Italija i EU

Iako danas mnogi Hrvati smatraju Hrvatsku europskim bolesnikom, a liberali će doživjeti nervni slom ako im spomenete Finsku, jedina neupitna država koja redovno biva zvana europskim bolesnikom je Italija. Razlog za to nalazimo u činjenici da je Italija po veličini treća ekonomija eurozone dok su Finska i Hrvatska jednostavno premalene da bi ih se ozbiljno gledalo.

Razloga za neuspjeh Italije ima stvarno bezbroj s tim da se samo manji dio njih nalazi u Italiji. Glavni razlog za njen neuspjeh nalazi se u politikama koje Europska unija u dogovoru s Njemačkom nameće svojim članicama. Mnogi od nas se još uvijek sjećaju talijanskih osamdesetih ili čak sedamdesetih godina i tamošnje visoke inflacije. U to doba Italija je vršila ciljane devalvacije s ciljem dizanja kompetitivnosti vlastite ekonomije u odnosu na Njemačku. Potpisivanjem Ugovora iz Maastrichta i stvaranjem Europske unije daljnje talijanske devalvacije su bile teoretski zabranjene što je automatski srušilo kompetitivnost talijanske ekonomije.

Između trenutka potpisivanja ugovora kojim je stvorena Unija i stvaranja eura proći će 7 turbulentnih godina tokom kojih će Italija devalvirati 40 % iako joj to po sporazumu nije bilo dopušteno kao niti Španjolskoj kao niti… Kada 01. 01. 1999. godine članice buduće eurozone zauvijek zalede svoje tečajeve među njima će se protivno europskim pravilima, protivno europskim zakonima naći i Italija iako je njen javni dug bio dvostruko viši od najvišeg dopuštenog. Tijekom prvih godina eurozone ekonomska šteta učinjena Italiji putem pogrešnih europskih politika i stvaranjem eura će biti prikrivena zahvaljujući investicijama u turizam i nižim kamatnim stopama, ali početkom recesije istina je neupitno izašla na vidjelo.

Uništena industrija bijele tehnike

Prva od tih istina je bio dogovor o bescarinskom uvozu industrijskih proizvoda iz Turske u Europsku uniju koji je uništio nama svima vrlo dobro poznatu talijansku industriju bijele tehnike. Mnogi od nas u svojim domovima još uvijek imaju zamrzivače Candy, Zanussi, Indesit i slično niti ne znajući da je ta grana industrije u Italiji praktički uništena. Još 2011. godine talijanska industrija bijele tehnike je proizvela 10 milijuna zamrzivača dok je 2014. godine taj broj spao na samo 2 milijuna. Razlog za ovaj kolaps nalazimo u seljenju industrije u Tursku i Poljsku gdje su radnici te 2014. godine plaćeni 300-600 eura što je duplo jeftinije od talijanskih radnika. Na kraju niti to seljenje proizvodnje i uništavanje talijanskih radnih mjesta nije spasilo korporacije tako da je Indesit 2014. godine bio prodan američkom Whirlpoolu, a Candy 2018. godine kineskom Haieru (Zanussi je marka Electroluxa).

Autoindustrija

Praktički identična situacija se dogodila i u iznimno važnoj talijanskoj autoindustriji. Početkom devedesetih godina dvadesetog stoljeća 10 % svih prodanih vozila u Europi je bilo proizvedeno od Fiata u Italiji, a danas taj broj iznosi samo 5 % s tim da se veliki broj vozila ne proizvodi u Italiji (Fiat 500 u Poljskoj i Srbiji, Fiat Doblo u Turskoj…). Rezultat toga je da danas 75 % vozila prodanih u Italiji više nije proizvod talijanske nego neke druge korporacije dok je istovremeno Brazil postao najveće tržište Fiata.

Među deset država s najnižom stopom rasta

Uništenje ovih, ali i drugih važnih industrijskih grana u Italiji do čega je došlo u skladu s europskim sporazumima kao i europske fundamentalističke pozicije o javnog dugu su dovele do toga da je Italija stvarno postala europski bolesnik koji danas ima manje gospodarstvo po stanovniku nego što ga je imala 2008 godine. Očekivana nuspojava dugoročne krize je pad broja rođenih na najnižu razinu u povijesti države s daljnjim katastrofalnim posljedicama za društvo.

Danas kada Europska komisija zajedno s zapadnim medijima naziva Italiju europskim bolesnikom i fundamentalistički zahtjeva smanjenje javnog duga red je podsjetiti ju da prije kritiziranja Italije pogleda sebe u ogledalo. 1997 godine kada je odlučeno da Italija postane član eurozone njen javni dug je bio 122 % BDP-a dok danas više od 20 godina kasnije on iznosi 132 % BDP-a što nam govori da se malo što promijenilo. Jedino što se promijenilo je pozicija eurokrata kojima je ono što su dopustili prije 20 godina bilo nevažno, a sada postalo zabranjeno.

Danas u svijetu postoji 195 država dok se u eurozoni nalazi 19 članica. Dvije od tih članica eurozone, Italija i Grčka se istovremeno nalaze na popisu 10 svjetskih država s najlošijim stopama gospodarskog rasta u 21. stoljeću. Oni koji tvrde da se to dogodilo slučajno i potpuno nevezano s gospodarskom politikom Europske unije neupitno iznose lažne vijesti.

Robert Jurčić/HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo