Cilj Titovih komunista bio je etničko čišćenje Vojvodine i naseljavanje Srbima, što su i postigli

Dvojezična knjiga na mađarskom i hrvatskom jeziku autora dr. Andrije Bognara, dr. Lászlá Horvátha i dr. Vladimira Geigera ‘Stradanje Mađara i Nijemaca u Hrvatskoj i Bačkoj 1944./’45. i u poraću’ objavljena je krajem prošle godine u izdanju Društva mađarskih znanstvenika i umjetnika u Hrvatskoj iz Zagreba, te izdavačkih kuća »Nova stvarnost« iz Zagreba i ‘Croatica’ iz Budimpešte. Na žalost, nije naišla na primjerenu pozornost hrvatske javnosti iako se do sada o poratnom stradanju Mađara na području današnje Hrvatske nije nitko bavio.

Razgovaramo s jednim od autora, dr. Laszlom Horváthom. Rođen je 1940. u Vrbasu u Bačkoj, a 1959. u Zagrebu upisuje Tehnološki fakultet, poslije kojega magistrira i doktorira iz područja prirodnih znanosti. Zaposlen je kao istraživač u području radiokemije i fizikalne kemije, ali istodobno volonterski je sudjelovao u samoorganiziranju mađarske manjine u Hrvatskoj. Suosnivač je Društva mađarskih znanstvenika i umjetnika u Hrvatskoj g. 1996., gdje je dugi niz godina potpredsjednik i tajnik. Sudjelovao je u prijevodu knjige Cseresa Tibora: ‘Krvna osveta u Bačkoj’ (Zagreb, 1993.) te uredio desetak knjiga na mađarskom i hrvatskom jeziku i bio koordinatorom za znanstvene projekte od interesa za mađarsku manjinu. Član je Pridruženoga tijela Mađarske akademije znanosti u Budimpešti i bio članom Povjerenstva Vanjskoga tijela MAZ u Pečuhu u dvama mandatima. Zadnjih godina radi na prikupljanju podataka o pobijenim i poginulim Mađarima u Hrvatskoj, u vrijeme i nakon Drugoga svjetskog rata.

Kako je u Vama uopće sazrela ideja da, premda Vaše znanstveno područje nije povijest, počnete istraživati stradanje mađarskoga naroda u Drugome svjetskom ratu i poraću?

U Bačkoj se, vjerujem, teško može naći Mađar koji poslije završetka Drugoga svjetskog rata nije izgubio nekoga od svoje uže ili šire obitelji. Moja dva strica u Srbobranu (mađarsko ime mjesta je Szenttamás = Sveti Toma, a njemačko ime Thomasberg), jedan odvjetnik a drugi dobrostojeći trgovac, pogubljeni su od partizana. Moj krsni kum na samom kraju rata, nestao je. Moju majku u Vrbasu, koja je imala nas četvero sitne djece od jedne do četiri godine, odveli su partizani. Da moja baka istoga dana nije našla srpsku obitelj koja je jamčila za našu mamu, i ona bi danas ležala u masovnoj grobnici s dvjestotinjak Mađara iz Vrbasa. I mjesta u Hrvatskoj, pretežito nastanjena Mađarima, također su pretrpjela goleme ratne i poslijeratne gubitke. O gubitcima Mađara u Hrvatskoj, hrvatska pa ni mađarska javnost uopće nije upoznata. Godine 2015. u Temerinu u Bačkoj, pripremali su međunarodnu konferenciju o iskustvima 25-godišnjega istraživanja atrociteta nad Mađarima 1944/45., pa su me zamolili da nađem nekoga, koji bi prikazao žrtve Mađara iz Hrvatske. Kako se ovim pitanjem ovdje, na moje veliko iznenađenje, nitko sveobuhvatno nije bavio, dogovorio sam se s akademikom Bognárom Andrásom, da zajedno napišemo referat. Tim prije, što i on, a i ja, imamo duboke i nezaliječene rane iz toga nesretnog perioda. Poslije toga, bilo je logično nastaviti započeto istraživanje i postignute rezultate prikazati hrvatskoj i mađarskoj javnosti. Otuda i nastanak ovoga dvojezičnog mađarsko-hrvatskog izdanja. Ovo tim prije, što su u Bačkoj već izdane brojne monografije o gubitcima Mađara poslije Drugoga svjetskog rata.

Svejedno, napravili ste veliki znanstveni iskorak na historiografskom području pa nam otkrijte kako je došlo do suradnje znanstvenoga ‘trijumvirata’: Bognar, Geiger, Horváth?

Kako za istraživanje gubitaka Mađara nismo imali materijalnu potporu, terenska smo istraživanja morali svesti na najmanju moguću mjeru. Oslonili smo se na postojeće popise, odnosno žrtvoslove. Pri tome su nam najviše pomogli suradnici Hrvatskoga instituta za povijest iz Zagreba, ali su nam mnogo pomogli i podatci dobiveni od Hrvatske biskupske konferencije, zatim od Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava, od svećenika, pojedinaca itd. Ukupno smo se koristili podatcima iz 40 izvora. Kako je podatke o gubitcima Mađara trebalo obraditi i demografskim metodama, to je doprinos akademika Bognára bio dragocjen. Međutim, uz Mađare, željeli smo prikazati i genocid izvršen nad njemačkom manjinom u bivšoj Jugoslaviji. Naime, danas je na području bivše Jugoslavije od oko pola milijuna ostalo svega oko jedan posto nekadašnjega broja Nijemaca („Donaušvaba”). Oni su bez suđenja, svi, proglašeni kolektivnim krivcima, bez obzira na dob i spol pa su prognani, bačeni u logore ili pobijeni. O stradanju Nijemaca, bez sumnje, najkompetentniji istraživač kod nas je dr. sc. Vladimir Geiger, znanstveni savjetnik iz Hrvatskoga instituta za povijest koji je o stradanju Nijemaca već ranije napisao više knjiga. Jako nam je drago da je pristao na suradnju na tom zajedničkom projektu. Dokumente iz onoga perioda, objavljene u našoj knjizi, također je priredio dr. Geiger.

Nametanje kolektivne krivice Mađarima

Može li se, kao i u slučaju njemačke manjine, govoriti kako su komunističke poratne vlasti i Mađarima nametnuli kolektivnu krivnju?

Jugoslavenska vlast imala je namjeru s Mađarima postupiti jednako kao i s Nijemcima i proglasiti ih kolektivnim krivcima. Poslije višemjesečnoga ‘čišćenja’, preostale Mađare htjeli su, kao u Čehoslovačkoj, protjerati u Mađarsku. Tomu su se međutim suprotstavili komunisti u Mađarskoj jer je Mađarska tada već bila preopterećena s prognanim i izbjeglim Mađarima iz susjednih zemalja. I s područja bivše Jugoslavije u Mađarsku je tada već izbjeglo oko 85.000 Mađara (oko 7.000 iz Hrvatske). Osim toga, i sovjetsko je rukovodstvo smatralo da će Mađarska postati socijalistička zemlja pa ju ne treba dodatno opterećivati. Tada je jugoslavenska vlast razmatrala mogućnost razmjene oko 300 000 Mađara s upola toliko južnoslavenskoga stanovništva iz Mađarske. Tome se suprotstavilo slavensko stanovništvo u Mađarskoj. Jugoslavenski komunisti morali su se zadovoljiti nametanjem kolektivne krivice Mađarima u trima mjestima u Šajkaškoj oblasti (u Bačkoj): u Čurugu, Žablju i Mošorinu. Sve tamošnje stanovnike od najmlađih do najstarijih proglasili su ratnim zločincima, muškarce (oko 1.500 njih) pogubili su, a žene i djecu po najvećoj zimi i visokom snijegu 23. siječnja 1945. izbacili iz njihovih kuća i pješice otjerali u udaljeni logor Jarek, gdje je dobar dio njih umro od gladi i zime. Preživjelima je oduzeta imovina i trajno zabranjen povratak u njihova mjesta. Poslije rata Dušan Bilandžić je u jednom zagrebačkom tjedniku citirao riječi jednoga odvjetnika iz Novog Sada: ‘Srpski će narod biti zahvalan partizanima što su protjerali Nijemce, ali im nikada ne će oprostiti što nisu protjerali i sve Mađare i nisu stvorili etnički čistu srpsku Vojvodinu’. Tek koncem 2014. donesen je u Srbiji Zakon o ukidanju kolektivne krivice mađarskih stanovnika Čuruga, Žablja i Mošorina.

Teško je, dakako, nakon velikoga vremenskog odmaka govoriti o broju pobijenih pripadnika mađarske manjine nakon završetka rata, no, koji bi po Vašemu mišljenju bio brojčani raspon?

Doista je teško točno ustanoviti broj pobijenih Mađara. Migracija stanovništva za vrijeme rata bila je znatna, posebno Mađara iz Bukovine i Moldavije koji su se preselili u Vojvodinu. Oni su bili posebno izloženi partizanskoj odmazdi. Također je gotovo nemoguće procijeniti koliko su Mađara partizani pobili na križnom putu. Prema procjenama Engleza, u južnoj Austriji među izbjeglicama je bilo i najmanje 15 000 Mađara, koji su partizanima vraćeni. Zato se procjene pobijenih Mađara i kreću u rasponu između 20 do 40.000 ljudi. Prema knjizi Cseresa Tibora ‘Krvna osveta u Bačkoj’, koji je interpretirao podatke koje su godinama na terenu u najvećoj tajnosti prikupljali dva rimokatolička svećenika (Szűcs Márton i Kovács József), broj pogubljenih Mađara bio je 34 491, dok se prema knjizi dr. Mészáros Sándora ’Holttá nyilvánítva’ (Proglašeni mrtvima), broj pogubljenih Mađara kreće između 15 i 20 000 osoba. U svojoj knjizi ’Dani odmazde’ Matuska Márton drži vjerojatnim broj od 20.000 pogubljenih Mađara. Prema demografskim izračunima akademika Bognára Andrása, broj ovih žrtava u Bačko-bodroškoj županiji kreće se oko 25 do 30 000 ljudi. Broj pobijenih Mađara, usprkos višegodišnjem radu, nije do danas ustanovila ni Mađarsko-srpska mješovita komisija koju su još 2010. osnovale Mađarska akademija znanosti i Srpska akademija nauka i umetnosti. U Vojvodini su do sada otkrivene lokacije 56 masovnih grobnica u kojima počivaju Mađari. Dužnost nam je spomenuti i preko 20 pogubljenih svećenika i pastora, od kojih i biskupa reformirane crkve (Gachal Jánosa iz Debeljače) kao i pastora Faragó Ferenca iz Kneževih Vinograda. Pogubljen je i Keresztes Krizosztóm, poglavar Franjevačkoga reda u Novom Sadu sa šest subraće. Kovács Kristóf, franjevac, pozvan je u Mađarsku, ali je dragovoljno ostao uz svoj narod u Novom Sadu iako je slutio što ga čeka. Za sve su njih postupci za proglašenje blaženima u tijeku. U svojoj smo knjizi, poimenično, na području današnje Hrvatske naveli 647 pobijenih pripadnika mađarske manjine i to 127 iz Baranje, 134 iz Slavonije i zapadnoga Srijema, 135 iz središnje Hrvatske itd., što je vjerujemo, nekoliko puta manje od stvarnog broja.

U Vojvodini su bila 82 sabirna logora

Jesu li postojali i posebni poslijeratni logori za Mađare na području novostvorene Jugoslavije ili su oni bili upućivani u postojeće sa svim ostalim ‘narodnim neprijateljima’?

Prema Arhivu Jugoslavije, u logoru u Bačkom Jareku bilo je 3.632 Mađara, u Sikiču u Bačkoj (novi naziv: Lovćenac) bilo je 1308 Mađara. Početkom 1945. osnovani su logori u Bačkoj, u kojima su zatvarani uglavnom Mađari i Nijemci: u Novom Sadu, Somboru, Bačkoj Palanki, Apatinu, Odžacima, Bačkom Gračacu, Vrbasu, Crvenki, Kuli, Veprovcu, Subotici, a u Banatu u Velikoj Kikindi te u Srijemu, u Srijemskoj Mitrovici. Specijalni logori smrti bili su u Gakovu, Kruševlju, Bačkom Jarku, u Knićaninu, Molinu…, zatim u Hrvatskoj u Krndiji (kod Đakova) i Valpovu itd. Samo u Vojvodini između 1946. i 1948. bila su 82 sabirna logora. Život u tim logorima bio je strašan, što najbolje pokazuje i podatak da je u njima umrlo od zime, pothranjenosti, zaraznih bolesti 64.000 Nijemaca i više tisuća Mađara. Što se tiče postupaka s pritvorenicima, prema iskazu Nyestle I., pripadnika mađarskog naroda koji je iskusio i nacistički i komunistički zatvor, postupak je bio jednako brutalan u oba totalitarna sustava.

Jugoslavenska vlast nije imala previše obzira kad je riječ o civilima ili pripadnicima vojnih postrojba, seljacima ili intelektualcima, mladima ili starima, ali posebno potresni i šokantni primjeri su pogubljenja ženske djece, pa nam navedite nekoliko primjera.

Prema podatcima Europske komisije, poslije završetka Drugoga svjetskog rata, u Jugoslaviji je od svih istočnoeuropskih zemalja počinjena najveća odmazda nad ljudima, Nijemcima, Mađarima, Albancima, Talijanima, dakle pripadnicima nacionalnih manjina, ali dakako i nad Hrvatima, Bošnjacima, Slovencima i drugima. Za usporedbu: u Jugoslaviji je pobijeno 570 000 civila i nenaoružanih ljudi, dok su npr. u Istočnoj Njemačkoj (koja je tada već bila pod sovjetskom okupacijom) pogubljene 43 045 osobe. Jakov Blažević u svom je izvješću javnom tužitelju Jugoslavije, Joži Vilfanu napisao: ‘Najveći postotak policije čini rulja i oni, naročito u Slavoniji, čine zlodjela, razbojstva i ubojstva…, izgubila se svaka principijelnost prilikom hapšenja.’ Zato nije čudno da je u komunističkim logorima zbog gladi, zime i bolesti, ali i zbog krajnje lošega postupanja, umrlo mnogo žena, ali i djece. Prema njemačkim podatcima, u jugoslavenskim logorima smrti umrlo je 5 869 njemačke djece do 14 godina života. Samo u logoru Bački Jarek umrlo je oko 1.000 mađarske i njemačke djece.

Potpuno je neshvatljivo je da su ‘osloboditelji’ silovali ne samo žene već i djevojčice koje su poslije pogubili i bacili u masovne grobnice. Poznat je slučaj dviju djevojčica od 12 i 13 godina, Terike Soós Dékány i Gabrielle Soós Szegedi, koje su partizanski krvnici u Subotici, prije strijeljanja višestruko silovali, samo zato što su tri godine ranije recitirale pjesme dobrodošlice mađarskim postrojbama. Čak je i Aleksandar Vučić na Dan mrtvih 2. studenoga 2014. (tada još premijer Srbije) na Senčanskom groblju u Subotici, odajući počast tamošnjim pogubljenim Mađarima, naglasio da su te djevojčice potpuno nedužne pogubljene.

U knjizi argumentirate tvrdnju kako potreba ‘čišćenja’ njemačke i mađarske manjine, posebno u Vojvodini, i naseljavanjem u njihove domove južnoslavenskim kolonistima, ima svoj korijen u povijesti velikosrpske misli. Pojasnite nam ukratko o kome i čemu je riječ?

Velikosrpsku ideologiju još u 19. stoljeću inicirao je Ilija Garašanin svojim djelom ‘Načertanija’ (1844.) Ova je ideologija koja u 19. stoljeću postala službena politika Srbije, kontinuirano razvijana kasnije od mnogih sljedbenika. Petar M. Niketić izdao je knjigu ‘Srpski svet u reči i slici’ u kojoj zagovara Veliku Srbiju. Jovan Cvijić, predsjednik Srpske kraljevske akademije i rektor Beogradskog univerziteta, zagovarao je izlazak Srbije na more. Srpski demograf Vladan Jojkić napisao je djelo ‘Nacionalizacija Bačke i Banata, etno-politička studija’ (1931.). Prema Jojkiću, za potpunu promjenu etničke slike Vojvodine bilo bi potrebno naseliti 435.000 Južnih Slavena. Dr. Vasa Čubrilović (kasniji sveučilišni profesor, ministar i akademik) izdao je pamflet ‘Istjerivanje Arnauta’ (1937.), ali je objavio i tajni memorandum: ‘Manjinski problemi u novoj Jugoslaviji“ u kojemu je detaljno razradio plan etničkoga čišćenja Jugoslavije od svih neslavenskih manjina. Napisao je „Prilikom rešavanja manjinskog problema, mi moramo po svaku cenu etnički osvojiti Bačku, Kosovo i Metohiju, izbacujući tom prilikom koju stotinu hiljada Mađara i Arnauta iz naše države.’ Ovaj memorandum Čubrilović je 3. studenoga 1944. godine predstavio novoj partizanskoj vlasti, prema kojemu ‘ako bi izbacili iz Bačke, Banata i Srema 5-600 000 Nemaca i Mađara, Vojvodina bi jednom zauvek postala naša“. Četnički ideolog Stevan Moljević izdao je memorandum „Homogena Srbija’ (1941.) i također zagovarao stvaranje Velike Srbije i etničko čišćenje od drugih naroda. General Ivan Rukavina 16.10.1944. postavljen je za komandanta Vojne oblasti Bačke, Banata i Baranje, te je odmah objavio: ‘da su potrebni nužni i odlučni koraci, koji će osigurati jugoslavenski karakter Banata, Bačke i Baranje’. To je značilo početak etničkoga čišćenja ovih prostora od Nijemaca i Mađara. U Vojvodinu se još u Kraljevini Jugoslavije uselilo 120 000 Južnih Slavena. Od 1944. do 1948. kolonizirano je još 226 000 poglavito Srba i Crnogoraca, a nakon ‘Oluje’ još najmanje 100 000 Srba. Ova ideologija, donedavno preko Slobodana Miloševića, a sada preko Vojislava Šešelja i drugih, na žalost, prisutna je u Srbiji još i danas.

Kakav su odnos ‘pobjednici’ pokazali prema grobljima i grobištima pobijenih ‘narodnih neprijatelja’?

Najblaže rečeno, nimalo viteški odnos. Naime, ‘i neprijatelj poslije smrti prestaje biti neprijatelj. Svaki čovjek ima pravo na pristojan grob’. Prema Ženevskoj konvenciji iz 1929. prihvaćeno je da ‘ratni zarobljenici koji umru u zarobljeništvu budu časno pokopani, da grobovi budu poštovani i pristojno održavani.’ Jugoslavija se nije pridržavala ove Konvencije. Odluka MUP-a Demokratske Federativne Jugoslavije od 18. 5. 1945. o uklanjanju i uništavanju groblja i grobova ‘narodnih neprijatelja’ odnosila se na nadgrobne spomenike njemačke, mađarske, talijanske vojske, te ustaša, četnika i slovenskih domobrana. Međutim, u praksi izravnana su s površinom zemlje i masovna groblja civila. U nekim mjestima u Vojvodini, gdje je rodbina pogubljenih naknadno postavila neki spomenik ili samo križ, čak i danas se uništavaju, lome ili spaljuju. A kakav odnos je ‘narodna vlast’ imala po tom pitanju neposredno poslije rata, vidi se iz podatka da je 9. studenoga 1945. u Daruvaru uhićena skupina maloljetnih djevojaka, koja je nosila cvijeće na grobove svojih pogubljenih očeva, nekoliko dana poslije blagdana Svih svetih.

Da se čuje i druga strana

Na kraju, koja je Vaša zaključna poruka javnosti?

Suglasni smo s preporukom pape svetog Ivana Pavla II. da narodi načine popis svojih mučenika i da ne prepuste zaboravu one koji su izgubili živote, bez obzira na to koji je totalitarni sustav to uzrokovao. Naša knjiga prvi je pokušaj da prikažemo poimenične žrtve Mađara u Hrvatskoj za vrijeme, a posebice nakon završetka Drugoga svjetskog rata. Ovi podatci nisu konačni ni potpuni, ali su dobra polazna točka da se mađarski gubitci na području Hrvatske za vrijeme i nakon Drugog svjetskog rata popišu i dopune. Naša je namjera i da osvijestimo hrvatsku i mađarsku javnost na genocid načinjen nad njemačkom i mađarskom manjinom u bivšoj Jugoslaviji. Da se čuje i druga strana, koja je u bivšoj Jugoslaviji bila stigmatizirana, obespravljena, opljačkana, ušutkana. U slučaju Mađara, Komisija Ujedinjenih naroda za područje bivše Jugoslavije proglasila je 48 Mađara ratnim zločincima, koji su međutim, još prije kraja rata napustili ovo područje. Stradali su oni koji su ostali, jer su sebe smatrali nedužnima. Ali ‘pobjednici’ nisu imali za cilj izvršiti pravdu, već etničko čišćenje i osvajanje područja i naseljavanje svog življa u otetu tuđu imovinu. Neki od pokajnika kao Milovan Đilas, Simo Dubajić i drugi, donekle su olakšali svoju savjest priznavajući svoja nedjela, ali i priznavajući da su pobili mnogo nedužnih ljudi. Uostalom, Vojvodina je prije rata s Nijemcima i Mađarima bila jedna od najjačih privrednih središta. A sada?

Tomislav Šovagović/Hrvatski tjednik/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo