A.Glibota: Notre Dame, drama, suze i nada koja tinja!

Pariški ambijent se minulog Svetog Uskršnjeg tjedna, umjesto spiritualnih katoličkih velikih uskršnjih radosti, pretvorio se u planetarni košmar, tjedan tuge, suza, jer je upravo u Uskršnjem tjednu, dijelom izgorjela gotička pariška katedrala Notre Dame, jedan od najsignifikativnijih katoličkih svetišta, i jedan od najposjećenijih spomenika francuske metropole, ali i Europe, koja ima posebno mjesto u srcima katoličke populacije, ali i među ljubiteljima lijepih, kreativnih umjetničkih gesti, koje nose u sebi planetarne signifikacije.

Što se trebamo zapitati kao signifikativno pitanje, što ova vatre znači u kojem je nastradalo krovište i toranj, fléche, pariške katedrale? Kakvu signifikaciju joj dajemo, ako poznamo slovo Biblije? Biblija ognju, plamenu, vatri i vjetru pripisuje znak Božje nazočnosti!

Što svaki od nas u tom činu vidimo, ostavljam za svakog čitatelja, za svaku misaonu dušu, vjernika, pa i za ateiste…da sami donose svoje sudove, ono, što ovi događaji njima znače ili pak ne znače. Moje misli u tom preciznom momentu su išle prema onome što je zapisano u Aktima Apostola, drugog poglavlja 1-13 verseta !

Spektakularnom požaru Notre Dame, od samo kojeg sata vremena je nestao dio krovišta i ono što se u simbolima gradilo dvije stotine godina. Emocija se nije osjetila samo među kršćanima, vjernicima u Parizu, Francuskoj, već se kao munja vijest širila svijetom, praćena u direktom prijenosu na svim važnim svjetskim televizijskim postajama, postajući događanje godine, od izuzetnog značenja i emocije, koja je ovim činom bila doživljena na svim kontinentima. Naime, Notre Dame, nije samo chef-d’oeuvre gotičke umjetnosti i arhitektonske, umjetničke, kreativne skladnosti i savršenosti, već je to i mjesto koje čuva u svom njedrima i pet najznačajnijih relikvija kršćanstva, i kršćanske religije. Počevši od trnove krune s Kristove glave, do čavla kojim je Isus Krist bio pribijen na raspeću, komadić drvenog križa na kojem je Krist izdahnuo, i dio biča kojim, je Krist bio bičevan za svog Križnog puta, konačno tuniku svetog Louisa… Pijetao, relikvijar, koji se nalazio na vrhu srušenog tornja, iznad križa, la fléche od 96 metara visine, kojeg je pri restauraciji u 19 stoljeću, koncipirao i izgradio francuski arhitekt Viollet-le–Duc, je također nosio u sebi tri značajne relikvije: djelić Kristove trnove Svete krune, relikviju Svetog Denisa i relikviju Svete Geneviève, zaštitnice grada Pariza.

Sve ove relikvije su spašene, zahvaljujući izvanrednom požrtvovanju vatrogasnih ekipa, i jednog svećenika O. Fourniera, riskirajući pri tome i njihove živote, spašavajući ove relikvije!

Trezor ove katedrale je teško opisati u jednom tekstu ovih razmjera, jer je taj inventar zaista senzacionalan, impresivan, kako po njihovom broju, ali isto tako po umjetničkom intenzitetu, examplarnosti emociji, koju ti umjetnički i spiritualni artefakti izazivaju u svojoj umjetničkoj snazi i ljepoti. Kaleži, ostensoari, medaljoni, skulpture, biste u bronzi i mramoru, relikvijari, misne haljine i oblake, rijetke knjige, rukopisi, tepisi, umjetničke slike, lusteri, barokni i renesansni svijećnjaci… koje su izrađivali najveći i najznačajniji umjetnici i obrtničke radionice, orfévrije, svojih vremena. Dakako tu su i glazbena izvrsnost, rariteti, troje orgulje kojima se ne mogu procijeniti vrijednosti, a samo ona jedna iz XV stoljeća ima preko 8000 tuba i pet klavijatura. Što reći ili kako uopće opisati nenadmašive vitraže, rozete monumentalnih dimenzija ili još monumentalnijeg umjetničkog genija, koji ih je
stvarao, upriličivao u ovo jedinstveno mjesto, koje je plijenilo i spiritualnom snagom i umjetničkom emocijom.

Medievalni vitraži i između njih, i prije svega 3 veličanstvene rozete iz 12-og i 13. stoljeća koji su izdržali i kušnje vatre…dok su vitraž recentnije produkcije mahom nastradali. Ovi iz 12-og i 13. stoljeća su ostali relativno neoštećeni. Tri rozete, čija veličina doseže 13 metara promjera, ilustrirajući scene iz života svetaca, dok su u njihovim centralnim dijelovima ikonografija se fokusira na Blaženu Djevicu, dijete Isusa i Krista, koje su kao u svojevrsnom božjem čudu, ostale netaknute, iako je toplina koju je oslobađala vatra bila apokaliptička, paklena!

Skladnost unutrašnjeg interijera je vidljiva i u dijelu drveni skulpturalnih bas-reljefa i namještaja u inkrustiranim dijelovima crkvenog namještaja i dekora, koji plijene svojom vibracionom ljepotom.

Jedna od posebnih vrijednosti katedrale su njena u legendama prepričana i ne jednom opisana zvona. Oglašavaju se za najvažnije katoličke blagdane, navješćuju krajeve ratova, zazivajući mir među narodima i državama, oglašavaju najznačajnije kršćanske svetkovine i blagdane, ali i navješćuju nove državne vladare, ili pak njihov odlazak na vječna prebivališta, ukopne komemoracije krunjenja i vjenčanja careva, kraljeva, prinčeva…Monumentalna po mjeri ali i po rezonanci, najveće zvono « Bourdon », izljeveno prije više od 300 godina, je isto tako spektakularno kumče francuskog kralja Louisa XIV, koje teži preko 13 tona, a samo jezičac zvona teži gotovo pola tone bronze, s impozantnim 262 cm., u dijametru baze. Kralj mu je dao i ime Emmanuel, a to je jedino zvono koje nije nastradalo za vrijeme divljanja i događaja francuske Revolucije, jer je očito bilo teško manipulirati takovom bronzanom masom, jer se za pokretanje samog zvona, prije nego je ono mehanizirano, bilo potrebno ni manje ni više do šesnaest ljudskih ruku, ili osam ljudskih tijela!

Na svu sreću spašeni su i 13 monumentalnih ulja takozvane serije slika Grands Mays, naslikanih od različitih umjetnika, između 1630 -1707. godine. U katedrali je i izuzetno važna i snažna Piéta skulptora Nicolasa Caustona, na čijoj je realizaciju umjetnik radio punih 16 godina, kao narudžbu koju je naručio francuski kralj Louis XIV, čija skulptura u bijelom mramori, kao i njegovog oca Louisa XIII. “čuvaju“ Piétu, svaki sa svoje strane, kao i čitavi niz drugih umjetničkih platana, skulptura, orfévré, koji su označili kroz stoljeća ljepotu i snagu francuskog kreativnog i umjetničkog genija.

Upravo emocijom i genijem jednog velikog književnika Victor Huga, koji će inspiriran žalosnim stanjem, skrenuti pozornost na stanje katedrale poslije Francuske revolucije, naslovljujući svojim romanom u 1831. godini Notre Dame de Paris nevjerojatnu emociju, koja će otvoriti i pitanje rekonstrukcije katedrale, koja je bila toliko oštećena da joj je prijetilo urušenje. Obnova je data vrlo mladom arhitekti, jer je taj posao tražio i nužno potrebno vrijeme, kako bi se održalo jedinstvo koncepcije obnove, koju je poduzeo arhitekt Viollet-le-Duc, a koja će trajati 19 godina. Uz obnove friza dekapitiranih 28 skulptura kraljeva na frontalnoj strani katedrale koje se «revolucionari» u potpunosti uništili, pa novih koje je Viollet-le-Duc pridodao u svojoj cjelovitoj koncepciji, on je dao podići i znakoviti toranj, flèche, drvenu struktura obložena olovnim plaštom, središnjeg i najvećeg tornja katedrale, koji se je u cijelosti urušio i izgorjeo u požaru. Olovo kojim je bio obložen otopilo se, poput voska, pred očima milijardama promatrača na TV ekranima i u direktu. Viollet-le-Duc, genijalni arhitekt obnovitelj Notre Dame, će podići tu flèche, strijelu, prema nebu, u svom vremenu, koja izvire iz centra križa, krovne strukture, na kojoj će se i arhitekt samopredstaviti u skulpturi svoje stature, gledajući nebeska prostranstva i prigodnim natpisom na njegovoj ruci u znakovitim natpisu, Non amplius dubito, “Ja ne sumnjam više“!
Možemo li se ovih dana zapitati, nakon različitih nelogičnosti i nekih javno izraženih sumnji, kako se ovaj požar zbio, izreći istu rečenicu koju je Viollet-le-Duc ostavi kao trag svoje vjere u misaonoj i istovremeno spiritualnoj poruci na svojoj ruci? Zasigurno, ne!

Svoj kreativni genij arhitekt je upotrebio mijenjajući jednu manju fléchu, toranj, u središtu krovišta jednim monumentalnim, koja će biti napravljena od olova i drveta, što će i biti razlogom njenog brzog pada u ognju pred prestravljenom i u očaju, suzama, tužnoj publici koja je okružila i promatrala spomenik, koji se urušavao pred njenim očima u nemilosrdnom plamenu. Univerzalna emocija, koja se poput strijele proširila na svim kontinentima, je bila i još jača, jer se događaj dešavao upravo u temeljnom, znakovitom tjednu kršćanstva, Uskrsa, pa u toliko ova emocija koje su izaziva plač, tugu, eto u ovim katastrofičnim vijestima i ujedinjuje svijet u bolu i nadi, za onim što je nepovratno uništeno, a i vidnoj želji što brže i potpune višegodišnje obnove, ne samo ove divne katedrale već i katoličke europske civilizacije.

Ovo tragično događanje i drama koja je dirnula duše ne samo kršćana, već duše svih humanih konfesija,vjerskih zajednica, vjernika i svake senzibilne duše, stavlja nas sve pomalo u ulogu siročadi, svake humane senzibilne duše, ali i velike nade…konačno i nekih fundamentalnih pitanja, kako protumačiti ovaj plamen. Znakovlje božje, reći ce jedni, teroristički čini reći će drugi, nesretni incident reći će treći… Skala mogućnosti od božje geste do komplotarskih koncepcija su zaigrale bujne mašte i interpretacije o uzrocima. Kakav realitet događanja se desio, bez obzira na sve. on nas u najmanju ruku potakao na razmišljanje.

Naravno, fizički impakt ovoga požara, će se tek sada moći verificirati i u kojoj mjeri je on urušio strukturalnu ukupnost fizičkog stanja katedrale. No, unatoč svemu, gotička katedrala Notre Dame, koja predstavlja trezor humaniteta, koja postaje martir naših dana, izgledno stoji još čvrsto i ponosno uzgor u očekivanju jedne novoobnovljene Notre Dame, Majke svakog vjernika kršćanina, Majke i turista i slučajnika, čije su dušu još više dirale strepnje za njenu opstojnost u predvečerju najznačajnijeg kršćanskog blagdana Uskrsa, pa čak i danas nakon gašenja požara.

Jednom požar ugašen, doduše, dala nam je i nadu i vjeru u dobru, darežljivu dobrodušnu humanu gestu, koja ova drama izazivlje i provocira. Svega u par dana od događaja požara, već je prikupljeno više od milijardu eura za njenu rekonstrukciju, što daleko premašuje sve procijene potrebitih priloga za potpunu obnovu katedrale, za koju je Predsjednik Francuske Macron zadao period od pet godina. Na čelo tog projekta već je instalirao jednog generala s pet zvjezdica, bivšeg šefa generalštaba francuske vojske generala Jean-Louis Georgelina, briljantnog oficira izišlog iz Saint-Cyra, očito vrlo kvalitetnu osobu, kada se izbliza poznaje njegov background, zaokupljenu u prvom redu rokom, koji se je francuski Predsjednik zadao, koja će voditi računa više od terminima. Međutim, ovo imenovanje ostavlja ipak i pitanja, nije li upravo na takvom mjestu trebao biti jedan esteta s neupitnom reputacijom, arhitekt, povjesničar, osoba umjetničkih afiniteta, prije nego jedan vojnik, general?

Drugo, ne manje važno, pitanje je informacije o samom tijeku događaja, kako se požar desio. Još dok je požar trajao, kao da se publika htjela dopirati porukom, da je to slučajni incident, zatim kvar na elektroinstalaciji. Kao da se htjelo odmah spriječiti svako pitanje o svim mogućim idejama, koji bi se mogle i staviti u upitnost te prve najave. Ovakovo gledanje naravno odmah su posijala i razumljiva zrna sumnji! Naime, još dok je požar trajao, došlo je do brzog službenog komunikea, bez kompleksnije i striktno potrebne istrage i ekspertize, koja je neophodna za takove najave, da je to samo nesretan slučaj? Iako nekoliko izvora govori o izvjesnim dvostrukim izvorištima vatre i neobično prebrzog gorenja gredica hrastove strukture, same po sebi, vrlo teško zapaljive, pa nam se čini daje ipak trebalo pričekati stvarnu ekspertizu, koja će dati nadajmo se i kvalitetne odgovore, a ne stvarati svojevrsnu uobičajenu političku fumisteriju. Doduše i pariški državni odvjetnik, je znakovito i odmah neposredno po požaru brzo reagirao, kako se događaju te važnosti i priliči, kako se to trebalo i očekivati, otvorivši pravosudnu proceduru, detaljnu istragu, koja će dati i svoje nadajmo se stvarne odgovore. Nažalost, ni mi sami, za sada ne možemo poput Viollet-le-Duc, prozboriti istu rečenicu, koju nam je ostavio u nasljeđe na skulpturi njegove ruke. Naime, previše elemenata su u evidentnom proturječju, iako razmišljamo u izvjesnom pozitivizmu, dobroj vjeri, konačno, i nismo zadojeni sindromom komplota u mislima, ali nismo spremni ni progutati neke priče, koje su teško probavljive i jako diskutabilne, koje nam se obilato i prebrzo nude, bez mogućnosti podastiranja i svih potrebnih argumenata.

Notre Dame je bila i jedno vrijeme moja parosijalna crkva, uz koju me veže niz anegdota, od onog vremena od, samih početaka, kada sam postao stanovnikom Pariza u 1974. godini. Moje tadašnje prebivalište je bilo s druge strane mosta, na početku otoka Svetoga Luja, četrdesetak metara od katedrale, gdje sam dolazio na misna slavlja, meditirajući često u njenoj unutrašnjosti, pa i stvarajući i osobnu foto dokumentaciji o njoj od više tisuća fotografija, desetljećima snimajući, kada sam usput ili namjenski dolazio do blizine ili u katedralu, još od studentski dana iz 1966.godine.

Bilo je tu i izuzetnosti, za ovu katedralu, kojeg želim podijeliti s čitaocima, koji me jednom zgodom doveo i do situacije, kada sam bio sam u katedrali meditirajući i šećući u njoj s njenim nadbiskupom i kardinalom Jean-Marie Lustiger, kojeg osobno upoznah, ne u Parizu, već u Zagrebu!

Naime pri dolasku Pape Ivana Pavla II u Hrvatsku, došao sam nazočiti tom činu u Zagreb, stanovao u tadašnjem Intercontiju, danas Westinu, mom stalnom hotelu kad dolazim u Zagreb. Tog jutra izlazio sam i svoje sobe, a iz susjedne je istovremeno izlazio pariški nadbiskup, kardinal Jean-Marie Lustiger. Naklonio sam mu se, pozdravljajući ga, a on se meni obratio na njemačkom jeziku. Iznenađen, ja sam mu uzvratio na francuskom, «Uzoriti, ja sam dio vaše pariške pastve», što ga je zaista razveselilo, uzdižući obje ruke. Obojica smo išli prema prostoru za doručak i tamo je čekao uzoriti kardinal Franjo Kuharić, s kojim sam bio u izvrsnim svezama, sretao sam se s njime u njegovim kapitolskim dvorima, uz čašicu njegovo izvrsne rakije, ali i u Parizu i drugim prigodama. Tako smo sva trojica prisjeli na isti stol u okolišu brojnih drugih kardinala, i crkvenih veledostojnika u okružju. Kardinal Lustiger je očito bio potaknut toplinom, koju mi je kardinal Franjo Kuharić iskazivao, to se na izvjestan način proširilo i na njega. Po doručku, tražio me da mu se javim po dolasku u Pariz, ostavio mi i kontaktni broj, i nakon izvjesnog vremena smo zajedno ručali, povremeno i sretali, ali sam dobio i privilegij i «vodičku touru» njegove uzoritosti, njegove katedrale, pa i nekim anegdotama, koji u ovakovim događanjima imaju specijalno mjesto i zagovor, od tog kardinala intelektualca izvanserijskih dimenzija. Kardinal Lustiger je imao ne samo osobnosti spiritualne snage, već i zaista znakovitih intelektualnih vrlina, kojim je za svog plodnog života ostavio traga, kako u pariškoj nadbiskupiji, a isto tako i u univerzalnoj crkvi, konačno i u znakovitoj činjenici njegovog podrijetla, poljskog Židova, koji je postao pariški nadbiskup, kardinal Notre Dame i Kristove Crkve! Uvijek kad sam ga sretao, bio je s nazočnim osmjehom na licu, ali i ozbiljnost, čim bi se dotakla važna pitanja, u kojoj se očitavala plemenitost, produhovljenost, jednostavnost, misaonost, znakovita za ovog časnog sljedbenika u vjeri i prvaka Kristove crkve. U toliko i ne možemo zaboraviti ove događaje, koji su nas hrabrili u nadanjima, pa smo danas ispunjeni nadom da će i povijest ove katedrale nastaviti njenu povijesnu ulogu, nakon ovoga žalosnog intermezza, u razvoju europskog misaonog i spiritualnog duha, kao što su i ovi spomenuti visoki dostojanstvenici prinosili i njihov kamen i crijep u izgradnji europskog duha, u kojem je katolička duhovnost igrala jednu od osnovnih uloga i kao vezivo čitave “zgrade“, koju možemo nazvati europska civilizacija.

Ne možemo zaboraviti da je katedrala Notre Dame kroz svoju dugu povijest od 856 godina postojanja imala i burne i povijesne, gotovo, pogubne dogodovštine, osakaćenja, transformacije, opasnosti i prijetnje rušenjima, za vrijeme i poslje, primjerice Francuske revolucije, kada je Notre Dame doživjela i možda, uz ovu nesreću naših dana i najveća oskrvnuća i oštećenja.

Istovremeno, bila je ova stara katedrala i poprištem najznačajnijih dogodovština koji su označili i političku povijest Francuske i Europe, gdje su se krunili carevi i kraljevi, vršili posmrtni ceremonijali predsjednika Francuske Republike, navraćali su u nju povremeno pape i na stotine šefova vlada i državnika, milijarde hodočasnika, ništa značajnijeg nije mimoišlo ovu dičnu katedralu u povijesti Francuske države, što njena zvona, čistoga i prepoznatljivog zvuka, nisu znala najaviti !

Ante Glibota, Na dan Svetog Marka, 25. travnja 2019.

Hrvatsko nebo