Mile Prpa: Papa Franjo kontra pape Svetca Ivana Pavla II. Wojtile

Možda nikada u dvije tisuće godina povijesti  Katoličke crkve ni jedan papa nije se našao raspet između neba i zemlje, poput pape Franje.

Brojni pape kroz povijest, često zbog svjetovnih razloga poduprtih moćnicima ovoga svijeta, bili su u dilemi prihvatiti nešto što nije u skladu s Isusovim naukovanjem, ali su ipak radije žrtvovali samoga sebe na bilo koji način, počevši od ugleda i papinskog dostojanstva i sl. pa sve do ugroze vlastitog  života, samo da bi se ostalo na strani dobra i vjere.

Ne samo pape predšasnici, već na tisuće svećenika i biskupa kroz povijest držali su se one Isusove maksime;

„Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. I tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada.”

(Ivan 11,25.26).  

Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga, a tko izgubi život svoj poradi moga imena, naći će ga“.  I zato su postali sveci, uzdizano na čast oltara.

Čitajući međugorske  brojne Gospine poruke, dalo se isčitati da se ovdje vodio, i još uvijek se vodi,  pravi antimarijanski rat prioritetno u duhovnom smislu, ali koji se je odražavao i materijalno, razaranjem brojnih svetišta, kao objekata brutalnim agresorima od najveće “strateške“ vrijednosti.

Sve poruke su beziznimno stilski iste, što znači da ih je izrekla jedna te ista osoba. Kako su djeca (vidioci) odrastali, poruke su postajale sve snažnije i misaono dublje.

U Međugorju je izraslo gigantsko marijansko stablo koje gotovo da nadmašuje i sami Vatikan. To stablo je krcano duhovnim plodovima od prvog dana ukazanja pa sve   do danas. Ima i materijalnih plodova, ali oni su sporedni, dominiraju duhovni plodovi koji postaju baština cijeloga svijeta.  

Nazivati Gospu, koja se na samom početku ukazanja predstavila kao Nebeska Kraljica mira,  „poštaricom“ koja svaki dan šalje poruke ili ne priznavanje istoj da je Isusova majka, je pitanje osobne kulture vjerskog ophođenja, koja ne bi bila primjerna ni znatno nižoj  razini klera da tako nešto javno izgovara.

Tko ima oči neka vidi, tko ima uši neka čuje!  – Nakon tih izjava Pape pojavilo se, samo u Hrvatskoj, na  tisuće i tisuće nepriličnih komentara na Internetu i društvenim mrežama kojima se pljuje po Gospi Međugorskoj, nanoseći joj silnu nepravdu i uvrede koje čovjek nikada ne može zaboraviti, a pogotovo oprostiti, „Oče oprosti im jer ne znaju što čine“ – izdišući na križu govorio je Isus

Sve sami vulgarni tekstovi, a svi se pozivaju na riječi pape Franje. Čini se da je time prešao  Rubikon i više mu nema povratka. Prestrašno! A što se tek događa po cijelom svijetu, to možemo samo pretpostaviti kakve su vulgarnosti pokrenute. Neka nam dragi Bog pomogne. „Vlast tmine, razduha, Belzebula, buha“ rascvjetala je po cijelom svijetu s nesagledivim posljedicama.

„Poštarica“ svaki dan šalje poruke?! A što će tek biti kad počne slati pakete?! Probuđen je najveći osinjak mržnje i psovke prema vjeri i crkvi, a posebno Gospi kao Isusovoj majci,  i to nažalost s najvišeg crkvenog vrha, možda nesvjesno. Bilo kako bilo normalnom kršćaninu je sve to nerazumljivo i zbunjujuće. O tome je i te kako trebalo voditi računa.

U kontekstu ovoga moram spomeniti i našeg blagopokojnog  Stepinca. Kad je Poncije Pilat ustvrdio za Isusa – da na ovome čovjeku ne nalazi ni najmanje krivnje, pa ipak ga je predao da o njegovoj krivnji ili nekrivnji odluče oni koji su tražili Isusovu smrt.

To je takav i papa i čovjek, poput Poncija Pilata,   papa Franjo je predao (možda dobronamjerno, ali najnovijim činom očito  i namjerno) blagopokojnog Alojzija Stepinca da mu još jednom sude oni koji su bili idejni začetnici i podupiratelji svega što je protiv postojanja bilo kakve hrvatske države, pa  podržavatelji i rata protiv Hrvatske, duhovni tvorci agresije laži na Hrvatsku, a posebno na blagopokojnog blaženog Stepinca. Predao ga je u ruke onih koji mu žele, ne samo fizičku, već i duhovnu smrt. To papa Kristove ljubavi nikada ne bi napravio. Srpska pravoslavna crkva je duhovni pokretač ratova na teritoriju bivše Jugoslavije. Sklona je nevjerojatnoj laži, da to normalan čovjek ne može shvatiti.

Papa je došao iz dalekog svijeta, samog juga Argentine, i ne može imati spoznaju o Srpskoj pravoslavnoj crkvi, nije riječ o pravoslavnoj crkvi poput one u Rusiji, Bugarskoj, Grčkoj i slično, već je riječ o crkvi koju nazivaju Svetosavskom, po svome prvom osnivatelje te crkve. U toj “crkvi” među njenim svecima ima ih koji su čisti zločinci  i ubojice, jer njoj nije netko svetac po kriterijima morala, ljudskosti i svih onih drugih faktora koji nekoga čine svetim. Najčešće je kriterij po nacionalnoj osnovi, koji je heroj u bitkama , pridonio prosperitetu države i sl .

Alojzije Stepinac po svome djelovanju bi ponajprije trebao biti  srpski i židovski svetac, jer se u teškim vremenima najviše brinuo upravo o te dvije kategorije ljudi.

U Srbiji, već gotovo sto godina laž je dignuta na najviši nivo nacionalne ideologije. Njihov književnik Dobriša Ćosić, kojeg nazivaju i ocem domovine, napisao je sljedeći Manifest laži kojima se srbijanska država, ali nažalost i Svetosavska  crkva obilato služi, a najviše protiv Hrvata s ciljem da im ugrabe njihove teritorije koje Hrvati drže još od stoljeća sedmog.

Manifest laži Dobrice Ćosića:

„Mi lažemo da bismo obmanuli sebe, da utešimo drugoga; lažemo iz samilosti, lažemo iz stida, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju bedu, lažemo zbog poštenja. Lažemo zbog slobode. Laž je vid srpskog patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno.“

-„Laž je srpski državni interes.“-

„Laž je u samom biću Srbina“.  

-„U ovoj zemlji svaka laž na kraju postaje istina.“

-„Srbe je toliko puta u istoriji spašavala laž…“

Irinej, patrijarh Srpske svetosavske crkve, nebrojeno puta smo to vidjeli na TV ekranima na njegovim misama izgovarao je takve riječi laganja o Hrvatima, o Hrvatskoj, koju nikada nije spomenuo imenom, već je govorio o pokrajinama., o blaženom Alojziju Stepincu, on je nevjerojatno vješt u laži, u skladu s njihovom ideologijom službenog laganja kao državnog interesa.

Papa Franjo ga drži za velikog čovjeka i patrijarha, kojemu sve vjeruje, a kad bi se samo malo potrudio vidio bi da je riječ o jednom najvećih sljedbenika manifesta laži. Kao takav po papi Franji on  treba suditi o svetosti blaženog Alojzija Stepinca.

Ništa zato, Bog zna što radi – bolje je da papa Franjo ne kanonizira blagopokojnog Alojzija Sepinca, već će to učiniti neki drugi papa koji će biti dostojan tog čina. Alojzije Stepinac je bio najveća svjetlost u cjelokupnoj tami Drugog svjetskog rata.

Papa Ivan Pavao II: dva puta se našao na njegovom grobu i poklonio se njegovoj svetosti, jedinoj i najjačoj luči u tim tamnim vremenima u Europi.

Što bi na to sve rekao njegov predšasnik Svetac Ivan Pavao II Wojtila.

Mile Prpa/Hrvatsko nebo