Marija Dubravac: Bog u džepu (Svjedočanstvo)

»Mama, pozvani smo u subotu na roštilj kod Marijevih roditelja. Trebamo neki fini poklon. Nemoj nas sramotiti; oni su bogataši«, reče moj sin opominjući me da im ništa ne kupujem iz jeftinih trgovina nego samo iz Mayera. Mario bijaše dobar mladić, jedinac imućnih Talijana, prijatelj mojega sina sa sveučilišta. Svraćao je k nama na sarmu i krofne. Što kupiti onima koji osim novca ne trebaju ništa drugo? Radi toga poklona satima sam razbijala glavu. Konačno donesoh odluku, kupiti ću im lijepu biljku u keramičkoj posudi jer i sama voljeh biljke i cvijeće. Ako će me ismijavati, od volje im.

Marijevi roditelji živjeli su u skupome naselju. Došavši na točnu adresu ugledah kuću kakvih ne bijaše mnogo. Uzelo bi vremena da se opiše izgled te lijepe građevine. Domaćini kuće, ljudi pedesetih godina, dočekaše nas srdačno. Osvrnuvši se letimice na moj lisnati poklon gospođa me povede kroz bogatstvo na koje bijaše silno ponosna. Oči su joj sjale pokazujući mi blistavu kuhinju od najskupljega drveta, moderne kupaone i mramore iz Italije, namještaje, kristalne lustere, tepihe iz Turske i razne druge krasote zbog kojih se osjećah vrlo nelagodno znajući da tu ne pripadam. Poželjela sam što prije krenuti svojoj siromašnoj neizglednoj kućici, živoj slici mene same. Osim toga, u toj ogromnoj kućetini ne vidjeh nigdje svetoga znaka. Nigdje traga Gospi ni Isusu. A ipak su se žitelji te kuće zvali katolicima.

Večera bijaše izvrsna. Da se je tko od domaćih prije jela pomolio, bila bi još i bolja. Nikada nisam čula da muž i žena s toliko žive volje i strpljivosti pričaju o zakonima pripremanja hrane i postizanju željene kvalitete. Dva sata hrana bijaše jedini predmet razgovora. Izredaše se pažljivo svemogući recepti talijanskih jela i brižne pouke starih baka o perfekto – paradajiz – sosu, spagetima, raviolima, lesanjama, pasta šuti itd… Da sin i ja nismo trebali krenuti kući, sam Bog zna dokle bi tih dvoje sladokusaca pričali o temi koja me skoro izludi. Prije nego se oprostismo gospodin me pozva sutra rano na njihovu farmu u Sheperton, na izlet. Rekoh da moram najprije na misu.

»Sinjora, zar će te Bog kamenovati ako ne odeš u crkvu? Ja sam zadnji puta bio u njoj kad se je Mario krizmao, pa svejedno me sreća prati kroz život. Pogledaj što sve imam! Dobar sam čovjek. Sirotinju pomognem, a Vatikan neće dobiti mojega dolara. Ne vjeruj svećenicima. Prijete nam vatrom paklenom i tjeraju nas vjerovati u Boga! Sinjora, ja vjerujem samo svojemu džepu i nikome drugom! Kad je džep prazan, uzalud ti Bog i crkva«, tvrdio je uvjerljivo.

»Moj džep je takorekuć uvijek prazan, al’ duša mi je sretna jer u njoj imam Boga. Kad bi mi netko htio puniti džepove zlatom i draguljima u zamjenu za nedjeljne Mise, odbila bih. Što će mi ovozemaljsko zlato? Ono je pred Bogom bezvrijedno«, rekoh mu odriješito.

»O sinjora, možda je to sve istina, no ja ću i dalje vjerovati samo svojemu džepu. On je moj Bog, moja budućnost i moj najbolji prijatelj«, dobaci mi bogati gospodin tobož u šali, ali njegove riječi imale su čeličnu podlogu prokletstva i obilan blagoslov pakla.

Odlučila sam da nikada više s njime nemam vezu. Ujedno pobojah se i za svojega sina. Neće li postati kao Marijo i njegovi roditelji? Sutrašnju misu namijenila sam za spomenute »sladokusce« i sve poput njih.

Tri mjeseca kasnije sin me nazva s posla:

»Mama, desila se je teška prometna nesreća. Marijo nastrada. Život mu je u pitanju.«

Otpočela sam moliti devetnicu svetome Josipu, riječima:

»Čisti zaručniče Djevičin, ti ne prezireš molbe svojih štovatelja. Molim te ozdravi Marija ako je to volja Božja. Ako nije, povedi mu dušu u času smrti k dobrom Ocu i moli ga da oprosti Mariju mladenačke grijehe – propuštene svete mise koje sigurno ne bi propuštao da su ga roditelji nakon krizme vodili u crkvu.«

Marijevo stanje nije se mjenjalo. Liječnici posumnjaše da će preživjeti. Jednoga jutra nazva me žena nepoznatoga glasa. Ona i Marijeva mama trebaju moju pomoć. Čisto nevjerovatno da za kratko vrijeme ljudsko biće može onoliko oronuti. Nekadašnja vesela Marijeva majka ličila je sada teško bolesnom stvorenju. Prsti, usne i brada drhtahu joj, a oči crvene od suza govorile su da će imati slom živaca. Gledala me je prodornim očajnim pogledom. Znadoh unaprijed što želi. Jedva čujno prošapta:

»Sinjora… Ne usudim se tražiti od Boga pomoć za svojega sina. Odavno sam napustila Božju kuću i prekinula svaku vezu sa Nebom. Moja molitva bila bi pred njim beskorisna. Koliko god bih mu vapila odvratio bi od mene svoje uši jer sam ih čepila dok me je opominjao za moje zloće. Grješnica sam. Sinjora, onoga dana kad si rekla da ne bi zamjenila Boga ni za kakvo zemaljsko zlato, vidjeh u tebi svetu dušu. Evo, došla sam ti s velikom molbom. Majka si. Imaš sina kao i ja. Razumjeti ćeš moju bol. Srce mi puca. U Ime Božje moli za moga Marija da ozdravi. Dati ću ti što god hoćeš.«

Slušajući je sjetih se kitice »Gospinoga plača« osme postaje križnoga puta: Isus tješi jeruzalemske žene.

»Vrelo milja slatka mati, bol mi gorku osjećati, daj da s tobom procvilim.«

Misleći o svojemu voljenom djetetu najvećoj radosti, cvilila sam i ja skupa s nesretnom ženom čije ruke bijahu sklopljene predamnom kao da sam neko božanstvo, a ne samo grješno ljudsko biće kao i svi sinovi Adamovi. Rekoh joj:

»Draga gospođo, cijenim vaše poštovanje prema meni, a za Marija molim od kad nastrada. Premda mnogo držim do Boga, ne znači da će moja molitva biti uslišanija od vaše. Nije li Isus došao na svijet radi grješnika? Gospođo, našem Ocu biti će kud i kamo draže kad iz vaše raskajane duše stignu do njega žarki uzdasi uz obećanje da ćete poštivati deset njegovih zapovijedi bez kojih nam nema spasenja. Isto tako, učinite zavjet – obaveznu žrtvu do groba. Imate mnoštvo talijanskih svetaca; pomogli su ljudima u najtežim nevoljama. Molitva onih koji mole srcem, a ne samo ustima, silna je i nepropadljiva.«

Osim Oca, Sina, Duha Svetoga i Gospe, Marijeva mati znala je još samo za svetoga Antu i Franju. Dala sam joj knjižicu oca Pia napominjući bezbrojna njegova čudesa. Odlučila se je baš za njega pitajući kakvu će žrtvu odabrati? Rekoh joj neka sama odluči. Žrtva je ono što čovjeka malo ili jako »zaboli«, a vrši se s radošću. Toga časa naslutila sam da je kroz srce Marijeve majke potekla ne samo rijeka, već i more pouzdanja u Božje milosrđe. Nikakva žrtva neće joj biti teška. Sva molitvena skupina kojoj sam pripadala molila je i postila za zdravlje umirućega Marija; priključila se je i grupa Talijanki, također i Marijeva mati. Ispružena čitavim tijelom ispred oltara jecajući ponavljala je:

»Gospodine Isuse, nisam dostojna da mi uđeš pod krov. Ti i otac Pio ako reknete samo riječ, moj sin će ozdraviti.«

Dva tjedna kasnije na preveliku sreću svih nas, Mario otvori oči. U početku nije bio sasvim priseban. Kad poče sricati riječ po riječ, njegova mati osta iznenađena onim što joj sin kaza:

»Mama, neki čovjek reče mi talijanskim jezikom: ”Probudi se… Otvori oči. Vjeruj u Boga i ozdraviti ćeš.”

Marijo nije vidio spomenutoga čovjeka, ali svi smo uvjereni da to bijaše dobri otac Pio, nositelj pet Svetih Rana, istih kao u Krista. Dakle, molitva Marijeve majke stigla je do Božjih ušiju. Danas je Marijo otac dviju prekrasnih kćeriju. Starija nosi ime Pia. U sobi dnevnog boravka, na zidu, visi ogromna slika nasmijanoga čovjeka s bradom. Ispod nje, na pozlaćenoj pločici piše: Ova slika je zavjetni dar, znak zahvalnosti dobrome ocu Piu, jer povrati u život našega sina Marija. Hvala mu.

Ne znam kakvu je žrtvu odredila sebi Marijeva majka, ali mogu vam reći da je sve do smrti pohađala misu živeći potpuno drugačijim životom no ranije. O vratu je nosila ovelik križ, vječnu opomenu na Boga kojega muž i ona napustiše odavno vjerujući da je Bog u džepu punom novca; unatoč nepoštivanju treće zapovijedi, imaju svejedno sreću u životu. Ipak, njihov džep i sreća izdadoše ih podmuklo onda kad gledahu kako im u bolnici nestaje najdraže blago – prekrasni sin jedinac. Da se u tim strašnim časovima nisu sjetili molitve i moćnoga Sudca koji daje i uzima, čamili bi u svojoj vili poput dva ukleta duha ili bi završili u bolnicima. Džep sigurno ne bi učinio žuđeno čudo. Učinio ga je stvoritelj Neba i zemlje te dobri otac Pio o kojemu nažalost naši župnici svojim župljanima jedva ikako govore.

Iz knjige ZNACI I MILOSTI S NEBA

Iz knjige ZNACI I MILOSTI S NEBA

Marija Dubravac Brisbane/Hrvatsko nebo