Rudi Tomić: Što učiniti s posmrtnim ostatcima Pavelića i Luburića?

Paziti treba i na to da kazna ne bude veća od grijeha,

i da se zbog istoga uzroka jedne kažnjava,

a druge i ne zove na odgovornost.  

(Cic., De off.)

  Ne će, valjda, hrvatski narod čekati dva i pol stoljeća  (248 godina) da prenese posmrtne ostatke poglavnika Nezavisne Države Hrvatske dr. Ante Pavelića i generala Vjekoslava Maksa Luburića, kao što se je čekalo na prijenos posmrtnih  ostataka velikana Petra Zrinskoga i Frana Krste Frankopana iz Bečkoga Novoga Mjesta u Austriji gdje su im odrubljene glave zbog ”uvrede kralja i izdaje zemlje.”

  U presudi Petru Zrinskomu je navedeno: ”… da je počinio najveće grijehe tako što je nastojao okruniti se za neovisnoga hrvatskoga vladara. Umjesto krune, čeka ga krvavi mač…” Prije smaknuća su, kao i njihove obitelji, lišeni plemstva, a njihova je imanja zaplijenila država.

  U svezi s njihovom smrću mletački poslanik u Beču javio je u Veneciju sljedeće: ”Ovo je nesretni konac dvaju toli uglednih ljudi, osobito Zrinski bijaše veoma slavljen i cijenjen, jer šesnaest potkraljeva ili banova slavnih dala je Hrvatskoj njegova porodica”. Njihovi posmrtni ostatci iz Bečkoga Novoga Mjesta preneseni su i pokopani 1919. god. u zagrebačkoj katedrali. Nadgrobni spomenici još se uvijek nalaze u Bečkom Novom Mjestu. (1)

  Trebale su proći još 92 godine pa da se na osnovi dopuna Zakona o blagdanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj od studenoga 2011. god. dan 30. travnja obilježava kao dan pogibije Petra Zrinskoga i Frana Krste Frankopana.  Spomendan posvećen Zrinskomu i Frankopanu, simbolima žrtve za slobodu i pravdu hrvatskoga naroda i hrvatske domovine, obilježava se uz geslo – Navik on živi ki zgine pošteno!

  Sudeći po zločinu, koji su Austrijanci počinili u Beču na hrvatskim velikanima 1671. god., možda baš ne toliko njihovom zaslugom, ali hrvatska se tragedija ponovila opet u Austriji, na Bleiburgu 1945. god. Svih ovih godina, uz velike optužbe i laži srpsko-jugoslavenske vlade, austrijske su vlasti  ukazivale gostoprimstvo hrvatskim hodočasnicima koji su dolazili na obljetnicu obilježavanja najvećega mirodobnoga genocida u povijesti Europe i povijesti Hrvatske.

  Ove godine austrijske crkvene i državne vlasti postavile su stroge termine za hodočasnike i hrvatske dušobrižnike jer su u austrijskoj koalicijskoj vladi bila dva čelnika desne Slobodarske stranke, predsjednik Heinz Christian Strache i njegov zamjenik Johan Gudenus  – srpski zet, koji su u dogovoru s četnicima u Beogradu i Banjoj Luci, te hrvatskim veleizdajnicima iz Zagreba, pokušali zabraniti hodočašće, a nevine su žrtve proglasili ”nacistima, fašistima i ustašama.” Komemoracija je uredno prošla s misnim slavljem, molitvama i zapaljenim svijećama za sve one koji su ni krivi ni dužni ubijeni. Jedini im je grijeh bio: odanost Bogu i Hrvatskoj, kao što su to bili Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan.

  ”Upravo sam se vratio iz Austrije. To mi je već osmi put. Bilo je između 10 do 15 tisuća hodočasnika. U prvom redu su opet bili političari sadašnjega režima. Kad su se krstili, mahali su rukama. Još žalosnije je bilo gledati onih 450 policajaca u raskrečenom stavu, poput nacista kad su strijeljali masu ljudi. Bilo bi zanimljivo znati o čem su razmišljali ti policajci dok su čuvali hrvatski puk. Vjerojatno i ne znaju da smo i mi bili dio njihove  države od 1527. do 1918.” (2)

Španjolci bi se htjeli ”riješiti” Pavelića i Luburića

 List El Diario piše kako se želi izbjeći ”da grobovi Pavelića i Luburića budu mjesta okupljanja neofašista i ultradesničara te da bi njihovi posmrtni ostatci mogli biti poslani u državu njihova rođenja”, odnosno u Bosnu i Hercegovinu.

  Španjolska vlada je odlučila (24. 8. 2018.) prenijeti posmrtne ostatke generala Francisca Franca iz Ville de los Cadidos, memorijalne grobnice poginulih Španjolaca u ratu protiv komunista iz cijeloga svijeta. Na vlast u Španjolskoj je došla Socijalistička (komunistička) partija, nakon 80 godina od završetka ”građanskoga rata” u kojem su njihovi prethodnici bili poraženi. U tom krvavom ratu bio je i Tito s 1.300 dragovoljaca, od kojih je njih 600 poginulo. Borili su se u sastavu XV. internacionalne brigade u kojoj je bilo više od 30.000 dragovoljaca iz 54 države. U tom građanskom ratu sudjelovale su i dvije čete iz Jugoslavije: ”Matija Gubec” i ”Đuro Đaković”

  Nakon 74 godine okupacije, na obljetnicu pada Zagreba (8. svibnja 1945.) i ulaska jugoslavenske armije u opustošeni Zagreb, predsjednica hrvatske stranke Nezavisni za Hrvatsku Bruna Esih, ispravila je povijesni događaj:  ”Događaj je to koji simbolizira pokolje i pljačku, a jugoslavensku okupaciju Hrvatske obilježilo je skidanje hrvatske i podizanje jugoslavenske zastave, zabrana HAZU i obnova jugoslavenske akademije, dokidanje studija hrvatskoga jezika umjesto kojega se na zagrebačkom sveučilištu studira ‘narodni jezik’. Društvo književnika Hrvatske stupa na mjesto dosadašnjega Društva hrvatskih književnika, a umjesto ‘Lijepe naše’ na radiju se izvode ‘Uz Tita i Staljina, dva junačka sina..’ Ta okupacija dokinuta je krvlju tek u Domovinskom ratu, kad su Hrvati pokazali da se Hrvatsku može osloboditi samo pod hrvatskom zastavom, ni pod kojom drugom..? (3)  Nota bone!

  Zašto bi koljač Tito u Hrvatskoj bio svetiji od Stepinca, a Pavelić zločinac? Činjenica je da su poglavnikovi dragovoljci srušili kraljevsku Jugoslaviju (kao kulu od karata!) i utemeljili slobodnu NDH. To što Srbi ne razlikuju hrvatski nacionalizam (narodoljublje, rodoljublje, domoljublje) od nacizma i fašizma, to je njihov mentalni problem o ”velikoj” Srbiji, ali za razliku od Srba hrvatski bi povjesničari morali znati da nacionalizam nije isto što i nacizam, a nacizam je pak isto što i fašizam i komunizam i globalizam jer svi ukazuju na jednoumlje, a cilj je isti, zavladati globusom i ljudskom sviješću.” (4)

Kakve su zasluge Pavelića za Hrvatsku?

Poglavnik Nezavisne Države Hrvatske dr. Ante Pavelić bio je rodoljub i domoljub i cijelim svojim bićem bio je odan državotvornoj ideji stvaranja neovisne države hrvatskoga naroda. Istini za volju, bio je stjecajem okolnosti u savezništvu koje je u to vrijeme pokazivalo neke simpatije za osamostaljenje Hrvatske, mada su ”saveznici” imali prisne odnose sa Srbijom na štetu Hrvatske. Da kojim slučajem Hitler nije udario na Staljinovu Rusiju, Srbija bi bila najvjerniji kolaborator nacističke Njemačke i fašističke Italije, a četnici i partizani bili bi Hitlerovi i Musolinijevi saveznici u borbi protiv NDH. Naime, Srbi su bili prvi u Europi koji su potamanili Židove i porušili sinagoge u Srbiji.

  Da nije bilo poglavnika Ante Pavelića i generala Vjekoslava Maksa Luburića, ustaša i domobrana, danas bi Hrvtska bila samo geografski pojam u Europi. Međutim, utemeljenje NDH-a za koju se je plebiscitarno odlučio hrvatski narod, kako je  na komunističkom sudu rekao kardinal Alojzije Stepinac, dovelo je do konačne pobjede hrvatske državotvorne ideje i uspostave samostalne i slobodne hrvatske države, makar i u ratnim okolnostima, za koju su se borili Pavelić i Luburić, ustaše i domobrani, te hrvatski branitelji u svetom Domovinskom obrambenom ratu ostvarili samostalnost i suverenost Republike Hrvatske. To je factum historicum!

   Popularnost dr. Ante Pavelića očitovala se je u prodaji romana Pere Zlatara ”Milijunaš bez milijuna” koji je bio (25. listopada 2018. god.) ”objavljen u Beogradu u dva toma, a prethodno u Zagrebu u tri. Budući da je naklada svakoga izdanja u Zagrebu bila po 30.000 primjeraka, a u Beogradu svaka od njih po 10.000 primjeraka što će reći ukupno 110.000 kopija. Kad se uoči izlaska pojavio feljton u Jutarnjem listu u sedamnaest nastavaka, tada je taj list prvi put bio tiskan u većoj nakladi od Večernjega lista. Feljton je izlazio i u Crnoj Gori, u dnevniku Vijesti, čak u 36 nastavaka, a u Beogradu u polumjesečniku Tabloidu u 16 brojeva.” (5)  

  U Hrvatskoj je također objavljena knjiga Vlade Vladića o ”Luburićevom životu i djelu” koja je bila predstavljena u Zagrebu i Splitu gdje je naišla na veliku pozornost, ali i kritiku ubojice s perom Roberta Bajruša u Jutarnjem listu, i uobičajnih (anti)fašista: predstavnika četnika u RH Milorada Pupovca i predstavnika  jugoslavenskih Židova Slavka Goldsteina.

  Neprijatelji Hrvatske pozivaju se na demokraciju, kad je riječ o blaćenju hrvatskoga naroda, a kad se radi o iznošenju istine o hrvatskim vitezovima bilo iz NDH ili iz Domovinskoga rata, onda optužuju državu i njezinu vladu, ”čiji se Ustav poziva na antifašizam, a kazneno zakonodavstvo sankcionira širenje mržnje i zločinačkih ideologija.” Tako se odnose ubojice hrvatskoga naroda kad je riječ o životu i djelu hrvatskoga viteza Vjekoslava Maksa Luburića. A ne smeta im kad u Zagreb dođe četnik Vuk Drašković i promovira knjigu ”Nož” o srboslavlju, svetosavlju i o jugoslavenstvu!

  Evo, kakve je zasluge imao general Vjekoslav Maks Luburić za poticaj Domovinskoga rata? Važne, veoma važne zasluge, o čem se danas šuti. Ideja ”poruka izmirenja ustaša i hrvatskih partizana, koje su izišle u istarskoj Drini 1964. godine, urodile su plodom. Došlo je do: Deklaracije hrvatskog književnog jezika iz godine 1967., do Hrvatskog književnog lista, Tin Ujević, do Hrvatskog tjednika, Vlado Gotovac, do sastanka u Karađorđevu u prosincu 1971., do  Hrvatskog proljeća i na koncu do Bugojanske akcije ”Fenex 1972.” Sve su to plodovi ideje generala Luburića koji je bio za pomirenje svih Hrvata. Moto njegove ideje je bio sljedeći: Tko ne će Hrvata za brata, taj će imati Srbina za gospodara. Zbog toga je na zvjerski način ubijen general Drinjanin koji je i osobni (…) osjećaj žrtvovao za opću korist Hrvatske. (6)

  I dan danas se u Hrvatskoj piše, govori i prikazuje kakvi su ”zločinci” bili Pavelić i Luburić, mada ni jedan od njih nije na listi svjetskih zločinaca Drugoga svjetskoga rata. Srbokomunisti i hrvatski jugonastalgičari preko medija  drže narod u agoniji prošlosti, s nakanom da se odreknu svoje povijesti i baštine, te prihvati ideju ”ujedinjenja” bilo s neprijateljima na Istoku (Zapadnom Balkanu), ili s neprijeteljima na Zapadu (Europskoj uniji). Fallit virtium specie virtutis. (Često puta opačina zavarava izgledom vrline.)  

  Prije 27 godina predsjednik dr. Franjo Tuđman u obraćanju naciji je rekao i ovo: ”Današnji dan, 15. siječnja 1992. bit će zlatnim slovima uklesan u cijelu četrnaestostoljetnu povijest hrvatskoga naroda na ovom prostoru, za nas svetom tlu između Mure, Drave, Dunava i Jadrana. Nakon što je proglasila svoju samostalnost i suverenost i raskinula svoje državno-pravne veze s bivšim  jugoslavenskim državnim zajednicama, Republika Hrvatska postigla je i međunarodno priznanje svoje neovisnosti. (…) Imamo svoju Hrvatsku, naša je i bit će onakva kakvu sami želimo i ne ćemo nikomu dopuštati da nam propisuje kakva ta Hrvatska treba biti.” Cedo nulli!

  Kontekst obraćanja hrvatskomu narodu poglavnika NDH dr. Ante Pavelića 21. siječnja 1941. god. i  predsjednika RH dr. Fanje Tuđmana 15. siječnja 1992. god. sadržajno je isti: pozdravili su oslobođenje Hrvatske od četničke kraljevske Jugoslavije i srbokomunističke Jugoslavije i uspostavu samostalnosti i suverenosti Države (Republike) Hrvatske.

Kakve su zasluge Tita za  Hrvatsku?

 Josip Broz Tito je najodgovorniji za najveći mirodobni genocid u povijesti Europe koji su po njegovoj zapovijedi počinili srbočetnički partizani i hrvatski jugokomunistički partizani nad razoružanim vojnicima i nevinim civilima koji su se predali u Austriji.  Prema dogovoru s Englezima predani su ispaćeni vojnici i civili, među kojima je bilo na tisuće obitelji s nejakom djecom, u ruke Titovim koljačima. Tito je naredio kako treba postupati sa zarobljenim Hrvatima: Pobiti ih što više i što brže!  

  Upravo smo završili s hodočašćem u Bleiburg, zbog šega se Tito nalazi na listi među 10 najvećih zločinaca (ubojica) na svijetu. Iako je prošlo skoro 40 godina od  kako je Tito sahranjen u ”Kući cvijeća” u Beogradu, njegov duh – avet živi u Hrvatskoj, kao i poslije ratnih godina, a spomenici, imena ulica i trgova u počast Tita ”krase” Hrvatsku, kao da u državi žive barbari, zločinci i zombiji.

  Tito je također odgovoran i za pljačku u Hrvatskoj iz koje su partizani i četnici otuđili mnoštvo umjetnina i vrijednih stvari, a bili su paljeni arhivi, knjige i dokumenti koji su stoljećima čuvani kao biseri hrvatske kulturne, vjerske i nacionalne baštine što se ne može procijeniti, platiti niti nadoknaditi.

  Ove se godine u Kumrovcu (25. 5. 2019.) okupilo više nego ikada, navodno  oko 10.000 slavitelja kulta Josipa Broza Tita. To je da čovjek ne povjeruje. Međutim, Tito, kojega slave jugoslavenske šuplje glave, nije Joža iz Kumrovca. ”Josip Broz, nije Hrvat, nego galicijski Židov, podrijetlom Hazar, Josef Klein iz grada Ljviva, središta ukrajinske Galicije. Tita je najbolje znao J. V. Staljin izjavivši 1948. god. u doba  informbirovske krize, pred dvojicom svojih suradnika: Dimitrijem Georgievičem Žimerinom, sovjetskim ministrom elektrifikacije, i Aleksandrom Nikolaevičem Poskrebyševom, tajnikom Staljinova kabineta, da mu je već dosta onoga Ukrajinca u Jugoslaviji.” (7) Dakle, ”hrvatski antifašisti”, mentalni Sentinelci(*), sve ove godine muzli su jarca!

  Ovogodišnja masovna posjeta Kumrovcu ima i drugih razloga. Nakon što su Kinezi došli u Hrvatsku da izgrade Pelješki most koji će spojiti Hrvatsku, zbog turske i srpskojugoslavenske otimačine Neuma, još će izgraditi neke objekte u Hrvatskoj, vjerojatno propalo brodogradilište u Rijeci, te hotel i školu u Kumrovcu. Umjesto ruskoga pozdrava tovarishch, hrvatski će se (anti)fašisti    pozdravljati na kineskom – de lei zi ! ( isto s…e, samo drugo pakiranje!)

Zaključna misao

Možda ovaj osvrt ne će biti razumno prihvaćen niti u doglednoj budućnosti ostvaren jer hrvatsku mladež odgajaju ljudi koji su odgojeni u Titovu režimu, a koji ne znaju misliti slobodno mada žive u relativnoj slobodi zato što su indoktrinirani u duhu socijalizma i liberalizma koji svoju slobodu vide u ovisnosti o državi.

  Najodgovorniji su za odgoj hrvatske mladeži, i puka općenito, hrvatska sveučilišta, u kojima su, nažalost, većinom zaposleni predavači na temelju političkih umjesto akademskih kriterija. Jugoslavensku ”istinu” o hrvatskoj povijesti i prošlosti, studenti nose u sebi ma kamo god idu i što god rade. Mediji u Hrvatskoj su također ubojice sa slovom i riječi jer ne donose objektivno vijesti, nego daju svoje pristrane  komentare koji su u skladu s onima koji su na vlasti. Hipokrizija!

  Sudstvo u Hrvatskoj je za svaku osudu jer ne sude po pravdi niti na osnovi činjenica nego prema ”svojim” saznanjima koja odgovaraju vladajućoj kasti koja ih je postavila na doživotnu dužnost. Ako se i promijeni vlast, nova vlada ne će mijenjati ni ljude ni zakone, što znači da će samo biti promijenjene u poimanju.  Suci – iznosite istinu i ne šutite zbog bojazi od straha!

  ”Jedini smo narod u Europi koji je, pored ratnih agresija, izložen i agresiji laži i to frontalno in continuo još daleko prije 1918. god. bez realne šanse da se ta agresija laži na Hrvatsku prekine u doglednoj budućnosti. (…)

  Ta agresija laži ne dolazi samo s istoka, od našega susjednoga naroda i zavojevača, već ona ima, i imala je, svoju petu kolonu u samoj Hrvatskoj, u ideološki obojenoj ljevici, ali i jednom dijelu međunarodne zajednice koja je olako prihvatila laž o nama jer je to lakše nego provjeravati, a i strateški se to uklapa u interese pojedinih država. Po sistemu više puta ponovljena laž postaje  istina.” (8)

  Samo je pitanje, kad će narod doći do spoznaje, da oni koje biraju moraju raditi za narodne interese, a ne za svoje osobne. Koliko ima bivših i sadašnjih političara koji su pošteno živjeli od svojih prihoda (0), a koliko ima onih koji su se obogatili krađom i prevarom države, odnosno naroda. (bezbroj)

  Hrvatski narod u svojoj dugoj povijesti svladao je brojne neprijatelje i preživio velike tragedije, ali se je ipak održao na istom prostoru više od četrnaest stoljeća, pa je za očekivanje da će se, nakon što se je oslobodio vanjskih neprijatelja, osloboditi i domaće pete kolone, i to u skoro.

  Hrvatski narod treba poštivati svoje pokojne koji su mučno umrli ili bili ubijeni u domovini i u svijetu na najzvjerskiji način, treba ih počastiti pristojnom sahranom i podignutim spomenicima kako bi se uspomene na njih otele zaboravu. Neka djela će biti dokazi ljubavi i žrtve za domovinu, a ne predrasude i osobna mržnja.

  Ako ćemo suditi po zaslugama, onda treba ukloniti sve spomenike Tita i srpskopartizanskih ”heroja” koji su odgovorni za pokolj hrvatskoga naroda i okupaciju Hrvatske pod Srbijom. A na njihova mjesta postaviti spomen- obilježja hrvatskim vitezovima, u bilo kojoj vojnoj formaciji, ako su imali hrvatsko znakovlje na odjeći, ideju i ljubav za samostalnu i suverenu Lijepu našu.

  Među zaslužne treba uvrstiti, uz ostale, poglavnika NDH-a dr. Antu Pavelića, generala Vjekoslava Maksa Luburića, dr. Andriju Hebranga, koji je 17. travnja 1941. god. došao u Banske dvore, te  pred dr. Milom Budakom i dr. Maladenom Lorkovićem u ime hrvatskih komunista – KPH Zagreb, odnosno KP NDH-a, a uz znanje Sovjetskoga saveza i samoga Staljina, priznao Nezavisnu Državu Hrvatsku, zbog toga je i ubijen. Dakle, nije u pitanju režim, koji se može promijeniti, nego je bitno očuvati samostalnost i suverenitet Republike Hrvatske, sve ostalo je veleizdaja.

_____________________           

(1) www.hr.wikipedia.org

(2) M. N., hodočasnik

(3) Bruna Esih, Okupacija Zagreba 8. svibnja 1945.

(4) Srećko Radović, www.dragovoljac.com

(5) Mladen Pavković, www.tjedno.hr.

(6) www.uzdanica.forums-free.com

(7) M. N., Sporni podatci u Titovoj biografiji

(8) Mile Prpa, Laž je srpski državni interes

(*) Sentinelci – jedan od najprimitivnijih naroda na svijetu koji još uvijek ne znaju zapaliti vatru, koji žive na otoku u Bangalskom zaljevu.

Rudi Tomić/Hrvatsko nebo