Mladi i odgovornost

Iznimno je važno znati je li mladi preuzimaju odgovornost za svoj(e) izbor(e) informiranošću, svjesno – svojevoljnim izborom, ili bez razmišljanja, povodljivim hirovima ekipe vršnjaka i/ili nametnutim trendovima te jesu li svjesni posljedica nerazmjera vlastitih (ne)preuzimanja (ne)odgovornosti i odraslih. Nije ista odgovornost za svoj postupke djeteta od odrasle osobe. Biti odgovoran znači biti pouzdan i dosljedan, poznavati svoje mogućnosti, izvršavati svoje obveze, samostalno rješavati probleme, donositi ispravne odluke i odgovarati za vlastite postupke. Kao kod brodova tako i ljudi najopasniji je rasuti teret. Za stabilnost ljudi kao i brodova važna je konstrukcija odupiranja silama koje ih nastoje destabilizirati.

Međutim, kod brodova s rasutim teretom postoje više spremnika i dvostruke oplate u tankerima, a većina ljudi nema ugrađene mehanizme zaštite od različitih vrsta tereta i/ili odgovornosti, koje su najčešće sami na sebe natovarili. Kao što sve odluke nisu jednako važno tako se i ljudi razlikuju je li odlučuju smireno, oprezno ili brzopleto, vole li ili ne izazove, oslanjaju se na intuiciju i/ili razum, vide jedno ili više rješenja, brinu se ili ne o posljedicama odluka, uče ili ne od pogrešnih odluka. Oni koji bježe od samostalnih odlučivanja (pre)daju se drugima. Takvi su povodljivi, nemaju samopouzdanja ili stalno žive u strahovima.

Mladima je dobro primjerima objasniti posljedice izbora. Na primjer kako reagiraju kad im se ponude “lake” droge ili stupanje u spolni odnos. Ako odbiju mogu izgubiti ekipu, mogu se osvećivati ali će izbjeći nove rizične izazove, pokazati čvrsto NE, ili steći novo (roditeljsko) povjerenje. Može li dijete slobodno svojim izborom pristati na seksualni odnos s odraslima? Ako da, od koje dobi i s kojim posljedicama – etičkim, pravnim, pedagoškim ili emocionalnim traumama?

Pretraživanjem u Googleovoj rubrici erotika Blog otkrivaju se erotske priče i seksualne maštarije – lezbijske i gay-priče, (prva) oralna i skupna iskustva, ponor neslućenih užitaka, seksi kraljice – umjetnice seksa, primjeri razbuktanih strasti… Sve to djeca i mladi neselektivno konzumiraju. Malo roditelja zna kako djecu zaštiti od takvih sadržaja.

Svojevremeno se Slovenski televizijski reality show Farma slavnih nastavio prikazivati od 20 sati, po višoj sudskoj presudi, iako je Okružni sud u Ljubljani potvrdio da emisija “sadrži elemente pornografskog sadržaja i nasilja”. U konačnoj presudi navodi se da je većina prikazanog sadržaja te emisije suprotna moralu većine ljudi, da je uvredljiva, nasilna i seksualno eksplicitna, ali bi se odredbom o njezinu emitiranju u kasnijem noćnom terminu zadiralo u prava gledatelja. A gdje su kršenja dječjih prava i pravo roditelja na pravilan odgoj djece?

Prije nekoliko godina u Francuskoj djevojčica od jedanaest godina je imala seksualni odnos s dvadesetosmogodišnjim muškarcem. Čin koji je šokirao javnost, još više je uznemirilo pravno tumačenje jedne strane u obrani okrivljenika, tvrdeći da se ne radi o silovanju jer je odnos bio dobrovoljan. I s etičkog aspekta nesuvislo je pitanje pristanka jedanaestogodišnjeg djeteta na spolni čin s odraslima. U Francuskoj se spolni odnos dopušta od petnaest godina, Austriji – 14 godina, Japanu – 13 godina samo u Meksiku – 12 godina.

Belgija, Japan, Švicarska i Nizozemska prve su države na svijetu koja su legalizirale eutanaziju. Od 2002. godine u Nizozemskoj eutanazija je legalizirana i za osobe starije od 16 godina uz suglasnost liječnika, ali ne i roditelja. Pristaše eutanazije sada traže odobravanje eutanazije djece s Down sindromom i poslije rođenja! Ako majka sazna da nosi dijete sa tim sindromom nemoralno bi od nje bilo da ga NE abortira, sugerira Richard Dawkins. Ante Periša u svojoj kolumni na portalu HKV-a, potkraj ožujka 2015., ispravno zaključuje da je takva “civilizacija (društvo) osuđena na samouništenje”.

Kritika teorije izbora

Teorija izbora Kanadskog psihijatra W. Glassera podučava da je svatko od nas odgovoran za svoje osjećaje, vjerovanja, stavove, uvjerenja i postupke. Ne analizira razlike i posljedice izbora djece i odraslih. Glasser u knjizi Kvalitetna škola iznosi tvrdnje koje su dvojbene i sociopedagoški neprihvatljive. Tvrdnje da “nitko nikoga ni na što ne može prisiliti” ili “da bi učenici kvalitetno radili, mora ih se uvjeriti kako će ono što će uraditi zadovoljiti njihove potrebe” proturječe ulozi nastavnika. Kako djeca u pučkoj školi znaju (sve) svoje potrebe, interese…? Djeca imaju nisku moć samozapažanja i/ili nutarnju kontrolu.

Glasser konstatira da odgoj treba utemeljiti na “teoriji izbora”, gdje se svatko treba ponašati onako kako izabere, ali pritom i snositi posljedice za svoje ponašanje. Ne shvaća da djetetov izbor nije isto što i izbor odrasle osobe. Ne mogu posljedice izbora biti jednake za djecu i odrasle. Odrasli su odgovorni kada pristaju da se njima manipulira, ali ne i djeca. Ne može se od djece očekivati da donose ispravne odluke o iznimno etički dvojbenim pitanjima. Naravno da djetetu treba dopustiti izbor, ali se ne smije dogoditi da dijete kontrolira roditelje, jer se tada događa opasna zamjena autoriteta. S duge strane, djeca su žrtve manipulacija roditelja u brakorazvodnim parnicama jer biraju stranu roditelja koji ih je izmanipulirao.

Dijete ne treba isključiti iz suodlučivanja, primjerice, treba poslušati njegov prijedlog, ali ne se i slijepo pokoravati njegovim željama ni tjerati cijelu obitelj da mu se pokorava. Barry Schwartz, autor knjige Paradoks izbora smatra da roditelji djeci svakog dana daju toliko mogućnosti izbora, da djeca ne samo da postaju razmažena, već i “paralizirana.”

Popustljivim roditeljima često upravljaju djeca, iako im daju (bezuvjetnu) potporu. Svako dijete ima potrebu za hranom ili pripadanjem, za što su ponajprije odgovorni roditelji. Međutim, ako želi najnoviju marku mobitela (da bi se dopalo vršnjacima), ili umjesto zdrave ishrane radije bira bombone, hamburger, pizzu… roditeljima je važno znati razlikovati primarne djetetove potrebe od nametnutih želja. Ukoliko roditelji ne odrede granice, tada nema pozitivnih odgojnih učinaka.

Imaju li djeca pravo na vlastiti izbor (i s kojim posljedicama) gledati pornografiju ili imati pravo na eutanaziju? Nikolina Nakić to izvrsno opisuje: “Ja sam majka devetogodišnjaka. On je zdravo i bistro dijete, no kompetencija u odlučivanju oko onoga što je za njega najbolje mu malo šteka. On smatra da nije fer što mora ići spavati u devet i htio bi gledati televiziju do ponoći. Nema veze što je škola ujutro! Moj sin voli jesti sendviče, pizzu i općenito ono što podrazumijevamo pod izrazom junk food. Više puta mi je rekao da nije u redu što ga tjeram da jede kuhanu hranu, voće i povrće i da bih mu trebala svakodnevno davati jesti ono što najviše voli – a što mu ja dopuštam jednom na mjesec. Mislim da nema stručnjaka koji bi me savjetovao da bih trebala poslušati svog sina da ide spavati u ponoć, pa se pitam kako je moguće da postoje stručnjaci koji daju djetetu kompetenciju da odluči, pazite, ne o jelu ili spavanju – već o vlastitoj smrti? Odgovor je jasan – dijete nije i ne može biti sposobno donijeti takvu odluku. Sigurna sam da će se granice pomicati – proces je to neizbježan jednom kad se granice naravnog maknu. Tako nije nemoguće zamisliti da dijete oboljelo od cerebralne paralize u invalidskim kolicima koje poželi umrijeti i sasvim svjesno artikulira taj zahtjev pred roditeljima i psihologom – također bude usmrćeno. Po principu – jer ste vi to tražili!” (Nikolina Nakić, na svom blogu.

Dvije knjižice pod nazivom Ljubav, tijelo i igranje doktora, koje je u srpnju 2007. objavio Njemački savezni centar za zdravstveno obrazovanje (Bundeszentrale für gesundheitliche Aufklärung – BZgA), obiluju „savjetima“ za roditelje djece od jedne do šest godina života. U njima se potiče očeve da masturbiraju svoje kćeri od najranije dobi. Kanadski autor Michael O’Brien, dao je izjavu o tome šokantnom i uznemirujućem fenomenu: “Poticati incest društveni je zločin” (Berlin, 30. srpnja 2007., LifeSiteNews.com; Tekst: John–Henry Westen).

Pravo na izbor djece lektire s nakaradnim porukama

Celebrity-kultura vodi u moralnu izopačenost, gdje se poželjnost određuje izgledom, uspjehom, koristi, bogatstvom i slavom. Moralni nihilizam prikazuje seksualna osvajanja kao seksualnu slobodu. Nasilje je i seksualne bizarnosti su sveprisutni. Ima ih i u književnosti. Nužno se intenzivnije posvetiti odgojnoj zadaći škole, tim prije što je odgoj danas zahtjevniji. U tome smislu odgojni kriterij treba nas voditi i pri izboru knjiga za školske knjižnice. Ne može biti kriterij da je važno čitati bilo što, samo da se čita. U produkciji “kulturnog smeća” pojavljuju se i hrvatske slikovnice u kojima se trogodišnjacima daju savjeti kako varati najbliže. Primjer je slikovnica Rupa u pijesku, čija je autorica izvjesna Slavka Škobić. Autorica se već u podnaslovu slikovnice izravno obraća trogodišnjacima i nudi im „korisne“ savjete.

Evo nekoliko citata iz sadržaja: “Rupe u pijesku zabavno je raditi jer tamo možeš sakriti tuđi autić, tatine ključeve od automobila, a potom se smijati dok ih traži, sestrino pisamce i tako ona neće ići na spoj i bakine naočale”. Kad si sve to posakrivao/la, autorica „pedagoški poentira“ kako se “na kraju u istu rupu možeš popiškiti, a dok piškiš, prisjeti se što je sve u njoj!” Ovdje se djeci prikazuje kao zabavno sakrivanje važnih stvari svojih bližnjih, prekapanje po privatnim stvarima, a na kraju sakrivene stvari popiškiti, sve u svrhu dobre, „kreativne“ igre. Što bi na ovo rekli Ivana Brlić-Mažuranić, Sunčana Škrinjarić, Vesna Parun, Andersen i ostali „nesuvremenici“ današnje produkcije za najmlađu, ali zato najosjetljiviju populaciju? Takvoj populaciji možemo sve podvaliti! Bajku su im ionako već otuđili ti isti odrasli koji im svakodnevno nude neke nove priče uz poruke junaka negativaca. Glavni junaci u takvim suvremenim pričama postaju sporedni likovi, a na scenu stupaju marginalci, nekakvi novi “heroji novog doba”.

Autobiografski roman Seksualni život Katherine Millet francuske „književnice“ postaje svjetska uspješnica. U njemu autorica otkriva svoje mazohističke sklonosti, orgijanja i pozamašno “kolekcionarstvo” (s tri tisuće) frajera. U romanu ustvrđuje: “Kako sam bila savršeno dostupna, u ljubavi i profesionalnom životu, nisam utvrdila nikakav ideal koji trebam dostići, okarakterizirana sam kao osoba koja ne poznaje zabrane”. Poručuje da je svako sputavanje izvorište svih zala. Autorica je postala medijska diva. Čudim se da i ovo nije ušlo u popis za literaturu za naše škole! Žalosna je činjenica da je Ministarstvo znanosti dopustilo neprimjerene sadržaje učenicima srednjih škola za lektiru iz Hrvatskoga jezika i književnosti. Na primjer, Haruki Murakami u romanu Norveška šuma opisuje događaj učiteljice koju seksualno napastuje trinaestogodišnja učenica, a od istog autora u djelu Kafka na žalu opisuje se seksualni odnos između petnaestogodišnjaka i žene u “zrelim” godinama. Slavenka Drakulić u djelu Mramorna koža opisan je seksualni odnos očuha i maloljetne kćerke njegove partnerice. Zoran Ferić u romanima Anđeo u ofsajdu i Mišolovka Walta Disneya opisuje pedofilske sklonosti…

Zaključno – dva citata

Victor Frankl takvim nametnutim trendovima zauzima poučan stav: “Što se manje pažnje posvećuje partneru, a više seksualnom činu, to je seksualni čin hendikepiraniji”. Najposjećenije na tzv. društvenim mrežama su pornografske stranice, osobito one sa scenama mučenja. “Seksualna bešćutnost i emancipacija postaju istoznačnice. ” (C. Hedges).

prof. dr. sc. Zlatko Miliša/HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo