DOKUMENTI: Agresija tzv. Armije BiH na HVO i Hrvate u središnjoj Bosni

36. AGRESIJA A BiH NA HVO I HRVATE U SREDIŠNJOJ BOSNI

ČINJENICE

KOMENTAR General pukovnik Slobodan Praljak:

Kakav je to vojni dokument potpisan u New Yorku, između koga?

A 10. mart 1993.? Važno je što Sefer misli o već potpisanom dokumentu, a Sefer o dokumentu ne misli dobro.

I tako stalno: potpiši dokument, a onda se razmisli o potpisanom, pa se od potpisanog odustane.

Sefer predlaže točke 2., 4., 5. i 6.:

4. RH – mora se konačno riješiti s tom „ustaškom“ državom logistika za potrebe A BiH;

5. RH – sve prijateljske zemlje (koje?) moraju izvršiti pritisak na tu zemlju da „odustane od podrške HercegBosni“ i raditi aktivno na njenom dokidanju;

Već je počelo, Sefere, u Konjicu agresijom na Hrvate i nastavljeno sve žešće jer:

6. Obezbjediti da LUKA PLOČE i put PLOČE– MOSTAR – SARAJEVO – ZENICA bude u neprekidnoj funkciji za potrebe države BiH.

I nastavlja sadržajem i stilom nad kojim se u Zagrebu zamislio malen broj ljudi. Niti ih je bilo briga, niti su znali, niti su razumjeli. Većina vergla svoje samoupravne referate dozlaboga dosadno i ustrajno.

Tako do dana današnjeg.

A SEFER NASTAVLJA: „Ako je nužno, za ovo angažovati međunarodne snage, a po potrebi i našim snagama taj prostor osigurati“.

AKO STE ZABORAVILI – PLOČE SU U HRVATSKOJ.

I tako je Armija BiH krenula prema Pločama i Neumu, jer osim mudžahedina, nije Seferu Haliloviću uspjelo angažirati druge međunarodne snage, američku ili francusku vojsku, na primjer.

A svaka je šuša polupismena optuživala Hrvate i podižući zadnju nogu zapišavala vlastitim neznanjem po cijelom jednom narodu, imperijalnom nadmoći ideologijskog prosuđivanja. Jadno.

***

Izvod iz magnetofonskog snimka sjednice Predsjedništva RBiH, Vlade RBiH i parlamentarnih stranaka, odnosno predsjednika ili predstavnika stranaka, održane 10. marta 1993. godine. Rasprava je vođena povodom pripreme za zasjedanje Skupštine RBiH koja se trebala izjasniti o Vance-Owenovom planu.

IZETBEGOVIĆ: Želio bih da imamo jedan koristan razgovor. … Je li vam, dakle, poznat sadržaj vojnog dokumenta koji je potpisan u New Yorku, ili smatrate da bi bilo dobro da se u uvodu pročita? Dobro, onda će biti donesen i pročitat ćemo ga. …

HALILOVIĆ: Gospodine Predsjedniče, gospodo, ja bih ovdje samo iznio neke ocjene vezane za vojni papir. …

Iz toga proizlazi da je jedan od osnovnih problema čitavog, pa i vojnog dijela sporazuma, u činjenici što rješenje rata ne bi uslijedilo kao posljedica temeljne vojne pobjede nad agresorom, zbog čega bi došlo do toga da realizator pokolja i drugih oblika genocida nad muslimanskim i hrvatskim narodom, ostane u ulozi i organizatora dijela vlasti u RBiH.

Posebno u trima provincijama. Oni bi kao takvi i dalje predstavljali veliku opasnost za sigurnost bosanskohercegovački opredijeljenih građana, a posebno Muslimana, pa i Hrvata.

****

2. Zamrznuti rad političkih stranaka i formirati patriotski front građana RBiH za odbranu suverene države.

****

4. Sa Republikom Hrvatskom, na političkom planu, konačno razriješiti najvažnije pitanje, a to je logistika za potrebe RBiH, odnosno OS.

5. Na međunarodnom planu animirati sve prijateljske zemlje da izvrše pritisak na Republiku Hrvatsku da odustane od podrške «Herceg-Bosni», i raditi aktivno na njenom dokidanju.

6. Obezbijediti da luka Ploče i put Ploče – Mostar – Sarajevo – Zenica, bude u neprekidnoj funkciji za potrebe države BiH. Ako je nužno, za ovo angažovati međunarodne snage, a po potrebi i našim snagama taj prostor osigurati.

KOMENTAR General Pukovnik Slobodan Praljak:

Najbolje je pročitati cijelu knjigu, ali evo malo nešto o problemima koji se javljaju kada rat poremeti osjetljivu nacionalnu ravnotežu u nekom mjestu ili području.

O istom piše i Margaret Thatcher na način na koji veliki um razumije problem.

KARTE 1. – 14.:

1. STANJE U BiH – TRAVANJ-SVIBANJ 1992.

2. SITUACIJA U HERCEGOVINI DO I OKO 10. IV 1992.

3. ZAJEDNIČKO DJELOVANJE HVO I A-BiH, STANJE 10.IV 1992. – 7. VI 1992.

4. ZAJEDNIČKO DJELOVANJE HVO I A-BiH OD VI 1992. – 29. X 1992.

5. ZAJEDNIČKO DJELOVANJE HVO I A-BiH 29.X 1992. – VRS ZAUZIMA JAJCE

6. ODNOSI HVO I A-BiH – SIJEČANJ 1993.

7. NAPAD A-BIH NA HVO – TRAVANJ 1993.

8. NAPAD A-BiH NA HVO – SVIBANJ 1993.

9. NAPAD A-BiH NA HVO – LIPANJ 1993.

10. ODNOSI HVO – A-BiH 30.VI 1993.

11. NAPADI A-BiH NA HVO – SRPANJ 1993.

12. STANJE NA PROSTORU POD KONTROLOM A-BiH I HVO 30.VII 1993.

13. ODNOSI HVO I A-BiH – 8.XI 1993.

14. ODNOS SNAGA A-BiH I HVO ,OŽUJAK 1993. TE USTROJ I RAZMJEŠTAJ OZ SB, TRAVANJ 1993.

Charles R. Shrader: Muslimansko-hrvatski građanski rat u srednjoj Bosni, vojna povijest 1992. – 1994.

Uvod

Uvod U listopadu 1992. godine Jajce, važan grad sjeveroistočno od Travnika na glavnoj cesti za Banju Luku, bio je pod opsadom Armije bosanskih Srba (ABS), već gotovo pet mjeseci. Zajedničke snage Hrvatskog vijeća obrane i vojnika Armije Bosne i Hercegovine branile su grad i njegove dvije važne elektrane. Opskrbljivanje je išlo iz Travnika, uskim krivudavim koridorom dugim tridesetak kilometara, kroz područje koje su nadzirali Srbi. Pojačanja, hrana, streljivo i druge životne potrepštine dovoženi su kamionima, obično noću. Neprekidno pod paljbom, noćni su se konvoji probijali iz Travnika tom lošom cestom kroz teški planinski teren, jedva dostatni da održe na životu opsjednuti garnizon u Jajcu i civilno stanovništvo. Prvi krajiški korpus Armije bosanskih Srba 27. listopada 1992. godine odlučio je okončati opsadu Jajca općim napadom kojemu je prethodilo nekoliko zračnih udara. Idućeg dana branitelji Jajca iz redova HVO-a evakuirali su svoje bolesne i ranjene, zajedno s civilnim hrvatskim stanovništvom, prije nego što su te večeri napustili grad. Ubrzo su za njima krenuli i muslimanski vojnici i civili kad je, 29. listopada, Armija bosanskih
Srba ušla u grad i počela program «etničkog čišćenja» koje je dovelo do «najvećeg i najnesretnijeg pojedinačnog egzodusa» tijekom rata u Bosni i Hercegovini.(1)

Mnogima od trideset tisuća izbjeglica koji su pobjegli preko planina ili niz tada poznatu «Vijetnamsku cestu» prema relativnoj sigurnosti Travnika to nije bio prvi put da su bili natjerani u bijeg pred Armijom bosanskih Srba. Mnogi su i ranije bježali u Jajce iz Banje Luke, Prijedora, Sanskog Mosta, Kotor Varoši i ostalih gradova i sela u području Bosanske krajine. Vojnici HVO-a i hrvatske izbjeglice koji su napustili Jajce najvećim su se dijelom spustili do relativne sigurnosti Hercegovine ili čak do same Hrvatske. S druge strane, oko dvadeset tisuća muslimanskih izbjeglica nije imalo kamo i stoga su ostali u Travniku, Novom Travniku, Vitezu, Busovači ili u selima nedaleko Bile i Zenice. Usred uzajamnih optužbi zbog napuštanja obrane grada, i HVO i ABiH bili su prisiljeni nadoknaditi velike vojne štete koje su pretrpjeli, dok su njihove civilne vlasti bile suočene s problemima koje je izazvao veliki priljev izbjeglica u područje srednje Bosne.

U tome je ležalo sjeme nadolazećeg sukoba. Za vladu Alije Izetbegovića muslimanski izbjeglice iz Jajca bili su istodobno i problem i prigoda. Problem je bio gdje ih smjestiti. Prigoda je bila vojna: veliki broj muškaraca u dobi za vojsku, dobro motiviranih za osvetu protiv Srba i jednako spremnih krenuti i na Hrvate, osiguravao je izvorište iz kojeg je ABiH mogla popuniti postojeće postrojbe i osnovati nove pokretne postrojbe koje bi mogle poduzimati ofenzivne akcije. Do kraja 1992. nedostatak uvježbanih i motiviranih pokretnih postrojbi za napadajne operacije onemogućavao je ABiH da pokreće stalne ofenzivne akcije – protiv ABS-a ili bilo koga drugoga.(2) Međutim, priljev izbjeglica iz Jajca, zajedno s velikim brojem izbjeglica vojne dobi iz istočne Bosne, i dolazak fundamentalističkih muslimanskih boraca (mudžahedina) iz inozemstva, omogućili su ABiH-u da osnuje takve pokretne postrojbe i da prvi put počne razmišljati o velikim ofenzivnim akcijama.(3)

Tako je, suprotno uobičajenom prihvaćenom mišljenju, upravo pad Jajca krajem listopada 1992. – a ne objavljivanje dijelova Vance-Owenova mirovnog plana u siječnju 1993. – ubrzao muslimanskohrvatski sukob u srednjoj Bosni. Muslimani su imali i sredstva i motive da udare na svoje donedavne saveznike. Vance-Owenov mirovni plan, poduprt od Ujedinjenih naroda, predložio je podjelu Bosne i Hercegovine na deset provincija, od kojih bi u svakoj – osim u onoj oko Sarajeva – prevladavala jedna od triju glavnih etničkih skupina. Detalji plana bili su obznanjeni u prosincu 1992. godine, a karte tog plana objavljene su sljedećeg mjeseca. Opće je prihvaćen, premda pogrešan, argument da je muslimansko-hrvatski sukob u srednjoj Bosni izbio zbog toga što su bosanski Hrvati prerano i nemilosrdno nastojali primijeniti plan u onim provincijama srednje Bosne koje im je plan dodjeljivao.(4) Međutim, taj argument počiva na pogrešnom post hoc propter hoc razmišljanju, bez uvjerljiva činjeničnog dokaza glede sredstava, motiva i mogućnosti. Osim toga, taj argument ne uzima u obzir vrijeme potrebno za planiranje i provedbu ofenzivne kampanje. Otvoreni sukob između Muslimana i Hrvata u srednoj Bosni izbio je 14. siječnja 1993., samo dva dana nakon što je u Ženevi dovršena kantonalna karta Vance-Owenova mirovnog plana, ali zato dva i pol mjeseca nakon pada Jajca.

S druge strane, vremenska i uzročna povezanost masivnog priljeva muslimanskih izbjeglica u srednju Bosnu nakon pada Jajca i izbijanja muslimanskohrvatskog sukoba posve je jasna. Remetilačka prisutnost tih izbjeglica u gradovima i selima srednje Bosne, njihovo uključivanje u nove pokretne ofenzivne postrojbe ABiH-a i žurna potreba da im se nađe životni prostor dobro su poznate i općeprihvaćene činjenice. Njihovu ulogu katalizatora muslimansko-hrvatskog sukoba istaknuli su Franjo Nakić, bivši načelnik stožera Operativne zone Srednje Bosne HVO-a, te mnogi drugi svjedoci pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju u Haagu. Kao što je Nakić izjavio «lokalni Hrvati i Muslimani nikad ne bi ušli u sukob da nije bilo priljeva tih izbjeglica koji su za sebe tražili prostor, nakon što su svoj izgubili u zapadnoj i istočnoj Bosni».(5)

…………..

(1) Edward Vulliamy, Seasons in Hell: Understanding Bosnia’s War, str. 179-180.

(2) U obliku u kojem je postojala krajem 1992. ABiH je bila gotovo isključivo sastavljena od postrojbi ustrojenih po obrascu bivše Teritorijalne obrane JNA. Njezine su postrojbe u načelu bile vezane uz određeno područje i nisu bile «pokretne» u smislu mobilnosti američke ili britanske pješačke bojne (tj. spremne djelovati izvan neposredne blizine svojeg domicilnog položaja).

(3) Zloglasna Sedma muslimanska motorizirana brigada, sastavljena djelomice od mudžahedina i glavne napadačke postrojbe ABiH-a, utemeljena je 17. studenoga 1992., dok su 17. i 27. krajiške brdsko-planinske brigade bile osnovane od muslimanskih izbjeglica u Hrvatskoj, u studenome 1992. i lipnju 1993., te zatim prebačene u Bosnu i Hercegovinu.

(4) Neutemeljena ocjena da je do muslimansko-hrvatskog sukoba u srednjoj Bosni došlo zbog ustrojavanja Hrvata na brzoj primjeni Vance-Owenova plana pojavila se već u začetku sukoba. Naprimjer, potpukovnik Robert A. Stewart, zapovjednik UNPROFOR-ove bojne u Lašvanskoj dolini, zabilježio je u svoj dnevnik da je pobočniku princa od Walesa prenio svoje uvjerenje da «HVO izaziva probleme kako bi Muslimane natjerao da prihvate Ženevski plan» (Stewartov dnevnik, 29. siječnja 1993. sec. 3. 12. KC D56/1 i KC D104/1). Istu su ocjenu širili i novinari (npr. Peter Mass u članku Love Thy Neighbor: A story of War, 2786); humanitarne organizacije (npr. Helsinki Watch u War Crimes in Bosnia-Hercegovina) te u drugim zapadnim publikacijama (npr. Jane’s Information Group. «Jame’s Bosnia Handbook», dio 2, 3-4).

(5) Franjo Nakić, svjedočenje na suđenju Kordiću i Čerkezu. 13. travnja 2000. Nakić je bio načelnik stožera OZSB-a HVO-a od prosinca 1992. do prosinca 1996.

DOKUMENTI: Agresija tzv. Armije BiH na HVO i Hrvate u Konjicu

Izvor:

Prof. SLOBODAN PRALJAK, dipl.ing.
Kazališni i filmski redatelj – Akademija
dramske umjetnosti Sveučilišta u
Zagrebu
General-pukovnik Hrvatske vojske u
mirovini

Izdavač:

„Oktavijan“ d.o.o.
Radnička cesta 39
HR-10000 Zagreb
Republika Hrvatska
Urednik:
Nikola Babić Praljak
Grafička obrada: GENS94, Zagreb
ISBN 978-953-7597-14-6
CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem
000956547

Za portal priredio Daran Bašić / Herceg-Bosna Moja Domovina  – Hrvatsko nebo