Vladimir Jakopanec: Virus
Vrijeme:27 min, 40 sec
Sjedili smo na terasi pivnice na karlovačkom korzu, gospodin Vučković i ja. Poznavali smo se svega koji mjesec, a već smo se nalazili uz pivo gotovo svakoga dana u isto vrijeme: 10:30 ujutro. Karlovac je kao i svakog ljeta bio zelen, sunčan, ustitrao i miran. Bila je vruća omorina, a što je pod omorinom grada na četiri rijeke moglo biti prijatnije, nego sjediti u sjenci dudova drveta, čavrljati o mladim Karlovčankama, nestašnoj vladi u Zagrebu, australskom plastičnom novcu, podzemnim kućama, podzemnim hotelima i crkvama u Coober Pedyju i prije petnaest godina završenom ratu u Hrvatskoj.
Gospodin Vučković bio je pripadnik srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj. Bio je novinar, dugo je izvještavao za Večernji list, a sada se približavao mirovini. Bio je to uglađeni gospodin, visok, suhonjav, s kratko podšišanom kosom koja mu je posijedila oko ušiju, što i nije čudo za jednoga dobrodržećeg šezdesetogodišnjaka.
U pivnici pod dudom toga utorka ujutro, uoči mojega povratka u Australiju – jer je mojih šest tjedana odmora isteklo – gospodin Vučković tiho i učtivo upitao me mogu li mu učiniti uslugu, zapravo ne samo njemu, nego i njegovim drugarima, baš se tako izrazio?
Tijekom nekoliko tjedana prilično dobro smo se upoznali i, kako je kazao, stekao je potpuno povjerenje u mene, pa mi može povjeriti mali delikatni zadatak. Nije da bi to bilo nešto opasno ili nešto što drugi ne bi smjeli znati, ali diskrecija ipak može pomoći. Pretvorio sam se u uho, jer uvod je dosta obećavao.
U Karlovcu, u lokalnom tjedniku radio je prije Domovinskog rata mladi novinar, Stevan Novak, inače medicinski tehničar, koji je jedno vrijeme radio i u karlovačkoj bolnici. Kad je s prvim srpskim balvanima započeo rat, Stevan Novak, po Vučkoviću, nekamo je naglo nestao. Je li pobjegao nekamo od rata, je li otišao u srpsku vojsku ili je kao branitelj bio na hrvatskoj strani, Vučkoviću nije bilo poznato, govorio je, ali je čuo da je čovjek na kraju dospio u Australiju, iako se više nikomu živom u Hrvatskoj nije javljao. Vučković i njegovo društvo, čiji je Novak bio član, brine o njemu: kako je, što radi, je li se snašao u toj zemlji, i tako. Novak je navodno u Melbourneu, pa mi neće biti teško saznati štogod o njemu, naći ga i reći mu da se javi starom društvu u Karlovcu, da znaju kako je.
– Jeste li sigurni da se nije ogriješio negdje u paravojnim srpskim postrojbama, među kakvim četnicima, pa je zato morao pobjeći i zato se možda ne
javlja?
– A ne, ne bih rekao, on je bio dobar dečko, nego kad je sve to počelo propadati, možda je pobjegao od straha da će život poslije rata biti težak, pojma nemam, to je baš ono što bismo željeli znati.
Gospodin Vučković na kraju je izvukao iz džepa ceduljicu s napomenom da bi to mogao biti Novakov telefonski broj. Koliko je čuo da živi negdje što se zove Sunshine, ali točna adresa mu nije bila poznata. Pitao sam, kad već ima broj, zašto mu se sam ne javi, ali Vučković je odgovorio da su pokušali već mnogo puta, no nitko ne odgovara na telefonske pozive. Vjerojatno čovjek na displeju vidi da je poziv iz Hrvatske, pa jednostavno ne odgovara.
Na kraju, gospodin Vučković i ja lijepo smo se pozdravili uz obećanje da ćemo se vidjeti iduće godine, ako Bog da, i ja sam pošao kući, a kućom sam zvao sestrinu kuću čiji sam gost uvijek bio. Ona se kao starija sestra, pogotovo poslije smrti naših roditelja, uvijek brinula o meni kao o svom mlađem bratu.
Tjedan dana kasnije, opet sam bio u Melbourneu. Bio je kraj kolovoza, Melbourne je još bio hladan grad, propuhivan hladnim i vlažnim vjetrovima iz zaljeva preko rijeke Yarre sve do krajnjih istočnih predgrađa, ali vjetrovima koji su mirisali na proljeće. Gole grane platana, brijestova i pokojeg hrasta, koje su od proljeća do jeseni širokim zelenim krošnjama prekrivale grad i darovale mu oaze dobrodošlog hlada, još su sablasno stršale u nebo bez ijednog jedinog lista. Jedino utješno, nakon žarkog ljeta u Hrvatskoj, nakon toplih noći na Krku i ugodnog zelenog Karlovca, bila je misao da će već za mjesec, a možda i manje, topli dani stići i u Melbourne i da nas neće napuštati sve do svibnja ili lipnja iduće godine. Sjećanje na ljenčarenje pod suncobranima pred karlovačkim, zagrebačkim i krčkim kafićima, ispunjavao me sjetom. Ima i u Melbourneu kafića i suncobrana i ljudi sjede pod njima, jedu i piju, ali sve je to u Hrvatskoj drugačije. Žamor je drugačiji, ljudi su glasniji i od srca se smiju, ima ih više za stolovima, noći su tamo mirnije, najčešće bez daška vjetra, s uzduhom koji se lakše diše.
Prošlo je već deset dana otkako sam stigao i upravo su me napuštali posljednji znaci putne nesanice, kad sam se sjetio gospodina Vučkovića, naših ugodnih priča i njegova prijatelja Stevana koji živi negdje u Melbourneu. Bilo je vrijeme da ga nazovem, da vidim što je s tim čovjekom, budući da sam obećao da ću to učiniti čim stignem.
Posegnuo sam za mobitelom, sjeo na trosjed nasuprot otvorena kamina u kojemu je pucketala vatra i grijala mi noge pružene prema crvenkasto– narančastim plamičcima, pažljivo sam utiskivao broj u tipkovnicu i samo što sam prestao, telefon na drugoj strani je zazvonio. Odjednom sam shvatio da sam prilično uzbuđen cijelom idejom.
Nakon duže zvonjave, kad sam već mislio spustiti slušalicu jer nikoga nema, javio se muški glas.
– Good afternoon, Sir, how are you – rekao sam pomao zbunjeno?
– Good. Who is there? – s teškim hrvatskim naglaskom u kome je bilo prenaglašeno ono who, a there izgovoreno vrlo tvrdo i kratko, kao der, odgovorio je čovjek s druge strane.
– Vi vjerojatno govorite hrvatski?
– Ne, srpski – odsjekao je drsko moj sugovornik.
– Dobro, nema problema, i tako se možemo razumjeti.
– Šta oćeš?
– Ja osobno ništa, nego sam se prije desetak dana vratio iz Hrvatske, pa me je vaš prijatelj, gospodin Vučković iz Karlovca, u svoje ime i u ime ostalih iz vašega negdašnjega društva, zamolio da vam prenesem njihove pozdrave i da im se, ako možete, ponekad javite.
– Nemaš ti šta mene da zoveš, odjebi s Vučkovićem i s tim provokacijama. Imam ovde tvoj broj na displeju i ako zovneš još samo jedared, kupićeš zube negde po betonu.
– Dobro, ipak se javite…
– Mrš u pičku materinu, govno ustaško! – spustio mi je slušalicu, očito, Stevan.
Je li samo bezobrazan ili se boji? Po tonu bih rekao da se boji, pa je zato bezobrazan. Ostavit ću ga malo razmišljati, pa ću za koji dan pokušati ponovno. Pronašao sam na Internetu program za pronalaženje adresa na temelju priloženih telefonskih brojeva i za nekoliko trenutaka program je izbacio podatak: “SN, 28 Trent St., Sunshine”. Neću baš danas, ali čim mi se ukaže prigoda, pogledat ću gdje taj čovjek stanuje.
Nekih tjedan dana kasnije, vozio sam Sunshine Avenijom kojoj nema kraja, kad mi je moja satelitska vodilica pokazala da skrenem lijevo, pa desno, pa opet lijevo, i ni sam ne znam koliko puta sam tako skretao dok konačno nisam stigao u Trent Street. Bio je topao dan, a u dvorištu, čija je niska bijela drvena ograda bila gotovo posve trula, više od polovice porušena, a daske i letve ležale su naokolo u odavno nepokošenoj ležao je, zapravo niti ležao niti sjedio, suhonjav čovjek u slamnatom šeširu, čitao novine i pušio. Kuća je bila sabijena od bijelih dasaka koje su također vapile za novim slojem boje, jer prethodna se bila prilično oljuštila. Okna te stare i oronule kuće bila su zelena, ali ispod oljuštena sloja, izbijala je još starija smeđa boja, kao da je to bila originalna boja kuće sagrađene vjerojatno ranih 1940-ih. Činilo se kao da tu nitko ništa ne čisti i ne uređuje. Je li čovjek koji leži tu ispred kuće Stevan? Je li samac? Da izađem iz automobila i javim se ili da se zadovoljim time što sam vidio gdje čovjek živi i kako, pa da to javim Vučkoviću, a on neka ga dalje sam traži.
Opredijelio sam se ipak za neugodnije rješenje: parkirao sam ispred kuće, otvorio vrata automobila i stupio na cestu, za svaki slučaj samo jednom nogom. Čovjek je podigao glavu i pogledao u mom pravcu.
– Dobar dan. Gospodin Novak? – rekao sam nesigurno.
– Wodafuck you want from me?
– Ja sam vas zvao pred nekoliko dana, htio sam samo malo popričati s vama, zamolio me vaš prijatelj Vučković, sjećate se?
– You fucken bastard! – proderao se Stevan i skočio na noge.
Bez riječi uskočio sam u automobil koga nisam ni gasio, i što sam brže mogao, nestao iz Stevanove ulice. Definitivno nije izgledao kao čovjek s kojim bi se valjalo natezati.
Te večeri telefonirao sam Vučkoviću u Karlovac i sve mu prepričao, te kazao kako se ja najradije više ne bih petljao u to. Vučković me, međutim, lijepo zamolio da sve ostavim tjedan-dva, ali da onda pokušam ponovno.
Prolazili su tjedni. U Melbourneu je sve opojnije mirisalo proljeće, dani su bivali sve topliji, a ja sam svaki slobodni trenutak provodio u vrtu, čupajući korov, nepotrebno grmlje, kopajući, sadeći novo bilje koje će uskoro procvasti, zazelenjeti se i učiniti vrt oazom zelenoga mira.
Stevana se sigurno zadugo ne bih ni sjetio da nije zazvonio telefon u kući. Utrčao sam, dograbio slušalicu, a na drugoj strani bio je Vučković:
– To sam ja, Ranko. Čuj, jel bi mogo otići do Stevana, ako je još kod kuće? Zvao sam ga i konačno je odgovorio. Razgovarao je malo sa mnom, nije mogao mnogo, jer baš je čekao Hitnu. Ima rak na jetri, jako mu se pogoršalo, povraća, i te stvari. Obećao mi je da će razgovarati s tobom ako mu bude bolje.
– U redu, prijatelju, evo da se samo malo umijem i brišem u Sunshine.
– Za koliko možeš biti tamo?
– S obzirom da je ovdje šest poslijepodne, gužva još traje, moglo bi biti i više od sat vremena. Znaš li možda u koju bolnicu ide, jesi ga kojim slučajem pitao?
– Nije mi to palo na pamet, ali nemate valjda tamo toliko bolnica da ga ne bi mogao pronaći.
– Vjeruj mi, iznenadio bi se kad bi znao koliko ih ima, ali on ide vjerojatno u svoju lokalnu, u Sunshineu. Brišem.
– U redu, samo požuri, molim te. Reći ću ti kad sve to prođe zašto mi je to toliko važno, a za sada, puno hvala.
Umio sam se, promijenio hlače i majicu, i uletio u svoj mali Ford. Kao i obično, gužva je vladala High Streetom sve do Monash Freewaya, a onda se cesta očistila. Prešao sam Westgate Bridge, skrenuo na izlazu za Sunshine i za nepunih četrdesetak minuta bio sam pred Stevanovom kućom. Vozilo Hitne još je bilo tamo parkirano, vrata širom otvorena.
Ušao sam u kuću baš kad su Stevana polagali na nosila. Trbuh mu je odvratno nabreknuo, tako tipično za većinu oboljelih od raka jetre. Pozdravio sam i pružio mu ruku koju je Stevan sada prihvatio. Bio je blijed i neuredno neobrijan. U kući nije bilo nikoga osim žene i muškarca iz Hitne koji su ga utovarivali.
– Jeste li vi u rodu? – pitala je medicinska sestra u modrom kombinezonu.
– Ne. – rekao sam tiho. – Prijatelj.
– Hoćete onda vi s nama?
– Ja ću voziti za vama da se ne moram vraćati po auto. Kamo idemo?
– Sunshine Hospital.
– Jebote, sad mi je ustaša na zadnjem času ispao jedina rodbina. Koja ironije sudbine, bogati – rekao je uz grčeviti, ali prijateljski smješak Stevan.
– Ne brini sad o ustašama i četnicima, ima važnijih stvari. Imaš li kakvo rublje, nešto za presvući, što bi ponio sa sobom – rekao sam prilično uzbuđen čitavim događajem?
Pokazao je na stari ormar s jednim otkinutim vratima u koji je bila nabacana gomila staroga prljavog rublja, hlača i košulja, nešto rublja kojemu se od prljavštine jedva razaznavala boja. U donjoj ladici pronašao sam nešto čisto što sam strpao u plastičnu vrećicu, uzeo najčistiju košulju s vješalice, klimnuo glavom medicinskoj sestri, hoteći reći da je to uglavnom sve.
Unijeli su Stevana u kola, položio sam plastičnu vrećicu pokraj njega i tek tada primijetio da sam zaboravio aparat za brijanje, četkicu za zube, sapun, ručnik. Vratio sam se u kuću, pokupio još nekoliko sitnica, zaključao vrata i predao ključ Stevanu, Vozio sam iza Hitne. Slučaj nije bio hitan, pa nisu uključivali ni alarmna svjetla niti sirenu, vozili su polako, nije ih bilo teško slijediti.
U bolnici su me zamolili da pričekam u hodniku dok ga na Odjelu za hitnu pomoć ne pregledaju i dok mu ne dodijele sobu. Sjeo sam na jednu od praznih stolica i prešao pogledom zabrinuta i neka uplakana lica onih koji su tu čekali kao i ja. Ne mogu reći da sam bio baš suviše sretan što sam uletio u taj žalosni cirkus s nepoznatim čovjekom.
Listao sam novine koje je netko ostavio na stolici do mene, pa časopis pun sjajnih slika o kupaonicama i kuhinjama, a onda otvorio National Geography, pročitao članak o japanskim kitolovcima i još me nitko nije zvao. Prošla su već gotovo dva sata otkako čekam, a ništa se ne događa. Odškrinuo sam vrata Odjela za hitnu pomoć: samo dvadesetak kreveta raspoređenih u blagi polukrug, s navučenim zavjesama oko kreveta. Bilo je jasno da mi zjakanje kroz odškrinuta vrata neće pomoći. Ušuljao sam se unutra i krenuo od kreveta do kreveta dok me nije zaustavila mlada liječnica duge plave kose povezane u rep koji joj je poskakivao po leđima dok mi se približavala. Rekao sam joj koga tražim i kako čekam već gotovo dva sata.
Na moje zaprepaštenje, odgovorila je kako je bolesnik, nažalost, prebačen u St. Anthony Hospice. Nisam odmah razumio, ali kad mi je liječnica objasnila, shvatio sam: ravno u umiralište. Pitao sam zašto me nisu pozvali i, uopće, zašto su to učinili, a ona mi je hladno odgovorila kako je bolesnik u posljednjem stadiju bolesti, kako se očekuje da će brzo umrijeti, a tamo će dotle imati bolju njegu, budući da se ovdje za njega ništa ne može učiniti. Zapisao sam adresu i odvezao se tamo. Nisam ni gledao kamo se vozim, slijedio sam svoj GPS, prošao pokraj Zoološkog vrta, pa kroz park i stigao tamo gdje je Stevan već bio ugodno smješten u krevetu.
Trbuh mu je izgledao nešto manji, ili se meni samo činilo. Pozdravio sam ga još jedanput, a on mi je pružio ruku.
– Kako se zoveš?
– Po djedu, Matija.
– Znaš šta, Matija, doćero ja cara do duvara, sad me možete jebat i vi ustaše i četnici od kojih sam uteko. Vadili mi vodu iz trbuha u Sunshineu, moš krave napojit kolko toga izašlo iz mene. Kaže doktor, dva–tri dana i ajmo Stevo svetom Petru na megdan. Eto, to ti je to, moj Matija.
– Zašto stalno ponavljaš da te netko hoće jebat?
Šta te netko progoni, hoće te na sud, što li? – upitao sam tiho.
– Šta ja znam ko šta oće, ali da oće, to mi je jasno. Stalno se neko raspituje za me, gde sam, šta sam, kako sam, eto, kao i ti. Neke šalju prijatelji, a bogami neke i neprijatelji. Ja se čudom čudim da sam još ovde i još živ, makar s rakom u sebi. Mislio sam, čim me otkriju, neko će da me umlati, ali neće, nego me muče, evo već petnajst godina i nikako, dok se konačno Bog nije sjetio i došo po me.
– A kad si obolio?
– Nešto više od mjesec dana da se otkrilo.
– Kako si znao da si obolio?
– Jebi ga, malo mučnina, trbuh raste i tu sve tvrdo – pokazao je rukom Stevan desnu stranu ispod grudnog koša. Pomolim se Bogu prije nego odem do ljekara i to ti je to.
– A kako to da si samo tako nestao i to, kako mi kaže Vučković, baš pred kraj rata? Tvoji prijatelji brinuli su za tebe.
– Brinuli za mene, kažeš? Brinuli su oni kurac za mene. Znali su dobro đe sam, samo su se plašili da me ne zarobe ustaše, pa da ne propjevam šta smo sve radili i ko me sve uguro u to.
– Nadam se da nije Vučković. On mi baš ne djeluje kao netko tko bi naveo čovjeka na zlo.
– Ne seri, ti, kako se ono zoveš…?
– Matija.
– Da, ne seri, Matija. Nemaš ti pojma kako je sve to bilo, jer ti si garant rat proveo u Australiji, i trpao u masno dupe pečenu piletinu i janjce, dok smo se mi tamo klali i orničali. Svako od nas koji je bio u ratu, svako je gadno zasvinjio. Nego znaš šta, ja iznemogo od priče, mislim da je dosta za danas. Javi se ljepo Vuči i kaži mu da se goni u krasan, da je meni dobro i da njemu želim isto tako. Aj mu, molim te, tako kaži.
– Doći ću te vidjeti sutra u neko doba dana, što da ti donesem?
– Šta da mi doneseš, šta da mi doneseš? Donesi ti meni malo ljute šljive ako negđe nađeš i malo srećnih dana od nekada, kad nam je najveća nevolja bila kako povalit curu na klupi u parku kad pane prvi snjeg. E, i čajne mi donesi, ako neđe nađeš. Ako nema čajne, može i parizer.
– Šljive i čajne, a? Stvoreno za tvoju bolest.
– Jebeš moju bolest. Ionako je sve gotovo. Šta ti misliš da ja ne znam đe sam. Nego, aj ti požuri da ja ne otegnem papcima prije neg se ti vratiš.
Sutradan ujutro bio sam u dvojbi: ponijeti mu čajnu salamu i šljivovicu ili ne? Moglo bi ga to dokrajčiti, no zaključio sam: nije mu ostalo mnogo, pa neka barem sit i zadovoljan pođe s ovoga svijeta. Kupio sam šljivovicu i parizer, malo šljivovice utočio u plastičnu bočicu od mineralne vode i već u devet ujutro krenuo Stevanu u posjet.
Dok sam vozio prema gradu, razmišljao sam: nemam li ja doista pametnijeg posla nego brinuti o kojekakvim srpskim propalicama koji skrivajući se odlaze s ovoga svijeta napušteni i sami? Da su štogod vrijedili, imali bi nekoga uza se, ne bi živjeli u onakvim straćarama od kuće, u pustinjskoj stepi od dvorišta, na kraju zadnjeg australskog meridijana. Sve mi je u svezi tog čovjeka izgledalo bizarno i intrigantno, pa sam se, po svemu sudeći, ravnao po životinjskom instinktu, po nagonu goniča, krvosljednički sam namirisao i pratio žrtvu.
Žrtvu? Nisam baš bio siguran da je dotični žrtva, ali da je zadah smrti opojan, to sam znao otprije, pa sam možda upravo zbog toga i sada jurio na drugi dio grada u katolički hospicij gdje upravo umire jedan zagonetni Srbin.
Stevana sam zatekao gotovo posve žutog kako leži na leđima. Trbuh mu je opet bio ogroman. Nakon pozdrava i šaljivih dosjetki o tome kako se najvjerojatnije Sveti Haralampije gadno mršti gledajući ga kako umire u naručju Svetoga Antuna, on je dodao s osmjehom:
– Misliš, kako predajem dušu Svetom Anti, a borio se za Svetog Savu, a?
– Kako god, nisi ispao fer ni prema jednom od njih.
– Jebeš fer. Nema fer kad predaješ dušu Bogu. Odložio sam vrećicu na pod u nadi da se neće sjetiti što je naručio, primaknuo sjedalicu bliže kreveta i upitao ga što će s tim nabreklim stomakom, hoće li mu ispumpati tu vodurinu, a on je najozbiljnije odgovorio:
– Ne staraj se, to mi je od piva – i prasnuo u smijeh. ‒ Pitao sam sestru hoće li mi punktirat stomak, a ona se samo smije i govori: “Proće to samo od sebe”. Jebote, ja sam svašta vidio i čuo, ali ni od čega se nikada nisam naježio kao od tog njenog: “Proće to samo od sebe”. I oće, možda već sutra u mrtvačnici ili za par dana ispod zemlje na groblju. E, kad ti tako kažu, moj… Kako se ono zvaše?
– Matija.
– Ko ti dade tako blesavo ime, jebo majku, ko Matija Gubec? Da, kad ti tako kažu, odjebo si karijeru, nego jes ti meni donjeo salame i šljivovice da se ja pričestim, a onda da se ljepo pozdravimo ko ljudi i da ja pođem na put kojim sam kreno?
– Donio sam, donio, samo, kamo bi ti krenuo, na kakav put? Jesam li ti reko da jedino put u Karlovac dolazi u obzir, Stevane.
– Ne bi ja više u Karlovac da ga zlatom obložiš. Ni u Karlovac, ni u Zagreb, ni u Split, ni u Dubrovnik, niđe. Završeno. Amen. Gotovo.
– A vidim ja da Srbin progovara iz tebe: ti bi u Knin, u Vukovar, u Borovo, a? E, pa ne može. Može samo u Karlovac.
Nema majci više ništa što je tamo bilo. Okrvavio ja tamo ruke do lakata, povratka na staro više nema. Tu ću ja ostat zanaveka da zaboravim sve što je bilo i predajem se Bogu u ruke da me primi ako oće. On najbolje zna šta je i kako je bilo i on će mi jedini odrezat pravednu platu, a evo, već je počeo – pokaza Stevan rukom na svoj nabrekli trbuh u kojemu je tiho trunula jetra.
– Okrvavio, veliš? Nisi valjda?
– A ti pitaš ko strina. Čoveče, ja sam bio u ratu, jednom od najkrvavijih ratova poslje Turaka, mladiću moj! Kako moš izać iz tog sranja bez krvavih ruku, a?
– A zašto si uopće otišao u taj rat? Što su ti smetali Hrvati, što ti je nedostajalo u Karlovcu, što ti je sad bolje na kraju svijeta gdje se skrivaš petnaest godina?
– Daj, ne seri, budalo, kažem ti: dok si ti ‘ranio svoje debelo dupe, tamo su se događale stvari, velike stvari, krvave stvari, veliki snovi su se snili, velike odluke donosile. Krvavi snovi, krvavi junaci se javljali, jebo im ja mater, da im jebo. A sve ludo i sve lažno. Da su đeca tako sanjala, da su pubertetlije tako planirale mogo bi to pred historijom i opravdat, ali mi odrasli ljudi, jebote, to je ludnica, to je Hitlerov duh prešo u nas i jebo, jebo, dok nas nije sjebo.
Ima to, bilo kroz istoriju, čito ja, sve mirno, ljudi rade svoje poslove, druže se, pomažu jedni drugima, žene se, đecu rađaju, a onda dođe neki đavo, virus uđe u nekoga i taj virus širi se, širi, i ljudima se čini da da dolaze nova vremena, da su se udebljali, zapustili, omlohavili. Onda ovako zaraženi virusom počinjemo pronalazit ideale zbog koji valja pokazat zube, dosta je bilo zajebancije i uživanja, naša prava su uzdrmana, i tako iz dana u dan, sve više i više, zao virus jebe ljude, počinje paranoja, mržnja i zajebancija. Do juče si sa komšijom livadu kosio, jeo mu u kući i pio, a danas mu merkaš vrat kako bi ga prerezo, pička mu materina neprijateljska. A i on tebe tako.
Tako i kod nas, sve dobro i ljepo, šta nam je falilo, a onda ušo virus u nas, pa se širi, pa se širi, pa samo raste ko moj stomak. Tamo Šiptari, dole Makedonci, gore Slovenci, tu ustaše, tamo Turci, svako oće svoje, svako shvaća kako ga onaj iz susedne republike jebe i iskorišćuje, svako oće svoje granice oko svoje male avlije u kojoj nema ničega i ne pita se kako ćemo preživjet, već odjednom, kako ćemo klat, jer u klanju je odjednom spas, svaćaš ti to, moj Matija Gubec, kažeš da ti je tako ime, jel?
– Može i tako. Razumijem ja te viruse, pratio sam kako se to odvijalo, ali reci ti meni, Stevane, kako čovjek okine prvi hitac na čovjeka, na susjeda, kako prvi put potegne nožem po nečijem grlu? Nije to mala stvar, evo meni se sada koža naježi pri samoj pomisli na to. Kako to počinje, kako se spava poslije toga, neutralizira li virus čovjekovu svijest i savjest?
– Nemoj me nervirat, mali ustašo, s takim glupim uskim razmišljanjima. Nisi bio tamo i ne razumeš. Reko sam ti, kad je počelo, onda je to bila ideologija. Svi smo mi sanjali neku svoju slobodu. Vi Hrvati ste sanjali svoje ideale, svoju nezavisnu Hrvatsku, mi smo branili ono što je postojalo i vladalo, Jugoslaviju, a kad je to palo onda se sve zakomplikovalo. A da smo bili ljudi, mogli smo se dogovorit, ko ovi u Čehoslovačkoj, mirno povuć granice, shvataš? Ali to je bio virus, kažem ja tebi. Kad dođe virus, nema tu ni istorijskog, ni sociološkog, ni nikakvog drugog razloga ni opravdanja. Zaraženi oće klat, a za to se uvijek nađe razloga. Kad si zaražen virusom, ne znaš ti tačno šta radiš. Ti si siguran da radiš pravu stvar. Boriš se za ideale, živiš nacionalne snove, gradiš budućnost po kojoj će svi da te pamte. Šta je u svemu tome nož, žica, metak i ubica? Ništa. Spava se i prve noći, i druge, i svake nakon toga, od umora i sve te zajebancije. Bolje da ti njega, nego on tebe, moj Matija.
– A, tko je tebe u to uvukao, tko te uvjerio da je ispravno to što tako misliš? Čini mi se da si onda bio premlad da bi sam donosio takve zaključke i odluke, a sad si nažalost, već na kraju puta, pa svejedno razlažeš istu filozofiju.
– Zajebi ti tu svoju teoriju, Matija, ali nećemo sad o tome. Nego, mene je izvrbovo neki tip, znam samo da se Milan zvao i negdje, ko zna gdje, izigravo je lojalnog hrvatskog građanina. Radio negdje nešto, a ispod žita vrbovo mladiće, vodio ih kući i kojekuda, držo im predavanja o ugroženom srpstvu, kako je vreme pokazat ‘rabrost i pravu srpsku odvažnost, i ta sranja. Tako je našo i mene, a ja gledo u njemu Boga!
Odveli nas jednoga dana nekud prema Kupi, kad u nekom mlinu, pojavi se tip iz Beograda lično! Održa on nama predavanje o istorijskim granicama Virovitica-Karlovac-Ogulin-
– Ravno u rovove?
– Jebli te rovovi, kakvi te uhvatili rovovi! Prošli smo desetak dana najosnovniju obuku da znamo rukovat oružjem, a ostalo ćemo, rekoše, svladat na terenu. Trajala bi ta obuka duže, ali jedne noći, uzbuna. Ustaše, jebo majku, pripucali negdje oko Gline, kažu nam. Tek kasnije, saznam da smo mi napali njiovu policiju, ali svejedno, nije nas ni zanimalo ko je prvi počeo, nego, znači, to je to, mislim ja, ovo se ubija, jebo majku, ovo više nije ideologija ni šala. Mrak je, ne vidiš ništa, tu i tamo koja raketa, pokušaš da zapamtiš što si vidjeo, pa kad svjetlo utrne, pripucaš u tom smeru, dereš oružjem u mrak i čuješ kako tamo neko zaurlauče, jebo majku, dobio ustaša po pički, to te hrabri i pičiš dalje. Strah te prvi put, ja se treso ko šiba na vodi, ali kako noć odmiče, sve si mirniji, samo adrenalin pumpa. Onda zajauče neko na tvojoj strani, pa sve više i više, ustaška pucnjava sve bliže, sve više jauka na obje strane i komanda: “Povlači se!”.
Jebote, kakvo povlačenje, a nama tvrdili da je rat naš, da neće bit nijedne izgubljene bitke, ali jebi ga, bježali mi koliko nas noge nosile, tu i tamo bi zapucali da održimo ustaše na rastojanju sve do blizu Gline. Tu se utvrdili, počela zora, rano ljeto, ustaše stale i sve se smirilo, tice cvrkuću, sunce sija, jebote, ko da si sanjo ružan san. Smjestili nas na položaje, ja iza nekog plota zaspo ko kreten dok me nije probudio topovski hitac. Počinje opet jebada oko podneva.
I tako iz dana u dan, koji dan mira i odmora, ostalo piči, ganjaj ustaše, ganjaju oni tebe, i dok se ubija tako na razdaljinu, dok ti ne vidiš koga si pogodio, kome si oči metkom sasuo, kome srce prosviro, nije ništa strašno. Misliš rat je, jebi ga. Ali kad stignu zarobljenici, onda počinje pravi dernek. Čeličenje se to zvalo.
– Ma, daj, naslušao sam se ja priča i priča o čeličenjima nad Hrvatima, sve su iste. Preskočimo to.
– Zajebi, mali ustašo, šta me ispituješ ako nemaš muda da slušaš?
– Imam muda, ali nemam živaca, jer kažem ti, takve sam priče slušao već stotinu puta, nego jesu li i tebe tjerali da se čeličiš?
– Ako baš oćeš da znaš, nekako sam imo sreću da baš nisam moro povuć nož ni na koga. Ali me sjebali na drugoj strani.
– Na kojoj drugoj strani?
– U nekom jebenom selu neđe oko Petrinje, Siska, nije važno, neću da znam, zaseli tamo više od mjesec dana. Nekako se smirilo, bila je neđe 1993., neko proljeće, maj i sve miriše, bagrem se rascvetao, pa misliš da je svo sranje prošlo. Granice uspostavljene, ustaše poklane, ajmo, narode, kući, vreme je da se ženimo, rodimo djecu, ali oš đavola moga.
Pripucalo opet, opet topovi, tenkovi, opet napred, pa povlači se, pa… i bilo krenulo napred, ustaše bježe – retko da su bježali, sad su već imali naoružanje, vojska to prava postala, ali bežali su i oni, to je istina. Uđemo mi u susjedno selo, tamo većina bili Hrvati, ustaše, sve se povuklo, ali ostali jebeni starci i djeca. Posakrivalo se to po podrumima, pa pade naređenje da to ima da se reši. Dobio konačno i ja da se čeličim, doduše ne nožem, nego bombom. Eto, Stevane, dosta si zabušavo. Dobijem ja podrum, jebo majku, odem tamo, provirim kroz prozorče, a ono natiskano desetak ljudi u malom podrumu. Pitam ja ima li koji Srbin da ga izvučem, oni svi šute. Digne ruku jedna mala, valjda devet godina ili tako nekako, i kaže da joj je majka Srpkinja. Djete me gleda prestrašeno, vidiš kad se djete boji.
– A đe ti je majka? pitam ja.
– U Zagrebu.
– A što radi tamo?
– Ne znam – kaže mala.
– A kako se ti zoveš? – pitam je.
– Nevenka.
– Dobro Nevenka, – kažem ja – sve će bit u redu – da joj skinem strah s očiju. Jebote, ne moš gledat prestrašeno dete. Uto odnekud naleti kapetan i poče se derat na me da šta ja tu sad izvodim, oću ih povest kući ili ženit, svrši to da idemo dalje, nećemo tebe sad čekat!
– Kapetane – kažem ja – ima tu ova mala, kaže da joj je majka Srpkinja.
– Jebla te mala, baci tu bombu, i završi s time. Šta ćeš mi sad tu obdanište da osnivaš?
Vidi on da ja oklevam, pa se ne miče od mene: – Ajmo, ajmo, da ne bi i tebe strpo unutra pa da ja dovršim posao. Aktiviraj bombu smesta.
Iz podruma se čuje žamor, molitva, plač, a ova mala Nevenka se prodere:
– Nemoj, striko, moja mama je Srpkinja!
A oficir se drži za pištolj i gleda u me. Šta ću, aktiviram bombu, pogledam kroz prozor da je ne bacim baš pred malu, vidim je kako i ona u panici gleda prema meni, a oficir se dere: Bacaj bombu, budalo, izvuko si osigurač, bacaj bombu, jebo te bomba! Ja je bacim u podrum, zalegnem nalevo, i začas – buuum! – ode sve u tri lepe pičke materine. Gust dim izbacilo iz podruma, a ja buljim ko tele u prozor i sve ko da gledam tu jebenu malu Nevenku i čujem kako mi viče da joj je majka Srpkinja.
To su ti ta pravila rata, moj Matija Gubec, a kad si jednom unutra, više se tebe ništa ne pita. Nego daj da malo prezalogajim, baš me izmuči ovom pričom.
– I tada si pobjegao?
– Da, onda sam pobjego, šuljo se noću, danju u grmlju spavo, dok se nisam domogo Zagreba, pa onda prema Beču, đe se prijavim ko izbjeglica… A oš ti meni dat to meze ili šta?
Stavio sam mu vrećicu na krevet u nadi da se neće odnekud pojaviti medicinska sestra i oduzeti mu nedopuštenu hranu. Stevan je otvorio plastičnu bočicu, nagnuo dvaput, stresao se i zadovoljno rekao:
– Prava je, Bog da ti dušu prosti. Nego, izvini što te nisam odma primio. Znaš kako je, možda si hrvatski agent pa me lociraš radi izručenja, ali sad me, kao što sam reko, možete svi jebat. Idem da se nađem s malom Nevenkom, pa da joj sve kažem. Jer za nju mi uvjek dođe žao. Nije prošo dan od onog trenutku, da njene oči nisu bile preda mnom i da ne čujem:
– Nemoj, striko, moja mama je Srpkinja. Vidiš, radi nje mi je drago što odlazim s ovog sveta. Bit će mi lakše kad se sretnemo i kad joj sve kažem.
Činio mi se žućim u licu, osobito su mu požutjele bjeloočnice.
– U redu Stevane, daj mi tu bočicu, a ti se malo odmori. Ja idem, imam još poslova u gradu, pa se možda vidimo sutra – rekao sam tek toliko da zvuči utješno, iako mi na pamet ne bi palo dolaziti ponovno.
– Znaš, ja sam ti po profesiji medicinski tehničar, vidio sam ja dosta takih ko što sam ja sada, pa znam da za mene više nema sutra. Ajde da se mi ljepo oprostimo, pa ćemo svak na svoju stranu. Fala ti ko bratu rođenom za ovo meze, moj Matija Gubec, da baš nisam ošo s ovog svjeta željan jebene salame i rakije.
Uzeo sam bočicu, podigao je nazdravljajući:
– U zdravlje u vječnosti, – i poslije Stevana dobro potegao iz nje.
Izišao sam iz umirališta Sv. Antuna, odnosno točnije Anthonya, posve zbunjen Stevanom, razmišljajući što reći Vučkoviću nakon svega što sam čuo? Pljunuo sam na vrući asfalt kraj tramvajske pruge i krenuo tražiti svoj automobil. Nisam se više osvrtao, niti vraćao. Vani je bilo vruće. Gusta omorina zasjela je na rijetke grane eukaliptusa. Bilo mi je mučno od Badelove šljivovice i žutih Stevanovih očiju.
Priča VIRUS iz knjige OMORINA
Vladimir Jakopanec/Hrvatsko nebo
