Ivica Ursić: Pismo moja ili kako su dva glazbena događaja uzburkala vjerničke vode

Dva su glazbena događaja, o kojima sam na svojem FB profilu samo prenio informacije, izazvala različite reakcije. Ne bih pisao osvrt na osvrte, jer svatko ima na pravo na komentar, kada tu ne bi bilo riječi koje se svode na optužbe bez argumenata i reakcije „ad hominem“.

Jedan glazbeni događaj je bio kratak i odvijao se je neposredno pred ulazak prvopričesnika u crkvu gdje će primiti Prvu Svetu Pričest i predvodio ga je svećenik odjeven u misno ruho koji je, s gitarom u ruci, poveo pjesmu navijača Hajduka.

Sad da ja vama pišem što je Prva Sveta Pričest i kako pristupiti duhovnoj pripremi za nju, kako taj dan i sami taj trenutak živjeti, kao kršćanin koji prima u sebe svojega Boga, mislim da bi s moje strane prema vama bilo podcjenjivački jer vi to sigurno, ako ste katolici, sve znate.

Ali onda isto tako znate da pjesma koja govori o ljubavi prema nogometnom klubu, koji je ipak samo ljudska tvorevina (ma koliko god nas emotivno vezivala uz sebe), nema mjesta u kontekstu ljubavi prema Bogu. Ako je to „vađenje iz konteksta“ onda ja uistinu nemam riječi. Predajem se.

Fenomen „Hajduka“ (psihološki, sociološki…) i njegovo tumačenje prepuštam onima koji su za to kvalificirani ali pjevati navijačku pjesmu baš u hramu Božjemu (vjeronauk za mlade/Kman) ili pred sam ulazak u hram Božji (prvopričesnici/Kaštel Lukšić), jest slaviti nekoga ili nešto svjetovno kada bi samo Bog trebao biti u središtu tvojega života, odnosno znači dijeliti svoju ljubav „malo amo – malo tamo“.

“Ja sam Gospodin Bog tvoj, nemaj drugih bogova uz mene!” 

(Izl 20, 2-3)

Kažete, trebalo je djeci „razbiti tremu“. OK, mogu razumjeti da su djeca imala tremu (daj Bože!) ali šta je meni raditi kada pristupam ispovijedi i čekam nervozan, prepun treme, svoj red za ući u ispovjedaonicu? Hoću li onda ja nataknuti slušalice svojeg I-phonea i „razbijati tremu“ slušajući svoju omiljenu svjetovnu glazbu?

Nas se danas uvjerava kako je u crkvama najbitnije ZABAVLJATI ljude, umjesto da se jednostavno naviješta istina Božje Svete Riječi. Zato su se u crkve instalirali bendovi koji sviraju neprimjerenu glazbu za sveta mjesta i na taj način odvlače pozornost vjernika od biti Mise.

Neki su se svećenici toliko usredotočili na to “kako dovesti više ljudi na Misu”, da prihvaćaju sve više i više svjetovnih oblika zabave kako bi “crkvu” učinili prihvatljivijom za one izvan vjere.

„Neka mi narod uče razlikovati sveto od nesvetoga, lučiti nečisto od čistoga.“

(Ezekiel 44, 23)

Naše obožavanje Njega znači biti čist i svet i ne smije se miješati sa svjetovnim stvarima. Ne smijemo misliti da će Bog prihvatiti bilo koji oblik obožavanja koji nama padne napamet, jer su oni u Bibliji koji su to učinili upravo odbačeni od Boga ili čak uništeni!!

„Ne ujarmljujte se s nevjernicima. Ta što ima pravednost s bezakonjem? Ili kakvo zajedništvo svjetlo s tamom?“ 

(2 Kor 6, 14)

Molim vas, poslušajte upozorenje. Molim vas, nemojte misliti kao većina drugih koji misle da mogu štovati Boga onako kako oni žele. Moramo obožavati Boga u duhu i istini (Ivan 4, 24), onako kako On želi. Nemojmo miješati profano i sveto u našim životima i našem štovanju. Nemojmo miješati svjetovno sa svetim.

Odvojimo se od svijeta i štujmo Boga s poštovanjem i božanskim strahom, u skladu s Njegovom Riječi.

Mi ne možemo miješati svjetovne stvari s našim štovanjem Boga. Mi štujemo Boga koji kaže:

„Jer Jahve, Bog tvoj, oganj je što proždire; on je Bog ljubomoran.“

(Pnz 4, 24)

Ali mene je očito vrijeme pregazilo, ja nisam čovjek ovog doba ali ja isto tako nisam ni čovjek koji šuti i nijemo gleda kako se pogani modernizam uvodi, kroz širom otvorena vrata, u moju katoličku Crkvu.

Moja Crkva ne ide u Svijet i ne dovodi mu Krista (kažu da je to prozelitizam!?), nego moja Crkva dovodi Svijet i njegove postulate u Crkvu i misli kako će Svijet kleknuti pred svetohraništem i pokloniti se Bogu a u biti moja Crkva se klanja Svijetu i kaže da je sve isto u kojoj vjeri živite.

Pišete kako se stvari vade iz konteksta.

Pa logično je vaditi iz konteksta ono što u taj kontekst po svojoj naravi ni slučajno ne pripada. Što povezuje prvu Sv. Pričest i HNK Hajduk?

Napravite test. Upitajte nasumice neke od prvopričesnika tko je najbolji strijelac Hajduka i tko je autor Djela apostolskih. Upitajte ih neka nabroje 11 po njima najboljih igrača Hajduka od njegovog utemeljenja (plus jednu pričuvu) i 12 apostola Isusa Krista. Upitajte ih tko je za njih najveći svjetski nogometaš a tko je najveća povijesna ličnost. Šokirali bi nas odgovori.

Pa ne moram valjda naglašavati kako sam sigurno duže hajdukovac od svih koji dolaze na moj profil. Godine života mi daju pravo to tvrditi. Rođen sam „pod plinarom“, rastao sam uz „stari plac“ i ostario sam „navijajući“ za pojam koji je za nas obične navijače više od igre ali koji je za mene kao kršćanina ipak samo „najvažnija SPOREDNA stvar“ u mojem životu.

Drugi događaj je koncert duhovne glazbe u zagrebačkoj Areni koji je, po mojem sudu, za svaku pohvalu ali koji jasno ukazuje na neke fenomene o kojima sam, kada su Crkva i Svijet u pitanju, prije govorio.

I sada kada se je našao jedan glas (fra Vinko Brković) u moru sveopće euforije i trijumfalizma, koji po meni daje vrsnu analizu, s kojom netko može i ne mora biti suglasan, odmah ga se etiketira „duhovnom ohološću“ (ili je to išlo na moj račun?).

Hrvatska je iz dana u dan sve više zemlja koja, kada je vjernički život u pitanju, hoda u velikom broju u mega procesijama, ali kada je molitva za život nerođenih pred bolnicama onda manje-više isti ljudi, u jako malom broju, dolaze i svjedoče vjeru u Krista.

Hrvatska odlazi masovno na različita vjerska okupljanja (fjera Sv. Dujma) ali kada je u pitanju Ura klanjanja pred Presvetim oltarskim Sakramentom u splitskoj prvostolnici u Velikom tjednu onda nas je unutra nekoliko desetaka prisutnih.

Hrvatska je spremna u velikom mnoštvu dočekati papu, otići na svjetska hodočašća ili vjerske skupove, ali nije u stanju na izborima izabrati ljude koji svojim životom svjedoče nepokolebljivu vjeru u Isusa Krista.

Nitko pametan nema ništa protiv koncerta duhovne glazbe ali katolička vjera nije samo masovno okupljanje, pjevanje i naslikavanje nego je to samo dio nečega što je također svima nama jako dobro poznato ali nije tako lako i ugodno nego traži žrtvu. Ponekad i vlastitog života.

Ponavljam na ovu reakciju sam bio prisiljen jer su na mojem zidu pale optužbe za „duhovnu oholost“ i „za vađenje iz konteksta“.

Ja sam uvjeren da živim u vremenu kada mi je neopravdano uskraćena mogućnost slaviti Misu onako kako sam je kao klinac ministrirao. To je velika nepravda jer Latinska Misa nikada nije bila zabranjena. U zamjenu mi je ponuđena protestantska verzija „zajedničkog blagovanja“, garnirana suvremenom scenografijom i ikonografijom. I muzikom. Naravno.

Moju Crkvu su zauzeli „portiri“ koji su širom otvorili njezina vrata Svijetu i koji su onda – bacili ili sakrili ključeve.

I usput im je do pisme.

A meni nije.

„Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim. To je najveća i prva zapovijed.“

(Matej 22, 37-38)