D.Čelan: Treći naraštaj hrvatskih iseljenika suočava se s mnogim problemima

Danas, toliko godina nakon uspostave suverene, slobodne i neovisne Hrvatske , te toliko godina nakon završetka pobjedničkog Domovinskog rata, možemo konstatirati, da hrvatski iseljenici diljem svijeta mnogima u našoj domovini Hrvatskoj iznimno smetaju. Sve dobronamjerne osobe, u koje ubrajam one, kojima je doista stalo do budućnosti hrvatskog naroda i hrvatske države, trebale bi doći do zaključka, da su hrvatski iseljenici odigrali iznimno važnu, pa naravno i presudnu ulogu u stvaranju slobodne, neovisne i suverene Republike Hrvatske 90-ih godina. Hrvatski iseljenici bi i danas mogli biti ti, koji će Hrvatsku podići iz doista teške situacije, te ju izvesti na pravi put. Očigledno je, da neprijatelji hrvatskog naroda to ne žele, pa svim snagama pokušavaju onemogućiti sve veze, koje Hrvati diljem svijeta još njeguju sa svojim obiteljima u Hrvatskoj, pa na koncu i s hrvatskom državom.

Nažalost ni mnoge osobe, koje našoj Hrvatskoj i našem hrvatskom narodu ne žele nužno zlo, ne realiziraju, koliko je golem potencijal hrvatskih iseljenika za stvaranje jake i ponosne Republike Hrvatske. Tome se ne treba ni čuditi, jer su antihrvatski elementi skoro 20 godina činili sve, kako bi u Hrvatskoj stvorili sliku o nama hrvatskim iseljenicima, kao nečemu iznimno štetnom za budućnost Republike Hrvatske. Jugokomunisti su zajedno sa svim neprijateljima Hrvatske napravili jasnu strategiju, kako kroz propagandu, prije svega hrvatske iseljenike prezentirati kao neprijatelje Hrvatske, te na koncu nas hrvatske iseljenike natjerati na to, da okrenemo leđa našoj domovini Hrvatskoj. Ipak, odmah sada želim naglasiti, da su se gadno prevarili, kada su pomislili, da će uspjeti u tome, da nam se naša domovina Hrvatska ogadi. Do takve konstatacije dolazim bez velikih napora. Budući da ljubav uz Božju pomoć uvijek pobjeđuje, tako će i ljubav nas Hrvata iz iseljeništva prema našoj domovini Hrvatskoj pobijediti mržnju onih, koji bi najradije uspostavili novu Jugoslaviju, te u potpunosti preziru sve ono što ima hrvatski predznak. No, kao što sam i naglasio, čak i dobronamjerne osobe se često zalažu za prijedloge Jugokomunista, koji bi doveli do toga, da se hrvatski iseljenici u potpunosti isključe iz razvoja Republike Hrvatske, na ekonomskom, političkom i kulturnom području.

Jugokomunistički ostaci koriste se istim mehanizmima, kojima su se služili njihov veliki uzor zločinac Broz Tito i njegovi podupiratelji u bivšem totalitarističkom režimu. Tako su nakon smrti prvoga predsjednika dr. Franje Tuđmana počeli mijenjati istinu, te su krenuli kroz svoje medije proizvoditi golemu veličinu laži, koje su nažalost i mnogi dobronamjerni u hrvatskoj povjerovali. Tako su hrvatski branitelji postali oni, koji po njima žive na grbači države, te su ih proglasili zatucanima, krezubima, neinteligentnima i agresivnima. Hrvate Herceg – Bosne su također proglasili zatucanima i velikim lopovima, koji samo gledaju kako opljačkati Hrvatsku. Katoličku crkvu su proglasili institucijom s kojom se treba obračunati, koja krade itd. Dok su nas hrvatske iseljenike proglasili onima, koji samo traže korist od Hrvatske, te su plasirali tezu u javni prostor, da mi hrvatski iseljenici isključivo njegujemo veze s hrvatskom, kako bi ju opljačkali. Takvoj propagandom mnoge su osobe u hrvatskoj nažalost i podlegle, te su počele vjerovati u sve te laži odnosno izmišljotine. Dokaz tome je i činjenica, da su me mnoge osobe u Republici Hrvatskoj, koje se same deklariraju kao domoljubi pokušale uvjeriti, da nemam pravo kako oni kažu miješati se u hrvatsko gospodarstvo, politiku i kulturu, te da ne bih po njima trebao imati pravo sudjelovati na izborima u Hrvatskoj.

Trenutno smo u situaciji, u kojoj golemi potencijal, kojega hrvatsko iseljeništvo nudi, ostaje neiskorišten, što samo ide na štetu hrvatskog naroda i hrvatske države, a u suprotnom na veliku korist svih neprijatelja naše prelijepe domovine. Poanta ove kolumne je vrlo jasna. Naime, želim artikulirati samo neke od problema s kojima se mi Hrvati iz iseljeništva moramo suočavati, u trenutku kada želimo pomoći našoj domovini Hrvatskoj. U ovoj kolumni posebice ću pisati o problemima, kada je riječ o trećem naraštaja hrvatskih iseljenika, jer i osobno pripadam toj skupini. Usprkos tome, mi hrvatski iseljenici treće generacije ne želimo i ne ćemo odustati od naše domovine.

Sama negacija pripadnosti hrvatskom narodu

Prvi problem s kojim se mnogi Hrvati dijaspore treće generacije moraju suočavati, zasigurno je činjenica, da ih mnoge osobe u Republici Hrvatskoj pokušavaju uvjeriti, da ne pripadaju hrvatskom narodu, te da u vezi s time nemaju pravo na hrvatsko državljanstvo. Takve teze naravno plasiraju one osobe, koje ulažu mnogo truda u to, da podijele cijeli hrvatski narod diljem svijeta, kako bi rezultirajući s time jednu skupinu hrvatskog naroda zavadili s drugom. Služe se sredstvom „zavadi pa vladaj“. Tako pokušavaju osobama u Hrvatskoj prenijeti pogrešnu sliku o nama hrvatskim iseljenicima, kako bi se osobe u hrvatskoj počele zalagati za to, da se nas hrvatske iseljenike u svim područjima što dalje udalji od naše domovine. Nažalost su u tome djelomično i uspjeli, dokaz tome je činjenica, da sam se često susretao s osobama, koje su sigurno dobronamjerne. Međutim, i te osobe su nažalost mene ipak bezuspješno pokušale uvjeriti, da ne pripadam hrvatskoj naciji, te da nemam pravo sudjelovati u gospodarskim, političkim i kulturnim procesima, koji se događaju u Republici Hrvatskoj. Takve su teze doista jadne i sigurno ne idu u prilog zajedništvu, koji je našem narodu u ovom trenutku iznimno potreban. Nadalje, zanimljivo je, kako su si te osobe uzele zapravo biti arbitri u odluci o tome, tko pripada hrvatskom narodu, a tko ne. Ponovit ću, ne napadam one, koji su podlegli sustavnoj i dugoročnoj propagandi ostataka iz prošlog komunističkog sustava.

Također svu krivnju ne možemo prebaciti ni na sve neprijatelje hrvatskog naroda, jer oni čine onoliko, koliko im ostali dopuštaju. No, sigurno da dio odgovornosti snosi i službena vlast u Zagrebu, čak ne ni nužno trenutna, jer bi bilo nekorektno prebaciti sve ono loše što se po pitanju hrvatskog iseljeništva događalo gotovo 19 godina na njih. Činjenica je, da su zakazali mnogi, jer nedopustivo je, da imamo mnoge osobe u Hrvatskoj, koji doista zastupaju teze, kako Hrvati koji žive izvan Republike Hrvatske po njima i nisu Hrvati. To negiranje mnogih, da su hrvatski iseljenici diljem svijeta dio hrvatskog, ponosnog naroda nisam iskusio samo ja na svojoj vlastitoj koži, nego i mnogi ostali, posebice pripadnici trećeg naraštaja hrvatskih iseljenika. Bilo bi zanimljivo čuti, koji su to doista njihovi kriteriji, koje bi netko trebao ispuniti, da bi se mogao zvati Hrvatom. O tome se u hrvatskom prostoru ni ne govori, a činjenica je da taj problem postoji. Problem nije ni malo bezazlen, kako se vjerojatno na prvi pogled čini, jer kad nekome negirate pripadnost određenom narodu, onda na tome možete temeljiti sve buduće korake s kojima istim tim osobama uskraćujete prava, koja kao pripadnici određenog naroda imaju.

Državljanstvo, domovnice, putovnice …

Sljedeći problemi s kojima se mnogi Hrvati dijaspore, koji pripadaju trećoj generaciji moraju suočavati nisu samo posljedica sustavnog denunciranja hrvatskih iseljenika sa strane protivnika hrvatskog naroda, već su i posljedica nerada i uhljebništva svih vlada Republike Hrvatske nakon smrti, našega prvoga hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana. Naime, mnogi iseljenici treće generacije, koji do sada nisu stekli hrvatsko državljanstvo imaju mnoge probleme postati hrvatski državljani. Iako je vlada Republike Hrvatske još prošle godine pripremila zakon, koji će hrvatskim iseljenicima olakšati stjecanje hrvatskog državljanstva, činjenica je, da do sada takvo olakšanje mnogi hrvatski iseljenici nisu mogli uočiti niti osjetiti. U tom slučaju, golemi je problem sigurno neefikasna hrvatska birokracija, koja na svim područjima otežava bolju suradnju iseljene Hrvatske s domovinskom, pa tako i u slučaju državljanstva.

Mnogi pripadnici trećeg naraštaja hrvatskih iseljenika čekaju godinama, kako bi dobili hrvatsko državljanstvo. To se nažalost do današnjega dana nije promijenilo. To dovodi do toga, da mnogi novi potencijalni državljani odustaju od zahtjeva za državljanstvom, jer jednostavno ne žele sudjelovati u takvim odugovlačenjima i u toj, mislim da je se doista tako može nazvati birokratskoj farsi. Nedopustivo je, da potencijalni hrvatski državljani diljem svijeta moraju čekati mnogo godina kako bi postali punopravni državljani Republike Hrvatske. Isto tako je nedopustivo, da te osobe radi jednoga papira moraju odlaziti nekoliko puta do konzularnog sjedišta, jer je naša birokracija sve samo ne efikasna. Čak problem ne bi bio toliko ni velik, da konzularna sjedišta nisu daleko udaljena od gradova u kojima mnogi iseljenici žive. Međutim, činjenica je, da su za mnoge osobe konzularna sjedišta udaljena nekoliko sati automobilom, dok drugi koji žive u državama kao što je primjerice SAD moraju letjeti zrakoplovom nekoliko sati, kako bi mogli steći hrvatsko državljanstvo, i to ne samo jedan put, nego nekoliko puta, jer to tako hrvatska birokracija zahtjeva.

Isti slučaj je i s hrvatskim putovnicama. Jer da bi hrvatski iseljenici produžili hrvatsku putovnicu, treba im doista mnogo vremena, ali ipak ne moraju čekati nekoliko godina na putovnicu, kao primjerice mnogi na državljanstvo. Kao što se svi problemi daju riješiti, tako se i ovaj problem može riješiti na doista učinkovit način. Prije svega bi bilo dobro, kada bi Republika Hrvatska otvorila nova konzularna sjedišta u državama gdje žive mnogi hrvatski iseljenici. Isto tako bi bilo dobro, kada bi mnoga konzularna sjedišta promijenila i produljila svoje radno vrijeme, jer trenutno radno vrijeme u mnogim konzularnim sjedištima nije prilagođeno osobama, koje bi ih trebale posjećivati. Takve promjene dovele bi zasigurno do toga, da mnogi potencijalni hrvatski državljani zatraže svoje državljanstvo, te bi se sigurno zaustavile i problem, da se mnogi iseljenici ispisuju iz hrvatskog državljanstva, jer radi velike udaljenost nemaju mogućnost odlaziti nekoliko puta do konzularnih sjedišta, da riješe određen problem. Poznavajući službenu vlast u Zagrebu, otvaranje novih konzularnih sjedišta ni ne predstavlja veliki problem. To će oni brzo učiniti, no nažalost ne kako bi bili više dostupniji hrvatskim iseljenicima, nego kako bi u tim konzularnim sjedištima mogli postaviti svoje uhljebe, kojih u hrvatskim konzularnim sjedištima ni sada ne manjka. Čak bi vjerojatno postavili i nekoliko osoba, koji u svojim uredima drže slike zločinca Broza Tita, te koji ne rade za interese Republike Hrvatske, jer te osobe ni nakon toliko godina ne mogu prežaliti njihovu propalu Jugoslaviju.

Da su u institucijama, koje bi trebale pridonijeti rješavanju državljanstva, domovnica i putovnica hrvatskih iseljenika, zaposleni mnogi uhljebi, možemo jasno vidjeti i na činjenici, da mnogi iseljenici diljem svijeta čekaju nekoliko godina na stjecanje hrvatskog državljanstva. Svakako sam uvjerenja, da bi se trebao uvesti jasan zakonski rok, koji bi se trebao poštovati, kada je riječ o odgovorima na zahtjev za hrvatsko državljanstvo. Tako bi se zaustavilo mrcvarenje hrvatskih iseljenika, te bi se sigurno povećao broj hrvatskih državljana diljem svijeta, te bi iseljenici sa zadovoljstvom rješavali svoje probleme u hrvatskim konzularnim sjedištima, znajući, da će se njihovi problemi riješiti u što kraćem roku, što trenutno nažalost nije slučaj. Bilo bi isto zanimljivo vidjeti, koji su to kriteriji, koji se moraju ispuniti, da bi netko dobio radno mjesto u institucijama, koje su zadužene za ova iznimno važna pitanja, koja su doista od velike važnosti za hrvatske iseljenike. No, isto tako, što nažalost mnogi zaboravljaju i za Republiku Hrvatsku.

Ovo su bili samo pojedini od mnogih problema, s kojima se mi pripadnici trećeg naraštaja hrvatskih iseljenika moramo svakodnevno suočavati. No, u ovoj kolumni nisam nabrojao isključivo probleme, nego i konkretne prijedloge s kojima bi se ti problemi mogli doista umanjiti. Mnogi su problemi s kojima se mi Hrvati treće generacije iseljenika moramo suočavati, kada želimo pomoći našoj domovini Hrvatskoj, te oni nažalost ne stanu u jednu kolumnu, za njih je potrebno više kolumni. No, iznimno je bitno o njima govoriti uvijek kada zato imamo mogućnost, jer tek kada se jedan problem uoči, onda ga je moguće i početi rješavati.

Davor Čelan/Hrvatsko nebo