Zločin nad širokobriješkim fratrima

Vrijeme:15 min, 48 sec

Zarobljene fratre u Širokome Brijegu pripadnici dalmatinske brigade, čiji je pripadnik bio i Ante Josipović, polili su benzinom, zapalili i zabranili narodu i  svećenicima da ih pokopaju

Povijesne istine radi, fratri sa Širokog Brijega podupirali su ustaše, kako to i danas čine neki njihovi nasljednici. Kada su partizani dolazili na Široki Brijeg, pružili su im vrlo snažan oružani otpor i uključivanjem u ratna djelovanja, bili su legitiman cilj vojnih djelovanja. Dakako, danas, s povijesnim odmakom, žalimo za svim žrtvama rata, ali moramo prepoznati što je bila čija uloga i tko je bio na pravoj, a tko na krivoj strani.

Riječi su ove bivšega hrvatskog predsjednika Ive Josipovića koji smatra kako je ubojstvo nedužnih širokobrijeških franjevaca ‘bio opravdan i legitiman čin’.

Povijesne istine radi, Josipović ovom izjavom jasno priznaje kako su partizani ubili nedužne fratre u Širokom Brijegu, polili ih benzinom, zapalili i bacili te zabranili ostalom pučanstvu i svećenicima da ih pokopaju. Prema Josipoviću, ddpartizani su bili na pravoj strani, a franjevački svećenici na krivoj, valjda samim time što su bili svećenici i što su ostali u svojoj kući – samostanu, pa su i zaslužili da ih se ubije jer su, eto, svi oni, stariji od 55 godina, neki od njih i bolesni, a jedan i nepokretan, pružali ‘snažan oružani otpor’.

Ovakva izjava, s obzirom na to od koga dolazi, nije ništa novo, ali je ponižavajuća za svakoga Hrvata. Pa taj je isti Josipović još dok je bio predsjednik Republike Hrvatske 2012. godine u izraelskom Knessetu pričao o ‘ustaškoj guji u srcima, koja je oslabljena, ali je još uvijek tu’. U istom je parlamentu isticao ‘da je u Hrvatskoj postojao široki antifašistički pokret otpora i da su svi predsjednici u modernoj Hrvatskoj bili antifašisti te da je i sam sin Titova partizana’

Te, ali i razne druge bljuvotine, sipao je Josipović tijekom svoga mandata. Ova njegova izjava o širokobrijeških franjevcima stoga i nije ništa novo, ovo je samo podsjetnik svima nama kako sinovi partizana, istih onih koji su godinama zatirali i ubijali Hrvate bez kazne, i danas u slobodnoj Hrvatskoj dijele lekcije i dociraju s visine.

Fra Miljenko Stojić, voditelj Vicepostulature postupka mučeništva ‘Fra Leo Petrović i 65 subraće’ kaže kako ‘nikakvo oružje niti ikakve vojne utvrde nisu bile u franjevačkim prostorima, o čemu svjedoče i jugokomunistički dokumenti koji su dostupni javnosti’.

‘Skandalozna izjava bivšega predsjednika Ive Josipovića prema kojoj su ‘širokobriješki franjevci bili legitiman cilj vojnih djelovanja’ nije niti registrirana u onom dijelu medija koji otvoreno ili prikriveno zagovara i promovira politiku ‘regiona’, odnosno postkomunističku i projugoslavensku politiku suprotnu Ustavu Republike Hrvatske. U hrvatskom se društvu, na žalost, nije dogodila lustracija, kao što je trebala, pa je Josipović najprije uspio postati predsjednikom države Hrvatske, a onda ovih dana izjaviti to što je izjavio. Valjda će jednom i hrvatsko društvo krenuti pravim smjerom’, kazao je fra Miljenko.

General Vuletić, major Guvo…

Prema njegovim riječima, ‘nikakvo oružje niti ikakve vojne utvrde nisu bile u franjevačkim prostorima, o čemu svjedoče jugokomunistički planovi za napad koje su izradili njihovi vojni obavještajci koje je fra Andrija Nikić 1971. pronašao u Široki BrijegArhivu vojnoistorijskog instituta u Beogradu pa ih ondje jamačno može pronaći i Ivo Josipović ako mu je stalo do istine’, govori fra Miljenko.

‘Širokobriješki fratri nisu pobijeni u ‘žaru borbe’, nego tek nakon okončanja bojevih djelovanja. Jugokomunisti su ušli u samostanske prostore oko 10 sati, a ubijanje franjevaca počelo je oko 16 sati, tek kada se crta bojišnice pomakla prema Mostaru, što znači da nisu pobijeni prilikom pružanja oružanoga otpora. I to Ivo Josipović može pronaći ili u rečenom arhivu ili u djelu jugokomunističke literature, pa i u njemačkim izvorima’, poručio je fra Miljenko bivšemu predsjedniku.

Podsjetimo, pripadnici II. dalmatinske brigade, čiji je zapovjednik tada bio Bruno Vuletić, 6. veljače 1945. strijeljali su šestoricu fratara – fra Augustina Leopolda Zubca, fra Krešimira Pandžića, fra Rolanda Zlopašu, fra Zvonka Grubišića, fra Radu Jurića i fra Kornelija Sušca – zatečenih u župnoj kući u Mostarskom Gracu.

Nakon što su upali u samostan na Širokom Brijegu, 7. veljače 1945., partizani su ubili 12 franjevaca zatečenih u podrumu samostana i protuzrakoplovnom skloništu.

Alkar i barjaktar Ivan Guvo zvani Pino, bio je zapovjednik 11. dalmatinske brigade koja je počinila mnoge zločine u Hercegovini, a osobno je bio u ‘streljačkom stroju’ čete koja je 7. veljače 1945. godine pobila 12 franjevaca – fra Stanka Kraljevića, fra Ivu Sliškovića, fra Krstu Kraljevića, fra Arkanđela Nuića, fra Borislava Pandžića, fra Tadiju Kožula, fra Dobroslava Šimovića, fra Marka Barbarića, fra Žarka Leventića, fra Miljenka Ivankovića, fra Viktora Kosira i fra Stjepana Majića. Sutradan, 8. veljače, partizanske su postrojbe uhitile skupinu od osam franjevaca, koji su se od fratriborbi sklonili u samostansku mlinicu. Iz sastava te skupine, posmrtni ostatci jednoga od njih ekshumirani su iz masovne grobnice u Zagvozdu, dok se za ostale pretpostavlja kako su ubijeni na području Biokova i Mratova.

Bruno Vuletić, koji je zapovijedao II. dalmatinskom brigadom koja je u Mostarskom Gracu ubila šest svećenika, otišao je u partizane sa 17 godina, već 1944. postavljen je za na mjesto zapovjednika 2. dalmatinske brigade, a završetak rata dočekao je kao zapovjednik 4. dalmatinske brigade. Nakon rata bio je pomoćnik jugoslavenskoga vojnog predstavnika u Washingtonu i Londonu te vojni predstavnik u Pekingu, a nakon toga nastavlja vojnu karijeru u činu generala. Bio je najmlađi viši oficir Jugoslavenske armije, ali i pobjednik Alke 1946. godine te dugogodišnji član Viteškoga alkarskog društva. Sa skupinom istomišljenika iz VAD-a, Vuletić je 1990. godine pokušao spriječiti održavanje Alke te je odbio poziv predsjednika dr. Tuđmana da se priključi hrvatskim snagama u Domovinskom ratu. U jeku najžešćih srpskih napada na Hrvatsku ljetovao je u Brelima, a Hrvatsku je napustio početkom studenoga 1991. godine, 15-ak dana prije pada Vukovara, i otišao u Beograd, gdje je i umro. Zanimljivo je da je upravo Vuletić Guvu odabrao da bude na časnom mjestu alkarskoga barjaktara 1965., godine kada je Alku posjetio Tito. Major Guvo bio je pripadnik brigade koja je počinila mnoge masovne zločine i koja je u sastavu gonećeg odreda kojim je zapovijedao major Simo Dubajić 1945. godine počinila masovno ubijanje 30 tisuća zarobljenih hrvatskih vojnika i civila na Kočevskom Rogu u Sloveniji. Nakon rata Guvo je nastavio djelatnu vojnu službu u JNA, 1953. proglašen je narodnih herojem, a 1957. umirovljen. Umro je 1992. u Beogradu gdje je početkom devedesetih ‘prijetio i psovao ustaše koje treba sve pobiti’.

Na konju ušao u crkvu i srušio oltar

Pripadnik 11. dalmatinske brigade bio je i Ante Josipović, otac Ive Josipovića, koji danas tako gorljivo brane partizanske zločine, proglašavajući žrtve zločincima, a zločince žrtvama. Jedan od zločina koji se na teret stavljali Anti Josipoviću jesu i ubojstva franjevaca u Širokom Brijegu u svibnju 1945. godine, s kojim je povezana zloglasna 11. dalmatinska brigada, čiji je pripadnik bio Josipović. Kao mladić sudjelovao je u ilegalnom skojevskom pokretu još od josipvi1941. u Baškoj Vodi, a partizanima se priključio 1942., i to Biokovskom odredu pa su poznata njegova ‘djelovanja’ na tom području.

O djelovanju Ante Josipovića komentar je napisao i poznati kirurg Hrvoje Tomasović čiji su pretci iz tih krajeva. Tomasović je kazao kako je Ante Josipović u Baškoj Vodi na konju ušao u crkvu i sorio oltar! Moja baba je svjedok tome jer je iz toga kraja! To je zločinac iz Biokovskog odreda, partizanski krvnik’, napisao je Tomasović.

Ante Josipović rođen je 1925. godine u Baškoj Vodi kod Makarske. Završio je pravni fakultet i višu partijsku školu ‘Đuro Đaković’. Za vrijeme Drugoga svjetskoga rata bio je član partizanskoga odreda na Biokovu koji je kasnije prerastao u 11. dalmatinsku brigadu za koju se zna da je počinila zločine nad franjevcima na Širokom Brijegu i ratnim zarobljenicima na Kočevskom Rogu. Nakon rata Josipović je bio je jedan od čelnih ljudi Ozne u Vrgorcu, a u medijima se moglo pročitati da je u dvama mandatima bio upravitelj Gologa otoka, za što nisu pokazani dokazi.

Na izjave Ive Josipovića, u kojima brani neobranjivo, reagirao je Neven Sesardić kazavši ‘kako je prilično čudno da netko tko je ne samo pravnik nego i sveučilišni profesor prava iznosi rezolutnu tvrdnju o nečijoj krivnji bez ikakvih dokaza ili upućivanja na relevantne izvore’. Slično je 1971. postupio i Okružni sud u Splitu kad je zabranio raspačavanje brošure ‘Široki Brijeg’, koju je izdao tamošnji Franjevački samostan i u kojoj se tvrdilo da su ubijeni franjevci bili nevini. U obrazloženju te zabrane Okružni sud tada također nije naveo nikakve dokaze da su ti svećenici stvarno sudjelovali u oružanim borbama protiv partizana. Međutim, nakon žalbe izdavača brošure, sudsko je vijeće SesardićVrhovnoga suda Hrvatske (kojem je predsjedavao moj otac, Dražen Sesardić) ukinulo tu zabranu, zaključivši da za nju nije bilo nikakve osnove, reagirao je dr. Sesardić.

„Vidimo da danas, nakon gotovo 50 godina, Josipović slijedi logiku onoga ideološki korumpiranog suda iz komunističkih vremena: za ‘neprijatelje’ vrijedi presumpcija krivnje, a ne presumpcija nevinosti. Ideja je u osnovi sljedeća: ako vam se kod nekoga počne priviđati ‘ustaška guja’, prihvatite da je taj čovjek kriv čak i ako optužbu o njegovu zalaganju za ustaštvo ne možete potkrijepiti dokazima. S takvim stavom zapravo pokazujete da vam je najviše stalo do toga da branite svoje političko opredjeljenje, a da ste radi toga čak spremni žrtvovati i fundamentalna načela prava i etike’, zaključio je među ostalim Neven Sesardić.

Prof. dr. Slaven Letica smatra kako bi dr. Ivi Josipoviću trebalo oduzeti titulu znanstvenika i profesora kaznenopravnih znanosti.

‘Do kojih i preko kojih granica seže ideološka zaslijepljenost, pokazao je još jednom bivši predsjednik Republike i aktualni profesor kaznenopravnih znanosti dr. Ivo Josipović. U intervjuu koji je dao Draženu Ciglenečkom, objavljenom u Novom listu 13. travnja 2019., profesor kaznenog i kazneno-procesnog prava ovako je komentirao svirepo partizansko-komunističko ubojstvo 66 širokobrijeških fratara u veljači 1945.: ‘Povijesne istine radi, fratri sa Širokog Brijega podupirali su ustaše, kako to i danas čine neki njihovi nasljednici. Kada su partizani dolazili na Široki Brijeg, pružili su im vrlo snažan oružani otpor i uključivanjem u ratna djelovanja bili su legitiman cilj vojnih djelovanja’. Iako je suvremena historiografija odavno dokazala da širokobriješki fratri nisu sudjelovali u ratnim djelovanjima i da su svirepo likvidirani bez suđenja i suda, vrli profesor kaznenopravnih znanosti ubojstvo zarobljenih fratara civila i dalje opravdava. Da je Pravnom fakultetu u Zagrebu imalo stalo do vlastitoga dobrog glasa, svoga bi profesora jednostavno morao isključiti iz nastave, jer – sramoti vlastitu struku i poziv’, komentirao je dr. Letica posljednje izjave bivšega hrvatskog predsjednika.

Fra Andrija Nikić, predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti i Hrvatskoga kulturnog društva Napredak u Mostaru: Josipović živi svoje partizanstvo

U nedavnoj izjavi za riječki ‘Novi list’ bivši predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović pokušao je opravdati jugokomunističke likvidacije katoličkih svećenika. Kao primjer takvim tvrdnjama naveo je staru Ozninu tezu o Fra Nikic‘naoružanim franjevcima’. ‘Kada su partizani dolazili na Široki Brijeg, pružili su im vrlo snažan oružani otpor i uključivanjem u ratna djelovanja, bili su legitiman cilj vojnih djelovanja’, riječi su Ive Josipovića.

Osjećam se prozvanim onim što je tom prigodom izrekao o pogubljenju 12-orice širokobrijeških fratara. Njegov istup ne bi smio ostati bez osvrta.

Ivo Josipović priznaje da su partizani ubojice širokobrijeških fratara. Nu, on bi htio da se o tomu ubojstvu ne govori kao o zločinu, iako nitko zdrave pameti ne može vidjeti ništa drugo. On žrtvi, to jest širokobriješkim fratrima, pripisuje izmišljeni zločin, a njihovim ubojicama/partizanima pripisuje gotovo humanu ulogu: kažnjavanje toga izmišljenog zločina. Da bi svojoj otrovnoj priči priskrbio kakvu-takvu uvjerljivost, pogubljenje fratara smjestio je u izmišljene okolnosti. Preuzima izmišljene partizanske priče da su fratri pucali sa zvonika i iz samostana. Preuzimajući to, Ivo je tako Široki Brijeg pretvorio u vojnu utvrdu. Pobrinuo se da ta utvrda ima i svoju posadu – nju mu čine isključivo fratri i do zubi su naoružani – te su partizanima pružili vrlo snažan oružani otpor. U fratarsko-vojnoj posadi nije bilo ni bjegunaca, ni ranjenih, ni poginulih. Ivo Josipović ne reče ništa o tomu koliki su bili gubitci među partizanima. O tim gubitcima moralo bi biti nešto zapisano u tajanstveno-vojnim izvješćima koja on rabi kao izvore za svoju priču o sedmorici ratobornih fratara.

Široki Brijeg, zvonik, crkva i samostan imaju svoju priču. Bilo bi nerazborito posumnjati u istinitost te priče. Crkva, zvonik i samostan na Širokom Brijegu nisu imali vojnih postrojba. To svjedoči i skica od 5. veljače 1945. Svatko iole upućen u vještinu ratovanja, zna da je zvonik neprihvatljiv kao vojna utvrda. U zvoniku je pogibeljno imati i promatračko mjesto: s njega, istina, puca pogled na sve strane, ali i on je uočljiv sa svih strana, pa mu je u ratu namijenjena sudbina mete koju se ne može promašiti. Uz nepokretnoga 80-godišnjaka fra Marka Barbarića, bolesnoga fra Krstu Kraljevića i desetoricu ostalih, čija je prosječna starost preko 55 godina. Nije mi poznato da je u novijoj povijesti ratovanja ikome palo na pamet uvojačivanje ljudi te dobi.

Za zahtjevne vojne zadatke, gdje mora biti mjesta i za navodno vojno djelovanje sa zvonika franjevačke crkve na Širokom Brijegu, moralo bi se odabrati vojnike s punom uporabom osjetila, tjelesno izdržljive i s iskustvom u tom osjetljivu i pogibeljnu poslu. A ima li se na umu da su partizani došli na Brijeg 7. veljače 1945., posada bi u zvoniku morala izdržati i zimsku hladnoću, znatno neugodniju od one u nezagrijanim prostorijama. Fratri, u poodmakloj dobi i bez ikakva iskustva u rukovanju oružjem, nijedan od tih uvjeta nisu mogli ispuniti. Nitko pri pameti ne bi mogao povjerovati da su se fratri odlučili vojno suprotstaviti partizanima. U ondašnjim bi okolnostima njihov otpor bio suludi čin. Znalo se, naime, mnogo prije dolaska partizana na Široki Brijeg, kako će završiti Drugi svjetski rat, što znači da su i pobjednici i poraženi bili već jasno obilježeni. Nedopustivo je 12-orici školovanih fratara pripisati totalnu izgubljenost u vremenu i prostoru.

Istinitost svoje priče o ‘legitimnom cilju vojnih djelovanja’ – pobijenim fratrima – Ivo Josipović dokazuje navodnim partizanskim izvješćima, prema kojima su partizani zatekli u samostanu naoružane fratre. Zašto ta izvješća ne objavi? Kakva god ona bila, u njima bi se zasigurno moglo pronaći istinitih i uporabljivih podataka (ime i prezime onoga tko je izvješća potpisao, mjesto, nadnevak). Ako je pogubljenje širokobrijeških fratara bio častan čin, u što Ivo Josipović želi uvjeriti javnost, ostao je dužan reći barem nešto o tomu gdje je fratrima suđeno i tko im je sudio, jesu li osuđeni na smrt vješanjem ili strijeljanjem, gdje su pogubljeni i tko ih je pogubio, zašto su njihova tijela polijevana benzinom, zapaljena, ubačena u protuavionsko sklonište i zatrpana. Zašto je zabranjeno vjernicima da se tomu mjestu približavaju, a fratrima da pobijene pokopaju.

Šute oni koji bi morali progovoriti, a govore oni koji bi morali šutjeti. Da je, primjerice, partizan Ante Josipović, Ivin otac, progovorio pravodobno i iskreno o pogubljenju širokobrijeških nedužnih fratara, imalo bi se što i čuti i zapamtiti. Nedopustivo je govoriti o zločinu i kazni kako to govori Ivo Josipović. Svojom neistinoljubivošću i ćudorednom neosjetljivošću on ubija ubijene širokobriješke fratre. U njegovoj je priči, međutim, nešto potresno istinito: on je cijelo vrijeme govorio samo o sebi. A tko je on i u čijem stanu boravi? Neka nam odgovori. Očito je da Ivo Josipović i danas korisno živi svoje partizanstvo, čast od nametnutoga predsjednikovanja i prepoznatljivosti od guje koja je postala dio njegove agnostičke prepoznatljivosti.

Ono što se zločinom dobiva, koliko god to bilo uspoređeno s onim što se zločinom gubi, uvijek zaslužuje samo prijezir.

Dr. Vladimir Gruden, poznati hrvatski psihijatar:„Hajde, prijatelju, idi liječi se“ jer riječ je o nezrelosti i kompleksu manje vrijednosti na razini psihičkoga poremećaja!

Dr. Gruden, kako biste prokomentirali posljednju izjavu bivšega predsjednika Ive Josipovića u kojoj kaže kako su ‘fratri u Širokom Brijegu bili legitiman cilj vojnih djelovanja’?

Kad govorimo o predsjedniku Josipoviću, mislim da je kod njega riječ o problemu jer je već dulje nepoznat i Grudennezanimljiv javnosti. Kako je ambiciozan, on opet želi biti u središtu javnosti. Ovdje je u pozadini silna težnja da se o njemu priča. To me podsjeća na malu djecu koja kad im roditelji ne daju dovoljno pozornosti, onda nešto razbiju i tako skrenu pozornost na sebe. To je isključivi Josipovićev motiv jer je predugo bio po strani.

Druga stvar je da se ovdje radi o osjećaju manje vrijednosti i onda oni koji se tako osjećaju, misle da ne vrijede, nitko im to ne govori, ali oni to misle za sebe, i zato nastoje skrenuti pozornost na sebe na bilo koji način kako bi pokrili taj svoj osjećaj manje vrijednosti.

Isto tako, moramo shvatiti Josipovićev svjetonazor, on je ateist, prema tome normalno je da će se na takve stvari osvrnuti tako da pogazi instituciju i sve one koji joj pripadaju. A osnovni cilj zapravo jest na koji način ponovno postati onaj o kojemu se govori. I evo ga – o njemu se opet govori, novine o tomu pišu i opet je iskrsnuo.

Nije li pomalo tužno da ovakvim izjavama skreće pozornost na sebe? Što to zapravo govori o Josipoviću?

To govori da je emocionalno jako nezreo. Zanimljivo je da se čovjek pita kad netko izgrađuje političku karijeru – koliko je tu u osnovi jedan osjećaj manje vrijednosti. To je jedna djetinjasta, emocionalno nezrela osoba. Ako njemu to o čemu priča zbilja smeta i ako je to nešto što misli da se zaista dogodilo, onda se sastaneš s ljudima s kojima trebaš i o tome razgovaraš, tražiš dokaze za to što tvrdiš, nastojiš razumjeti, a ne pljuvati po drugima.

Ne smijemo zaboraviti da su se Josipoviću priviđale i ustaške guje, o čemu je govorio u Izraelu. Stvari o kojima govori bivši predsjednik su fikcija, postoje samo u njegovoj glavi.

U tomu i jest problem. Najblaži oblik je tada reći da je netko emocionalno nezreo. To može nekada tako daleko otići da može prijeći u nekakvo psihičko oboljenje jer ti ljudi kojima je toliko stalo da budu netko i nešto, a sami sebi zapravo govore da su nitko i ništa, najčešće dođu do te dijagnoze. Nitko ga ne gleda, nitko mu ništa ne govori i onda, kad bilo tko tako izjavljuje, uvijek je to znak njegove dijagnoze. Postoji jedan šaljivi izraz koji vrlo često upotrebljavam – iza svake potencije stoji neka impotencija. Simbolički ili de facto, postoji jedan manjak emocionalnoga i intelektualnoga potencijala. Josipović dugo nigdje nije došao na površinu i sad mu je trebao neki izraz za koji je uopće teško povjerovati da netko to može reći, ali u tomu i jest stvar – on mora izjaviti nešto senzacionalno da bi ljudi reagirali. A čovjek bi samo rekao: Čuj, prijatelju, hajde, idi se liječiti. To bi zapravo trebao biti najbolji odgovor. Idi se liječiti, liječi svoj osjećaj manje vrijednosti.

Vrijedi li to i u slučaju ostalih sa spektra ‘socijalno osjetljivih’, kako se vole nazivati, a koji danas plješću dok gori crkva Notre-Dame? Je li to zapravo isti obrazac ponašanja?

To je potpuno isto. Ljudi čekaju i vrebaju svoj trenutak da bi se primaknuli nekima ili bi se jako usprotivili, a što bi moglo skrenuti pozornost na njih. Kao mala djeca, osnovna im je svrha skretanje pozornosti na sebe. I oni time i uspijevaju. Najbolji odgovor je onda: zbilja je to što pričaš ozbiljno za tebe. Hajde, prijatelju, odi se liječiti, liječi taj svoj osjećaj manje vrijednosti.

Andrea Černivec/Hrvatski tjednik/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo