Damir Pešorda: Kako su Milojko i Milijana obmanuli “region”

Neki dan sam na portalu Net.hr naletio na naslov ”Jesu li Milijana i Milojko obmanuli regiju?”. Pomislim zlovoljno: Krasan primjer plodotvornog hermeneutičkog kruga! U pojedinačnome zrcali se opće, a tek kroz opće pojedinačno zadobiva svoj puni smisao. Ili jednostavnije –  iz samo se jednoga naslova lagano iščitava sjaj i bijedu zamašnog projekta restauracije ‘jugosfere’, koja se nekada zvala Jugoslavija, a sada ima više imena: zapadni Balkan, ‘ovi prostori’, ‘Region’ itd. No, krenimo redom! Tko su Milijana i Milojko? Njemu su sedamdeset i četiri, njoj dvadeset i jedna; on je iz Pilatovića, ona iz Lučana i silno se vole.

  No, dobro, pitate se koga u ponosnoj dvadeset osmoj članici Unije brigaju zgode i nezgode matorog Romea i mlađahne Julije iz srpske provincije. Ali varate se, interes je velik. Hrvatska opet pomno osluškuje što ”sa Ovčara i Kablara čobanica progovara”. Zato iz napisa na nominalno hrvatskim portalima prosto provejava razočaranje što su Milojko i Milijana obmanuli regiju. Pitate se – sad već spremni na sve, osim za dom – kako su to Milijana i Milojko obmanuli regiju? Lijepo, odnosno ružno! Neće se poseksati pred očima javnosti u reality showu Parovi. Kad su se prijavljivali u ”rijaliti”, kako kažu tamo daleko – obećali su upravo to. Region očekuje, a Milojko i Milijana  se nećkaju.

  Nije uvijek bilo tako. Dok je Hrvatska još bila država, imala je vizu za građane države koja ju je napala i pokušala okupirati. Onda su na vlast došli Račan i Budiša, vize su ukinute, što se tada pravdalo potrebom normalizacije odnosa sa susjedom koji nam možda nije drag, ali u čijom susjedstvu moramo živjeti, a Jozo je Radoš postao ministar obrane, što se ni tada ni danas ničim nije moglo opravdati. Tada su vijesti iz susjedstva još bile rijetke i uglavnom su se, kao što je to i red, odnosile na važnije političke događaje. Bila su to herojska vremena za napredna kulturnjake koji su probijali led i povezivali ono što je, po njihovom mišljenju, zlosretni ”bratubilački” rat potrgao. Igor Mandić, Velimir Visković i slični, no ovako s vremenske distance valja im priznati da se s njima čovjek barem mogao žestoko ne slagati; s ovima danas, Bože mi prosti, ofucanim pofucima, ofrljićima, jakovinama, markovinama i inim jugovinama čovjek ne zna što bi.

 Stvar je dalje išla polako, ali temeljito, kao s onom žabom u loncu vode koji se polako zagrijava. Prvo ta stidljiva kulturna suradnja, zajedničke sportske lige (uz jednu zakonomjernu pojavu: kako bi se oformila zajednička liga u nekom sportu, tako bi taj sport u Hrvatskoj počeo propadati, a u Srbiji napredovati), trgovinska razmjena… Sve je to normalno i poželjno, zar ne!? Nas rijetke koji smo tih godina rogoborili o nekakvoj restauraciji Jugoslavije, gledali su kao neke čudake koji strahuju od fantoma, dok se poletna Hrvatska u čizmama od sedam milja udaljava od zaostaloga Balkana i hrli u Europsku uniju. Ulazak u EU bio je tih godina Sveti gral koji rješava sve probleme, nevolje i dvojbe.

 Kad smo konačno ušli u EU, naše su političke vođe papagajski počeli ponavljati kako je ”hrvatski interes da Srbija što prije uđe u EU”. Valjda da se konačno opet nađemo u istoj državi. No, pustimo sad to. Ono što je počelo kao oprezna normalizacija odnosa danas se pretvorilo u besprizorne orgije bratstva i jedinstva. Ili, ako baš hoćete, bratstva i jebinstva, ima li se u vidu što voajerski raspoloženi ”region” očekuje od Milojka i Milijane. Danas je u Večernjem listu više vijesti iz Šumadije nego iz Like, danas se sve mjeri ”regionskim aršinom”, danas ništa nije samo hrvatsko nego je i regionsko. I obrnuto: sve što je regionsko, automatski je i hrvatsko.

  Tjednima smo u našem tisku mogli pratiti kako je bolovala i umirala majka Nede Ukraden, zatim kako je Neda za njom tugovala; onda smo bili prisiljeni pratiti kako se izvjesna Karleuša svađa sa svojim bivšim zagondžijom, potom kako tuguje za majkom, koja je, pogađate već, umrla kao i Nedina majka; potom je vasceli Region tugovao za Šabanom Šaulićem, još nismo stigli pošteno ni suzne obraze obrisati kadli Večernji javlja koliku će mirovinu primati Šabanova udovica…  Bit će dobro zbrinuta jer je dalekovidni Šaban još od devedesetih uplaćivao mirovinsko u Austriji, tješi nas Večernjak, taj dobri duh regionske uzajamnosti i međuprožimanja. Milijana žali što Milojko ne može misionarski zbog operacije srca, no misionarsko, prosvjetljujuće djelovanje Milojka i Milijane na hrvatsko društvo nedvojbeno je. Pa makar se i ne pohvatali do kraja rijalitija.

  Bilo kako bilo, dok mediji nameću pitanje kako su Milojko i Milijana obmanuli regiju, ispod njihova radara prolazi – ionako manje važno pitanje – kako su Plenković i Kolinda obmanuli Hrvatsku.

Damir Pešorda/Hrvatski tjednik/Hrvatsko nebo