Multikulturalizam je propali projekt zapadnih elita

Ministar unutarnjih poslova, Davor Božinović,  gostovao je na N1 televiziji i komentirao aktualne teme.

Komentirao je, među ostalim, i pitanje migranata. Na pitanje „Koliko je zabilježeno kaznenih djela od strane migranata?“ Božinović je rekao: „Nema takvih situacija, uglavnom ti ljudi gledaju kako što prije proći, nije njihov motiv krađa ili napastovanje, oni gledaju kako prije proći. Hrvatska je među najsigurnijim zemljama ne samo u Europi, nego i šire. To je zato što hrvatska policija radi 24 sata dnevno.“

Nema nikakve sumnje da gotovo svi migranti žele otići iz Hrvatske dalje na zapad, posebno u države s izdašnom mrežom socijalne sigurnosti. Složit ćemo se i s time da je Hrvatska za sada nedvojbeno jedna od sigurnijih država u Europi. No, tvrdnja da nije bilo počinjenih kaznenih djela od strane migranata izaziva prilično velike sumnje u njezinu vjerodostojnost.

Pogledajmo samo neke od naslova hrvatskih medija u posljednjih nekoliko mjeseci:

Skupina migranata provalila u pet kuća na Malom Platku

Migranti provaljuju u kuće kod Rijeke, Plitvičkih jezera i Korenice

Tko provaljuje u vikendice u zaleđu Rijeke? Mještani sumnjaju na migrante, policija čeka istragu

ZBOG KRAĐE AUTOMOBILA UHIĆENA DVA SIRIJCA NA PODRUČJU METKOVIĆA Uhićeni su kad su se zaustavili na odmorištu

Navedeni naslovi nisu „iskopani“ iz nekih opskurnih „desničarskih“, „populističkih“, „fašističkih“ ili „rasističkih“ portala, nego je riječ o tzv. mainstream medijima. Ili, dakle, lažu navedeni mediji, pa bi ih trebalo sankcionirati, ili ministar – eufemistički govoreći – želi malo uljepšati situaciju. Situacija je glede kriminala migranata, doduše, daleko gora u susjednoj Bosni i Hercegovini (gdje boravi nekoliko tisuća migranata), no tvrdnja da u Hrvatskoj uopće nije bilo kaznenih djela migranata izgleda krajnje upitnom.

S druge strane, sudeći po napadima inozemnoga ljudskopravaškog sektora na hrvatsku policiju, čini se da redarstvo dobro radi svoj posao. Nadamo se da će – unatoč pritiscima i optužbama koji će se nedvojbeno s vremenom povećavati (u čemu će sudjelovati i domaća NGO industrija, do sada specijalizirana i zadužena za proizvodnju ustaških zmija i fašističkih dinosaura) – policija i dalje nastaviti što kvalitetnije kontrolirati hrvatske granice i čuvati sigurnost hrvatskih građana. To je jako u interesu svih vladajućih političara u Hrvatskoj, kako onih sadašnjih tako i onih budućih, jer je uz doznake iseljenika upravo turizam (enorman udio u BDP-u) jedan od glavnih faktora koji sprječavaju državni bankrot i neutraliziraju socijalne nemire u državi (tu se može dodati i siva ekonomija, no to je posebna priča). Bilo kakva nesigurnost unutar hrvatskih granica, praćena eventualno i naručenim člancima konkurencije u inozemnim medijima, mogla bi preko noći srušiti hrvatski turizam.

Masovna silovanja žena – fenomen koji se proširio Europom

Međutim, postavlja se pitanje: kakvo je stanje na zapadu Europe kad su u pitanju kriminal i napastovanje?

Mainstream medij Jutarnji list prošle je godine (autor: Đino Kolega) objavio članak o situaciji u Švedskoj, danas najvećemu multikulturalnom eksperimentu u Europi. Masovne i nekontrolirane migracije u toj su državi snažno narušile sigurnost građana, pojedini dijelovi države s bogatom židovskom tradicijom ispražnjeni su od Židova, stopa kriminala i silovanja u enormnom je porastu, a u pojedine dijelove države (tzv. no-go zone) ni hitna i vatrogasci više ne ulaze bez pratnje policije.

Masovna grupna silovanja u Kölnu na Silvestrovo 2016. godine obišla su svjetske medije, pa je i britanski Daily Mail morao priznati da je silovanje žena od strane migranata postao fenomen koji se proširio Europom.

Godine 2011. norveški Državni ured za statistiku imao je hrabrosti istaknuti da su migranti u toj državi „neproporcionalno prezastupljeni u statistika o zločinima.“ (prema: Douglas Murray, Čudna smrt Europe, Puls, 2018., str. 62.).

Slučaj silovanja djevojčica u britanskom Rotherhamu najprije se skrivao od javnosti, a oni koji su upozoravali na taj zločin optuživani su za „fašizam“ i „rasizam“. Istraga je kasnije pokazala, a pravomoćna presuda potvrdila da su sve žrtve (od 1997. do 2014. najmanje 1.400 djece) bile bijele nemuslimanske djevojčice, odabrane jer su nemuslimanke, a gotovo su svi počinitelji bili Pakistanci udruženi u bande. Lokalni političari i policija šutjeli su o ovome zločinu zbog straha od optužbi za „fašizam“ i „rasizam“. (Independent Inquiry into Child Sexual Exploitation in Rotherham 1997-2013)

Slično Roherhamu, i u britanskom je Telfordu u posljednjih 40 godina silovano oko 1.000 djevojčica od strane pakistanskih bandi koje se eufemistički naziva „azijskim bandama“. (VELIKI SKANDAL TRESE VELIKU BRITANIJU U posljednjih 40 godina seksualno je zlostavljano oko 1000 djevojčica, policija nije učinila ništa)

Početkom prošle godine Deutsche Welle objavio je članak pod naslovom „Indija i Pakistan: silovanje kao društveni problem“, u kojemu se problematizira tzv. kultura silovanja, odnosno seksualno nasilje protiv žena koje je duboko ukorijenjeno u ova društva i dio je sveobuhvatne diskriminacije i ugnjetavanja.

Duboke civilizacijske razlike

Poznato je, međutim, da u zapadnoj Europi već neko vrijeme krivac može biti jedino bijeli i heteroseksualni muškarac, po mogućnosti mrski desničar, pa tako feminističke udruge i udruge za zaštitu prava žena ne samo da ne pozivaju na odgovornost migrante – silovatelje, nego te udruge uglavnom prednjače u kulturi dobrodošlice i pozivaju migrante da u što većem broju dođu u Europu.

Problem nisu silovatelji, problem su oni koji ukazuju na silovanja i na to da muktikulturalna (u svojoj posljednjoj knjizi Samuel Huntington je multikulturalizam nazvao „antieuropskom“ i „antizapadnom“ ideologijom) društva ne funkcioniraju.

Kuvajtski dužnosnik Hahad al-Šalami u jeku izbjegličko-migrantske krize, komentirajući zašto bogati Kuvajt nije dao azil niti jednome Sirijcu rekao je, među ostalim, da Kuvajt ne može primiti ljude koje dolaze iz drukčijeg ozračja, iz drugog područja.

Ako su Kuvajt i Sirija kao muslimanske države „drukčije ozračje“, što onda reći o dubokim civilizacijskim razlikama koje migrante dijele u odnosu na Europu, čiji su narodi, nota bene, međusobno krvavo ratovali tijekom mnogih stoljeća? I pritom se tu ne radi o pitanju rase, kako to ističu tzv. bijeli supermacisti, nego o kulturološkim i religijskim razlikama. Autentični islam jednostavno nije spojiv s demokracijom jer za razliku od kršćanstva nije prošao kroz bilo kakve reforme u tom pravcu. To je činjenica, a pritom nije uopće potrebno da o tome zauzimamo bilo kakav vrijednosni sud.

Migranti nisu homogena skupina kojoj bi se mogle kolektivno pripisivati oznake dobra (kao što čine zeloti „kulture dobrodošlice“) ili zla (kao što čine pojedini ekstremi na desnici). Riječ je mahom o ljudima koji u Europi žele potražiti bolji ili sigurniji život (ne odlazi se iz mjesta gdje je čovjeku lijepo živjeti), često inspirirani pripovijestima o bogatoj Europi i njezinoj mreži socijalne sigurnosti. No, sve ima svoje granice: do kraja stoljeća Afrika će prema procjeni UN-a narasti na 4,468 milijardi stanovnika (nešto više stanovnika imat će Azija), a Europa taman da primi milijardu Afrikanaca (do kraja stoljeća europski će kontinent pasti s 742 milijuna na 653 milijuna stanovnika), i dalje će 3 milijarde živjeti u neimaštini. Vi možete na vlastiti čamac primiti petero ljudi koji se utapaju, no ako ih primite dvadeset čamac će potonuti, a s skupa s čamcem i vi.

Već danas brojni dijelovi zapadne Europe liče na sjevernu Afriku i Bliski istok. Predgrađe Saint Denis u Parizu, središnje mjesto francuske povijesti, s velikim katedralnom bazilikom u središtu i s grobovima francuskih kraljeva, danas sliči na sjevernu Afriku, a Sveta misa se služi uz zaštitu teško naoružane vojske. Slično imamo i u brojnim drugim predgrađima zapadnoeuropskih gradova, bilo da je riječ o Bruxellesu, Amsterdamu, Malmöu ili Weddingu kod Berlina.

Multikulturalizam je propali projekt zapadnih elita rezultirao stvaranjem paralelnih društava, kao što su svojedobno konstatirali Merkel, Cameron i Sarkozy, koji su unatoč toj spoznaji nastavili migrante pozivati u svoje države (unatoč protivljenju domicilnog stanovništva), i to u daleko većem broju nego ranije. Zapadna Europa možda je već i potpisala svoju osmrtnicu, taman da se već sutra – što je posve nerealno – zatvore granice. Srednjoistočna Europa, pa tako i Hrvatska, još uvijek nije. Hoćemo li barem jednom nešto naučiti iz tuđih pogrješaka, pa makar nas oni koji danas pripremaju teren za sutrašnje sukobe civilizacije, nazivali „fašistima“ i „rasistima“? Vrlo brzo se otkrije da su navedene i srodne etikete laž, a posljedice ostaju trajne.

Davor Dijanović/HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo