Tko bi mogao stajati iza namještanja Milijanu Brkiću?

Navodna afera s Milijanom Brkićem kao glavnim organizatorom prisluškivanja previše podsjeća na neke ranije slučajeve koji su se dogodili pod vrlo sličnim okolnostima. Dinamika iznošenja lažnih optužbi je toliko podudarna da se ne može raditi o slučajnostima.

Ukoliko pogledamo tko je tada stajao iza napada, nije problem zaključiti tko je i sada u ulozi organizatora lažnih konstrukcija.

Namještena afera koja je imala posve identičnu strukturu se dogodila uoči izbora u prosincu 2011. godine. Tada je protiv glavnog tajnika HDZ-a nekoliko mjeseci prije izbora iznenada otvorena istraga, nakon medijske pripreme vrlo slične kao i u aktivnostima protiv Milijana Brkića.

Najprije su krenuli napisi u medijima prema kojima taj političar želi srušiti vrh HDZ-a i da navodno ima neki tajni plan. Zatim se kazneni progon započeo najavljivati kroz probrane medije, izjavama da se polako stezao obruč. Nakon takve medijske pripreme je navedeni političar doista postao osumnjičen i pozvan na davanje izjave u USKOK, naravno uz medijsku paradu ispred zgrade.

ISTRAGA OBUSTAVLJENA

Nakon davanje izjave u USKOK-u je protiv tog političara formalno otvorena istraga kao konačna metoda difamacije. Mjesecima je povlačena po medijima što je postalo povod za izbacivanje sa izbornih lista. Ako se ne sjećate o kojem slučaju se radi, podsjetit ćemo vas da je žrtva fabriciranih prijava taj put bio Ivan Jarnjak.

Pitate se koji krivac je stajao iza cijele akcije?

Ako možemo zaključiti po objavama u medijima, jedan poznati političar mu je prijetio da će protiv njega biti podnesene i druge optužnice, a dojam je pojačala činjenica da je tadašnji glavni državni odvjetnik viđen kako dolazi upravo njemu na sastanak.

O insinuacijama u tom slučaju dovoljno govori činjenica da je istraga obustavljena jer nije bilo nikakvih dokaza, o čemu je USKOK izvijestio jedan dan nakon provedenih izbora.

Nakon odbacivanja kaznene prijave nitko se nije ispričao, niti su represivna tijela odgovarala za služenje političkim interesima i za unutarstranačke obračune. Međutim, navedeni organizator je i nakon obustave istrage zaprijetio Jarnjaku da mu se spremaju nove optužnice. Jarnjak je na takvu prijetnju optužbama vrlo burno reagirao i umalo je došlo do fizičkog obračuna.

FABRICIRANJE NOVIH OPTUŽBI

Razlog radi kojeg je protiv Ivana Jarnjaka tada bila podnesena kaznena prijava bio je u njegovim najavama da bi se mogao kandidirati za neko od vodećih mjesta u HDZ-u. Iz takve situacije se može zaključiti da je neutemeljena prijava imala isključivi cilj difamacije mogućeg kandidata.

U potrazi za porijeklom represivnih metoda, više puta je bilo objavljeno da je organizator netko tko je vjerojatno bio suradnik UDBE, što je u medijima potvrdio i bivši ravnatelj te službe. Zanimljivo je da su upravo 2011. godine na izborne liste HDZ-a prvi put stavljeni Davor Božinović i Andrej Plenković kao novi perspektivni kadrovi. Dakle, podmetnuta je lažna afera Tuđmanovom ministru a na listu je došao Davor Božinović koji je bio predstojnik Mesićevog ureda.

Ako usporedimo strukturu prikazanog slučaja sa insinuacijama o Milijanu Brkiću, očito je da se radi o istovjetnim metodama, a samo je sadržaj optužbi drugačiji. Razlika je i trajanje navodne afere te izostanak cilja kojeg su pokretači očekivali.

Očito su vjerovali da će tri-četiri mjeseca biti dovoljno za cijelu operaciju, a to se moglo vidjeti i po naručenim naslovima u nekim medijima krajem 2018. godine. Nakon što su shvatili da im se plan izjalovio, panično su krenuli sa fabriciranjem novih težih optužbi koje sada već graniče sa nevjerojatnim. Radi toga se podmetanje toliko rastegnulo da više nikome ne nalikuje na pošteni pravni postupak.

Ako usporedimo navedena dva slučaja iz 2011. i 2018. vidljiva je potpuno ista struktura:

1. senzacionalno medijsko otkrivanje plana rušenja vlasti,

2. navodi o stezanju obruča radi pripreme kaznene prijave,

3. najava preko medija da će biti osumnjičeni,

4. davanje izjave u USKOKU uz javnu paradu probranih novinara,

5. otvaranje istrage,

6. odbacivanje prijava i istrage nakon popuštanja pozornosti medija,

7. prijetnja novim lažnim optužbama.

KAKO JE MOGUĆE PRISLUŠKIVATI MUP?

Propadanje plana organizatora je vidljivo u prebacivanju navodnih skandala na razna druga područja. Kad su odbačene sve optužbe protiv Milijana Brkića za tzv. elitnu prostituciju i tzv. SMS aferu, a pokazalo se da supruzi nije nadzirao poštu pa će i ta prijava biti uskoro odbačena, odjednom je izmišljen tzv. novi krak afere o prisluškivanju ministara ili premijera, ali bez ikakvih iznesenih dokaza koje bi takve optužbe prirodno zahtijevale.

Zašto niti jednom ozbiljnom mediju, niti novinaru, nije neobično kako to da nema dokaza za ovako ozbiljne optužbe?

Zašto niti jedan novinar nije provjerio kakve bi to tehničke uređaje i pristup komunikacijskim pravcima trebao imati netko tko bi želio prisluškivati MUP?

Ako je nešto tako izvedivo amaterima sa laptopom, zašto onda strane obavještajne službe trebaju silnu tehniku za prisluškivanje?

Znate li da u MUP-u postoji odjel inženjera kojima je jedina zadaća kriptografska zaštita komunikacija?

Zašto ministar Božinović ne kaže da prisluškivanje uopće nije bilo moguće? Bio je predstojnik Mesićevog ureda i sigurno se sjeća da čak niti strane službe nisu mogle prisluškivati, pa im je Mesić bez zakonske osnove zato ponudio Tuđmanove transkripte.

Kako to da iz postupka cijelo vrijeme cure navodne informacije medijima, a osumnjičenici i njihovi odvjetnici uopće nemaju prava uvida u spis?

Da li to znači da ministar policije uopće nije žrtva prisluškivanja, nego on ustvari manipulira tijelima kaznenog progona?

Cijela navodna afera traje već više od pola godine. Mislite li da neki opskurni tjednik već ne bi odavno objavio neki konkretni dokaz da išta takvo postoji?

Kako to da državni odvjetnik odjednom izgubi spis i ne preuzme odgovornost, nego odmah uz presumpciju krivnje pokušava insinuirati nešto što u spisu ne stoji?

A onda se nakon razvlačenja otkrije da je sve bilo po zakonu, ali državni odvjetnik ne stane pred javnost i ne ispriča se za narušavanje ugleda?

Možda naši pravosudni dužnosnici nisu upoznati da Europski sud za ljudska prava u okviru čl. 18. Konvencije primjenjuje tzv. test predominantnosti političkih motiva u kaznenom progonu, što ovakav slučaj stavlja uz bok mračnoj praksi u nekim bivšim državama Sovjetskog Saveza. Veliki domaći pobornici europskih principa će možda imati čast da ih se spomene u presudi Europskog suda za ljudska prava.

U lažnoj aferi postoji toliko nelogičnosti da je teško nabrojati.

Kako to da se jednog osumnjičenika okrivljuje da on prenosi informacije medijima, a on uopće nema uvida u spis?

Ponavljaju mu pretragu i uhićenje, iako je pola godine bio u zatvoru i informacije su jedino mogle curiti iz državnih tijela?

Zamislite paradoks da okrivljuju osumnjičenika da je on sam protiv sebe davao lažne informacije?

Kako to da postupak traje toliko dugo iako su sve istražne radnje davno provedene?

VARGA JE MOŽDA PRISLUŠKIVAO MERKEL, MACRONA…

Javnost nije reagirala na prisluškivanje premijera i ministra, pa će možda sljedeći broj opskurnog tjednika vjerojatno pokušavati sa nekim još neobičnijim konstrukcijama. Možda će pisati nešto kao da je Varga prisluškivao Merkel i Macrona, postavljat će se pitanje ima li kakve intime među njima, a jedna strana televizija sa domaćom adresom će možda pokrenuti veliku priču o nekom novom domaćem cilju prisluškivanja, možda da je nadziran Luka Modrić ili kardinal Bozanić.

Možda će se javiti neki preparirani svjedok sa nekom starom pričom u kojoj će opet napadati ugled Milijana Brkića. Ne bi bilo neobično niti da netko kaže da je pronašao neku žicu kraj telefonske utičnice, neki diktafon, bateriju ili neki sličan dokaz.

Jedini problem sa starim trikovima je što nakon par izvedbi više nikome nisu zanimljivi i nemaju očekivani efekt. Suradnici koji se u ovoj paradi skrivaju iza političkih marioneta istrošili su uvjerljivost medijskih manipulacija i nitko im više ne vjeruje. U cijelom slučaju je vrlo zanimljivo ponašanje najviših vladinih dužnosnika koji konstantno glume nezainteresiranost i prepuštaju istraživanje institucijama, a ustvari tim institucijama rukovode i omogućuju rastezanje namještenog slučaja isključivo za medijske potrebe.

Zar to nismo godinama slušali od Mesića, koji je szstavno ponavljao “neka institucije rade svoj posao”, a na čelu tih institucija bili su ljudi koje je on osobno tamo “uhljebio”!

Josip Gajski

HRsvijet.net/ http://www.hrsvijet.net/Hrvatsko nebo