Sotonske gadosti

Dragi moji koji imate djecu, unuke ili čak praunuke, nemojte se čuditi što ću iznijeti neke prijedloge za koje mislim da bi možda spasili svu našu djecu koja ovoga trenutka sjede u školskim klupama ili će to biti njihova divlja i strašna projektirana sudbina za koju godinu. Molim vas da pročitate tekst dr. Sanje Bilač u Hrvatskom tjedniku od 30. svibnja 2019. koji ću ja donijeti djelimično u kopiji samo jedne stranice poradi citata, jer od srama to ne bih mogla ispisati svojom rukom, od jada i očaja, što su preslabe riječi za zlodjela koja se čine najmanjima i mladima.

Kad pročitate te sotonske gadosti, shvatit ćete svu težinu užasa, koja je nadmašila svjetske vrhove pornografije, pedofilije, prostote i nasilja koje se nude našoj djeci kao lektira. Ne znam u kojoj zemlji svijeta ili Europe postoji takav izbor za lektiru, bilo obveznu, bilo izbornu, ali mislim da bi trebalo učiniti sljedeće.

Otvoriti posebne škole

Predlažem da se za razne jokiće, divjake i njihovu družinu otvore posebne škole za njihovu, ponavljam samo NJIHOVU djecu. U tim školama neka im dadu na raspolaganje sve što žele – mudre ploče, još mudrije tablete (neš ti naziva!), ukinula bih nepotrebne nastavnike, ukinula bih nepotrebni vjeronauk i bilo kakav nauk o odgoju, ostavila bih njihov građanski pouk o toleranciji svih vrsta, objasnila bih njihovoj djeci kako trebaju primiti u svoj dom sve gejove, lezbijke, udovoljiti svim pošastima koje im nude njihovi roditelji kroz knjige iz lektire ili osobnim primjerom, neka uživaju svaku slobodu u svim mogućim situacijama, neka se cijepe s 13 godina protiv side i raspale seks do iznemoglosti, neka ubijaju svoju nerođenu djecu, neka nemaju nikakve odgovornosti prema roditeljima, kako nude udžbenici sociologije s Filozofskoga fakulteta , neka zaborave odakle su, gdje su im korijeni, jer treba ukinuti povijest naroda, neka nemaju korijena nigdje i neka uživaju u globalizmu svih vrsta.

Neka sami određuju što će učiti, što će činiti, jer vječitih, apsolutnih zakona morala nema, oni su izmislica, oni pripadaju za njihove roditelje nepostojećem bogu, (zato ga pišu malim slovom), vjere neka ne upoznaju jer je ona opijum za narod, jednom riječju neka ih njihovi roditelji odgajaju na način kako predlažu nama za našu djecu. Neka njihova djeca žive u mračnim i nastranim prostorima duha koje nude našoj djeci, neka uživaju u hedonizmu, neka imaju sve što požele u slobodi bez odgovornosti u svojoj školi koja se sada zove „škola za život“.

Neka se ukine ime njihova oca i majke, neka se ispisuje u imenicima „roditelj 1 i roditelj 2“. Sve to neka provode oni nastavnici koji pripadaju toj „prosvijećenoj“ i recentnoj školi. Neka imaju velika primanja, samo neka našu djecu puste na miru. Tako bih otvorila škole za njihovu djecu, a ostavila one druge škole za našu „ognjištarsku“ djecu. I neka piše na zgradi: „Škola za život“, a na onoj drugoj „Ognjištarska škola“.

To bi bio jedini pravedni način kojim bismo spasili svoju djecu. Nemam ni malo namjere da nevinu djecu predam u njihove ruke, pa ni onu njihovu, ali oni su kao pronositelji zakona ujedno i pobornici takvoga odgoja pa sami imaju pravo poslati svoju vlastitu djecu u ustanove toga tipa. Ja svoju ne dam!

Ideološke globalističke ponude

Sva ova gorčina i očaj koji izbija iz mojih zapisa proizlazi iz nemoći da se pokrene jedan ozbiljan pokret roditelja u Hrvatskoj koji bi odbio upisati svoju djecu u takve škole koje nam nude divjaci i jokići i njihovi dični i slavni tvorci ovih ideoloških globalističkih ponuda. Roditelj ima pravo zapitati pri upisu kakav je program za njegovo dijete, ima pravo zabraniti brisanje svoga imena oca i majke, ima pravo odabrati učitelja.

Moj posljednji osvrt na reformu školstva nije baš odjeknuo, očito još nismo shvatili što se sprema našim potomcima. Nekakve ankete o psihi naše djece nekidan su pokazale strašne sklonosti depresiji, samoubilačkim mislima, prostoti na tabletima, sklonost ostalim morbidnim elementima razmišljanja. Nisu to gladne generacije, nisu bijedno odjevene i obuvene generacije, nego uhranjene i dokone, ispunjene milijunima sati laprdanja po tutafonima. Onaj tko se bori za opstanak nema takvih misli, čezne za posve suprotnim stvarima.

Naša sirotinja pješači do škole kilometrima, (netko moj svaki dan je prelazio 8 kilometara- četiri i četiri, da bi do velike mature obišao ekvator), naša seoska djeca nemaju urbano izobilje, ali njihovi roditelji imaju tvrde korijene i shvaćaju dubinu zla koja se čini ovim reformama, najdublji zli naum- sablazniti malene i sve uputiti u rasap, prostakluk, duhovnu prazninu i bijedu, besmisao života bez Boga. Uzdam se još uvijek u naše selo, iako je ono prezreno i na izmaku snaga, prazno, jer ljudi odlaze u daleke zemlje gdje misle da ih čekaju dobro okružje, ljubav kao dobrodošlica, topla postelja i bezbrižni život koji će biti dobro plaćen.

Treba pokrenuti svijest roditelja

Svi znamo da nije pravedno raspoređen narodni prihod u državi hrvatskoj, da se jednome liječniku, kojem treba oko 24 godine školovanja da bi postigao zvanje i specijalizaciju, daleko više isplati raditi u Njemačkoj, a zaboravljamo da smo ga mi školovali i mnogo doprinijeli da postane primarius. Profesoru matematike i fizike također uskraćujemo njegova prava i zato je sve manje onih koji potpuno racionalno izbjegavaju taj teški fakultet nakon kojega bi početna plaća bila četiri ili pet tisuća kuna. Prema pokazateljima pri upisu na PMF sve je više godina kad se za te predmete upisuje dva-tri studenta.

Budući da sam svjesna mrtvila i apatije u kojima živi većina hrvatskoga naroda, znam da se moj satirični i očajnički prijedlog ne će uopće promatrati kao nešto ozbiljno, jer priznajem da i nije ništa drugo do li krik na dnu bunara s pogledom u nebo kao sićušnu točkicu nade. Zato smatram da treba pokrenuti svijest roditelja, dati na uvid sadašnje stanje u projektima škole za zlo, postaviti neke standarde koji počivaju na odgoju za čast, odanost obitelji, domovini i Bogu, a ne globalističkome Baalu kojem prinosimo na žrtvenik svoju vlastitu djecu, kao što to već čine neke tzv. napredne zemlje.

Dajmo, raspišimo referendum o toj jokićevsko-divjoj reformi školstva, postavimo pitanje želimo li tu nakazu od reforme koja će odgajati našu djecu, a pri tom mučiti većinu profesora i odgajatelja u našim školama! Ne osvrćimo se na manjinu plaćenih i nedovoljno obrazovanih i odgojenih koja nas vodi u svekoliku propast uma i srca! A sada izvolite pročitati što se nudi našoj djeci! (Slijedi tekst iz Hrvatskoga tjednika od 30. svibnja 2019. str. 33)

Nevenka Nekić/ HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo