Što poručuje Milorad Pupovac srbijanskim čitateljima NIN-a

Hrvatska je javnost naučena da predstavnik dijela Srba u Hrvatskoj Milorad Pupovac neprekidno jadikuje kako je ‘njegov’ narod diskriminiran i gotovo na rubu propasti. Svake godine Pupovčevo Srpsko nacionalno vijeće izdaje na hrvatskom i engleskom jeziku zbirku hrvatskih ‘zlih pogleda’ na Srbe u našoj republici, dok vlastite nepodopštine ostaju nespomenute. Službena Hrvatska na to ne reagira, pogotovo ne od kada Pupovčeva stranka služi kao neophodan potporanj za očuvanje sadašnje nesigurne hadezeovske vladine koalicije. Sve je skrivio nedavno zbog privrednoga kriminala osuđeni Ivo Sanader koji je Pupovčevu stranku prvi uveo u vladu pa srpska strana, valjda, smatra da bez nje ne može opstati nijedna koalicija u Hrvatskoj. Nedavno se Pupovac javio autorskim člankom u beogradskom NIN-u (11.4. / 2019.) u kojemu je iznio neke zloćudne tvrdnje o navodno teškom položaju Srba u Republici Hrvatskoj na koje vladajući dosad nisu reagirali, kao mala djeca koja misle da ih, ako zatvore oči, nitko ne može vidjeti. NIN važi kao kritičko glasilo protiv autoritativnoga režima srbijanskoga predsjednika Aleksandra Vučića, ali kad je riječ o Hrvatskoj, malo se razlikuje od srbijanskih vučićevskih tabloida. Dakle Pupovac se našao u svome društvu kao i ostali hrvatski javni djelatnici koji se povremeno javljaju u ovoj tiskovini, ovoga puta to su bili tajkun Emil Tedeschi i filmaš Vinko Brešan.

No pogledajmo što je Pupovac nabajao srbijanskim čitateljima NIN-a. On ustanak jednoga dijela srpske manjine u Hrvatskoj naziva više nego blagom ocjenom kao ‘pogrešne politike’, a hrvatsko reagiranje na to, konkretno Domovinski rat (premda ga ne spominje) ‘nemilosrdnim politikama koje su demografski, politički i duhovno Srbe u Hrvatskoj dovele do ruba opstanka’ U njemačkome jeziku postoji fraza za takvo izvrtanje istine kad se kaže da tu ‘rep maše psom’. Pupovac jednostavno ‘izblendava’ stoljetnu separatističku politiku jednoga dijela srpske manjine u Hrvatskoj, od protivljenja ukidanju Vojne krajine, šurovanja s mađaronima u sjevernoj i talijanskim automašima u južnoj Hrvatskoj, sudjelovanja u diktatorskim režimima dviju Jugoslavija, traženju da se ‘srpske općine’ izdvoje iz Banove Hrvatske, pa sve do koljačkoga četništva za vrijeme Drugog svjetskoga rata i proglašenja tzv. Republike Srpske Krajine čija je paravojska s tzv. JNA pet godina terorizirala hrvatski narod i domoljubni dio srpske manjine.

Tuđman je zdvojno tražio svoga Pribićevića, onoga Pribićevića koji se pri kraju života priključio Stjepanu Radiću, ali ga u Pupovčevim Srbima nije našao. Pupovac dalje uzurpatorski povezuje tobožnju hrvatsku antimanjinsku politiku s navodnom antisrpskom politikom. No nesrpske nacionalne manjine u Hrvatskoj nisu se pridružile srpskom ustanku protiv vlastite domovine pa prema tomu i nisu mogle biti predmetom nekakve diskriminacije koja ne postoji ni prema domicilnim Srbima, osim u njihovim krivim predodžbama.

Srbi u Hrvatskoj nikad nisu bili konstitutivni narod

Pupovac ocjenjuje Milanovićevu koaliciju kao lijevo-liberalnu, kratkotrajnu Karamarkovu kao nacionalno-klerikalnu, a Plenkovićevu kao demokršćansku. To je proizvoljno, a pogotovo je proizvoljna tvrdnja kako je Hrvatska ušla u EU, Vijeće Europe i NATO zahvaljujući hrvatskoj „pomirljivoj politici“ prema srpskoj manjini. I još gore: Pupovac izgovara izmišljotinu da su Srbi u Hrvatskoj degradirani s položaja konstitutivnoga naroda na nacionalnu manjinu. To je laž koja ponavljanjem ne može postati istinom, a koju je lako pobiti čitanjem odrednice u Ustavu Socijalističke Republike Hrvatske u kojemu piše da je SR Hrvatska ‘nacionalna država hrvatskoga naroda, država srpskog naroda u Hrvatskoj i država narodnosti koji u njoj žive’. Evo, što o tome piše povjesničar dr. Mario Jareb: ‘Optužbe o tomu da su hrvatske vlasti navodno izbacili Srbe iz Ustava RH prate i optužbe da su usvajanjem amandmana i Ustava RH od 22. prosinca 1990. oni navodno izgubili konstitutivnost u Hrvatskoj… Teza o gubitku konstitutivnosti podrazumijevala bi da je takvo što do tada i postojalo, odnosno da je to bilo određeno odredbama Ustava SRH. Analiza toga Ustava pokazuje da to nije bio slučaj. Kao prvo, treba istaknuti da sam pojam ‘konstitutivnost’ nije u njemu nigdje uporabljen…’

Jareb navodi Osnovna načela Ustava SR Hrvatske i zaključuje: ‘Prema tome, ona (Hrvatska op.a.) bila je definirana kao nacionalna država tek jednoga naroda, i to hrvatskoga. Ime srpskoga naroda bilo je doduše izdvojeno, no unatoč tomu, navedena definicija nije SRH označila i nacionalnom državom srpskoga naroda. Tek bi se takva definicija mogla prihvatiti kao dokaz da je srpski narod u Hrvatskoj bio konstitutivan.’ (M. Jareb: ‘Hrvatski nacionalni simboli’, Zagreb, 2010.). Da su Srbi u Hrvatskoj bili konstitutivni narod, značilo bi da je SR Hrvatska bila federativna država, (nešto kao Belgija) i da postoje barem dvije srpske nacije u SFRJ, ona u Hrvatskoj i ona u Srbiji. A tvrdnja da su Srbi izgubili konstitutivnost služila je pobunjenim Srbima u našoj Republici kao opravdanje za njihov rat protiv zajedničke nam domovine. Toga Pupovac kao da nije svjestan ili…? Pupovac, zatim, navodi ciljeve referenduma s kojima se, kako tvrdi, nastoji smanjiti broj srpskih zastupnika u Hrvatskom saboru od sadašnjih triju na jedan, no da inicijativa za taj referendum nije uspjela prikupiti dovoljan broj potpisa. U čemu je onda problem? No posrijedi je nešto drugo, što Pupovac prešućuje. Hrvatski je izborni zakon barem radi svoje dvije odrednice skandal. Kao prvo: prema njemu predstavnici manjina i tzv. dijaspore ulaze u Sabor bez obzira na broj glasova koje dobivaju na izborima, a to je eklatantna diskriminacija zastupnika hrvatske nacionalnosti koji se moraju boriti da osvoje određeni broj glasova kako bi ušli u parlament. I kao drugo: zahvaljujući predizbornim koalicijama, u Sabor ulaze zastupnici i onih stranaka čiji bi kandidati, ako bi stranke nastupile pojedinačno, neslavno propali s 2 do 3 posto glasova. I jedno i drugo nedemokratsko je i ne postoji u većini država Europske unije pa bi referendum kojim bi to bilo ukinuto, bio itekako poželjan.

Srbi bi se mogli ugledati u zapadne manjinske narode i nacionalne manjine

Pupovac tvrdi kako danas Srbi u Hrvatskoj nemaju onu moć koju su imali u drugoj polovici 19. i prvoj polovici 20. stoljeća te kao da to žali, namjesto da prihvati onakav status kakav imaju nacionalne manjine u naprednim europskim zemljama čiji se predstavnici ravnopravno natječu s kandidatima većinskih naroda na izborima za ulazak u državne parlamente. Mađari u Rumunjskoj, Slovačkoj i Austriji, Hrvati i Slovenci u Austriji, Danci u Njemačkoj, Austrijanci u Italiji itd., kao nacionalne manjine ne traže ono što Srbi imaju u Hrvatskoj: povlašteni položaj na izborima kakav su u feudalno doba imali plemići i predstavnici crkava, što je danas duboko antidemokratski i što bi trebalo što prije ukinuti. Da su Pupovčevi Srbi mudriji, lako bi se ugledali u pripadnike nekih zapadnih manjinskih naroda i manjina i postigli mnogo više nego sadašnjom konfrontacijom s većinskim narodom, pogotovo bi to mogli učiniti preinakom svojih huškačkih ‘Novosti’ u pravo glasilo jedne nacionalne manjine. Evo nekoliko primjera najvećih političkih postignuća manjinaca na Zapadu. Američki predsjednik Donald Trump nedavno je rekao kako voli Njemačku jer je njegov otac Nijemac, a onda se ispravio: ‘bio Nijemac’.

Znači može se biti Nijemac i Amerikanac, jedan pored drugoga. Otac bivšega francuskog predsjednika Nicolasa Sarkozyja bio je Mađar, a predsjednik vlade pod Sarkozyjem Manuel Valls rođeni je Katalonac pa je nakon gubitka vlasti u Parizu nastojao postati gradonačelnikom Barcelone. Jedan od saksonskih premijera zvao se Stanislav Tillich, po nacionalnosti lužički Srbin, ali i veliki njemački domoljub. Austrijski kancelar Fred Sinowatz imao je hrvatske korijene, a u austrijskim vladama djelovalo je nekoliko ministara hrvatskoga podrijetla. Gradonačelnik Londona zove se Sadiq Khan i potječe iz Pakistana. Mogli bismo navesti još nekoliko primjera za uspješno uklapanje ‘manjinaca’ u politički život svojih domovina. Da se Pupovac drži one Tesline: ‘Ponosim se srpskim rodom i hrvatskom domovinom’, možda bi se mogao uključiti u niz prije navedenih političkih karijera, ali on to ne želi jer se pridržava politike Beograda koja pokušava destabilizirati Hrvatsku i bilo kad u dalekoj budućnosti ostvariti ‘Veliku Srbiju’ što se ne će dogoditi, ali trajno truje hrvatsko-srpske međunacionalne odnose danas i ovdje.

Srbi u Hrvatskoj djeluju u hrvatskoj kulturi

Pupovac se, nadalje, žali kako Srbima u Hrvatskoj nije omogućeno učenje srpskoga jezika i kulture uopće, ali, zaboga, Srbi u Hrvatskoj govore najčistijim hrvatskim jezikom, a ne šumadijsko-vojvođanskom ekavicom, što se vidi i po njegovu tekstu. Srpski književnici, publicisti i znanstvenici u Hrvatskoj jezično se ne razlikuju u svojim radovima od onih svojih hrvatskih kolega, a to bi Pupovac valjda htio promijeniti i tako proširiti jezik Srbije na Hrvatsku. Da bi srpski đaci u Hrvatskoj trebali učiti nešto više o općesrpskoj povijesti i kulturi, to im treba omogućiti, isto kao i Hrvatima u Vojvodini glede hrvatskoga jezika i kulture. No Hrvatima u Hrvatskoj nikako ne bi trebalo silom naturivati srpske jezično-kulturne sadržaje koji ih ne dodiruju u europskomu kontekstu. Takvo ‘bratstvo i jedinstvo’ nije potrebno. Možda će doći vrijeme kad će uporaba ćirilice u javnim prostorima biti nešto posve uobičajeno, ali sve dok se ne dozna gdje leži više od 1500 ubijenih hrvatskih vojnika i civila u anonimnim srbijanskim grobištima, sve dok Srbija ne prizna da je počinila agresiju na Hrvatsku i ne vrati ukradene hrvatske dragocjenosti, teško je prihvatiti ćirilicu u javnosti; u školama svakako za srpsku đake, ali ne i za hrvatske koji to ne žele. Srbi se u Hrvatskoj kulturno ne razlikuju od Hrvata i to Pupovcu očito smeta, on bi valjda htio formirati srpski ‘bantunistan’ u Hrvatskoj što ne bi bilo ni u interesu srpske manjine u nas.

Povijesna sjećanja mogu se razlikovati ali ih ne treba predimenzionirati

Što se tiče povijesnih sjećanja, Srbi imaju neka svoja drukčija od Hrvata, ali to nije nepremostivo. No te razlike ne treba predimenzionirati jer stvaraju nesnošljivosti i izazivaju nacionalističke ekscese. I Hrvati i Srbi trebaju jednako osuditi one koji su u ime njihovih naroda počinili zločine u Drugom svjetskom ratu i poraću. Po mišljenju njemačke povjesničarke Marie-Jasnine Calic u knjizi ‘Geschichte Jugoslawiens im 20. Jahrhundert’, između ustaša i četnika nije bilo razlike glede počinjenja zločina, a kad im pribrojimo partizane u kojima su Srbi dugo prevladavali, onda svi njihovi potomci moraju biti oprezni do krajnjih granica kad govore o zlodjelima ‘onih drugih’. Ono što još više začuđuje, sustavno je izbjegavanje Milorada Pupovca da sudjeluje na proslavama hrvatskih državnih praznika dok redovito posjećuje srbijanske domjenke na kojima se osuđuju hrvatski Domovinski rat i NATO, i to kao pripadnik vladajuće koalicije jedne natovske države. Nadamo se da su to uočili mjerodavni čimbenici u NATO-u i Europskoj uniji. Ali kriva je i popustljivost predsjednika vlade Andreja Plenkovića koji odbacuje sva načela samo kako bi ostao na vlasti, namjesto da se zauzme za referendum o promjeni izbornoga zakona i ukidanju preambule Ustava Republike Hrvatske kao izvorišta stalnoga vraćanja na partizansko-ustaške suprotnosti, (Zavnoh i NDH) iz kojih proizlazi suvišno nadmetanje u tumačenju uzroka i posljedica Jasenovca i Bleiburga. No to je tema o kojoj bismo mogli temeljitije raspravljati kad za to dođe vrijeme u svibnju.

Gojko Borić/Hrvatski tjednik/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo