Katica Kiš: Svileni bomboni
Vrijeme:1 min, 39 sec
Moje djetinjstvo je bilo teško i mučno. Morala sam rano pomagati u mnogim poslovima svojim roditeljima. Moj otac nije bio snalažljiv u životu, te kao da je tražio sve najteže poslove, koji nisu bili dobro plaćeni; pravio je ciglu (poput Židova u Egiptu), kopao kanale, obrađivao s mukom zemlju.
No, pored svega toga našao bi načina i vremena da razveseli svoju djecu i prisutne odrasle. Svake večeri zimom, čitao bi pri petrolejki iz domoljubnih romana Janka Matka ili iz romana Marije-Jurić Zagorke. Sijelo je bilo svake večeri u drugoj kući. Već sam kao dijete bila zaljubljena u dobru literaturu. Tako smo tata i ja jedne zime čitali tri dana i tri noći, roman „Tajnu krvavog mosta“ od Zagorke, koji je izlazio u svescima.
Jedne zimske večeri, dok smo se majka, sestra Ljuba i ja grijale na toploj zidanoj peći, ušao je moj otac kroz vrata, noseći jedan poveći papirni zamotuljak ispod ruke. Znatiželjno sam mu prišla i upitala ga:
„Tata, što ti to nosiš pod pazuhom?“
On ležerno odgovori:
„Nosim bombone.“
„Ma kakve bombone! Tako puno bombona ti nisi kupio“. Otac je pobjedonosno se smiješeći uzeo vrećicu i prosuo sadržaj po malom kuhinjskom stolu. Sestra Ljuba i ja razrogačile smo oči od uzbuđenja, ugledavši veliku hrpu najfinijih, krupnih, svilenih bombona, punjenih čokoladom. Uskliknula sam od radosti:
„O, o, koliko bombona! Tako puno mojih najdražih bombona!“
Bilo ih je oko kilogram.
„Pa odakle ti toliki bomboni?“, upitala sam oca.
„Dobio sam ih na kartama“, odgovorio je. Otac je u zimi prekraćivao vrijeme sa susjedima, igrajući karte za minimalne uloge.
Alaj sam se te večeri najela ovih lijepih svilenih, hruskavih bombona. Tim slađe, jer smo slatkiše i narandže dobivali samo za Božić. Takvu ukusnu i dobru vrstu bombona, više nikad nigdje, nisam našla. Moj otac je i sam bio sretan, što je priuštio malo radosti svojoj djeci. U današnje vrijeme izobilja, čak se i djeca ne znaju tako od srca, jako radovati, jer nisu više ničega željna.
Katica Kiš/Hrvatsko nebo
