MEMENTO UOČI BLEIBURGA: Titov genocid nad nacionalnim manjinama u Jugoslaviji

Brojne zločine koje su počinili partizani vjerojatno nikada nećemo doznati točan broj. Gdje god su prošle vojne postrojbe partizana, sijale su smrt među ljudima: civilima, ženama, djecom, starcima, zarobljenicima…malo poznata činjenica ovih pokolja je genocid nad nacionalnim manjinama u Jugoslaviji: kompletno zatiranje njemačke nacionalne manjine, zatiranje talijanske nacionalne manjine i masovna ubojstva mađarske nacionalne manjine s jasnim elementima genocida.

Genocid nad Nijemcima – Titovi partizani ubili 6 000 djece mlađe od 14 godina

Od 195 000 Nijemaca/folksdojčera, koji su od njih 500.000 ostali u prijašnjoj Jugoslaviji ostali živjeti, od kraja 1944. do početka 1948. u logore je internirano približno njih 170 000. Od toga je, od posljedica dizenterije, gladi, hladnoće, tifusa i zlostavljanja, umrlo približno 60 000. Među stradalima znatan je broj djece, od 5600 do 6000 mlađe od 14 godina, piše Narod.hr.

Kada je riječ o 10 000 do 20 000 hrvatskih folksdojčera (od 100 000 prijeratnih), koji su ostali u zavičaju nakon zatvaranja austrijske granice, oni su u ljeto 1945. internirani u logore, u kojima je smrtno stradala četvrtina.

A prema popisu stanovništva iz 1931. na području bivše Jugoslavije živjelo je 497.000 Nijemaca, najveći dio u Vojvodini i Slavoniji. Sljedeći popis koji je obavljen 1948. popisao je svega 55.000 Nijemaca. Od 100.000 Nijemaca u Hrvatskoj, na posljednjem prijeratnom popisu 1991. živjelo je samo 2.600 Nijemaca. Ovi podaci svjedoče da je komunistička diktatura na čelu s Josipom Brozom Titom počinila genocid nad Nijemcima. To je bila i službena odluka AVNOJ-a iz 1944, što potvrđuje rasistički i ksenofobni karakter jugoslavenske države.

Odlukom Predsjedništva AVNOJ-a od 21. studenoga 1944. svi se Nijemci stavljaju van zakona i proglašavaju državnim neprijateljima kojima se oduzimaju sva građanska prava, oduzima im se sva pokretna i nepokretna imovina te ih se protjeruje iz države, a do protjerivanja se zatvaraju u radne logore. Tom je odlukom AVNOJ-a nad ovom zaslužnom narodnom grupom i najvećom nacionalnom manjinom u Jugoslaviji, a ponajviše nad civilima, ženama i djecom, počinio genocid za kojega nitko nije odgovarao.

Prema njemačkim službenim izvorima u Titovim konc-logorima umrlo je od gladi i bolesti i maltretiranja od 1944. do 1948. između 50.000 do 80.000 podunavskih Nijemaca, velika brojka za koju nitko još nije pozvan na odgovornost – niti od političara u današnjoj Srbiji niti u Hrvatskoj. Pretežno su to bila djeca i žene, budući da su partizani za zarobljene podunavske njemačke muškarce (civile ili vojnike), u dobi od 16 do 60 godine, imali specijalni tretman.

Genocid nad Nijemcima proveden je i u drugim komunističkim zemljama, dok su neke kao Rumunjska zaštitile svoje građane njemačke nacionalnosti od brutalnih ubijanja koja su dolazila od nalogodavaca iz Moskve.

U nepunih godinu dana Nijemci su gotovo istrijebljeni: protjerani, ili usmrćeni glađu i mučenjima u brojnim partizanskim koncentracijskim logorima: Valpovo, Osijek, Krndija (kod Đakova), Velika Kikinda, Gakovo, Sremska Mitrovica, Kruševlje, Molin, okolica Karlovca, Maribor, Celje gdje su deportirane i ubijane čitave obitelji.

Što je najtragičnije, temelj ovih rasističkih odredbi pronađen je u srbijanskom “Memorandumu” koji je Titovoj komunističkoj vlasti listopada mjeseca 1944., odmah po ulasku partizanskih i sovjetskih trupa u Beograd, uputio srpski akademik i ekstremist nacionalist dr. Vaso Čubrilović, autor rasističko-šovinističkog projekta iz 1937. naslovljenog „Iseljavanje Arnauta (Albanaca)“. Njegov prijedlog sastojao se u tome da se nesrpske manjine s područja Kosova, Vojvodine, Crne Gore i Makedonije protjeraju iz tih krajeva ili pozatvaraju u koncentracione logore, a to se i dogodilo.

Taj isti Vaso Čubrilović, srpski akademik i jedan od vodećih četničkih ideologa je, gle čuda, ostao živjeti kao slobodan čovjek u Titovoj Jugoslaviji i umro 1990. godine u Beogradu. I ne samo to, 1945. godine postao je ministar poljoprivrede Jugoslavije. Čubrilović, kao poznati četnički ideolog i jedan od intelektualnih vođa četničke ideje u prijeratnoj Jugoslaviji, postao je i dekan Filozofskog fakulteta u Beogradu.

Nije li i to jedan od dokaza da je velikosrpska ideja u svojim temeljnim odrednicama ne samo preživjela u “novoj” komunističkoj Jugoslaviji, nego i nastavila ostvarivati svoje političke ciljeve?

Genocid nad Talijanima – bacanje ljudi u fojbe i protjerivanje 200.000 Talijana

U Bassovizi je pronađeno 500 četvornih metara napunjenih ljudskim tijelima, oko 2000 ubijenih Talijana od strane Titovih partizana kada su nadirali prema Trstu.

Potrebno je naglasiti da je jedan dio Talijana bio naseljen u Istru dolaskom Mussolinija na vlast, što nikako ne može opravdati jezovit ubilački odnos komunista prema njima. Vladimir Žerjavić piše da je protjerano čak 191.426 Talijana, dok talijanski povjesničari daju i veće brojke.

Sigurno je jedno: radi se o još jednom velikom zločinu Tita i partizana s elementima genocida. Titovi zločini, što znači i zločini partizana, bili su najmasovnija sustavna ubijanja na našim prostorima. Zbog toga se i danas nalaze žrtve tih ubijanja na svakom koraku.

Tko su bile žrtve fojbi, čiju je komemoraciju predsjednik EP-a zlorabio za slanje iredentističkih poruka?

Nakon što je 1943. godine donijet proglas o sjedinjenju prvotno samo Istre s Hrvatskom i Jugoslavijom započelo se s ubijanjem Talijana. Prvotni revolucionarni “zanos” pojedinačnih ubijanja (većinom iz osvete za fašistička ubojstva) je nakon dolaska Jugoslavenske armije na ova područja zamijenilo plansko istrebljenje i progon Talijana samo zato jer su bili Talijani. To nije bilo moguće niti ostvarivo bez naredbe s najvišeg partijskog vrha i Josipa Broza Tita.

Oni koji su se opirali napuštanju završili su u fojbama (kraškim jamama). To je bio redoviti partizanski način ubijanja – bacanje živih ili mrtvih ljudi, žena, djece i staraca u jame.

Egzodus Talijana je osmislila i izvela Titova komunistička partija, a u tome su joj poslu pomagali i talijanski komunisti. Talijane iz Istre i Dalmacije proglasili su sve fašistima koji su bježali iz Jugoslavije u strahu od komunizma, što je bilo dovoljno za odmazdu.

U okolici Trsta pronađene su ogromne jame (fojbe), ali i u dijelovima Istre i Slovenije. U Bassovizi je pronađeno 500 četvornih metara napunjenih ljudskim tijelima, oko 2000 ubijenih Talijana od strane Titovih partizana kada su nadirali prema Trstu.

Genocid nad Mađarima – cilj ubijanja i protjerivanja je stvaranje srpske većine u Vojvodini

Jedan od razloga ubijanja i protjerivanja Nijemaca, Mađara i Hrvata u Vojvodini bilo je i stvaranje srpske većine koje nikada u Vojvodini nije bilo. Cilj ostvarivanja te većine bilo je i naseljavanje etničkih Srba u kuće protjeranih ljudi.

Tako je od 37% Srba u Vojvodini prije II. svjetskog rata, njihov postotak narastao na 51% nakon rata. A apsolutna brojka, dobivena prvenstveno kolonizacijom Srba u Vojvodinu, porasla je s prijeratnih 613.000 na čak 850.000 poslijeratnih Srba. Prije Domovinskog rata u Vojvodini je živjelo 57% Srba, a nakon protjerivanja i etničkog nasilja prema Hrvatima i drugim narodima Vojvodine, broj Srba je narastao na 66%, te je u nepunih 100 godina Vojvodina postala dominantno etnički srpska pokrajina.

Donosimo riječi vrhovnoga zapovjednika partizanskih odreda Josipa Broza Tita koje je izgovorio krajem studenoga 1945. na konferenciji za novinare u Osijeku, a objavljene su i u novosadskom glasilu »Magyar szo« od 22. studenoga 1944. Iz njih se može zaključiti da je etničko čišćenje manjina u Jugoslaviji provedeno ne samo uz njegovu suglasnost i znanje, nego i izravnu uključenost: „Najstrože nastupili smo prema Nijemcima. Njih smatramo glavnim krivcima, oni su počinili strašne zločine u Jugoslaviji. Nasuprot njima, s mađarskom manjinom postupili smo blago i prema njima smo pokazali velikodušnost.“

O kakvoj je velikodušnosti riječ govore tek djelomice dostupni povijesni podatci, koji se kreću u doista širokom rasponu zbog objektivnih poteškoća poput dugogodišnjih zabrana istraživanja od strane vlasti, opstrukcije nekih nadležnih ustanova, vremenskoga odmaka, namjerno uništenih dokumenata i slično: „Procjene o mađarskim žrtvama na području bivše Jugoslavije u prevelikom su rasponu od 4000 do 40 000 osoba.“

Najčešće se spominje brojka od oko 20 000 žrtava. Npr. upravo je ondašnji šef Ozne Svetozar Kostić-Ćapo iznio broj od 20 000 pogubljenih Mađara u Vojvodini. Mađarski kardinal Jozsef Minszenty u pismu ministru vanjskih poslova Janosu Gyongyosiju procijenio je temeljem dobivenih podataka s terena da je riječ o 40 000 do 50 000 ubijenih Mađara od strane Titovih partizana.

Mađarski znanstvenik Tibor Cseres popisao je i objavio podrobne podatke o 31 491 ubijenom Mađaru od Titovih partizana.

Član Mađarske akademije znanosti i umjetnosti dr. Karoly Kocsis u svojoj knjizi iznosi podatke o 16 800 ubijenih Mađara u Bačkoj i 20 000 u Vojvodini, a nekadašnji predsjednik akademije dr. Jozsef Palinkas spominje 40 000 pogubljenih Mađara u Jugoslaviji. I neki su drugi ugledni mađarski znanstvenici: Jozsef Botlik, Sandor Meszaros, Gyorgy Juhasz, Sandor Papp, Marton Matuska i drugi, među kojima i dvojica katoličkih svećenika u Bačkoj Marton Szusc i Jozsef Kovacs, iznijeli podatke u rasponu od 20 000 do 40 000 mađarskih žrtava.

Pojedini su domaći Srbi pokušali spasiti nevine susjede, ali bez uspjeha. Nakon masovnih likvidacija potkraj 1944. i početkom 1945. osnovani su logori u Bačkoj: Novom Sadu, Somboru, Bačkoj Palanci, Apatinu, Odžacima, Bačkom Gračacu, Vrbasu, Crvenki, Kuli, Veprovcu, Lovćencu i u Subotici, zatim u Banatu u Kikindi te u Srijemu u Srijemskoj Mitrovici.

Do sada je, prema istraživanju Martona Matuske, u Vojvodini otkriveno 56 masovnih grobnica u kojima počivaju pogubljeni Mađari.

HMS/https://hms.ba/Hrvatsko nebo