D’SOUZA: Dozvola za ubojstvo: Ateizam i masovni ubojice u povijesti (2. dio)

Kad uspoređujemo zločine religije i zločine ateizma, važno je primijeniti dosljedan standard. Filozof Daniel Dennett oslanja se na takav standard u svojoj knjizi Breaking the Spell. On predlaže da se religija prosuđuje po svojim posljedicama ili, kako Biblija kaže, “po njezinim plodovima ćete ih znati”. Dennetta nije osobito briga jesu li te posljedice namijenili osnivači religija ili one predstavljaju njezine najviše vrijednosti. “Istina je da su religiozni fanatici rijetko, ako ikada, inspirirani ili vođeni najdubljim i najboljim načelima tih vjerskih tradicija. Pa što? Terorizam Al-Qaede i Hamasa još uvijek je odgovornost islama, a podmetanje bombi u klinike za pobačaj još uvijek je odgovornost kršćanstva.” Sve to je u redu. Prihvatimo Dennettov standard. No, po ovom istom kriteriju, milijuni ubojstava koja su počinili Staljin, Hitler i Mao — da ne spominjemo ona koja su počinili “manji” tirani — sve to je odgovornost ateizma.

No, Steven Weinberg želi i ovce i novce. Weinberg očigledno vjeruje da zločini religijskih režima odražavaju pravo lice religije, dok zločini ateističkih režima odražavaju iskrivljenje ateističkog duha racionalnog i znanstvenog istraživanja. Po Dennettovim standardima, ovo je eskiviranje. Ako kršćanstvo mora odgovarati za Torquemadu, ateizam mora odgovarati za Staljina. Isto tako, ako obični kršćanin koji nikad nije nikog spalio na lomači mora podnijeti neku odgovornost za ono što drugi samozvani kršćani rade u ime vjere, onda ateisti koji sebe smatraju osjećajnijim, nježnijim tipom ne dobivaju odrješenje zbog strašnih patnji koja su njihova uvjerenja prouzročila u nedavnoj povijesti. Weinberg koristi transparentni trik koji drži kršćanstvo odgovornim za sva zla koja su učinjena u njegovo ime, dok istodobno traži rehabilitaciju sekularizma i ateizma za još gore zločine koji su počinjeni u njihovo ime.

Slično tome, Sam Harris pokušava odriješiti ateizam navodeći da su Staljinizam i Maoizam bili svaki “nešto više od političke religije”. Christopher Hitchens je također koristio slične argumente, sugerirajući da se zbog želje Staljinista i Maoista da zamijene religiju te ideologije također moraju smatrati zamjenskim religijama. Je li religija sada odgovorna ne samo za svoje zločine, već i za zločine koje su počinili ateisti u ime ateističkih ideologija?

Što se tiče nacizma, Harris piše da je “mržnja prema Židovima u Njemačkoj … izravna baština iz srednjovjekovnog kršćanstva.” Doista, “holokaust je označio kulminaciju … dvjesto godina kršćanskog bijesa prema Židovima.” Dakle, “svjesno ili ne, nacisti su bili agenti religije.” Ateističke web stranice rutinski tvrde da je Hitler bio kršćanin jer se rodio kao katolik, nikada se nije javno odrekao svog katolicizma i napisao u Mein Kampf: “Braneći sebe protiv Židova, ja se borim za djelo Gospodnje.”

Koliko su uvjerljive ove tvrdnje? Hitler je rođen kao katolik isto kao što je Staljin rođen u Ruskoj pravoslavnoj crkvi, a Mao podignut kao budist. Ove činjenice ne potvrđuju ništa, pošto mnogi ljudi odbijaju svoj vjerski odgoj kao što su to činila i ova trojica. Od ranih dana, piše povjesničar Allan Bullock, Hitler “nije imao vremena za katolički nauk, smatrajući ga religijom prikladnom samo za robove i prezirući njegovu etiku.” Kako onda možemo uzeti u obzir Hitlerovu tvrdnju da je u izvršavanju svog antisemitskog programa on bio instrument božanske providnosti? Tijekom uspona na vlast, Hitler je trebao podršku njemačkog naroda — bavarskih katolika i pruskih luterana — i kako bi to osigurao, povremeno je koristio retoriku poput “Ja radim Gospodinovo djelo”. Tvrdnja da ovo čini Hitlera kršćaninom znači brkanje političkog oportunizma s osobnim uvjerenjima. Hitler je sam rekao u Mein Kampf da njegove izjave u javnosti moraju biti shvaćene kao propaganda koja nema veze s istinom, već su osmišljene da utječe na masu.

Nacistička ideja arijskog Krista koji koristi mač kako bi očistio zemlju od Židova — ono što je Hitler svojevremeno nazivao “pozitivnim kršćanstvom” — bila je očigledno drastično odstupanje od tradicionalnog kršćanskog razumijevanja i kao takvo osuđeno je od pape Pija XI u to vrijeme. Štoviše, Hitlerov antisemitizam nije bio religijski, već rasni. Židovi nisu bili proganjani zbog svoje religije — mnogi njemački Židovi bili su u potpunosti sekularni u svom načinu života — nego zbog svojeg rasnog identiteta. To je bilo etnička, a ne vjerska oznaka.

Možemo vidjeti razliku gledajući stavove prema Židovima u srednjovjekovnoj Europi. U Španjolskoj 15. stoljeća, Židov je mogao izbjeći kršćanski progon jednostavnim preobraćanjem u kršćanstvo. Ferdinand i Izabela nisu se protivili boravku etničkih Židova u Španjolskoj; oni su se protivili prakticiranju judaizma jer su željeli biti u cijelosti katolička zemlja. Hitlerov prigovor Židovima, s druge strane, nije bio vjerski. Židov nije mogao pobjeći iz Auschwitza moleći: “Neću više prakticirati judaizam”, “Ja sam ateist” ili “Preobratio sam se na kršćanstvo”. To Hitleru nije ništa značilo jer je vjerovao da su Židovi inferiornog rasnog podrijetla. Njegov antisemitizam je bio sekularni.

Hitlerovi razgovori za stolom, razotkrivajuća kolekcija Führerovih privatnih mišljenja prikupljenih od bliskih suradnika tijekom ratnih godina, pokazuju Hitlera kao bijesno anti-religijski nastrojene osobe. Nazvao je kršćanstvo jednom od velikih povijesnih “pošasti” i rekao o Nijemcima: “Budimo jedini ljudi koji su cijepljeni protiv ove bolesti.” Obećao je da će “vulgarnošću uništiti kršćanstvo”. Zapravo, optužio je Židove zbog izuma kršćanstva. Također je osudio kršćanstvo zbog njegovog protivljenja evoluciji. Hitler je zadržao poseban prezir za kršćanske vrijednosti jednakosti i suosjećanja, koje je smatrao slabostima. Hitlerovi glavni savjetnici — Goebbels, Himmler, Heydrich i Bormann — bili su ateisti koji su mrzili religiju i nastojali iskorijeniti njezin utjecaj u Njemačkoj.

Neki ateistički pisci poput Christophera Hitchensa nastojali su gurnuti Hitlera u religijski kamp ukazujući na nacizam kao “kvazi-poganski fenomen”. Hitler je možda bio politeist koje je obožavao poganske bogove, kažu ovi pisci, ali politeizam je i dalje teizam. Ovaj argument ne prepoznaje razliku između drevnog paganizma i modernog paganizma. Istina je da su se Hitler i nacisti snažno oslanjali na drevne arhetipove — uglavnom nordijske i teutonske legende — kako bi svojoj viziji dali mističnu auru. No, to je bio sekularni misticizam, a ne religijski misticizam. Drevni germanski narodi vjerovali su u svoje poganske bogove. Hitler i nacisti su se, međutim, oslanjali na drevne mitove u modernom obliku koje su im pružili Nietzsche i Wagner. Za Nietzschea i Wagnera, istinitost drevnih mitova nije bila upitna. Wagner nije više vjerovao u skandinavskog boga Wotana nego je Nietzsche vjerovao u Apolona. Za Hitlera i naciste, drevni mitovi bili su važni jer su mogli dati dubinu i značenje sekularnoj rasnoj zamisli svijeta.

Dinesh D’Souza je konzervativni politički komentator, autor i filmaš. Ovo je isječak iz njegove knjige “What’s So Great about Christianity” koju možete kupiti na Amazonu.

Konzerva.hr/http://konzerva.hr/Hrvatsko nebo