak u istoj državi sa maticom srpskog naroda, ili će biti prisiljeni da se iz te nove Nezavisne Države Hrvatske pre ili posle isele. Trećeg nema. Za to ih srpska država i srpski narod moraju zaštititi svim legitimnim sredstvima, uključujući i oružanu samoodbranu srpskih života i svih srpskih krajina. Teritorije na kojima je srpski narod vekovima živeo i na kojima je aprila 1941. imao etničku većinu pre genocida izvršenog nad njim od strane hrvatskih kvinsliških vlasti, ne mogu ostati u sastavu bilo kakve nezavisne Hrvatske, već se moraju naći pod zajedničkim državnim krovom sa današnjom Srbijom i svim srpskim krajinama.«

To je, dakle, u interpretaciji srpske pravoslavne crkve, temeljni stav jedne osvajačke politike, koji nije oblikovan nakon pada komunizma i federalne države, nego već jedno stoljeće određuje velikosrpske pretenzije prema Hrvatskoj. I patrijarh Irinej je suvremeni tumač te dogme, a ne neke transcendentne stvarnosti i neotkrivene Istine. Dio Hrvatske Srbi su okupirali 1991. i vrlo brzo je, progonom i ubojstvima Hrvata, učinili etnički čistom, ‘srpskom’ zemljom onako kako početkom četrdesetih godina prošloga stoljeća od njih zahtijevali četnički stratezi. Uzalud su istjerani Hrvati govorili da je to njihova zemlja, da će je opet osloboditi, i da će se vratiti. Biti za uspostavu bilo kakve hrvatske države za velikosrpstvo je krimen sam po sebi. Tako je bilo 1941. tako je bilo i 1991. Hrvatska država, bez obzira na njezin unutarnji ustroj, smetnja je velikosrpskim osvajačkim ciljevima, a Stepinac je bio i ostao ‘nebeski zaštitnik’ svoje ‘rodne grude’.

Mjera dobra

Srpski je patrijarh 2018. zaključio ovo: “Strašna tragedija, ta mržnja koja je počela u prošlosti nastavila se i u vreme takozvane Oluje, i što je tragično, ona je prisutna i danas.» Uz to je ocijenio da položaj Srba u Hrvatskoj ni te 2018. nije bolji od onoga u ‘doba endehazije’. (Iako je jedna srpska stranka u Hrvatskoj u to vrijeme aktualni koalicijski partner vladajućoj stranci). Sveučilišni profesor, koga često nazivaju etno-biznismenom, u veljači je 1992. na konferenciji za novinare tvrdio da je u Hrvatskoj ‘pokatoličeno’ 11 000 srpske djece. Hrvatska je javnost bila šokirana tom neistinitom, huškačkom izjavom. Živko Kustić, glavni urednik Glasa Koncila, ustvrdio je da nije zabilježen nijedan takav slučaj. Je li za tu tešku optužbu ‘etno-biznismen’ ponudio kakve dokaze? Nije. Je li odgovarao zbog stvaranja dodatnih napetosti između Srba i Hrvata, lažnoga optuživanja i unošenja u javnost neistinitih tvrdnja? Nije. Je li promijenio svoju retoriku o ugroženim Srbima u Hrvatskoj? Nije. I stav SPC-a o nemogućnosti Srba da žive s Hrvatima u hrvatskoj državi, ‘pokazao se osobito pogubnim tijekom vojno-redarstvene akcije Oluja, kad je vodstvo krajiških Srba naredilo njihovo iseljavanje iz mjesta stanovanja i odlazak iz Hrvatske, kako svjedoči pouzdana ratna dokumentacija’. (Iz Pisma hrvatskih biskupa). Odlazak Srba 1995, nakon četverogodišnjega terora odmetnika nad nesrbima u Hrvatskoj, nazvali su protjerivanjem iako ih je na taj put usmjerila baš politika velikosrpstva.

Vlast u Hrvatskoj uspostavljena voljom naroda 1991. suočila se s oružanim otporom Srba kakav je navješćivao srpski Patrijarh, već zbog toga što je iznijela državotvorne namjere temeljene na hrvatskom povijesnom i prirodnom pravu. I sadašnje vodstvo SPC-a nepopustljivo je u otporu hrvatskoj državi ma kakva ona bila. Stepincu ne mogu prilijepiti nikakvu etiketu ‘genocidnost’ niti progona ljudi zbog rasnih, etničkih ili ideoloških razloga. Međutim, prema sudu velikosrpstva, nije učinio ‘dovoljno’ dobra da bi ga Katolička crkva smjela slaviti svojim svetcem. Nije dakle stvar u tomu što jest učinio, nego u ‘količini’ dobra koje nije učinio. ‘Sudci’ o tim ‘mjerama’ znaju, naravno, sve što treba znati, jer oni pripadaju ‘nebeskom narodu’. Dobro je čuti i razboritoga teologa (A. Šuljića) koji kaže “ni jedan čovjek nije proglašen bezgrešnim, osim Marije, pa je kopanje po Stepinčevu navodnom nedovoljnom činjenju suprotno svemu što znamo o svecima i mučenicima”. To je već objasnio sv. Ivan Pavao II. koji je rekao da lik “lik “blaženoga Alojzija Stepinca za sve predstavlja točku oslonca u koju valja upirati pogled da bi se njome nadahnjivali i na nju oslanjali.” (Ivan Bekavac)

Ivan Bekavac/HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo