Vozanje po dosadašnjem voznom redu

Suvislu analizu europskih izbora održanih 26. lipnja nije dala nijedna politička stranka. Sve su zadovoljne postignutim rezultatom, osim izbornoga pobjednika – unatoč pobjedi ostvaren je nikad lošiji rezultat HDZ-a. Nije li i to znak posvemašnje poremećenosti hrvatskoga višestranačja? Primjerice, Bandićeva lista nije ni blizu praga, pa umjesto da snosi odgovornost Bandić uvjerava javnost kako je njegova lista najbolja i da je po svom sastavu ispred našega vremena. HNS-ova lista prošla je poput Bandićeve, ali niti članstvo traži, niti predsjednik stranke nudi ostavku, već uz zadovoljstvo mizernim rezultatima najavljuje da se više ne će kandidirati za mjesto predsjednika.

Sedam amsterdamskih patuljaka okupljenih oko Snjeguljice osvojilo je (u Istri) jedan mandat, ali i dalje s visoka na sve strane dijele lekcije – mediji ih tretiraju kao izborne pobjednike. Pupovac s mizernim rezultatom mudro šuti, udicu s prvim Srbinom u Europskom parlamentu nitko nije zagrizao, ali ribić („pecaroš“) ne podnosi ostavku. Plenković izgleda namjerava smijeniti kompletno članstvo, budući da ne može smijeniti biračko tijelo, koje njega i HDZ u sve većoj mjeri doživljava kao strano (istanbulsko-marakeško) tijelo.

HDZ i Ruža: Tendencija pada osvojenih glasova

Najviše nezadovoljstva izbornim rezultatom pokazuje se u HDZ-u gdje je, pod egidom analize rezultata, odozgo zapovjeđena kolektivna diferencijacija članstva počevši od temeljnih ogranaka pa naviše. Plenković, dakako, odgovornost traži na nižim (populističkim) razinama. Njegov mentalni sklop ne može podnijeti, kamo li prihvatiti odgovornost na elitističkim razinama. Izgleda kako je u HDZ-u najzadovoljniji nositelj liste Karlo Ressler. No, od njega ni bu, ni be. Šuti, kao svojedobno Plenković kad ga je Karamarko poslao u Europski parlament. Ne bi me začudilo da za koju godinicu iz Bruxellesa Ressler aterira u središnji Dnevnik HTV-a i proglasi stranci i naciji da je spasitelj HDZ-a i budući šef vlade, tj. da je „preuzeo odgovornost“. U nas se „odgovornost“ preuzima kod uspona na vlast, a kad postaneš vlast onda su za tvoje promašaje odgovorni svi drugi.

Mediji su znatan prostor posvetili pitanju tko će biti lider neke buduće „desnice“. Ponudili su rješenje u Ruži Tomašić. Ona je „gubitnik“ izbora jednako koliko i HDZ! Naime, kaj. Na euroizborima 2014. osvojila je 107 tisuća glasova. Kao europarlamentarka iduće godine (2015.) preporučila je Milanovićevoj vladi naseljavanje Like imigrantima. Sad je, ne otvorivši glavnu europsku temu o migracijama, dobila 69 tisuća glasova (38 Mačekovsko čekanje raspleta drame u HDZ-u nije politika.tisuća glasova manje). Tendencija pada i HDZ-a i Ruže je očigledna. Pa ipak je stvorena slika o HDZ kao velikom gubitniku i listi suverenista kao velikom pobjedniku.

Zekanović je novi šef buduće desnice?

Tomašićeva je otklonila mogućnost da ona bude šef desne oporbe, budući da se pri Europskome parlamentu želi baviti „plavom ribom“ te svoj angažman s ribarstva proširiti na poljoprivredu. Time je zapravo rekla da kalkulacije s njom kao liderom nemaju realne osnove. „Desnica“, dakle, opet nema referentnu točku „ujedinjenja“, jedan dio sigurno čeka novoga ili staroga Karamarka, da ih pošlepa. U roku „keks“ pronađena je liderska alternativa Ruži. Portal direktno.hr napravio je anketu svojih čitatelja i za šefa (umjesto Ruže) „izabrao“ saborskoga zastupnika s Ružine liste, Hrvoja Zekanovića. Pogledajte koliko je glasova osvojio na euroizborima. Unatoč tomu prije direktnog ustoličenja, već 28. svibnja za Novi list je liderski izjavio: „Moj telefon svi imaju i očekujem pozive za sastanak“.

Ne znam postiže li se „zajedništvo“ čekanjem telefonskih poziva. Ali znam da Hrast, Nezavisni za Hrvatsku i Most nisu osvojili nijedan mandat na proteklim izborima za EP. I voze dalje, kao da je to normalan, očekivani rezultat. A kako voze? Tako da ne iznose cjeloviti program, ako ga uopće imaju, već pristaju na razinu „desnice“ svedenu na odnose između pojedinih imena, umjesto na uskladbu programskih ideja i praktičnih rješenja. Kroničan nedostatak sadržaja oko kojega bi se ostvarilo „zajedništvo“ krpa se tezama za jednodnevnu uporabu. Osim toga: Mačekovsko čekanje raspleta drame u HDZ-u nije politika.

Ponor između režima i težnje hrvatskoga naroda treba nečim ispuniti, ali, izgleda, na takav način da se ništa ne promijeni. Novi list je 28. svibnja objavio razgovor s Ružom Tomašić iz kojega se može vidjeti smjer eventualne buduće desne opcije dostupan na poveznici.

Ne dalje od „treće opcije“ i 20 mandata!

Tomašićeva zastupa minimalističke opcije neke zajedničke desnice. Na primjer, misli kako desno zajedništvo na parlamentarnim izborima može osvojiti samo 20 mandata („Ja vjerujem da možemo dobiti 20 zastupnika“). Naime: „Narod traži zajedništvo i žele ujedinjenu desnicu i to im moramo dati“, ali u maloj mjerici vrućih kestena. Ostali mandati valjda pripadaju režimskim strankama. Čemu taj minimalizam? I zašto bi se ujedinjavali ako su cilj i prognoza unaprijed minimalistički postavljeni? Ruža kaže: „Ako se ujedinimo, ako svi idemo skupa možemo biti treća grupacija u hrvatskom parlamentu“. Zašto tako, kad je jasno u kontekstu rezultata euroizbora da je moguće postati vodećom, a ne trećom grupacijom?

Što se, dakle, neujedinjene „desnice“ tiče ona u ovom trenutku ima neformalnog šefa Zekanovića i transparentno definiran režimski prihvatljiv cilj od 20 zastupnika Hrvatskoga (državnog) sabora. Predsjedničkoga kandidata desno „zajedništvo“ nije artikuliralo, u tom smislu kasni za režimskim strankama. Kasno paljenje dio je politike kontinuiteta. Ni za protekle euroizbore nije sastavljena zajednička lista s kojom su, pokazalo se, mogli pobijediti i postati, ne treća, već vodeća, pobjednička snaga, kao što je to još u siječnju konstatirao Pokret za hrvatsku budućnost. Tek poslije izbornoga debakla, počelo se „zajedničariti“. Kako na toj desnoj, baš kao i na lijevoj strani, nitko za promašaje ne odgovara, za očekivati je nastavak strateške igre bez granica i taktičkog plesa sa zvijezdama. Važno je, izgleda, sudjelovati. I vuči hrvatski narod za nos.

Što se pak tiče režimskih stranaka HDZ i SDP one su dosegnule pozicije SKH i SSRNH iz 1989./90. Plenković je novi Račan, Bernardić stari Mažar. Preostala smetala hrvatskoga višestranačja dosegnula su pozicije Koalicije narodnog nesporazuma iz 1990. Ukratko: luk i voda. Ovim tempom Hrvati će do sinteze hrvatske politike 21. stoljeća usklađene s voljom i težnjama hrvatskoga naroda doći tek na kraju stoljeća.

Nenad Piskač/HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo